PRIZNANJA U HAAGU: Zasto Srbi priznaju krivicu
Sesnaest optuzenih za ratne zlocine tokom sudjenja u Haagu priznalo je krivicu od cega polovica tokom ove godine; nasa novinarka analizira zbog cega na priznavanju krivice profitiraju i zlocinci i tuzioci i Tribunal u Haagu
Svi zlocinci koji su priznali krivicu, osim Plavsicke, pristali svjedociti protiv Milosevica!
Ranko Cesic, zlocinac iz Brckog, i Miroslav Deronjic, krvnik iz Bratunca, pristali svjedociti u zamjenu za umanjenje kazne O Tribunalu priznanja zlocinaca pomazu da ubrzaju sudjenja i ustede novac kojeg je sve manje O Carla del Ponte: “Ocekujem da ce jos mnoga sudjenja zavrsiti priznanjem krivice”
Pise: Danka Savic
Sesnaest osumnjicenih za ratne zlocine pocinjene na prostoru nekadasnje Jugoslavije (od ukupno 75 optuzenih, od kojih je trenutno 57 u procesu pred Medjunarodnim sudom) priznalo je do sada krivicu pred Tribunalom u Haagu. Cak polovina njih je to uradila tokom ove godine: samo od maja do oktobra, osam je optuzenih pred ovim Sudom priznalo krivicu prema svim ili pojedinim tackama optuznice podignute protiv njih.
Posljednji koji je to do sada uradio, bivsi policajac Ranko Cesic sredinom prosle sedmice priznao je krivicu po svih 12 tacaka optuznice, koje ga terete za zlocine protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja rata, odnosno za ubistva i spolno zlostavljanje zatvorenika u srpskom logoru Luka kod Brckog 1992. godine. Na posebnom saslusanju, Cesic je, u dogovoru sa Tuziteljstvom, izmijenio svoj proslogodisnji iskaz (kada je negirao krivicu), te prihvatio svoju odgovornost. Priznao je navode iz trece izmijenjene optuznice (od prosle godine), prema kojima je sam ili uz pomoc drugih (i uz pomoc vatrenog oruzja ili premlacivanjem) ubio 10 Bosnjaka zatocenih u logoru Luka u sportskom centru Partizan u Brckom. Takodjer je priznao da je sredinom maja u logoru Luka prisilio dva brata da se pred ostalim zatvorenicima tuku, a potom i spolno opce. Na osnovu sporazuma sa optuzenim o priznanju krivice, Tuziteljstvo ce zatraziti zatvorsku kaznu u trajanju od 13 do 18 godina, a Cesic se obavezao da ce svjedociti u drugim procesima pred sudom.
Sedam dana ranije, predsjednik kriznog staba u Bratuncu Miroslav Deronjic priznao je krivicu za progon (na politickoj, vjerskoj i rasnoj osnovi) kao zlocin pocinjen protiv Bosnjaka tokom 1992. godine. On je priznao da je 9. maja 1992. godine naredio napad na bosnjacko selo Glogova u kojem je ubijeno 65 nenaoruzanih civila, svi stanovnici protjerani, a selo spaljeno. Za ovog nekadasnjeg predsjednika odbora Srpske demokratske stranke u Bratuncu i visokog opcinskog zvanicnika, koji je bio zaduzen za uspostavljanje srpskih civilnih vlasti u Srebrenici, nakon sto su grad zauzele snage VRS, Tuziteljstvo je zatrazilo kaznu od 10 godina zatvora, a odbrana je predlozila sest.
NIKOLIC POREKAO PA PRIZNAO ZLOCIN
Rasprava o izricanju kazne zakazana je za kraj januara naredne godine. Sudsko vijece koje sudi Milosevicu vec je usvojilo zahtjev Tuzilastva da Deronjica uvrsti na listu svedoka koji ce se pojaviti na sudjenju Milosevicu.
Pocetkom proslog mjeseca, pred Tribunalom u Haagu krivicu za pocinjene ratne zlocine priznao je Dragan Nikolic Jenki, nekadasnji komandant logora Susica kod Vlasenice. U sklopu dogovora sa Tribunalom, Nikolic je priznao progone na rasnoj, vjerskoj i politickoj osnovi, te odgovornost za mucenje, silovanje i ubistvo kao i zlocine protiv covjecnosti.
Optuznica protiv Nikolica podignuta je jos 1994.godine i to je bila prva optuznica koju je ovaj sud podigao za zlocine pocinjene u nekadasnjoj Jugoslaviji. Uhapsen je u aprilu 2000. godine u okolini Smedereva, a prilikom prvog pojavljivanja u sudnici izjavio je, uostalom i kao vecina drugih koji su tek naknadno to priznali, da se ne osjeca krivim ni po jednoj tacki optuznice.
