1. 3. 2004.
Suđenje Slobodanu Miloševiću zapalo u ćorsokak
Mej uzmiče – dokaza za genocid nema
Stvara se utisak ni da u glavnim centrima svjetske moći niko ne saosjeća sa Karlom del Ponte, Najsom i Tužilaštvom. Štaviše, čini se da bi im potajno odgovaralo da Milošević bude oslobođen optužbe za genocid. To bi ih oslobodilo brige oko jednog drugog sudskog postupka, onoga u Međunarodnom sudu pravde, gdje se nalazi tužba BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid. Eventualni uspjeh te tužbe obesmislilo bi nastojanje Evrope i SAD da dokažu da se u Hagu sudi za individualnu a ne za kolektivnu odgovornost
piše: Miljan Kovač
Mit o strašnom sudu ovozemaljskom posljednjih
nedjelja uveliko je srušen. Vatru na kojoj se spaljuju iluzije o moći Suda i
tužilaštva u Hagu, ad hok institucija koje same sebi propisuju pravila, potpalio
je sudija Ričard Mej. Sudija koji vodi najpoznatiji haški proces – protiv
Slobodana Miloševića – odlučio je da se povuče. Iz Haga je saopšteno da on to
čini zbog bolesti koja ga je savladala. U ovakvo obrazloženje Mejovog uzmicanja,
međutim, malo je ko povjerovao. Otkud baš bolest da napadne sudiju neposredno
pošto je tužna Karla del Ponte saopštila da ima ozbiljnih problema oko
dokazivanja Miloševićeve odgovornosti za genocid. Osim toga, Mej se povlači
upravo kada je na red došlo izlaganje Miloševićeve odbrane. Ovakvo priznanje
“opasne” Karle, koja “zna” i šta je svaki osumnjičeni za ratne zločine večerao,
uslijedilo je nakon izlaganja ukupno 296 svjedoka tužbe. Tačno 295 više nego što
je tužilac Džefri Najs na početku suđenja predvidio. Prvi čovjek Tužilaštva Najs
tada je izjavio da je “ovo ona vrsta slučaja koji se mogu dokazati pomoću jednog
dobrog svjedoka”. Možda je ovakva “valjanost” Najsove procjene upravo bila i
razlog Mejove netrpeljivosti prema njemu. Samim tim što je izvelo toliko
svjedoka, Tužilaštvo je omogućilo i Miloševiću da isti broj ljudi progovori i u
njegovu odbranu. Ako bojazan od tolikog broja svjedoka odbrane nije doprinijela
Mejovoj bolesti, onda svakako jeste strah od blama pred koji su ga doveli Najs,
Del ponteova i njihovo Tužilaštvo dovođenjem pred sud stotina svjedoka, koji,
bar što se tče genocida, ništa nisu dokazali.
Ričard Mej bi, dakle, mogao
biti samo prva žrtva paničnog straha da se Milošević neće moći osuditi za
genocid. Šta bi to značilo, svima je dobro poznato. Na taj način bile bi
dovedene u pitanje ne samo dosadašnje haške osude i presude za genocid (kao u
slučaju generala Krstića) već bila pokrenuta i neka mnogo krupnija pitanja. Tako
bi npr. i tužba (dijela) BiH protiv države na čijem je čelu bio Milošević
sigurno izgubila kredibilitet. U vodu bi pala sva priča po kojoj su Srbi sa
Miloševićem na čelu prije petnaestak godina krenuli u osvajački pohod protiv
drugih naroda, i to sa namjerom da unište sve što nije srpsko.
To i jesu
razlozi panici pristalica takve teorije sa epicentrom u Hagu. Kako će dalje teći
proces protiv Miloševića i na koji način će sudija Mej biti zamijenjen – ostaje
da se vidi. Hag se u međuvremenu grozničavo trese. Uostalom, šta bi se moglo i
očekivati od tužilaštva i suda koji čovjeka prvo uhapse, potom sude, zatim
optuže, pa na kraju i osumnjiče.
