http://www.patriotmagazin.com/media/007.htm
PATRIOT (Republika Srpska), broj 37, 21.oktobar, 2002.
Prema vise nego skandaloznoj odluci visokog predstavnika
medunarodne zajednice u BiH Pedija Esdauna sjediste Suda BiH bice
smjesteno u jednom od najvecih ratnih mucilista za Srbe, bivsoj
kasarni "Viktor Bubanj" u Sarajevu:
Pravda u koncentracionom logoru
Kroz "Viktor Bubanj", tu "laboratoriju za tiho umiranje", kako je taj
logor nazvao jedan od prezivjelih zatocenika Strahinja Zivak, proslo
je, prema razlicitim izvorima, izmedu 250 i 300 Srba. Jovan Savic,
takode zatocenik u tom logoru, objavio je spisak od ukupno 259
imena logorasa, medu kojima je bilo i 25 zena starosti od 20 do 70
godina. Savic tvrdi da je od batina i gladi za samo sest mjeseci,
koliko je on proveo u logoru, umrlo 47 Srba
pise: N. Novic
"Gdje su Karadzic i Mladic?"
"Ne znam. Valjda u Republici Srpskoj."
"Ne postoji Republika Srpska! Postoji samo Bosna!"
"Ne znam. Valjda su tamo."
"Da li si ti granatirao Sarajevo?"
"Nisam. Ja sam bio u pjesadiji, nisam minobacaclija."
"Lazes!"
Ovako su u zimu 1995. godine u kasarni "Viktor Bubanj" ili "Ramiz
Salcin", kako je bivsi objekat
JNA u Sarajevu tokom rata "prekrstio" bosnjacki vojni vrh,
"razgovarali" isljednik i zatocenik. A
onda je, u prisustvu isljednika, sest njegovih pratilaca pocelo
bjesomucno da prebija zatocenika. Bio
je to uobicajeni "tretman" kroz koji je prolazilo na stotine
zatvorenika ovog zloglasnog logora u
centru grada, u kom su zrtve bile srecne kada dobiju samo batine.
Isljednik je, sjeca se zatocenik,
mirno stajao i posmatrao zlostavljanje. Potom je nastavio sa
ispitivanjem...
Ne znamo da li se isljednik, glavom ratni voda bosanskih muslimana
Alija Izetbegovic, sjeca ovog
ispitivanja, ali ga zatocenik Dragan Opacic nikada nece zaboraviti. Kao
ni sve ostalo sto mu se
poslije toga desavalo u logoru "Viktor Bubanj", gdje su ga agenti
muslimanske tajne policije (AID) na
slican nacin "pripremali" za lazno svjedocenje pred sudijama Haskog
tribunala za ratne zlocine u
procesu protiv Duska Tadica. Sedam godina kasnije Izetbegovic likuje
jer su zrtve logora i njihove
porodice jednako daleko od dokazivanja istine i zadovoljenja pravde:
nakon sramne amnezije koja je
zahvatila srpske predstavnike u Savjetu ministara Dragana Mikerevica i
Svetozara Mihajlovica, u
"Ausvicu" za sarajevske Srbe, voljom visokog predstavnika medunarodne
zajednice Pedija Esdauna,
bice smjestena najvisa sudska instanca u ovoj zemlji.
Da skandal bude veci, pobrinula se i portparol haskog tuzilastva
Florans Artman, koja je
hladnokrvno obmanula svjetsku javnost saopstivsi da njena sefica Karla
del Ponte nema dokaza da
su u kasarni "Viktor Bubanj" pocinjeni ratni zlocini, iako je
tuzilastvo od 1995. godine primilo na
hiljade validnih dokumenata i potresnih svjedocenja prezivjelih o
sistemu sarajevskih logora i privatnih
zatvora za Srbe, ciji su stubovi bili upravo logori "Viktor Bubanj" i
sarajevski Centralni zatvor.
Medunarodna strahovlada, osim istine i pravde, u ovoj zemlji unistila
je i sva druga ljudska prava,
ukljucujuci i pravo na javnu rijec: vrlo mali broj predstavnika srpskih
politickih partija, borackih i
drugih nevladinih udruzenja reagovao je na Esdaunovu odluku, a zakazali
su i elektronski mediji,
posebno oni za koje smo uvjereni da u arhivama cuvaju na stotine minuta
snimljenih svjedocenja o
ubistvima, zvjerstvima, mucenjima, silovanjima i raznim drugim fizickim
i psihickim torturama kroz
koje su prosli logorasi u "Viktoru Bubnju".
