| Masakr u Kani - greška ili 'greška'? | ||||
| Je li istina 'da Izrael ne bi bombardirao zgradu da je znao da je u njoj toliko civila' ili je upravo bombardirana kako bi izazvala bijes i odgodu primirja. Pita Pavle Kalinić. | ||||
Izraelski vojni pohod na Libanon trebao je biti više-manje vojni izlet superiorne regionalne sile protiv "šačice terorista" u državi koja je to samo po imenu. No koliko god Libanon bio razjedinjen na šijite, sunite, Druze i kršćane, ipak je "šačica terorista" uspjela na zemlji zaustaviti prodor dobro obučenih i opremljenih specijalnih postrojbi, kojima se tijekom svih dosadašnjih izraelsko-arapskih ratova nijedna arapska soldateska nije uspjela tako učinkovito suprotstaviti. Otkako se Izrael povukao iz južnog Libanona 2000., Hezbolah je uložio velika sredstva u stvaranje male, ali vrlo učinkovite vojske koja uspješno koristi modificiranu taktiku Vijetkonga i suvremenu vojnu tehnologiju. Izrael se prvi put od svog osnivanja 1948. do danas suočio s činjenicom da zračnim udarima može nekoga, u ovom slučaju Libanon, vratiti u kameno doba, ali da nije u stanju kontrolirati teritorij bez bolnih gubitaka u ljudstvu. Korištenje podzemnih kanala, zemunica i podzemnih skloništa otpornih na zračna bombardiranja omogućilo je gerilcima Hezbolaha, organiziranim u vodove od tri do pet vojnika, da nakon prestanka bombardiranja izađu na površinu, izvedu brzi napad i još brže nestanu pod zemljom nego li su se na njoj pojavili. Žrtve koje su izraelske kopnene snage svakodnevno trpjele prisilile su njihovo zapovjedništvo na povlačenje na polazne položaje, računajući da će udarima iz zraka i s mora moći kompenzirati izostanak kopnenih postrojbi. Prvotni cilj da se opet sve "očisti" do rijeke Litani te uspostavi "zaštitna zona" pokazao se kao prevelik zalogaj. Koliko god sukob na relaciji Izrael - Hezbolah trajao, za Izrael predstoji bolno suočavanje s činjenicom da vojni pohod izraelske vojske nije dao očekivane rezultate. A podbacila je i obavještajna struktura kojoj je promakao značajan dio infrastrukture Hezbolaha. Nije to građeno danima, već godinama, uz znatna materijalna sredstva. Izrael se našao u sličnoj situaciji u kojoj su se našli Amerikanci i Britanci u Afganistanu i Iraku, gdje su žestokim udarima iz zraka i s mora uspjeli pomesti sve relevantne snage koje su im stajale na putu, ali to nije bilo dovoljno za uspostavu stabilnog mira. Američke žrtve "u miru" i u Afganistanu i u Iraku cure na kapaljku, ali ta kapaljka je nabrala već preko tri tisuće mrtvih. Hezbolah, koliko god se Washington trudio prikazati ga kao terorističku organizaciju, ima ugled koji raste ne samo u Libanonu, već i u cijelom arapskom svijetu, kao i u rubnim dijelovima europskih metropola. No najkrvaviji događaj koji je obilježio dosadašnji sukob zasigurno je izraelsko bombardiranje libanonskog grada Kane, četverokatnice u kojoj su poginuli desetci žena i djece. Izrael se ispričao tvrdeći da je napad na tu zgradu izveden jer su otuda borci Hezbolaha ispaljivali rakete na Libanon. Čak je na CCN-u i prikazana snimka koja pokazuje kako se ispaljuju projektili - a to može i ne mora biti upravo ta zgrada. Naravno, diplomacija SAD-a u i oko UN-a se po običaju pobrinula za razvodnjavanje bilo kakve odluke vezane uz Izrael. Ehud Olmert, pravdajući se za počinjeni napad koji je rezultirao velikim brojem mrtvih civila, poglavito žena i djece, naveo je kako je stanovništvo bilo upozoreno na vrijeme da napusti svoje domove. Ukoliko bi to do kraja učinili i Palestinci na Zapadnoj Obali i Pojasu Gaze, sukoba u i oko Izraela skoro da ne bi ni bilo. No kako stvari stoje, nitko se nema namjeru odseliti. I upravo je to jedino ispravno rješenje za sve koji tamo žive. Ipak, bombardiranje zgrade u Kani dovelo je do toga da je poručeno Condoleezzi Rice kako se nitko ne namjerava sastati s njom ako nema trenutnog primirja. Time se praktički cijeli Libanon solidarizirao s Hezbolahom. Ipak, kad se zagrebe malo ispod površine, odbijanje posjeta Condoleezze Rice odgađa uspostavu primirja i daje još vremena Izraelu da nastavi sa sustavnim uništavanjem cjelokupne Libanonske infrastrukture. Ukoliko je to točno, tj. da odgoda primirja odgovara samo izraelskoj vojsci, onda se otvara veliko pitanje je li istina "da Izrael ne bi bombardirao zgradu da je znao da je u njoj toliko civila" ili je upravo bombardirana kako bi izazvala bijes i odgodu primirja? Na sastanku u Jeruzalemu Ehud Olmert rekao je Condoleezzi Rice da izraelskoj vojsci treba još 10 do četrnaest dana za pacificiranje Hezbolaha. Bombardiranje Kane je odgodilo primirje, ali nije Izrael i Libanon približilo ni za milimetar "glede i u svezi" trajnom miru! Kako god bilo, mrtvi su mrtvi i nitko ih više ne može vratiti, no UN ovakav kakav je ne treba nikome osim onima koji u njemu primaju plaću kao i onima koji s ovakvim UN-om žele stvoriti privid da SAD i njegovi sateliti ne rade isključivo ono što im padne na pamet. http://www.net.hr/vijesti/kontras/page/2006/08/01/0030006.html | ||||
| Pavle Kalinić |
