Prema podacima hrvatskog Ministarstva pravosuđa, do sada je procesuirano 4.625 Srba pod optužbom za ratni zločinVrati se da ideš u zatvorHrvatskom pravosuđu i dan-danas dovoljno je da se Srbin poveže sa nekim incidetom u vreme rata, pa da bude osuđen na decenijske zatvorske kazneU Hrvatskoj, gde rado veruju da je "lijepa" u odnosu na Srbiju "demokratskija" i, bar za korak, bliža kapiji Evrope, i dalje se nastavlja lov na Srbe. Prema dostupnim podacima hrvatskog Ministarstva pravosuđa, procesuirano je 4.625 Srba iz Hrvatske, pod optužbom da su počinili ratni zločin. To, svakako, neće biti konačan broj, pošto se u Hrvatskoj i dalje "proizvode" novi ratni zločinci. Mnogim hrvatskim Srbima suđeno je u odsustvu, mnogi su na poternicama Interpola, a nijedan od Srba povratnika nije siguran da mu hrvatsko pravosuđe nije spremilo besplatan smeštaj u Lepoglavi. "U poslednjih 80 godina na grbači Hrvatske su bili optuženik i njegovi preci, koji su uživali na toj grbači, i to ne samo u ovom ratu, već skupa sa ostalima činili su to preko 500 godina od dolaska Turaka, kada su skupa sa Turcima dolazili i uništavali Hrvate, a otkad su "prisajednili" ove krajeve Jugoslaviji i praktično ih uništili na određenim područjima i sada žele da zauzmu ono doklen je Osmanlija, a skupa sa Osmanlijama doklen su došli optuženik i njegovi preci, a Hrvatska bi ostala samo ono što se zvalo "Ostaci ostatka Hrvatske".
Ovako glasi deo "povjesnog traktata" predstavnika hrvatske države, odnosno sudije gospićkog Županijskog suda Branka Milanovića, koji je kao deo obrazloženja presude pročitan 30. jula 2003. godine na kraju suđenja Svetozaru Karanu (1950), Srbinu iz Hrvatske. Ime provincijskog sudije Milanovića, verovatno bi pojela "povijest", kao i mnoga pre njega, da nije antologijski obrazložio svoju presudu. Ovako će ostati i upamćen i zabeležen u sudskoj praksi kao jedinstveni tumač (istorijske) pravde koji se, umesto pravom, poslužio nacionalnom mržnjom. Presudu je utemeljio na kolektivnoj, umesto na indivudualnoj krivici i Karanu, zbog grešnih predaka, razrezao 13 godina robije. Slučaj Svetozara Karana iz Korenice, pripadnika rezervnog sastava Milicije SAO Krajine, koga hrvatska država tereti za zlostavljanje ratnih zarobljenika, nije bio ni prvi, a neće biti ni poslednji takav slučaj u novijem "komšijskom" pravosuđu. "Sud nije prihvatio kao obranu optuženika to što se dobrovoljno vratio u Hrvatsku, iz razloga što se optuženik vratio na mesto zločina. Vratio se, jer je zaključio da ga oni koje je tukao praktično nisu ni videli, niti bi ga prepoznali, budući da je od tada prošlo mnogo vremena. Može se zaključiti da je optuženik shvatio da se Hrvatska nalazi u takvom stanju da će brzo i jednostavno nestati sa pozornice sveta, jer su Hrvati nezadovoljni svojim statusom. Između Hrvata lako može doći do takve nesloge da će zbog toga zatražiti nekoga da im ponovo sedne na grbaču, kao što je to bilo skoro 900 godina", umno se razmetao neprikosnovenim istorijskim znanjem "gospićki sudac", širokogrudo obrazlažući zbog čega je Karana osudio na tako blagu kaznu. "Pored toga, i pored zločina koji je počinio optuženik, isti je praktično nagrađen (s 13 godina robije). On je sve što je imao odneo u Srbiju, sa ostalima je razrušio polovinu Hrvatske, a vratio se da ga država Hrvatska nagradi. Iz ovog razloga, kao i napred navedenih, sud je nedvojbeno utvrdio da je otpuženik kriv", presudio je Milanović u ime hrvatske države. Antologijska "povjesna presuda", kako su je nazvali hrvatski novinari, digla je veliku medijsku prašinu u Hrvatskoj - što zbog očigledne nepristrasnosti, što zbog ljage bačene na hrvatske insitucije, državu i evropsku orijentaciju. Presudu je Vrhovni sud Hrvatske ukinuo 29. januara, zbog "osobnog promišljanja" gospićkog sudije. - Uočljivo je da obrazloženje ukinute presude ima dva potpuno suprotstavljena dela. Prvi ukazuje na nezakonito postupanje i pristrasnost suda i namenjen je svetu, u skladu sa predstojećim ulaskom u EU i hrvatskim "demokracijskim" imidžom. Drugi deo je na balkanskom nivou, jer je namenjen za domaću upotrebu - Karanu je i pored nebuloznih dokaza i dalje produžen pritvor, ukazuje predsednik nevladine organizacije "Veritas" Savo Štrbac. Upozoravajući da je to tek jedan primer odnosa hrvatske države prema Srbima, Štrbac navodi i ostale koji svedoče da je hrvatsko pravosuđe spremno da svašta podvede pod kvalifikaciju ratnog zločina nad civilnim stanovništvom. - Županijski sud u Zadru osudio je 1995. godine Bogdana Banića, Srbina iz Lepura kod Benkovca, na šest godina robije. Pod kvalifikacijom da je počinio ratni zločin nad civilima, Banić je osuđen zbog toga što je početkom rata ubio tri svinje i četiri konja. Vrhovni sud je ne samo potvrdio presudu, već i kaznu povećao za dve godine. Domaće životinje i ljude sud je ovako povezao: ubijanjem domaćih životinja, Bogdan je plašio svoje komšije Hrvate koji su mislili da bi se to i njima dogodilo, pa su u silnom strahu izbegli iz svog sela. Ubijajući životinje, srpski čobanin sa završena četiri razreda škole imao je cilj da etnički očisti svoje selo od Hrvata. Banić je u Lepoglavi odslužio veći deo kazne (6 godina) - danas je u Srbiji, navodi Štrbac primer jednog notornog "ratnog zločinca", poreklom Srbina. Hrvatskom pravosuđu i dan-danas dovoljno je da se Srbin poveže sa nekim incidetom u vreme rata, pa da bude osuđen na decenijske zatvorske kazne. - Zorani Banić, nekadašnjoj patronažnoj sestri, iz Gornjeg Zemunika sudi se po treći put. Prvi put je osuđena u odsustvu na 20 godina robije, a uhapšena je po Interpolovoj poternici u Švajcarskoj. Na ponovljenom suđenju u Zadru dobila je 15 godina zatvora. Njena krivica je učešće u akciji Škadrnja, dvodnevnoj bici između hrvatske vojske i pripadnika JNA, kada je poginulo oko 40 Hrvata. Zorana Banić nije učestovovala u toj akciji kao medicinska sestra, ali je polovina sela tvrdila suprotno, pošto su je poznavali dok je radila svoj patronažni posao u okolini Benkovca, prepričava još jedan slučaj predsednik "Veritasa", upozoravajući da je u decembru Vrhovni sud naložio ponavljanje procesa i utvrđivanje pojedinačnog doprinosa optužene, ali i dalje zadržavanje u pritvoru, opisuje muke Srba koji se nađu na udaru hrvatskog pravosuđa. Udar pravosudne pesnice u Hrvatskoj osetio je 18. januara i Aleksandar Stojković (1971) iz Petrinje. Uhapšen je na jednom graničnom prelazu između Hrvatske i Srbije dok je išao da poseti svog dedu (dosad ga je posećivao više puta). - Optužen je da je u vreme rata sa još 13 Srba palio i pljačkao hrvatske kuće u jednom selu kraj Petrinje. Glavni dokaz je fotografija grupe mladića iza kojih se vidi zapaljena kuća. U vreme rata Aleksandra je Unprofor angažovao kao prevodioca. Istraga je pokrenuta, a da niko nije pokušao da otkrije čija je to fotografija, čija je kuća, ko je zapalio, da li je Unprofor, povodom toga, vodio neki uviđaj, zapanjen je Štrbac dokazima na osnovu kojih hapse i sude Srbima u Hrvatskoj. Sudeći prema postojećim parametrima za utvrđivanje krivice Srba, hrvatsko pravosuđe može da procesuira bukvalno sve koji su živeli na tom području, kaže predsednik "Veritasa". Biro Interpola u Zagrebu pronašao je efikasan način za procesuiranje - podigao je oko 500 Interpolovih poternica i započeo lov na Srbe po celom svetu. Oni koji su u Srbiji, osuđeni su da nikad ne izađu iz nje. Na svakoj granici čeka ih hapšenje. TANJA KALUĐEROVIĆ |
||||||||||||||||||||
Glas
javnosti,
Cetvrtak, 26. februar, 2004.
Tema:
