www.vesti.de

KOMENTAR

KAKO TE NIJE SRAMOTA, DRUŽE? 

Piše: Ratko Dmitrović 

        

Bilo je to, ako se ne varam, početkom osamdesetih godina prošlog veka. U
tada još komunističkoj, jednopartijskoj državi, u malom gradiću u Bosni,
visoki opštinski rukovodilac iskoristio je svoj položaj i uticaj i
"društvenim sredstvima" asfaltirao oko dvesta metara uskog puta od glavnog
seoskog druma do svoje vikendice. Slučaj je dospeo u javnost, izbila je
afera, i čovek je smenjen. Pošto je bio član Saveza komunista o svemu se
povela rasprava i na njegovoj partijskoj organizaciji tom prilikom
izgovorena je rečenica: "Kako te nije sramota, druže". Sve je okončano tako
što je lokalni funkcioner, vlasnik vikendice, izvršio samoubistvo. Pucao je
sebi u glavu u istoj onoj vikendici koju je "društvenim sredstvima" povezao
sa seoskim drumom. 
Ova priča danas izgleda kao deo nekog jeftinog romana čiji autor pokušava da
naglasi značaj morala i časti u nekom društvu. U praktičnom smislu, danas se
ovako nešto ne može ni zamisliti. 
Sve je okrenuto na glavu do te mere da bi danas asfaltiranjeputa "društvenim
sredstvima" bio dokaz ne kriminala već vrednosti i ugleda vlasnika vikendice
do koje vodi put, čoveka kojem se društvo na taj način odužuje. 
Da ne spominjem fenomen da danas na prostoru bivše Jugoslavije, posebno u
Srbiji i Bosni i Hercegovini, najveće lopove, ljude sa enormnim bogatstvom
stečenim u roku od nekoliko godina, umesto kao kriminalce i lopove društvo
doživljava kao uspešne poslovne ljude. 
O političarima i visokim državnim funkcionerima da i ne govorim; oni sa
moralom nemaju ništa. Ne verujem ni da znaju šta je to. 
Evo vam slučaj ovih žena čije fotografije već danima pune stranice srpske
štampe; radi se o Snežani Malović, ministru pravde u Vladi Srbije i Sonji
Brkić, sudiji Vrhovnog suda Srbije. One su za članstvo u Republičkoj
izbornoj komisiji (uz redovnu platu na radnim mestima) dobijale mesečno više
od stotinu hiljada dinara honorara, a kada je to dospelo u javnost dotične
nisu ni pogled oborile. Na pitanje hoće li se povući iz RIK-a i sa visokih
državnih funkcija, obe začuđeno pitaju: "A, zašto".
E, to "zašto" je suština srpske politike već 20 godina. Lopovluk i
nekontrolisana želja za bogaćenjem u Srbiji je osnovni i vrlo brzo se
ispostavlja jedini motiv za ulazak u politiku. Bilo je toga i ranije,
naravno, ali okolnosti su bile drugačije, postojalo je nešto što se zvalo
"društveni moral", nešto što je onog mučenika iz vikendice nateralo da puca
sebi u glavu. 
Politika je - reći ću ovo da neko ne pomisli kako sam naivan - disciplina
koju uglavnom upražnjavaju ljudi željni moći i slave, rabota u kojoj se
bogatstvo javlja samo od sebe, a uspešna nacionalna (ne lična) politika samo
je ona politika koja donosi boljitak državi i narodu. 
Za Snežanu Malović se svakako može reći da je uspešan srpski političar, jer
sebi u džep stavlja velike količine novca, ali ona kao sastavni deo srpske
politike samo je još jedan dokaz potpunog moralnog i svakog drugog potonuća
zemlje čiji je ministar. 
O Sonji Brkić, sudiji pod zakletvom koja podrazumeva moral, ne vredi trošiti
reči. Kao ni o ostalim likovima u srpskoj politici, predvođenih Božidarom
Đelićem koji, na primer, nikada nije demantovao tvrdnje izgovorene čak i za
govornicom Skupštine Srbije, da samo u jednoj banci u Srbiji ima 10 miliona
evra, niti je opovrgao informaciju da je suvlasnik luksuznog hotela u jednoj
srpskoj banji. A i zašto bi? U Srbiji je to normalno. U Srbiji su lopovi i
lažovi među najuglednijim građanima.

 

Одговори путем е-поште