http://standard.rs/-cvijanovi-vam-preporuuje/5803-ep-kanadski-georgije-tri-razloga-zato-je-prognan-vladika-artemije.html
ZAŠTO JE PROGNAN VLADIKA ARTEMIJE EP. KANADSKI GEORGIJE: TRI RAZLOGA ZAŠTO JE PROGNAN VLADIKA ARTEMIJE ponedeljak, 01 novembar 2010 01:29 Prenosimo intervju vladike kanadskog Georgija „Večernjim novostima“, koji je redakcija tog lista odbila da objavi, da bi integralni tekst intervjua svetlo dana ugledao u časopisu „Ljudi govore“, koji izlazi u Torontu georgije Povod za ovaj razgovor je jedno značajno priznanje koje dodeljuje SPC? O čemu se konkretno radi? - Predlog za orden Svetog Save, koji sam uputio Svetom arhijerejskom sinodu Srpske pravoslavne crkve, potekao je iz osjećanja ljubavi i odgovornosti prema humanitarnoj fondaciji “stara Raška”. Ova fondacija je za Rašku oblast učinila više (na žalost!) nego država. Fondacija upravo obilježava svoj važan jubilej, desetogodišnjicu požrtvovanog rada na opstanku i jačanju jedne od najvažnijih uporišnih tačaka otadžbine, pa je važno da se istakne ovaj svijetli primjer privrženosti svojim starim korijenima, na kojima je iznikla Raška i Zeta i Zahumlje. (SPC je dodijelila orden Sv. Save trećeg stepena i Vladika Georgije ga je uručio Fondaciji na proslavi 26. februara 2010.) Za episkopa kanadskog postavljeni ste 1984. godine, kada je i osnovana Eparhija kanadska. Počeci Vam nisu bili nimalo laki. Možete li malo o tim prvim danima na dalekom kontinentu… - Šta je u životu uopšte lako? Život uvijek nameće probleme prema položaju i plećima junaka. Moja su pleća nejaka, ali sam iznio sve te probleme do sada. Najviše me bole problemi sa svojima. Od neprijatelja si spreman na sve, ali od tzv. prijatelja to mnogo boli. Sam dolazak u zemlju tuđu – kao “sirak tužni bez igđe ikoga” – nije bio lak. Ni administracije, ni kuće, ni sredstava za život, ni sekretara. jedna mala pisaća mašina, “biserica”, i nešto sakupljene arhive i knjiga, bila je sva imovina prvog kanadskog episkopa, a stanje finansija – oko 4.700 dolara! Živio sam u tuđoj kući, kao podstanar, prije četvrt vijeka… Pored dobre i iskrene želje da Kanada dobije svoju eparhiju i svoga episkopa, bilo je i onih kojima je episkop smetao. Moj prvi razgovor sa mojim tobožnjim saradnicima može se svesti na njihov savjet: “Najbolje je da se vratite u Beograd, pa da odatle upravljate eparhijom. Tako čine i Makedonci. Kad se dešava nešto značajno, oni pozovu Vladiku, plate mu troškove, proslave, on ih pouči i vrati se opet u Skoplje.” Nisam pristao, iako je kasnije bilo i takvih priča da neću imati “’leba da jedem”. Bio sam spreman na nedaće i mirno rekao: “Ako srpski narod ne bude imao baš ništa za svoga vladiku, ja ću nekako sam da se snađem, i da prosim ako treba, ali ostajem ovdje. Zato sam postavljen. Došao sam da osnujem eparhiju i dok me Crkva ne opozove, neću se vratiti.” O tim danima bi se roman mogao napisati… Kako Vam danas, 26 godina kasnije, izgleda Eparhija, gde se sve prostire, koliko ukupno broji parohijana? - Posle dvadeset pet i po godina, stanje je, Bogu hvala, neuporedivo. Onda je bilo šest aktivnih sveštenika, a sada ih je dvadeset osam. Broj crkava se u četvorostručio. Sada smo institucija. Imamo Manastir na površini od bezmalo 20 hektara, a tu je i sjedište eparhije. Sve crkve su snabdjevene onim što im je potrebno, sveštenici žive isključivo od svešteničkog – misionarskog rada. Više se ne postavlja pitanje od čega će se živjeti. Naš humanitarni fond “Sveti Car Lazar”, pri eparhiji kanadskoj, svake godine sakupi i pošalje u Otadžbinu – za razne institucije, bolnice, crkve, bogoslovije, sirotišta itd. – preko stotinu hiljada dolara. Razvila se čak i izdavačka djelatnost preko “Istočnika”, izdavačke ustanove