JUNACI NAŠEG DOBA

 

Jesmo li mi, normalni?

 

Piše: Milivoje Glišić

 

       Ako Boris Tadić više veruje Hilari Klinton i Čedi Jovanoviću nego Noamu 
Čomskom i Vuku Jeremiću, trebalo bi da se vrati u gimnaziju. Reč je o 
evroatlantskim integracijama i o tome šta zapravo hoće Amerika. 

       Spolja gledano, stvar ipak nije dramatična, niti će se Boris Tadić 
vratiti u razred. Globalnu temu "NATO ili smrt" preuzeo je na sebe njegov 
ambiciozni, inteligentni i agilni đak, ministar spoljnih poslova Jeremić, i 
objavio da Srbija ostaje vojno neutralna, i van NATO pakta, ali, naravno, 
spremna za saradnju sa svim planetarnim i regionalnim organizacijama dobre 
volje. 

       Izračunao je da se Srbiji više isplati poverenje Rusije, Kine i ostatka 
sveta, i barem jedan siguran glas u Savetu bezbednosti, od oružane zaštite, 
milosrđa i ekonomskog blagostanja koje, prema ekspertizama ljubitelja zapadne 
strane, donosi članstvo u Alijansi. 

       Time je oslobodio svog razrednog starešinu mučne obaveze da se petlja u 
tako osetljivu stvar i da lično rizikuje unutrašnju dramu: bočne udare 
nevladinog sektora i radiodifuzne ustanove B92. Ostaje mu samo da izdrži 
gunđanje Dragana Šutanovca, koji je mislio da nam je mesto u Iraku i 
Avganistanu, ali to neće dugo trajati, jer je u srpskom vrednosnom sistemu 
jedinstvo partije iznad države, a ni Šutanovcu neće biti problem da promeni 
mišljenje.

       Tadić je pošteđen i unutrašnjih škakljivih pitanja. Nije njegovo da se 
meša u svadju oko "gazele" i drugih ispucalih mostova. Neće da se osvrće na 
nalaz stručnjaka da samo 10 odsto srpskih ćuprija nisu opasne po život. 

       To je stvar Vlade, a on je Šef Države.

       Kao takav, Šef Države se ne upušta ni u druga domaća pitanja, od kojih 
ćemo samo neka kasnije pobrojati. To nisu pitanja iz njegovog delokruga, suviše 
su konkretna.. 

       

Ali kako Toma i Velja, probijajući se između gradskih kontejnera, i uz poneku 
pljusku, skupljaju milion potpisa za vanredne izbore, i Boris mora nešto da 
radi. Milion nije šala. Kako je tema "beli šengen" najzad potrošena, Tadić je 
sam, ili uz pomoć dokazano domišljatih savetnika, odabrao opštu temu, borbu 
protiv kriminala. 

       Tadićeva borba, kako je najavio, neće biti obična, nego odlučna, od vrha 
do dna, od tajkuna do džeparoša, do poslednjeg šibicara, nikog neće mimoići i 
niko neće biti zaštićen; ukratko, borba do istrebljenja svakoga zla.

       (Ivica Dačić već trenira strogoću, i to i Sjedinjenim Državama. Da li 
ste pre 15 godina mogli zamisliti kako će jednoga dana najbliži saradnik 
Slobodana Miloševića da se baškari u prostorijama FBI, preko puta CIA, i da sa 
njihovim šefovima ispija viski!? Naši ljudi su čak i u SAD postali ljudi od 
poverenja, i zato nema povratka u devedesete! Istorija je puna iznenađenja...).

 

       Tako se Tadić borio i protiv korupcije. Odlučno. Sećate se proklamacije: 
niko neće biti zaštićen. I zaista, održao je reč, uhapšen je i jedan iz vrha 
Demokratske stranke, ali taj je, posle pritvora, otišao kod Tome Nikolića. Kao 
u svakoj borbi, i u ovoj je bilo propusta: braća Šarić su u jeku borbe obrnula 
nekoliko milijardi, ne zazirući u tim poslovima ni od korupcije, ali taj slučaj 
je dobio međunarodne razmere, internacionalizovan je preko Crne Gore, tako da 
je izišao iz Tadićevog vidokruga.