Od snishodljivosti do licemjerja
I dok predsjedavajuci Savjeta ministara Dragan Mikerevic nije ni
pokusao da objasni zbog cega je
svojim pozitivnim izjasnjavanjem za prijedlog da sjediste Suda BiH bude
u kasarni "Viktor Bubanj"
uvrijedio i ponizio srpske stradalnike i njihove porodice, ministar za
civilne poslove i komunikacije
Svetozar Mihajlovic ponudio je nesuvislo i u najmanju ruku nevjerovatno
objasnjenje da nije znao da
se pod imenom kasarne "Ramiz Salcin" krije zloglasni "Viktor Bubanj". U
pomenutoj gomili
dokumenata i svjedocenjima o zlocinima u "Viktoru Bubnju" gotovo da
nema nijednog u kome se ne
pominje promjena naziva bivse kasarne JNA. Da, medutim, nikako nije
rijec o "neinformisanosti",
vec o poslovicnoj snishodljivosti ovog politicara, svjedoci i
saopstenje nakon sjednice na kojoj se
ponovo raspravljalo o ovom pitanju: srpski ministri stali su iza stava
da Savjet ministara "nema
informacije da je kasarna koristena kao logor" i zatrazili da o tome
svoj stav iznesu relevantne
domace i strane institucije! Esdaun je jedva docekao taj poklon i
ekspresno je "potvrdio raniju
odluku Savjeta ministara", ogradivsi se i recenicom da od Haskog
tribunala nije dobio potvrdu da je
u "Viktoru Bubnju" bilo zlocina. A ako ih je i bilo, tada ne postoji
bolja zgrada za njihovo
procesuiranje, naglasio je licemjerni Irac i time zrtvama sugerisao da
pocinioci i, sto je jos vaznije,
inspiratori i naredbodavci tog udruzenog zlocinackog poduhvata nece
zavrsiti u Hagu.
Zlocinci na mjestu zlocina
Svojim odlukama Esdaun i Savjet ministara omogucili su potvrdu starog
policijskog pravila da se
zlocinci uvijek vracaju na mjesto zlocina, buduci da je "Viktor Bubanj"
tokom rata sluzio i kao vojni
sud za srpske zatocenike. Nakon sto je Medunarodni komitet Crvenog
krsta registrovao zatocenike
logora, muslimanske vlasti shvatile su da ce svoje monstruozne postupke
morati da pokrivaju
montiranim sudskim procesima. Beogradski Komitet za prikupljanje ratnih
zlocina (11 izvjestaja, svi
prevedeni na engleski jezik i dostavljeni Haskom tribunalu) na osnovu
svjedocenja jednog od
zatocenika "Viktora Bubnja" napravio je o tome ovakvu zabiljesku:
"Saslusavao ga je Ignjac (Dodik,
sudija Viseg suda, ranije istrazni sudija, prim. aut.), koji mu je
rekao da ga saslusava u svojstvu
javnog tuzioca. U sobi je prilikom saslusanja bio i strazar, koji ga je
sve vreme tukao, dok je Ignjac
trazio da sve prizna... Svedok je izveden na sudenje 13. januara 1993.
godine. Njegov branilac je tom
prilikom predlozio da se pretres odlozi s obzirom na lose zdravstveno
stanje svedoka jer je, kako
navodi, izgledao kao da je izasao iz Ausvica. Kada je bio zatvoren,
svedok je imao 85 kg, a za vreme
sudenja je imao samo 42 kg. Sudija je odbio ovaj predlog. Svedok je
rekao da on nije ratni zlocinac
jer u ratu nije ni ucestvovao i da je uhapsen u bolnici. Sudija je u
toku sudenja vikao na njega i
naredio je policiji u sudnici da ga istuce. Nakon toga je izbacen iz
sudnice, a kasnije mu je saopsteno
da je osuden na 15 godina zatvora."