Kako objasniti to da danas, deset godina nakon osnivanja Tribunala u Haagu, priznanja krivice optuzenih postaju tako ucestala?
Spomenimo ovdje jos jedan od tih primjera – priznanje ratnog nacelnika policije u Bosanskom Samcu Stevana Todorovica Monstruma. On je pred Tribunalom priznao svih deset tacaka optuznice koje su ga teretile za zlocine protiv covjecnosti – progone, deportacije, ubistva, seksualna zlostavljanja. Sudsko vijece je Todorovicu izreklo kaznu od samo deset godina zatvora. Kao olaksavajuce faktore sud je uzeo njegovo priznanje, smanjenu uracunjivost, suradnju sa Tuziteljstvom u drugim predmetima, te "cin kajanja."
Iako sporazum o krivici optuzenog formalno ne ohrabruje u nadanjima da ce njegova kazna biti blaza, dosadasnji primjeri pokazuju da su oni koji su sami priznali krivicu bolje prolazili od onih koji to nisu i kada je duzina kazne u pitanju.
Ono sto je posebno vazno napomenuti kada je ovaj sporazum u pitanju jeste to da se svi optuzeni prema postignutom sporazumu o izjasnjavanju o krivici obavezuju (jer to od njih trazi Tuziteljstvo) da saradjuju i da se kao svjedoci pojavljuju na drugim procesima, i to je, na neki nacin, najvazniji dio sporazuma, te razlog zbog kojeg mozemo kazati da Tuziteljstvo ima takodjer svoj vazan interes da se takvi sporazumi stvaraju. Kada je rijec o svjedocenju, u ovome je jedini izuzetak bila Biljana Plavsic (cije je samo priznanje samo po sebi od ogromne vaznosti) jer trenutno iz zdravstvenih razloga vjerovatno ne bi bila u stanju niti svjedociti, cak da je na to i pristala. Ali, druga priznanja, kao sto su recimo priznanja Momira Nikolica i Dragana Obrenovica (jedini koji su izrazili i kajanje) i koji su dali svedocenja iz "prve ruke", pruzili dokaze protiv dvojice svojih kolega oficira, dokumente, ucesnike u masakru nad Srebrenicanima, pa cak i vojne lozinke iznimno su dragocjeni za sva sudjenja vezana za Srebrenicu i sudjenje Milosevicu u vezi sa dijelom optuznice koja ga tereti za dogadjanja u Srebrenici.
TRIBUNAL SE ZATVARA KRAJEM 2008. GODINE
U buducnosti se moze ocekivati da ce "trend priznavanja krivice" biti nastavljen. Prema onome sto je glavna tuziteljica Carla del Ponte najavila u svom godisnjem izvjestaju koji je predocila prije nekoliko dana pred Vijecem sigurnosti UN-a Tribunal u Hagu bi trebao da dovrsi do kraja 2008. godine izmedju 40 i 45 sudjenja, ukljucujuci i tri koja su sada u toku protiv cetvorice optuzenih. U istom izvjestaju Del Ponte je najavila da ce neki od tih postupaka, kako je kazala, "vrlo vjerovatno biti okoncani priznavanjem krivice, dok ce ostali biti preneseni na nacionalne sudove nekadasnje Jugoslavije."
Prije nego sto se pozabavimo pitanjem zasto se u posljednje vrijeme sve veci broj optuzenih odlucuje na to da prizna krivicu, i zasto se mogu ocekivati nova priznanja samo da pojasnimo sta uopce podrazumijeva sporazum o izjasnjavanju o krivici. U razgovoru za B92, haski sudac Wolfgang Scomburg, odgovarajuci na ovo pitanje i posebno se osvrcuci na slucaj Dragana Nikolica, kaze: "Sporazum o priznanju krivice mozda je tesko svatljiv jer je preuzet iz sudske prakse SAD-a. To je dogovor izmedju stranaka (tuzitelja i odbrane) bez pravog sudjelovanja sudaca. Suci su jedino apsolutno slobodni u svojoj odluci o primjerenoj kazni. Nisu vezani bilo kakvim podnescima bilo koje strane. U slucaju gospodina Nikolica, nisam ga samo ja pitao za svaku tacku optuznice, nego je sudsko vijece insistiralo da se on suoci sa cinjenicnim osnovama optuzbi protiv njega. Postavljeno mu je pitanje je li doista pocinio zlocine, zlocin po zlocin, dogadjaj po dogadjaj. Mislim da su njegovi iskazi bili od velike vrijednosti tako da ljudi mogu razumjeti da ovo nije politicki tribunal. Vazno je cuti kako optuzeni priznaje svoju krivnju i potvrdjuje optuzbu do u detalje, jer se optuzbe cesto negiraju propagandom koja ih pokusava prikazati kao proizvod maste ili politickih mocnika koji stoje iza Tribunala. "
Statutom Tribunala predvidjeno je postojanje ovakvog sporazuma (u pisanoj formi), ali njegovo postizanje sa optuzenim niti u jednom clanku ne obavezuje sudsko vijece da umanji kaznu i to se svaki put tokom postizanja sporazuma posebno naglasava. Ipak, priznanje krivice moze se uzeti kao olaksavajuca mogucnost za optuzenog, Sudsko vijece moze izreci kaznu koja ne bi bila manja od one koju bi i bez priznanja dobio. Zasto se onda uprkos ove "prijetnje da svaki optuzeni dobije istu kaznu za zlocine koje je pocinio kao i u slucaju da nije priznao", sve vise pocinju odlucivati na saradnju sa Tribunalom?