       Kao što smo obećali, sada ćemo pobrojati nekoliko pitanja na koja Šef 
Države neće da troši reči, kako mu se ne bi prebacilo da u Srbiju uvodi 
predsednički sistem.

 

       Bahatost vlasti. 

       Nije samo visoka vlast bahata, nego i oni koji su joj bliski, jer se s 
njom poistovećuju; gledaju i uče. Nedeljama se razvlači slučaj sekretarice u 
Skupštini Srbije koja je neovlašćeno koristila službena kola i službenog vozača 
u privatne svrhe, a kada je vozač, uprkos znacima i upozorenjima policije na 
uviđaju pregazio mrtvog čoveka, pozvala se na lažni imunitet. Neko je još 
štiti. U ozbiljnim, pravno uređenim zemljama odmah bi pale brojne ostavke, jer 
je simboličko značenje ovog slučaja (pregaziti mrtvog čoveka) katastrofalno i 
perverzno!

 

       Regionalizacija. 

       Još jedan nepromišljen i neodgovoran potez režima. Raniji projekt tzv. 
statističkih regiona, i inače dubiozan, preinačen je pod pritiskom 
bošnjačko-muslimanskih prvaka (radi bošnjačke homogenizacije) u potpuno 
nadrealnu sliku Srbije. Administrativno je razbijen i Beogradski pašaluk, a 
smederevski sandžak proteže se čak do Bujanovca. Ideja regionalizacije je 
harmoničan razvoj Srbije, što znači da će Smederevo i Bujanovac, i celo 
područje između, da se, udruženi, razvijaju sopstvenim snagama i sredstvima, 
dok će Kragujevac, Čačak i Kruševac da se harmonizuju zasebno.

 

       Vojvođanski slučaj. 

       Ne samo što je centralna vlast pristala (pod pritiskom, ali ipak) na 
vojvođansku posebnost ("više od autonomije") iz koje će se izroditi i 
vojvođanska državnost, nego će biti prinuđena da iz centralne kase finansira 
ovim potezima uvećanu vojvođansku administraciju i birokratiju, a sada se još 
traži i da se Vojvodina izuzme iz "sukoba interesa" tako što će tamošnji 
političari moći da zadrže dve ili više funkcija istovremeno, za razliku od 
ostatka Srbije.

       Taj izuzetak mogao bi biti i početak utemeljenja celog sistema 
izuzetaka, tako da bismo u bližoj ili daljoj budućnosti mogli doći do još jedne 
specifične srpske karikature: jedna država – dva sistema!? 

 

       Privatizacija. 

       Ni u jednoj državi u tranziciji nije poznato da je za sve kriv onaj koji 
nema hleba, osim u Srbiji. On je u rukama privatnika i država, kaže, nema ništa 
s tim. U srpskoj privatizaciji gazda kome je država nešto prodala, uglavnom 
ispod cene, može da računa na podršku države čak i kad joj je dužan. Radnici, 
koji mesecima ili godinama nisu primali zaradu od novih vlasnika, niti im je 
uplaćivano socijalno i zdravstveno osiguranje, mogu da očekuju policiju ukoliko 
u protestima blokiraju pruge i magistrale, jer bez pruga i magistrala, a 
izgleda i bez ispravnih mostova, Srbija ne može u Evropu. Tako je u Srbiji 
iskovan jedinstven izraz "premošćavanje radnog staža" - gazda, kupac državne 
imovine koji se lažno predstavljao kao finansijski sposoban za kupovinu, ostaje 
po strani, dok se "premošćavanje" prepušta budžetu, tj. svima nama. 

 

Pa jesmo li mi normalni? Pitanje je teoretske naravi, život koji živimo govori 
sve...

 

http://www.svedok.rs/index.asp?show=70705

Одговори путем е-поште