Na pitanje ceka li Srbe ponovo ista pravda na istom mjestu, mozda bi
najbolji odgovor mogla da
daju svjedocenja o tuziocima i sudijama koji su iznudivali izjave i
kafkijanski presudivali nevinim
ljudima. Pored pomenutog Dodika, u tome su ucestvovali istrazni sudija
Senad Kreho, sudija
Okruznog vojnog suda Salem Misa, sudije Amir Jaganjac, Davorin Jukic,
Saban Maksumic,
Muhamed Podrug, Nihad Seremeta, Vladimir Spoljaric, Zlatan Terzic,
sudija Vrhovnog suda Ibrahim
Vehabovic i mnogi drugi koji su svojim "presudama" sarajevskim Srbima
oduzeli vise od hiljadu
godina slobode. Vecina ovih ljudi i danas su u pravosudu i mozda ce
upravo oni biti izabrani za
sluzbenike Suda BiH!
Laboratorija za tiho umiranje
Kroz "Viktor Bubanj", tu "laboratoriju za tiho umiranje", kako je taj
logor nazvao jedan od prezivjelih
zatocenika Strahinja Zivak, proslo je, prema razlicitim izvorima,
izmedu 250 i 300 Srba. Jovan Savic,
takode zatocenik u tom logoru, u svojoj knjizi Odjeci sarajevskog
bubnja objavio je spisak od
ukupno 259 imena logorasa, medu kojima je bilo i 25 zena starosti od 20
do 70 godina. Savic tvrdi
da je od batina i gladi za samo sest mjeseci, koliko je on proveo u
logoru, umrlo 47 Srba.
Logor je pocetkom rata bio pod kontrolom specijalnih muslimanskih
jedinica pod komandom Juke
Prazine, Ismeta Bajramovica, Kerima Lucarevica i drugih koji su
naredenja primali iskljucivo od Alije
Izetbegovica i politickog vrha SDA. Imao je ukupno 19 celija - 12 za
muskarce i sedam za zene. U
vecini celija nije bilo kreveta, cak ni duseka, a logorasi su drzani u
izrazito nehigijenskim uslovima,
bez vode za umivanje. Hranjeni su koricom hljeba dnevno, a posebna
"poslastica" kuvara Julijana
Ventile bila je da logorasima daje vodu sa deterdzentom za sude, od
cega su dobijali proliv. "Svi
smo se bili toliko zausljivili da smo mogli rukama iz uva strugati
vaske", sjeca se Strahinja Zivak.
Logorasi su danonocno bivali izlozeni fizickom i psihickom
izivljavanju, batinanju, a vecina zena u
logoru je silovana. U batinanju se posebno isticao Fahrudin Alic, zvani
Pukovnik, predratni sarajevski
taksista. Jovan Savic svjedoci o prebijanju trojice logorasa samo zato
sto ih je Alic cuo da tiho
razgovaraju. "Uveo ih je u hol i nemilosrdno udarao pesnicama i nogama.
Prvog je pretukao Milana
Bundala. Zatim malenog Radmila Coda, pa Radojcica. Radojcic je udario
glavom o beton i dozivio
potres mozga. Nekoliko dana je nosio zavoj i ostajao u svojoj celiji, a
onda mu je pozlilo, pa su ga
odveli u bolnicu Kosevo, gdje je i umro." Po Savicevom svjedocenju,
krvolocan je bio i strazar
Kemal Dautovic. "Povrijedio mi je desni bubreg, jedan prsljen i
koljeno. Sedam dana sam mokrio
krv. Pored sutanja spicem cipela, koristio je i palicu."
Najgore je bilo nocu: niko od logorasa nikada nije bio siguran da ce
ziv docekati jutro. "Cuo sam
jedne noci kako ludacki prebijaju nekog mladica, po glasu raspoznajem
da je mlad", ispricao je starac
Novica Bajagic. "Ujutro smo culi da je umro od batinanja. Svi iz
njegove celije morali su tog dana da
potpisu izjavu da tog nesretnika niko nije tukao, vec da je sam umro."
Monstruozne ucjene
Silovanje i zlostavljanje zena posebno je poglavlje zlocinackih
aktivnosti u logoru "Viktor Bubanj".
