|
|
| Tko će Hrvatima
promijeniti pelene? |
|
|
 Goran Granić, u »Dnevniku
plus« krstio je to biće naprosto: Carla! Hrvatska je vlada dosad s tom
rečenom Carlom izjela vreću soli, ali Carla si ne da soliti. Zovu je
imenom, ali se ne da krstiti. Nevjerojatni babac. Iskonovi forumi opisuju je kao žabu krastaču, radodajku i vješticu, da bi onda ipak pozvali hrvatske mužove da se žrtvuju na oltar domovinske zahvalnosti te da je poševe. Dražen Budiša odriče joj kompetencije, stanoviti je Mišetić cinka Vijeću sigurnosti, po načelu tuk na utuk. Vladajući dio političke klase sav se predao pitijskim formulacijima: Odbjegli Gotovina nije da sigurno nije tamo gdje jest, a možda je, pače sigurno je u nekoj europskoj zemlji. Grčki bi sofisti pozavidjeli na ovom sjajnom »izlazu iz bezizlaznog stanja«: kako je Hrvatska, koje god vrijeme da otkucavalo na njezinim satovima, ipak »negdje u Europi«, to onda gornji stav, odlučno iznesen, baš nikako ne može biti neistinit. Hrvatska politika, kao »umijeće mogućega« pronalazi takve stavove koji naprosto ne mogu biti neistiniti, a istovremeno su to stavovi koji baš ništa ne stavljaju na bilo kakvu kušnju. I tako su se Hrvati dosjetili jadu, svaka »mentalitetna skupina« (o tome se kod nas radi, više nego o strankama i svjetonazorima) našla je nešto na Carli de Ponte što je veseli. Nevjerojatni babac, Carla del Ponte, međutim tjera svoje. Ona je, fizički gledano, kako ju je njezin Bog htio. Njezin engleski nije bogzna kakav, te u osobnom kontaktu ona možda nije osobito simpatična. Teško bi vodu držala teza da je nekompetentna u svojoj struci: Carla del Ponte nosila se s mafiozima spram kojih su čak i jako ohrabrene hrvatske inačice male bebe. Njezin način može nervirati, osobito pak njezina upornost za koju se čini da je s onu stranu svakog sentimenta, barem za počinitelje, kakvim se sentimentima Hrvatska pjeni i pjenuša. Ali sve to skupa nema ama baš nikakve veze s realnostima suvremenog svijeta. Možemo mi rečenu Carlu intimno »tikati« imenom, možemo je psovati i grdo je gledati, možemo ishoditi njezine greške u njezinim engleski izrečenim iskazima – ništa od toga se ne broji u stvarnom rasporedu stvari. A cijeli taj trud da se iskaz Carle de Ponte poništi (jer je krastača, radodajka i vještica) pokazuje koliko Hrvatska u ovom trenutku radi na svojoj »samoinfantilizaciji«: Carla del Ponte stroga je i nepopularna učiteljica kojoj će nestašni đaci na leđa objesiti da je krava. Ona može biti učiteljica, no u toj je slici važno da smo mi Hrvati u statusu đačića, da se tako ponašamo, za tim žudimo. Izraz »samoinfantilizacija« ovdje stoji odlično jer točno opisuje proces koji mi sami na samima sebi provodimo. (Ovaj izraz potječe od jednog činovnika austrijske ministerijalne birokracije, a vadim ga iz knjige Josefa Haslingera Politika osjećaja (Politik der Gefühle, Fischer, Frankfurt/Main, 1955: Haslingerove analize upravo zapanjujuće točno opisuju i naš politički život. Bit će da je duga zajednička povijest Austrije i Hrvatske ostavila neizbrisive tragove u nanosima tradicija naših mentaliteta. Kod Immanuela Kanta ovo se stanje zove: samoskrivljena nepunoljetnost, te je temeljna zadaća evropskog prosvjetiteljstva bila nadići to stanje, izbaviti se iz njega. Po tim bi uvidima mi bili ispod razine ranog evropskog provjetiteljstva.) No kako smo istovremeno mi Hrvati i »najstariji narod u Europi«, pače mi smo se bili »narodili« još mnogo prije no što je Zeus u obličju bika silovao tu nesretnu Europu, prizor naše »infantilizacije« (kod Freuda ovo se zove »regressus ad infantilizam«, i nema veze s regresom za godišnji odmor, premda se radi o otpuštanju razuma na pašu) mora izgledati skaredno. Doduše, kaže se da su starci poput djece. Mi smo Hrvati dakle podjetinjili, te smo čak spremni primiti na se kolektivnu pedepsu (kaznu) za ono što su skrivili pojedinci. Ti su pojedinci, zbog toga što su skrivili, odbjegli, jer su se, kao