Tresla se gora potres'o se Hag
Da je Haško tužilaštvo u ozbiljnim problemima,
svjedoči i to što se Karlino priznanje da ima ozbiljnih problema sa dokazivanjem
Miloševićeve odgovornosti za genocid u Hagu – sada pokušava zakamuflirati.
Koliko se uspijeva u tome, jasno je iz izjave koju je za Patriot dala portparol
Tužilaštva Florens Artman. “Ona nije izjavila da ima problema sa dokazivanjem
Miloševićeve odgovornosti za genocid. To su agencija Beta i Večernje novosti
iskrivile informaciju. Ona je mislila na to da je uopšte teško dokazati bilo
čiju odgovornost za genocid, zato što je to vrlo složen proces”, izjavila je
Artmanova, pokazujući i na ovaj način paniku koja vlada u Tužilaštvu. Međutim,
ne radi se samo o priznanju Karle del Ponte. Prema ocjenama svjetske javnosti,
međunarodnih stručnih i političkih krugova, malo ko vjeruje da je Tužilaštvo do
sada dokazalo Miloševićevu odgovornost za genocid. Štaviše, ovakvo mišljenje
nedavno je u Čikago tribjunu iznijela i Džudit Armata, pravnik koji se nalazi na
platnom spisku Koalicije za međunarodnu pravdu. Riječ je o nevladinoj
organizaciji osnovanoj radi propagandne i druge podrške Tribunalu u Hagu, koja
se finansira iz istih izvora kao i sam Tribunal.
Sama činjenica da je još u
startu suđenja Slobodanu Miloševiću Tužilaštvo (bez obzira na Najsovu
samouvjerenost) razvilo strategiju da na suđenje pozove 300 svjedoka optužbe,
govori koliko su i sami vjerovali u održivost te optužbe. S obzirom na pravo
optuženog da pozove isti broj svjedoka odbrane, i predviđeno je da proces traje
najmanje pet godina.
Teškoće u koje je zbog ostavke sudije Meja suđenje sada
zapalo upravo dokazuju koliko je takva strategija Tužilaštva bila riskantna.
Tušilaštvo je tako i sebe i Tribunal dovelo u nezgodnu situaciju pokušavajući da
Miloševića optuži za sve što se ikad desilo u ratu u bivšoj Jugoslaviji u
posljednjih deset godina. “Ta greška je najverovatnije proistekla ipak iz
osećanja Tužilaštva da nemaju nekoliko ubojitih direktnih svedoka već da moraju
da dokažu da se na terenu desilo jako mnogo zločina za koje je odgovoran
Milošević. Dakle, mislim da plan Tužilaštva da izvede toliko svedoka dolazi iz
slabosti optužnice”, smatra Ljiljana Smajlović, novinar Nina, koja od početka
prati suđenje u Hagu.
Prema njenim riječima, pošto Tužilaštvo nije imalo
svjedoke koji bi iz prve ruke mogli da posvjedoče da je Milošević planirao
genocid, pribjeglo je rješenju da pokuša da ga predstavi kao saučesnika u
genocidu koji se, prema njima, desio u BiH. “To je strahovito otežalo njihov
posao. Bila je to očigledno neuspešna strategija zato što danas ne postoji
međunarodni pravni ekspert koji tvrdi da je Miloševića, na osnovu dokaza koje je
Tužilaštvo ponudilo, moguće osuditi za genocid”, ističe Ljiljana Smajlović. Ona
ipak, kako kaže, ne sumnja da je zdravlje razlog ostavke sudije Meja. Odnosno,
smatra da je strategija Tužilaštva da suđenje traje pet godina –ugrozila
zdravlje i sudije Meja, ali i Slobodana Miloševića.
Tako su na vidjelo
izašle i sekundarne, loše posljedice strategije Tužilaštva, jer pet godina je
jako mnogo vremena, a haška pravila su dosta komplikovana. U ovom trenutku se,
prema ocjenama poznavoca prilika, potpuno dovodi u pitanje nastavak postupka.