Sarajku N. R., rodenu 1972. godine, pripadnici "zelenih beretki"
uhapsili su u maju 1992. godine u
njenom stanu. Zajedno sa jos dvije mlade Srpkinje odvedena je u "Viktor
Bubanj", gdje je zatekla jos
tri djevojke njenih godina. U potresnom svjedocenju istice da su sve
one bile meta izivljavanja
muslimanskih zlocinaca. "Prvi put su me silovali 'Pipica' i Samir
Malajhodzic iz Sarajeva u junu 1992.
Njih dvojica su me silovali sve vrijeme dok sam bila u logoru.
Zlostavljalo nas je dvadesetak
muslimanskih vojnika, a silovanja su vrsili u prostoriji gdje smo bile
smjestene, tako da su druge
djevojke morale gledati. U prostoriju pored nje, koja je bila jako
mala, izvodili su nas i primoravali na
oralni seks." Zrtva istice da nije ostajala u drugom stanju jer joj je
muslimanka R. Z., koja je radila
kao strazar u logoru, doturala pilule za kontracepciju. "D. K. je
ostala u drugom stanju, ali je imala
spontani pobacaj. Nije bilo ginekologa da joj ukaze bilo kakvu pomoc.
B., ne znam joj prezime,
takode je ostala u drugom stanju, ali je sama sebi nakon tri mjeseca
probusila vodenjak. Strasno je
puno krvarila i rana joj se inficirala. Ta djevojka je puno
propatila... Vesni Subotic, koja je dovedena
poslije nas, muslimani su ubili majku, oca i stariju sestru. Kada ju je
jedan vojnik pokusao silovati,
ona je razbila flasu od vode i krhotine mu zabila u leda. On je
iskrvario, a nju su ubili, ispalivsi joj tri
metka iz pistolja u grudi. To sam licno vidjela jer se sve desavalo u
nasoj celiji..." Djevojka istice da
su ih strazari, da bi ih prisilili da budu "poslusne", izvodili u krug
logora na lazna strijeljanja. Pucali su
im preko glava, a onda ih vracali u celije, uz "obecanje" da ce ih
ubiti sutra. Ona tvrdi da su
pocetkom septembra 1992. u logor dovedena cetiri zarobljena srpska
vojnika, koji su strijeljani pred
logorasima. "Pocetkom oktobra i ja sam ostala u drugom stanju jer R. Z.
nije mogla da mi dotura
pilule. Komandir logora trazio je da potpisem izjavu da su me Srbi
silovali. Rekao je da ce, ako to
uradim, dozvoliti da izvrsim abortus. Nisam pristala, iako me je dugo
nagovarao na to. Jedna
djevojka je pred nama u sobi pristala na to. Odveli su je, kako su
pricali, na kliniku 'Jezero', ali se ona
nikada vise nije vratila. Od L. smo saznali da je ta djevojka ubijena
jer se njeno ime nalazilo na spisku
ubijenih koje su muslimani nudili u razmjenu. Ona je taj spisak vidjela
u kancelariji komandira..."
Na kraju svjedocenja djevojka je ispricala da je iz logora uspjela
pobjeci uz pomoc muslimanke Z. R.
u decembru 1992. godine. Abortirala je na klinici u Beogradu u januaru
1993.
Prostorije za strance i novinare
Medunarodni komitet Crvenog krsta zatocenike logora "Viktor Bubanj"
registruje tek krajem februara
1993. godine. Posjeta medunarodnih zvanicnika bilo je i ranije.
Medutim, oni i novinari domacih i
stranih televizijskih ekipa odvodeni su u dijelove logora u kojima su
vladali nesto "bolji" uslovi.
Tadasnjem francuskom ministru zdravlja Bernaru Kusneru sredinom 1992.
nije promaklo da nije rijec
o zatvoru, vec o logoru. To je i rekao jednom od logorasa, Vladimiru
Jankovicu. "Cuo sam kad je
rekao: 'Ovo nije zatvor, ovo je logor!' Ja nisam smio da kazem
novinarima ni priblizno od onoga sto
je prava istina, ali su oni negdje objavili nesto od onoga sto sam
rekao. Muslimanima se tu nesto nije
dopalo, pa sam 6. ili 7. avgusta zvjerski pretucen." Kusner, naravno,
svoje utiske nije prenio
francuskoj javnosti, bas kao sto to nije ucinio ni tadasnji specijalni
izaslanik UN-a za ljudska prava
Tadeus Mazovjetski, koji je logor takode posjetio u ljeto 1992. Zbog
svojih izvjestaja o krsenjima
ljudskih prava i zlocinima nad muslimanima, Mazovjetski je postao
sarajevski heroj.