Tuđmanovo »vojno plemstvo« kupali u ptičjem mlijeku, obasjani milošću »više svrhe«, koju mi, pijuni i pješaci toga plemstva, teško možemo dokučiti. A kad veliki svijet stavi onda u istu ravan jednoga Karadžića i jednoga Gotovinu u cijeloj se Hrvatskoj pale crvene lampice. A veliki svijet, uistinu daleko od savršenstva kakav jest, ali u nekim pitanjima ipak neugodno inzistentan, jednostavno poručuju da je zločin zločin, te da se, u slučaju utemeljenih sumnji za strašne stvari, čovjek, ma i general, ma i Tuđmanov vojni plemić, mora braniti na za to predviđenim mjestima, i to u statusu koji ne može sam mijenjati; napose pak ne činom kukavičkog izmicanja takvom suočenju. I odmah vidiš da je cjelokupnu hrvatsku političku klasu jako stisnulo u prknu, da se ljudi vrte kao kunići u kavezima, daju evazivne, pitijske izjave, i najradije bi da ih nema. A izbori su TEK za mjesec dana. U tom je rasporedu stvari izgled, temperament, »kinderštube« gospođe Carle del Ponte, nešto savršeno irelevantno. Čak sam, na osnovu njezina profesionalnog curriculuma, sklon vjerovati da se radi o hrabroj i principijelnoj osobi: možda i ne bih imao što razgovarati s tom gospođom o umjetnosti, kazalištu, književnosti, ali bih vrlo rado razgovarao s njom na temu Moći Zla u suvremenom svijetu. Osobni šarm, njezin i moj, mogao bi u takvoj jednoj raspravi ostati potpuno po strani. Što se pak njezine službene funkcije tiče, možemo se odmah složiti da je i ona, kako bismo mi šezdesetosmaši kazali, samo »karakterna maska sistema«: privatni višak ili manjak osobnosti tu nema nikakve važnosti. I zato su službeni Hrvati, i ona gruntava većina koja ništa ne razumije – a ne razumije jer je planski držana u neznanju, i u sferi vrlo difuznih osjećaja kojima naš desni populizam, s quasi-lijevim adlatusima i šegrtima, tako rado i obilno sekundira, zna baratati prema svojim predodžbama i svrhama – tako smiješni u svojim nastojanjima da Carlu del Ponte, ako je već ne mogu smekšati na kakvoj večeri s »nacionalnim posluženjem«, ismiju kao privatnu osobu, koja privatno ima nešto protiv Hrvatske. Kao što su privatno protiv Hrvatske svi Židovi na svijetu, svi Srbi na svijetu, te u krajnjoj liniji svi u svijetu preostali ne-Hrvati: to u zbroju daje tri lobija, koji opet, zbrojeni, čine cijeli svijet, minus mi pravi Hrvati koji Carli del Ponte u lice vičemo da je žaba, radodajka i vještica. U XVI. i XVII. stoljeću u sjevernoj je Hrvatskoj spaljeno toliko žena da su neka područja gotovo izumrla zbog bijele kuge. Mi bismo danas rado spalili rečenu Carlu, a odbjeglog generala, kojemu smo javno upravo čestitali rođendan, gotovo pa jubilej, uzdigli u čast i mast kardinala inkvizitora. Sasvim je izvjesno da na vlas slično razmišljaju i mnogi radikalni Srbi. Pa zašto smo se mi onda tako zaratili? Zašto smo se tako zatirali? Ta zamislimo samo što bi radikalni Hrvati i radikalni Srbi mogli zajedno učiniti protiv jednoga svijeta koji im je tako nesklon? Pa možda i mnogo više od zajedničke odbojke u haaškom pansionu! Koliko bi tek onda bilo posla za onoga tko je ispekao svoj zanat kod pravih majstora? Zašto da on ostane u statusu igle (u stogu sijena, pa makar taj stog bio i cijela zemlja), kad može biti cijeli stožer? Projekcije i željkovanja ovdje idu nebu pod oblake: Kad bismo se mi ujedinili protiv »ostatka« svijeta koji nas neće, gdje bi nama bio kraj? Naš bi kraj bio i kraj svijeta, a to je legitimna želja svakog pravog nacionalista: Propadnemo li mi, neka propadne i cijeli svijet, a za pravdu (iustitiju u onome fiat!), pogotovo pak onu haašku, lako ćemo. I tako u slučaju nesmiljene Carle del Ponte trinaest godina hranjena i brižljivo njegovana hrvatska paranoja dosegla je svoj paroksizam, a mi smo Hrvati, puzeći unatrag u stadij fetusa (sjetimo se kraja Kubrickove Odiseje), dospjeli do najniže točke i cijeli nam se svijet danas smije. Ostaje pitati, tko će nam promijeniti pelene. |
Title: Message