U prvom redu, haski zatvorenici priznaju krivicu pritisnuti dokazima koje protiv njih ima Tuziteljstvo. Pored toga, kako vrijeme odmice, a budzet Tribunala se smanjuje, zatvorenici strahuju da ce njihova sudjenja biti prebacena na domace sudove, gdje sigurno nece imati uvjete ni mogucnost da se brane kao sto mogu u Haagu, a i zatvorsku kaznu koju bi dobili u tom bi slucaju "odlezali" u zemlji u kojoj su zlocine i pocinili.
Kako sporazum o krivici moze dovesti optuzene u neuopredivo bolju poziciju, najbolje ilustrira primjer nekadasnjeg haskog osudjenika Drazena Erdemovica kojeg u ovom slucaju treba posebno promatrati. Nakon priznanja za pocinjene zlocine, 31.5.1996. godine, i to (za razliku od drugih optuzenih) prije nego sto je protiv njega podignuta i haska optuznica, Erdemovic je prosao put od haskog zatvorenika do zasticenog svjedoka sto mu je omogucilo da nakon (s obzirom na zlocine za koje se tereti) minimalne zatvorske kazne dobije privilegije zasticenog svjedoka koje je dobio svjedocenjem u drugim sudskim procesima.
Zasticeni svjedoci, podsjetimo, imaju pravo na novi identitet i nastavak zivota u drugim zemljama.
Malocas smo pomenuli moguce razloge zbog kojih je ocito da Tuziteljstvo takodjer ima korist od postizanja sporazuma o krivici. Priznanjem krivice, Tuziteljstvo u prvom redu dobija novog svjedoka u drugim procesima. Njegov je cilj da smanji postojece troskove, te sto prije okonca sudske postupke, i da bar, ako je to moguce, ubrza njihov zavrsetak.
Rezolucijom (br. 1503.) Vijeca bezbjednosti UN-a date su jasne smjernice Tuziteljstvu kada je u pitanju vrijeme za okoncanje istraga. "Zelim da vas obavijestim da se kontinuirano poduzimaju neophodne mjere kako bi do 2004. godine bile okoncane sve preostale istrage. To se vidi i iz prijedloga naseg budzeta koji tokom 2005. godine predvidja znacajno smanjenje sredstava predvidjenih za Istrazni odjel. Uvjerena sam da ce optuznice protiv preostalih vodja najviseg ranga koji su osumnjiceni da su najodgovorniji za zlocine koji spadaju u nadleznost MKSJ-a biti podignute do kraja 2004. godine", kazala je Carla del Ponte objasnjavajuci planove u vezi sa provodjenjem strategije okoncanja rada MSKJ-a.
PRIZNANJA SPASONOSNA ZA BUDZET TRIBUNALA
U situaciji kada se znacajno smanjuju sredstava za budzet Tribunala, postizanje sporazuma o krivici predstavlja i ustedu vremena i sredstava, jer se izbjegavanjem sudjenja u nekim predmetima znacajno doprinosi ne samo sposobnosti Medjunarodnog suda da ispostuje rokove za okoncanje njegovog rada nego i brzem rjesavanju predmeta mnogih pritvorenih osoba.
Ono sto se kao “nedostatak” moze uzeti kada je rijec o sporazumima o krivici jeste cinjenica da se u takvim slucajevima odustaje od sudjenja, sto za posljedicu ima to da se znacajno umanjuju sanse da se pojedini zlocini i dogadjaji tokom rata u BiH u potpunosti osvijetle, posebno u slucajevima gdje je za gradove u kojima su oni pocinjeni dosada podignuta optuznica samo protiv jednog od njegovih organizatora ili pocinitelja. Ilustrativan primjer za to je priznanje Dragana Nikolica Jenkija, komandanta logora Susica iz Vlasenice, grada u kojem su tokom rata pocinjeni stravicni zlocini. Do sada je za pocinjene zlocine u Vlasenici podignuta samo jedna optuznica i u tom smislu Nikolicevo priznanje mozemo promatrati kao veliko razocarenje za zrtve koje zele da se pred Sudom rekonstruiraju dogadjaji i osude organizatori zlocina iz Vlasenice.