Razlog za to je i pravilo koje omogućava da Žalbeno vijeće nadglasa Miloševića
oko izbora trećeg sudije. Takvo pravilo je doneseno 10 mjeseci poslije početka
Miloševićevog suđenja. To je pravno pitanje koje može da bude osnova za žalbeni
postupak kada se Milošević bude žalio na svoju presudu. Osim toga, Milošević bi
mogao tražiti da se proces obnovi. Međutim, po svoj prilici on to neće uraditi,
i to iz više razloga. Kao prvo, bivši predsjednik SRJ od samog početka suđenja
odbija da se ponaša kao stranka u postupku, pokazujući na taj način da ne
priznaje sud. Teško je povjerovati da bi to u njegovo ime zatražili i prijatelji
suda. Razlog za to je, između ostalog, ionako predugo suđenje, na koje su se
više puta i sami žalili. Ipak, ništa nije isključeno, pa ni varijanta da
prijatelji suda zatraže poništenje postupka.
“Lavabo optužnica”
Proces protiv Miloševića, koji je već uveliko izgubio
epitet “suđenje stoljeća”, kako je često nazivan, nastaviće se početkom jula. To
je 25. februara potvrdilo pretresno vijeće Haškog tribunala. Istovremeno, ovo
vijeće je potvrdilo završetak izvođenja dokaza optužbe. Urađeno je to dva dana
ranije od predviđenog roka. U obrazloženju ovakvog rješenja rečeno je “da su
bolest optuženog i sadržaj zahtjeva optužbe uticali na datum završetka izvođenja
dokaza”. Bez obzira na to što to u obrazloženju ovog rješenja nije rečeno, očito
je da je na njega uticalo i povlačenje sudije Meja. I ne samo to – ako 296
svjedoka optužbe nije uspjelo posvjedočiti odgovornost optuženog za genocid,
onda je sigurno da se ni u preostala dva dana takvo čudo ne bi desilo. Tribunal
se na taj način u posljednjem trenutku “spasio” dalje blamaže. Baš kao što je
odlučio da u njoj više ne učestvuje sudija Ričard Mej (bolestan ili ne).
Začuđujuće je da Tužilaštvu nije bilo dovoljno upozorenje to što svjetski pravni
eksperti već odavno govore da će do ovakvog ishoda doći. Tako je, na primjer,
američki advokat Entoni Demato (u Hagu je branio Milana Kovčevića), koji iz
stručnog ugla posmatra i suđenje Miloševiću, više puta upozorio na neodrživost
optužnice onakve kakva jeste. Štaviše, Demato je javno izjavio da se radi o
takozvanoj “lavabo optužnici”. To u američkom pravnom žargonu znači da je na
optuženog nabacano sve i svašta, pa i kuhinjski lavabo. “Dokazni materijal koji
smo imali priliku da vidimo, reklo bi se, pokazuje da Tužilaštvo, u stvari, i
nije znalo čime raspolaže. Pošli su kao na ekspediciju, u ribu. Nadali su se da
će se odnekud pojaviti svjedok sa pištoljem koji se puši”, kaže Demato (Nin). On
dodaje i to da je, s obzirom na manjak dokaza, optužba za genocid bila “ozbiljno
pogrešna” procjena tužilaštva.
Entoni Demato smatra da bi oslobađanje
Miloševića od optužnice za genocid oslobodilo neke državne rukovodioce, posebno
u SAD, brige da je to jedan od zločina za koje je moguće optužiti bilo kojeg
državnog lidera. “Ne možete nekoga optužiti za genocid samo zato što je bio
lider”, izričit je Demato. On se i na taj način protivi banalizaciji genocida
koja je proteklu deceniju na sceni.
