www.artel.co.yu
[EMAIL PROTECTED] Datum:30. maj 2002. Dr MILAN TEPAVAC: "Problem izbeglica u SR Jugoslaviji i nestalih lica sa Kosova i Metohije" Izlaganje na okruglom stolu Beogradskog foruma održanog 24.maja 2002. u Etnografskom muzeju u Beogradu. Ja bih se u svojoj diskusiji ukratko osvrnuo na tva-tri pitanja koja su ovde danas spomenuta, a koja bih želeo elaborirati jer ih smatram jako važnim. Pitanje broja Srba u Hrvatskoj pocetkom 1991. godine, dakle na pocetku njihovog stradanja, a zatim izgona. Mislim da moramo biti sasvim precizni kada je o tome rec, jer je rec o ciframa a ne o mišljenju, stavovima. Sa pravom brojkom se manipuliše iz raznoraznih razloga, najcešce prljavih politickih, ali i iz neznanja. Oni koji barataju s tim ciframa cesto se ne potrude da pogledaju u zvanicne, nicim osporene podatke. Zato smatram da kao apsolutno tacne treba da uzmemo podatke iz popisa stanovništva u SFRJ, i to onog iz 1981. godine, dakle ne onog iz 1991. Tada, 1991, takode je bio, kao što znamo, popis, ali on je održan u vec poremecenim odnosima i podaci se ni u kom slucaju ne mogu uzeti za verodostojne. Ne zaboravime da su Srbi još u decembru prethodne godine, dakle 1990, izbaceni iz Ustava SR Hrvatske kao narod i slicno. Bilo bi dakle naivno verovati da su podaci tadašnjeg popisa pozdani. Dakle, prema popisu stanovništva u SFRJ 1981. broj Srba u Hrvatskoj je iznosio 531502. Kao "Jugosloveni" se izjasnilo 379.057 lica. Dobro je poznato da su se kao "Jugosloveni" uglavnom izjašnjavali Srbi. Necemo dakle pogrešiti ako ove dve cifre jednostavno zbrojimo. Dobije se broj 910.559. Kada postavimo pitanje koliko je Srba bilo u Hrvatskoj pocetkom 1991. godine - kada je pocela njihova tragedija - normalno je pretpostaviti da je taj broj bio nešto veci od broja iz 1981. godine. Dakle, dolazimo do brojke od oko jedan milion. Treba takode podsetiti da se jedan znacajan broj Srba pri popisima izjašnjavao kao "Ne izjašnjava se" (kao što sam ja licno cinio, smatrajuci da u jednoj višenacionalnoj zajednici ne treba akcentirati nacionalnu pripadnopst). Dakle, ako se hoce biti objektivan i pošten pri svakom raspravljanju o pitanju Srba u Hrvatskoj treba polaziti od tog broja i navedenih okolnosti. Jucerašnji zagrebacki "Jutarnji list" piše o popisu stanovništva u Hrvatskoj nedavno obavljenom, i navodi da je, prema tom popisu, sada u Hrvatskoj oko 180.000, što je, vele ove novine, 4,05% stanovništva Hrvatske. Današnja beogradska "Politika" piše da srpske organizacije u Hrvatskoj kategoricno odbacuju ove navode JL, navodeci da je broj Srba u Hrvatskoj veci. No, bez obzira na to da li je taj podatak tacan ili ne, više je nego jasno da je od 1991. do danas došlo do izgona gotovo celokupnog srpskog stanovništa iz Hrvatske, dakle do etnickog cišcenja jednog naroda bez presedana u periodu od Drugog svetskog rata. I to upravo naroda nad kojim su nacifašisti u toku Drugog svetskog rata pocinili genocid u tzv. NDH po opsegu i monstruoznosti bez presedana u istoriji. Hrvati umanjuju i dalje ce umanjivati stvarni broj Srba iz cisto politickih razloga. Prema postojecem zakonodavstvu u toj novokomponovanoj državi obim mnogih prava "nasionalnih manjina" ovisi o njihovom broju. Otud želja za što manjim brojem, pored iracionalne mržnje prema manjinama u Hrvatskoj, posebno prema srpskoj. Ja ovom priliko želim da budem kategorican u jednoj stvari: zameram svima onima koji su olako prešli preko izmena izvršenih u Ustavu SR Hrvatske u decembru 1990. godine kada je iz Ustava izbrisana odredba o konstitutivnosti, ravnopravnosti srpskog naroda sa hrvatskim narodom. To se odnosi i na prethodnu vlast u Jugoslaviji i na sadašnju, i na svakoga onoga ko je prihvatio taj antidemokratski i anticivilizacijski potez tadašnjih hrvatskih vlastodržaca. Svakome ko želi da zna dobro je poznato da je konstitutivnost srpskog naroda u Hrvatskoj i njegova ravnopravnost u istoriji stalno potvrdivana još od pre Marije Terezije, preko stavova Hrvatskog sabora u 19. veku do odluka ZAVNOH-a i svih ustava i Hrvatske i Jugoslavije od 1945. godine do tog kobnog dana u decembru 1990. godine. To se nikada nije smelo prihvatiti ni prakticno ni teoretski. Mi danas imamo situaciju da cak okupatorska vlast u Bosni i Hercegovini - olicena u gaulajteru Volfgangu Petricu - priznaje konstitutivnost svatri narodsa u BiH. Pa kako se onda može prihvatiti teza da je konstitutivnost srpskog naroda u Hrvatskoj - bez obzira na smanjenu brojnost - nestala voljom novoustaške vlasti u Hrvatskoj i njihovih inostranih pokrovitelja? Ja bih zato predložio i zamolio da ovo na odgovarajuci nacin ude u završni dokument, deklaraciju, ovoga skupa. U najužoj vezi sa prethodno recenim je naravno pitanje povratka izbeglih Srba svojim kucama u Hrvatsku. Ja cu spomenuti samo jedan aspekt ovog pitanja: pitanje vracanja stanarskog prava izbeglim Srbima. - Kao što je dobro poznato, kada je krajem 1990. i pocetkom 1991. došlo do povampirenja ustaštva u Hrvatskoj, mnogu Srbi iz urbanih sredina Hrvatske - pamteci i noseci u krvi ono šta se Srbima dogodilo 1941- 45 godine u NDH - pobegli su iz svojih stanova u Srbiju ili drugde. Racuna se da je takvih oko 50.000. Ako se uzme prosecnost porodica od samo tri clana - radi se dakle o oko 150.000 lica, 150.000 tragedija, 150.000 beskucnika koji se, evo vec preko deset godina, zlopate, jer još uvek im ti njihovi stanovi nisu vraceni i time, naravno, sprecen i njihov povratak što je , ocigledno, i osnovni cilj hrvatskih vlasti. Kao što je poznato, u Bosni i Hercegovini ovo je pitanje rešeno. Hrvati ponešto obecavaju ali ništa ne cine u praksi. - Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS), koja ima svoje diplomatske misije i u Beogradu i u Zagrebu, zna da se u javnosti hvali da se ona, bože moj, svojski angažovala da se ovo pitanje reši kao osnovno pitanje ljudskih prava i kao civilizacijsko pitanje Evrope koja pretenduje da bude nosilac najnaprednijih ideja kako u oblasti ljudskih prava tako i buducnosti Evrope. Ona do sada nije ništa ucinila, sem obecanja da ce uciniti. A to je itekako njena ne samo moralna nego i pravna i politicka dužnost! Zašto to veli? Pa, evo zašto: ova nesretna organizacija je najzaslužnija što su jugoslovenske secesionisticke republike, pre svih upravo Hrvatska, postale "nezavisne" države. Protivno svom osnovnom konstitutivnom i programskom dokumentu, Finalnom aktu KEBS iz Helsinkija od 1. avgusta 1975. godine, ona je, umesto da pomogne da ne dode do krvavog komadanja svog suosnivaca i svoje clanice SFR Jugoslavije - što je bila dužna po spomenuttom njenom osnovnom dokumentu da ucini - ucinila sve da raskomada Jugoslaviju i da što pre prizna secesionisticke entitete za države i da ih brže-bolje ukljuci u svoje clanstvo!! Otuda, eto, njena obaveza da bar nešto ljudski moralno ucini: da prisili Hrvatsku da se bar malo ponaša u skladu sa osnovnim aktima te po Jugoslaviju i po srpski narod kobne organizacije. (Ne zaboravimo da je ona mogla, da je htela, - a bila je i dužna da to ucini!! - da spreci agresiju NATO pakta na Jugoslaviju i zato što je na Kosmetu imala svoju Verifikacionu komisiju. Pokazalo se, kasnije, da su clanovi te komisije ustvari bili špijuni NATO koji su pripremili teren za agresiju!!). Pošto je Jugoslavija clan te i takve organizacije, trebalo bi, bar, ciniti sve da ona prinudi Hrvatsku na civilizacijsko ponašanje kao što rekoh...Takode molim da i ovo pitanje nade svoje mesto u deklaraciji sa ovoga skupa. Treca stvar na koju bih se osvrnuo bila bi istupanje našeg prijatelja i patnika Sime Spasica koji je upravo govorio o sudbini kidnapovanih Srba i drugih nealbanaca na Kosmetu. On cesto nastupa javno, i uvek naravno emotivno govori, jer nemoguce je o ovoj temi drukcije govoriti. On i njegovi drugovi iz Udruženja po pitanju kidnapovanih naprosto sagorevaju i kopne na tom pitanju, a ne mogu ništa da ucine. Ja želim ovom prilikom da budem kategorican: to pitanje - pitanje sudbine kidnapovanih preko 1300 - mora postati pitanje broj jedan ove države, države Srbije i države Jugoslavije! Ne Sime Spasica i njegovih drugova jer oni po tom najtužnijem i najsramnijem pitanju naše stvarnosti ne mogu bez države ništa da postignu. Ni od takozvane medunarodne zajednice po ovom pitanju ne možemo mnogo ocekivati. Danas, ovde, dosta smo toga culi kako se ona odnosi prema srpskim izbeglicama i srpskom stradanju u celini, ukljucujuci i one naj (ne)odgoivornije medu njima kao što su UNHCR, Sagato Ogata, Meri Robinson i slicni.