No, ako istina o sarajevskim logorima i zatvorima nije uspjela da se
probije kroz sumu lazi
medunarodnih mesetara i medija, dokumenti i svjedocenja o stradanjima
Srba u Sarajevu nasli su svoj
put do tuzilastva Haskog tribunala. Tuzilac Ricard Goldston jos 1995.
godine na podroban nacin
obavijesten je o zlocinima nad sarajevskim Srbima. Udruzenje logorasa
sa sjedistem u Beogradu
predalo je Goldstonu vise iscrpnih dosijea, a u Hag je, prevedena na
engleski, stigla i monografija
Dokumentacionog centra Komesarijata za izbjelice Srbije, u kojoj su na
400 stranica objavljena
svjedocenja Srba zatocenih u 88 sarajevskih logora i zatvora. Taj
materijal, uz brojne nove dokaze o
vezi sarajevskih kriminalaca i zlocinaca sa Izetbegovicem i vrhom SDA,
dostavljen je Haskom
tuzilastvu i prosle godine, uz optuznicu protiv ratnog bosnjackog
lidera. Sve to, medutim, nije bilo
dovoljno da tuzilastvo prihvati tu ili bilo koju drugu optuznicu koja
bi se odnosila na zlocine nad
sarajevskim Srbima. Zbog takve "politike" Tribunala i onih koji stoje
iza tog suda, u BiH umjesto
pomirenja caruju mrznja i strah, istinu potiskuju lazi i licemjerne
izjave, a poprista zlocina postaju
sjedista najvisih pravnih institucija. Ne bude li promjena takve
politike, nece biti buducnosti ove
zemlje.
Zlocinci
Prvi upravnik logora "Viktor Bubanj" bio je Besim Muderizovic, koji je
u junu 1992. godine stigao iz
Centralnog zatvora, gdje je bio zamjenik upravniku tog logora Ismetu
Bajramovicu Celi (takode cesto
"navracao" u "Viktor Bubanj"). Muderizovica je u proljece 1993.
naslijedio bivsi zastavnik JNA,
Focak Himzo Dolan. Po zlu cuveni strazari bili su Fahro Alic, Kemal
Dautovic, Safet Kafedzic, te
komandir straze Ramiz Avdic "Ramce", predratni strazar u KPD Foca.
Potom su tu bili i Zlatan
Babic, Mithat Dzino, kome je rekvizit za mucenje bio cekic za meso,
Julijan Ventila, Refik Arnautovic
"Refa", Ibrahim Bambur, Enes Custovic, Safet Javorovac, Avdo i Esad
Kuluglija, Kenan
Mahmutovic, Nermin Mrdic "Struja", upravnikov brat Rizo Muderizovic,
Fikret Suljevic, Safet
Tahirovic, te Suljo Vucinic i Hajrudin Lakota.
Zrtve
Po svjedocenjima logorasa, od jula 1992. do oktobra 1993. od posljedica
batinanja umrli su Trivo
Guslov, Novo Draskovic, Bozo Zerajic, Radivoje Marinkovic (od povreda
preminuo u bolnici),
Slobodan Matic, Micic (nasmrt pretucen doveden u logor 29. jula 1992,
umro poslije jednog casa),
Milan Misic, Dusko Novakovic, Nedeljko Odzakovic, Novica Ponjarac,
Manojlo Radojcic, major
Rajevac (umro jer su mu uskratili lijekove za srce), Uros Rakanovic,
Vukasin Tizic, Mato Ceranic
(prije smrti nosili ga u cebetu na sudenje), Zoran Cajevic, Ognjen
Cajevic (odveden iz celije 07.
novembra 1992. i vise se nije vratio) i Novica Sipovac.
Srpska Informativna Mreza
[EMAIL PROTECTED]
http://www.antic.org/