Iako je još u julu prošle godine Karla
del Ponte ustvrdila da će do oktobra 2003. dokazati odgovornost Slobodana
Miloševića za genocid u BiH, svjetski mediji su sad preplavljeni izjavama
pravnih eksperata i drugih poznavalaca čitavog procesa da od optužbe za genocid
neće biti ništa. Oni koji bi željeli drugačije, sada se tješe tvrdnjama da bi
Milošević, navodno, mogao biti optužen za saučesništvo u genocidu koji su, prema
njihovim tvrdnjama, počinili Karadžić i Mladić. Prema takvim “teoretičarima”,
dovoljno bi bilo dokazati da je Milošević znao da neko planira da “istrijebi
muslimane u BiH”, pa da bude osuđen za saučesništvo u genocidu. Na osnovu ovako
proizvoljne definicije, po kojoj i namjera da se neka grupa iskorijeni makar u
samo jednoj opštini predstavlja genocid, ranije je izrečena presuda generalu
Krstiću, tako da bi obaranjem optužnice protiv Miloševića, za isto djelo,
presuda protiv ovog bivšeg generala Vojske RS bila dovedena u pitanje.
Osim
toga, stvara se utisak da ni u glavnim centrima svjetske moći niko ne saosjeća
sa Karlom del Ponte, Najsom i Tužilaštvom. Šta više, čini se da bi im potajno
odgovaralo da Milošević bude oslobođen optužbe za genocid. To bi ih oslobodilo
brige oko jednog drugog sudskog postupka, onoga u Međunarodnom sudu pravde gdje
se nalazi tužba BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid. Eventualni
uspjeh te tužbe obesmislilo bi nastojanje Evrope i SAD da dokažu da se u Hagu
sudi za individualnu a ne za kolektivnu odgovornost. Da bi oslobađanjem
Miloševića od optužbe za genocid bila dovedena u pitanje i tužba BiH protiv
Srbije i Crne Gore, mišljenja je i advokat Krstan Simić. Ovaj banjalučki
advokat, koji je u više navrata branio optužene pred Tribunalom, u izjavi za
Patriot kaže da bi tužba za agresiju u tom slučaju postala neodrživa.
“Laički se stalno ta tužba posmatra pogrešno. Smatra se da je ona isključivo
protiv agresije. Ne, ta tužba ima samo jednu temu, a to je da li je tadašnja SRJ
odgovorna i da li je mogla spriječiti genocid. Prema tome, ako prvi čovjek za
koga i međunarodna zajednica, a vidjeli ste i Tribunal, de fakto, a ne de jure,
tvrde da je u svemu tome bio prvi čovjek, nije odgovoran za genocid, ne može
biti ni država”, kaže Simić. Da ovakva mogućnost ishoda čitavog slučaja pogađa
političke krugove u Federaciji BiH, potpuno je za očekivanje. Međutim,
iznenađujuće su tvrdnje zvaničnog predstavnika Haškog tribunala u BiH Refika
Hodžića. On tvrdi da eventualno oslobađanje Miloševića od optužbi za genocid
nema nikakve veze sa tužbom BiH protiv države na čijem je čelu Milošević bio.
Štaviše, Hodžić kaže da nikada nije čuo da Tužilaštvo ima problema sa
dokazivanjem odgovornosti Slobodana Miloševića za genocid. S obzirom na to da su
takve izjave dali zvaničnici Haškog tužilaštva i da danima o tome trube svi
svjetski mediji, Hag zaista treba da se zapita ko ga to predstavlja na terenu.
Uostalom, kome je još stalo do Hodžićevog mišljenja. Kako će se situacija dalje
razvijati, vidjeće se već za tri mjeseca, koliko je Sud ostavio Miloševiću za
pripremu odbrane. Zaista “velikodušno”, budući da je Tužilaštvo imalo na
raspolaganju više od dvije godine da pripremi izvođenje dokaza. U svakom
slučaju, ko god da bude sjedio u stolici sudije Meja u trenutku kad svjedoci
odbrane izađu pred Sud – neće mu biti lako, naročito ako se ima u vidu da se
među svjedocima pominju i imena ljudi kao što su bivši ruski premijer Jevgenij
Primakov, te mnogi bivši i sadašnji državnici, visoki vojni zvaničnici NATO-a,
obavještajci... Jedina utjeha tom novom sudiji tada će vjerovatno biti blamaža
Karle del Ponte i Tužilaštva Međunarodnog suda za ratne zločine.