eparhije kanadske. Sarađujemo sa svim pravoslavnim crkvama u Kanadi. Država nam ne smeta u projektima, a mi se pridržavamo zakonskih propisa. Crkva ima svoju autonomiju i crkveni zakoni su uvažavani u Kanadi. Što se tiče broja parohijana, na ogromnom prostoru Kanade, od Atlantika do Pacifika, živi bar 250.000 Srba. Ali, ako govorimo o parohijanima-vjernicima, onda je broj znatno manji. No, tješi nas saznanje da je veći nego u otadžbini. Veoma je važno da se na ovako velikim prostranstvima poveže i uz Crkvu okupi srpski narod. Na teritoriji Kanadske eparhije ima mnogo svetinja koje su podigli Srbi, a neke datiraju i s početka prošlog veka (nabrojati najznačajnije crkve i manastire). Kruna Vašeg graditeljskog rada je Manastir Svetog preobraženja Gospodnjeg u Miltonu, gde je i sedište Eparhije. Jeste li za podizanje ovog manastira imali pomoć naših ljudi u Kanadi? - Dolaskom u Kanadu zatekao sam najstariju srpsku crkvu u preriji nasred Kanade: to je Crkva svete trojice u Ridžajni (Regina), Saskačevan. Datira iz 1916. godine. Pored nje, postojale su crkve u Hamiltonu, Crkva Sv. Save u Torontu, Gračanica u Vindzoru, pa u Nijagari crkva Studenica, koja samo ima zajedničko ime sa Studenicom, a sve je ostalo, i arhitektura i stil, drugačije. Te su crkve podigli naši ljudi, perjanice prvih doseljenja, Srbi koji su sa sobom nosili svoje ime, vjeru i tradiciju. Pored tih crkava, postojale su još dvije: u Montrealu i Vankuveru. Te crkve su kupljene od protestanata i prilagođene za bogoslužbenu upotrebu pravoslavog bogosluženja. Od novijih crkava, koje su podignute za vrijeme moga boravka u Kanadi, nabrojao bih samo neke. Crkva Sv. arhangela Mihaila u Vankuveru zapravo je čitav kompleks. Tu je i sala sa lijepom pozornicom i svim neophodnim uređajima, u kojoj se okupljaju Srbi svih uzrasta. Takođe je predivna Crkva Sv. Save u Edmontonu (1986) sa pratećim objektima. U Kalgariju nova, lijepa Crkva Sv. Simeona Mirotočivog, postala je, Bogu hvala, pretijesna, pa se priprema gradnja još jedne. Crkva sabora srpskih svetitelja u Vinipegu kupljena je od grkokatolika. Ima sve odlike pravoslavne bogomolje i sve potrebno uz crkvu. Nove su i crkve Svetog Save u Londonu, Svete Trojice i Svetog Đorđa u Kičeneru – Vaterlo, Svetih apostola Petra i Pavla u Okvilu, Svetog Arsenija Sremca u Vidbiju, Svetog arhiđakona Stefana u Otavi, a najnovija je Crkva Svetog Simeona Mirotočivog u Šerbruku. Nije ih lako sve nabrojati. Pomenuo bih nezaobilaznu i jedinstvenu po ljepoti Crkvu Sabora srpskih svetitelja u Misisagi (predgrađe Toronta), jednu od najljepših crkava na prostoru američkog kontinenta. Uočljivo je da su sve ove crkve uglavnom građene u slavu i čast Svetog Save, ili nekog drugog srpskog svetitelja. Gradili su ih, ne vladari i velmože, već ljubav običnog svijeta, koji je poštenim radom ostvario svoj san i vratio Bogu uzdarje za to. Kruna svih graditeljskih poduhvata jeste za sada jedini srpski manastir, Manastir Svetog preobraženja Gospodnjeg u Miltonu, gdje je i sjedište eparhije. Dakle, da još jednom naglasim: sve te crkve i Manastir podigli su srpski pravoslavni vjernici iz Kanade. Kanadska država nikome ne daje direktnu pomoć, ali građanima koji crkvi poklanjaju omogućuje umanjenje obaveznog poreza, koji svi plaćaju, sem crkava. Kakve su aktivnosti kanadske dijaspore u odnosu na matičnu državu i imate li podršku pozitivne “odgovore” iz Srbije? - Mi, Srbi, okrenuti smo ka Istoku. To je strana našeg obraćanja Bogu. Tamo je naša Srbija i srpsko okruženje. Znamo u kakvom je položaju država. Mi joj, u granicama svojih mogućnosti, pomažemo. Mi crpimo bogatu baštinu kulturnog nasljeđa koje Srbija ima. Volimo svoju otadžbinu – zemlju otaca naših, ali i svoju novu