Teret mrtvih i živih duša
Naš naslov je, moguće, malo težak, ali bavićemo se Ukrajinom, fascinantnom zemljom, kojoj je riječ granica (ili krajna) - ime i sudbina. Naslov, naravno, asocira na „Mrtve duše", klasično djelo ruske litetrature, roman Nikolaja Gogolja, velikog pisca iz Ukrajine. Mogli bismo nastaviti sa velikim piscima iz Ukrajine koji su pisali na ruskom jeziku – Mihailom Bulgakovim iz Kijeva, Isakom Babelom iz Odese... Odmah bi trebalo pomenuti pisce iz iste zemlje koji su pisali na ukrajinskom jeziku, na čelu sa pjesnikom Tarasom Ševčenkom (kome su gradske vlasti podigle spomenik u Podgorici). Koje se god značajnije ukrajinske teme dotaknemo, srešćemo neku podjelu kao izraz specifične istorije, kulture, geografije, religije. U dugoj i uzbudljivoj istoriji, Ukrajina je bila trn između pravoslavne Rusije i katoličke Poljske. Istorijska neprijateljstva i ratovi između dvije slovenske zemlje su se često prelamali preko leđa Ukrajine, što je sve ostavilo vidljive tragove na njenoj teritoriji. Zapadna Ukrajina vjekovima je bila pod Poljskom (jedno vrijeme Litvanijom i Austougarskom) i taj dio stanovništva često potencira evropsko katoličku tradiciju. Srednjovjekovni grad Lavov u zapadnom dijelu zemlje sličan je poljskoj baroknoj arhitekturi 17. vijeka i bitno je drugačiji od gradova u jugoistočnoj Ukrajini, tipično ruskog stila. Mnogi govore o „dvije Ukrajine" – istočno i zapadno od rijeke Dnjepra. Misle na geografiju i istoriju, ali isto tako i na aktuelnu politiku. Kada god se pokrenu velike teme, posebno one strateške i geopolitičke, i stanovništvo treba da se izjasni o njima, Ukrajina nekako „pukne" duž rijeke Dnjepar. I glavni grad Kijev je eklektičan, podijeljen po mnogim čemu. Recimo, s jedne strane se nalazi pravoslavni manastirski kompleks Peserska Lavra iz 11. vijeka, a s druge, stara katolička katedrala, sagrađena po projektu italijanskog arhitekte Rastrelija. Kijev je u ruskoj istorijskoj svijesti sveti grad, „majka svih ruskih gradova". Naime, nastanak ruske države i naroda se vezuje za „kijevski period Rusije", a veliki istorijski događaj se zbio u 11. vijeku, kada je Vladimir, knez Rusa, sa svojim narodom primio hrišćanstvo. Sve je to stvorilo mit kijevske Rusije, pa je poznati kritičar i učitelj ruske inteligencije Bijelinski svojevremeno definisao Ukrajinu „malom Rusijom", čija je istorija „pritoka koja se uliva u veliku rijeku ruske istorije. Sa ruskog nacionalnog romantizma, koji je nerijetko sadržavao i određene pretenzije prema Ukrajini, možemo preći na ukrajinsku stranu zapadnika i pronaći jednu drugu tradiciju koja pretenduje da je autentičnije ukrajinska. Ona posebno drži do ukrajinske države i jezika, mada su opredjeljenje za nezavisnost Ukrajine na referendumu iskazali građani koji pripadaju različitim istorijskim tradicijama. Lideri „narandžanste" revolucije su u svojim populisitičkim pretenzijama pretendovali na apsolutnu pobjedu zapadne ukrajinske tradicije nad onom drugom. Bivši predsjednik, „narandžasti" Juščenko je na ovogodišnjim izborima osvojio samo četiri odsto glasova. Ili, kako bi rekao komentator londonskog „Ekonomista", narandžasti su u međuvremenu prilično požutjeli. Koliko je breme istorije, teret mrtvih duša, teret političkih kombinatorika živih duša sa unutrašnjeg i spoljnog plana, pokazuje i crkvena situacija u Ukrajini. Nije tajna da je jedna od glavnih prepreka da se ostvari istorijski susret između pape i ruskog patrijarha upravo ukrajinsko crkveno pitanje. Ruska pravoslavna strana optužuje katoličku crkvu za prozelitizam i kao jedan od primjera navode obnovu unijatske Grčko-katoličke crkve u Ukrajini. Pripadnike Grčko-katoličke crkve, koji su poslije sinoda u Brestu 1596. godine priznali papu za vrhovnog poglavara i zadržali tradicionalne obrede vizantijsko pravoslavne crkve, rusko i drugo pravoslavno sveštenstvo posmatra kao glavni most papsko-katoličke ekspanzije na hrišćanski istok. Unijatska Grčko-katolička crkva je naročito ukorijenjena u istočnoj Galiciji, koja se nalazi na području zapadne Ukrajine. Posjedujući poseban identitet, unijati predstavljaju, na neki način, „treću stranu" između rimokatoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, pa su i oni sastavni dio složenog ukrajinskog pitanja. U julu ove godine Ukrajinu je posjetio predsjednik italijanske biskupske konferencije kardinal Banjasko. Patrijarh Moskve i cijele Rusije Kiril je već tri puta obilazio Ukrajinu od kada je izabran za patrijarha. Ni situacija u pravoslavnom dijelu nije nimalo jednostavna. U Ukrajini, naime, postoji nekoliko pravoslavnih crkvi. Prva i najmoćnija, sa najviše vijernika, jeste Ukrajinska pravoslavna crkava, koja je povezana sa Moskovskim patrijarhatom. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih osnovane su dvije autokefalne crkve, koje se takođe pozivaju na istorijsku tradiciju. Jedna je Ukrajnska pravoslavna crkva, podliježe Kijevskom patrijarhatu, i vođena je Filaretom, koga je raščinila Ruska crkva. Druga je autokefalna Ukrajinska pravoslavna crkva. Obje nijesu kanonski priznate. Dvije autokefalne crkve su neskriveno antiruske u crkvenim i drugim pitanjima. Sve tri pravoslavne crkve se suprotstavljaju unijatima iz Katoličko-grčke crkve. „Što da se radi" - ostaje klasično pitanje i za novog ukrajinskog predsjednika Janukoviča. Naime, kako politkom, kao vještinom mogućeg, izbjeći potencijalni scenario „raspolućene nacije"? Ima se utisak da je novi predsjednik poslije izvjesnih lutanja shvatio da nacionalni projekti, bazirani na radikalizaciji jedne etničke opcije i jedne istorijske tradicije, mogu stvoriti veoma riskantne situacije. Zato se u svim, pa i u onim najzamršenijim pitanjima, kao što su međucrkvena, opredijelio za strpljiv dijalog i traženje zajedničkog rješenja. Ostaje nam da mu poželimo uspjeha u tome. (Autor je profesor na Univerzitetu u Rimu) miodr...@tin.it http://www.dan.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=Povodi&datum=2010-10-27&clanak=253009
_______________________________________________ SIM mailing list SIM@ANTIC.org http://lists.antic.org/mailman/listinfo/sim