Sa druge strane, najveci znacaj priznavanja krivice svakako je u tome sto se upravo zbog toga vise niko ne moze opovrgavati cinjenicu da su se zlocini dogodili. Ostaje jos samo pitanja sta ta priznanja i relativno niske kazne koje su do sada izrecene, znace u odnosu na zrtve nad kojima su optuzeni vrsili ratne zlocine? Theodor Meron, predsjednik Medjunarodnog krivicnog suda za bivsu Jugoslaviju, u svom obracanju Vijecu sigurnosti UN-a prije nekoliko dana, na neki nacin, odgovorio je na ovo pitanje: " Svjestan sam toga da, zbog gnusne prirode zlocina za koje se pojedinci optuzuju pred Medjunarodnim sudom i zbog cinjenice da je, izmedju ostalog, uloga Medjunarodnog suda da zrtvama pruzi barem neku satisfakciju kroz zadovoljenje pravde i da doprinese preciznom dokumentovanju strasnih zvjerstava, neki s rezervom primaju precesto pribjegavanje sporazumima o potvrdnom izjasnjavanju o krivici. Njihova zabrinutost je, u svakom slucaju, razumljiva i legitimna. Medjutim, ako priznanje optuzenog da je sudjelovao u zlocinima za koje priznaje krivicu sadrzi dovoljno pojedinosti i ako je propraceno iskrenim kajanjem, vjerujem da sporazumi o potvrdnom izjasnjavanju o krivici mogu imati konstruktivnu ulogu. U nekim slucajevima, iskreno i konkretno priznanje krivice moze za zrtve predstavljati istu, ako ne i vecu utjehu od osude nakon uzastopnih izjava optuzenog da je nevin. Osim toga, prakticno gledano, saradnja uspostavljena na osnovu sporazuma o priznanju krivice ima vaznu ulogu u osiguravanju osudjujucih presuda za vaznije ucesnike u masovnim zlocinima."
U HAAG IDE JOS TRIDESET OSUMNJICENIH
Prema predvidjanjima glavne tuziteljica Carle del Ponte, iznesenim u njenom obracanju pred Vijecem bezbjednosti UN-a, Tuziteljstvo bi prije zavrsetka njegovog mandata trebalo okoncati jos trinaest istraga koje se trenutno vode. "Neprestano pratim te istrage, i kako sada stvari stoje, postoji mogucnost da rezultat svih njih nece biti podizanje novih optuznica. Svi ti predmeti ukljucuju preostale pojedince s najvecim mogucim stepenom odgovornosti za veoma teska krivicna djela pocinjena na teritoriji nekadasnje Jugoslavije u periodu od 1991. godine do 2001. godine. Cak i ako rezultat svih tih istraga budu nove optuznice, one ce dovesti do devet novih sudjenja jer ce biti moguce neke od njih povezati sa drugim buducim sudjenjima. Te optuznice ukljucuju oko 30 osumnjicenih pojedinaca od kojih su svi imali najvisi stepen odgovornosti. U ovoj fazi ne postoji gotovo nikakva mogucnost da te predmete preuzmu lokalni sudovi. Osim tih 13 istraga od “najvece vaznosti”, Tuziteljstvo vodi 17 dodatnih istraga koje su obustavljene krajem prosle godine na osnovu moje odluke da se usredsredimo iskljucivo na pocinioce najviseg ranga. Te istrage ukljucuju 62 osumnjicena lica protiv kojih formalno na MSKJ-u nece biti podignuta optuznica. Ocekujem da ce ti predmeti biti prebaceni na nacionalne sudove radi dalje istrage i krivicnog gonjenja i to kako slijedi: 12 predmeta sa 48 osumnjicenih bice prenijeto Bosni i Hercegovini, tri predmeta sa osmoro optuzenih bice prenijeta na Hrvatsku, a dva predmeta sa jos sest osumnjicenih bice prenijeta Srbiji i Crnoj Gori", kazala je Carla del Ponte.
Gotovo u svakom svom istupu proteklih godina ona je naglasavala koliko je puna saradnja drzava nekadasnje Jugoslavije od kljucnog znacaja za ubrzanje sudskog postupka. Pristup dokumentima i svjedocima, hapsenja i prebacivanje bjegunaca u Haag i dalje su najveci doprinos tih drzava strategiji okoncanja rada Suda i to je ujedno i njihova medjunarodno pravna obaveza. Medjutim, kao i prosle, tako je tuziteljica Del Ponte i ove godine konstatirala sa zaljenjem da Hrvatska, Srbija i Crna Gora, Republika Srpska i hrvatska komponenta u Federaciji BiH do danas nisu ostvarile punu saradnju sa Medjunarodnim sudom.
Slobodna Bosna