Krstan Simić: Sud treba Miloševića osloboditi odgovornosti za genocid
“Patriot”: Gospodine Simiću, kako komentarište
ostavku sudije Ričarda Meja, koji pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine
vodi proces protiv Slobodana Miloševića?
Krstan Simić: Mada djeluje kao
veliko iznenađenje, ostavka sudije Meja nije u potpunosti neočekivana. Procesi
traju po dvije-tri godine i prirodno je da se svaki čovjek, pa i sudija
Međunarodnog suda za ratne zločine, u datom momentu može razboljeti. Međutim,
ovdje je specifično što je bolest gospodina Meja pogodila u toku jednog od
najznačajnijih slučajeva pred Sudom u Hagu, a to je suđenje Slobodanu
Miloševiću. Osim toga, to se dogodilo u jednoj poodmakloj fazi kada je već
izlaganje slučaja od strane Tužilaštva bilo pri kraju. Znači, ključni dio
postupka je okončan. Kažem klučni jer stalno postoji pogrešno shvatanje da je
bitan i bitniji onaj dio koji izlaže odbrana. U ovom slučaju bitniji je dio koji
iznosi Tužilaštvo, jer teret dokazivanja je na Tužilaštvu i Tužilaštvo je
pokazalo sve čim raspolaže.
Sada odbrana ima zadatak. Međutim, gospodin
Milošević uopšte ne treba da razmišlja o svojoj nevinosti. On treba da dokazuje,
odnosno dovodi u sumnju one dokaze koje je iznijelo Tužilaštvo. Povlačenje
sudije u jednom takvom momentu može izazvati određena pravna pitanja, prigovore
optuženog, pravo na fer suđenje... Dogodiće se da u donošenju odluke o krivici,
a eventualno kasnije i o kazni ukoliko do toga dođe, učestvuje sudija koji nije
prisustvovao suđenju.
Da li bi zbog toga nastavak suđenja mogao biti doveden
u pitanje?
Ja moram podsjetiti na vrlo ozbiljan prigovor odbrane u jednom
ranijem slučaju, kada je ustanovljeno da je sudija u jednom momentu suđenja
spavao. Odbrana je tvrdila da je odluka koju je Sud poslije donio nezakonita,
jer sudija jedno vrijeme nije pratio suđenje. Međutim, Žalbeno vijeće je odbilo
prigovor odbrane, jer je konstatovano da je to sudijino spavanje trajalo suviše
kratko da bi uticalo na odluku. U Miloševićevom slučaju se radi o tome da će u
eventualnom donošenju odluke učestvovati sudija koji uopšte nije pratio tok
izlaganja Tužilaštva. S druge strane, treba imati u vidu i da je Međunarodni sud
za ratne zločine obezbijeđen savršenom tehnikom. Postoje video zapisi, tonski
zapisi, transkripti pa bi, i da Milošević uloži prigovor, on vjerovatno bio
odbijen.
Međutim, snimak je jedno, živ svjedok je drugo. Osjećaj čovjeka kad
ima komunikaciju s nekim je drugi, i tu bi, po mom mišljenju, Milošević imao
pravo na prigovor.
Kako će po vašem mišljenju izgledati nastavak suđenja
Miloševiću?
U praksi se pojavila spekulacija oko toga da gospodin Mej nije
bolestan. Ja ne bih uopšte razmatrao takve spekulacije. Ričard Mej je jedan od
boljih sudija koji je radio u Tribunalu. Mislim da se radi o vrlo odgovornom i
ozbiljnom čovjeku. Stvarno je uvijek nastojao da zadrži balans ravnopravnosti
strana. Ne vjerujem da bi se jedna takva osoba poslužila tako nečasnim
postupkom. Međutim, postavljam pitanje šta će biti dalje.
Praksa koja je u
Tribunalu do sada dosta korištena jeste da se nakon izlaganja slučaja odmah
odluči o nekim pitanjima. To se radi u cilju ekonomičnosti postupka, daju se
odbrani veće šanse da ne troši vrijeme, novac, energiju na stvari koje ne treba
dokazivati. Milošević bi sada mogao tražiti da sud donese odluku po tačkama
optužnice koje ga terete za genocid. U tom slučaju prvostepeno vijeće bi do
početka izlaganja njegove odbrane tu odluku moralo i donijeti.