domovinu – zemlju u kojoj su naši domovi. Odnosi sa predstavnicima države su korektni. Crkva ima svoj program, država svoj. Gdje nam se programi podudare, sarađujemo. Sarađujemo i sa drugim zemljama i regionima: Republika Srpska (BiH), Crna Gora, Krajina (Hrvatska), Makedonija. Ministarstvo za dijasporu nedavno je predložilo da članovi Parlamenta budu i Srbi iz rasejanja. Kako Vam se dopada ta inicijativa? - To je i naš predlog. Mi iz Kanade vjerujemo da u skupštini dijaspore treba da budu zastupljeni prestavnici svih zemalja u kojima postoji organizovan nacionalni i crkveni život u rasijanju, pa zašto ne i u sa mom Parlamentu? Možda jednoga dana i ministar za dijasporu bude iz velikog srpskog rasijanja. U Kanadi imamo sposobnih za to. Pre tri godine Saboru SPC uputili ste jedan veoma intrigantan tekst o liturgijskom bogosluženju, koji, izgleda, nisu podržale sve vladike. Kakav je sada Vaš stav o služenju liturgije sa uvođenjem novotarija, koju već zagovaraju i praktikuju pojedini episkopi SPC? - Ne samo da sam uputio dopis već sam i ostao pri tom mišljenju. Poslužiću se sada nekim drugim mišljenjima o toj temi, da ne citiram samog sebe: – Reforma spoljašnje bogoslužbene prakse bez unutrašnje obnove hrišćana je jalova. – Povratak drevim bogoslužbenim praksama nemoguć je bez poimanja razloga zbog kojih su ih Sveti Oci izmijenili. – U tim pokušajima da se vratimo na ranohrišćanske liturgije ne smiju se previđati istorijski razvoj i bogatstvo liturgije. – Povratak drevnim liturgijskim formama bez odgovarajućeg povratka pastirskoj praksi svetih otaca nije liturgijska reforma, već napredujuće posvetovnjačenje. – Podvižnički život (ne sholastika) je neophodan preduslov svakoga učestvovanja u božanskoj liturgiji. – Liturgijska obnova je smislena samo onda kada je nadahnuta isihastičkim predanjem Crkve i kada dolazi od duhovno obnovljenih ljudi. Ove misli mitropolita Jeroteja Vlahosa dovoljne su da se shvati zašto treba poštovati predanje naše Srpske Crkve, što je, uostalom, i odluka Sabora. Te odluke se, nažalost, neki ne pridržavaju. Pojedini je sholastički izvitoperuju, pa ispada da je “tradicionalno” ono što je bilo u prvim vijekovima hrišćanstva. A ko to sa sigurnošću zna i može da tvrdi? U Svetom pismu Apostol Pavle nas uči: “Sjećajte se svojih starješina koji vam propovijedaše riječ Božiju; gledajte na svršetak njihova života, ugledajte se na vjeru njihovu.” (Jev.13, 7.) Nažalost, sada su mjerodavniji neki koji se nisu iskazali vjerom već riječju, ali ko zna njihov svršetak. Izdavačka kuća "Istočnik", koju je pokrenula Eparhija kanadska, svake godine beleži sve veće uspehe. Otkud ideja za taj naziv i je li teško “tamo daleko” među tuđinima negovati srpsku reč, misao i veru i uvek smeti da se stane iz nje? - List “Istočnik” nastao je iz potrebe da se obavijesti naše članstvo udaljeno hiljade kilometara od svoga centra – sjedišta eparhije. Tako smo 1987. godine započeli izdavanje lista, čije ime smo preuzeli od “Dabrobosanskog istočnika”. Taj list je, kako smo tek naknadno ustanovili, počeo da izlazi ravno sto godina ranije, u Sarajevu. “Istočnik” označava i naš Istok (odakle je došao Hristos Gospod, iz Jerusalima), znači i izvor, te su članci, ma koliko vrijedni, bar izvorni, i, eto, istačemo riječ već 22 godine. Nije lako održavati jedan časopis, koji, Bogu hvala, sada ima oko 7.000 čitalaca. Čak se osjeća i potreba za povećanjem tiraža, s obzirom na ujedinjenje i pristupanje eparhiji kanadskoj šest novih parohija iz doskorašnje novogračaničke eparhije. Ova izdavačka kuća objavila je Antologiju savremene srpske poezije, prvi tom je izašao, drugi je u pripremi. Šta sve sadrži ta dragocena knjiga? - Pored časopisa, izdajemo i prigodne