Takvu odluku
bi vijeće moglo donijeti i bez Miloševićevog zahtjeva – po službenoj dužnosti,
jer ono upravlja postupkom, a ovdje je nastupio jedan vrlo ozbiljan problem.
Može li se naslutiti kako bi ta odluka izgledala s obzirom na to da je i
Karla del Ponte javno priznala da ima problema sa dokazivanjem Miloševićeve
odgovornosti za genocid?
Veliki gest pretresnog vijeća bio bi da već u ovoj
fazi postupka odluči i odbaci optužbu u dijelu koji se odnosi na genocid. Na taj
način bi Miloševiću bilo olakšano pripremanje njegovog slučaja u onim dijelovima
koji su još, da tako kažem, ostali otvoreni. Međutim, to bi pokrenulo i neka
druga pitanja. Pokrenulo bi pitanje ponovne procjene i ocjene događanja na
prostoru bivše Jugoslavije. Naročito bi se pokrenulo pitanje tužbe BiH protiv
Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore.
Da li bi to
značilo neodrživost takve tužbe?
Laički se stalno ta tužba posmatra pogrešno.
Smatra se da je ona isključivo protiv agresije. Ne, ta tužba ima samo jednu
temu, a to je da li je tadašnja SRJ odgovorna i da li je mogla spriječiti
genocid. Prema tome, ako prvi čovjek za koga i međunarodna zajednica, a vidjeli
ste i Tribunal, de fakto, a ne de jure, tvrde da je u svemu tome bio prvi
čovjek, nije odgovoran za genocid, ne može biti ni država. Moje mišljenje je da
bilo koje rješenje po toj tužbi ne bi bilo dobro za Bosnu i Hercegovinu.
Ukoliko bi se proglasilo da je Jugoslavija odgovorna, to bi stvorilo jednu
klimu masovnog orgijanja i provociranja – budite sigurno u to. Iste tenzije bi
se podigle i u suprotnom rješenju tužbe.
Zato bi najbolje bilo da se to
pitanje riješi za pregovaračkim stolom, uz uvažavanje da se ovdje dogodila jedna
katastrofa.
Florens Artman: Znam ja vas!
“Patriot”Kakav je stav Tužilaštva u Hagu o
novonastaloj situaciji izazvanoj ostavkom sudije Ričarda Meja?
Florens
Artman: Mi smo do sada skoro sve rekli nema tu nikakve tajne, o svemu postoje
dokumenti. Znam ja vas. Vi sada želite naći nešto što ne postoji!
Da li se
ostavka može dovesti u vezu sa nedavnom izjavom Karle del Ponte da “ima
ozbiljnih problema” oko dokazivanja Miloševićeve odgovornosti za genocid?
Možete pisati šta god hoćete, to je vaša novinarska sloboda, mi na vas ne
možemo uticati! Ona nije izjavila da ima problema sa dokazivanjem Miloševićeve
odgovornosti za genocid. To su agencija Beta i Večernje novosti iskrivile
informaciju. Ona je mislila na to da je uopšte teško dokazati bilo čiju
odgovornost za genocid zato što je to vrlo složen proces. Ostavka sudije Meja
nema nikakve veze sa tim. Kako uopšte možete sumnjati da je on bolestan. To je
nepristojno. Ja bih vas zamolila da se upristojite.
Kako komentariše to što
je pretresno vijeće donijelo odluku o završetku izvođenja dokaza optužbe dva
dana prije nego je to bilo predviđeno?
Šta! Zar biste vi uživali da još dva
dana slušate o zločinima u Srebrenici!?
To što ste vi sada rekli je
nepristojno i ovakva vaša konstatacija je uvredljiva...
Izvinite. Izvinite,
molim vas, nisam vas baš dobro razumjela. Drago mi je što se interesujete za tok
suđenja...