knjige, uglavnom izvorne. Izdali smo “Liturgikon” – četvorojezični služebnik svete liturgije Jovana Zlatousta, te devet knjiga propovijedi, od kojih su sedam iz pera sveštenika naše eparhije. Knjiga “Tesla i njegovo vreme” doživjela je dva izdanja. Tu je i prelijepa knjiga “Ko sam ja”, dvojezični priručnik za djecu u 33 teme (33 godine Hristova života) i niz drugih… U posljednje vrijeme smo objavili nekoliko kapitalnih dijela, meću kojima bih prvo istakao “Misli Vladike Nikolaja” i “Misli Prepodobnog Oca Justina Ćelisjkog” (izabrao i priredio Dragan Lakićević), a onda i najobimnije djelo, trotomnu Antologiju srpskog pjesništva, na više od tri hiljade strana. Zasluga za ovu antologiju pripada dr Andreju Bazilevskom iz Moskve, saradniku Instituta za svjetsku književnost Ruske akademije nauka, koji nam je ustupio svoj izbor dijela naših pjesnika, priređen na ruskom jeziku. Blagodarni smo izuzetno Mirjani Bulatović, pjesnikinji iz Beograda, koja je, uz pomoć sekretara eparhije dr Davora Miličevića, sve to uredila na srpskom jeziku. Izašla su dva toma, svaki na preko 1.000 strana. Pripremljen je i, ako Bog da, uskoro će u štampu i treći, završni tom. Svaki tom sadrži po 25 pjesnika (od Laze Kostića do naših dana), što je, u suštini, veoma mali broj, ali ruski antologičar kaže da je želio da sačini antologiju pjesničkih ličnosti, a ne “telefonski imenik”. Andrej Bazilevski svakako je načinio hrabar dubinski zahvat u samo biće srpske poezije i objavio najveću antologiju srpskog pjesništva na svijetu. Tu su nam i Aleksa Šantić, i Jovan Dučić, i Milan Rakić, i Desanka Maksimović, i Stevan Raičković, i Matija Bećković, Ljubomir Simović, Rajko Petrov Nogo, Zoran Kostić i mnogi drugi čijom će se poezijom čitaoci sladiti. Dr Andrej Bazilevski tvrdi da je za njega najveće otkriće ljepota poezije Radovana Karadžića! Mislio je da mu je dat značaj zbog politike, ali se obradovao kad je shvatio da nije tako, nego je riječ o istinskom pjesniku. Kako gledate na trenutne prilike u Eparhiji raško-prizrenskoj i na razrešenje vladike Artemija? - Predaleko sam od Otadžbine da bih tačno znao o čemu se radi. Znam da je Vladika Artemije postojano bio i opstajao tamo u sve godine rata, razaranja, paljenja, rušenja svetinja. jedan od njegovih monaha je i stradao u Manastiru Svetog Marka. Ime Vladike Artemija je poznato širom dijaspore. Njegov rukosad monaha je znatan u Srpskoj Crkvi. Nadam se da će se ispraviti neke greške i da će on i dalje biti na braniku Kosova i Metohije. (...) Stav o Artemiju Uz intervju vladika Georgije dostavio nam je i svoj stav o progonu vladike Artemija: - Javno sam saopštio svoj stav da nije u redu šta se čini sa vladikom Artemijem. Na Saboru SPC izneo sam argumente koji upućuju na političke motive razrešenja (progona) vladike Artemija. Prvo, ovaj Preosvećeni vladika misli da je uzrok proganjanja vladike Artemija njegova javno iskazana nedobrodošlica Džejmsu Bajdenu, potpredsedniku SAD, da poseti svetu srpsku zemlju Kosovo i Metohiju. Raško-prizrenski episkop Artemije svoj javno iznet stav obrazložio je brutalnom kampanjom g. Bajdena da se Srbija i Kosovo i Metohija bombarduju1999. Drugi “grijeh”, koji je vladika Georgije inicirao, jeste otvoreno pismo episkopa Artemija gospodinu Borisu Tadiću, predsedniku Srbije. Treća, lični odnos (sukob) vladike Artemija sa g. Bogoljubom Šijakovićem, ministrom vera u vladi Srbije, pretočio se u optužbu vladike Artemija. Izvor Časopis „Ljudi govore“, Toronto (Kanada), br. 10, jesen 2010, str. 165 – 170. Preuzeto prema Borba za veru, 31. 10. 2010. __._,_.___
<<~WRD000.jpg>>
_______________________________________________ SIM mailing list SIM@ANTIC.org http://lists.antic.org/mailman/listinfo/sim
