U potrazi za najtraženijim
Alo, ođe Radovan
Od starog sistema prisluškivanja nema ništa. Lunina i Batina nezvanična priča svjedoči da su oni oteti, zatvoreni i obavještajno obrađivani na osnovu novog, aktivnog sistema kontrole i policijsko-obavještajne prismotre
piše: Mladen Stojanović
“Očekujem da se nastave hapšenja poput mog ili Tešićevog. To kažem na osnovu svoje procjene onih koji su me ispitivali, ali i na osnovu praćenja ono malo satelitskih vijesti što su me pustili da pogledam. Tako u jednoj izjavi sadašnji komandant SFOR-a kaže upravo to, obrazlažući naredne postupke dobrim rezultatima postignutim u pronalaženju i hvatanju Sadama Huseina. Tada je rekao da su hapšenjem i ispitivanjem Sadamovih saradnika vrlo brzo došli do njega, i da će ovdje, u slučaju 'Karadžić', primijeniti isti scenario”, procjenjuje 24. februara pušteni pritvorenik SFOR-a Željko Janković Luna.
Alo, alo
Dva dana nakon što je Željko Janković Luna pušten,
26. februara je blokiran Telekom u Bijeljini. Kakve sad veze imaju Luna i
Telekom? Pa... imaju. Prema mišljenju SFOR-a, povezuje ih lično Radovan
Karadžić. Nakon desetominutnog novinarskog insistiranja, kada je već strpljenje
počelo izdavati sve, portparol multinacionalnih oružanih snaga Dejv Saliven je
na improvizovanoj konferenciji za novinare nekako uspio preko usta prevaliti da
je cilj iznenadnog upada “potraga za pojedincima, grupama ili kompanijama koje
na bilo koji način potpomažu skrivanje osoba optuženih za ratne zločine”. Nakon
pet i po časova potrage prikupljene su, kaže Saliven, određene informacije i
dokumenti koji će se dalje ispitivati. On je, međutim, odbio precizirati koje
informacije i koji dokumenti. Iz Uprave Telekoma se, istina uz dosta muke, moglo
saznati da je SFOR odnio listinge poziva, spiskove pretplatnika i finansijske
knjige (uz obećanje da će ih vratiti), da su detaljno pregledane i fotografisane
sve instalacije. Građani su već počeli u polušali postavljati pitanje da li će
SFOR konačno ući u trag načinu obračuna potrošenih impulsa. Polušala bi,
međutim, mogla postati zbilja, jer ovo ne bi bio prvi slučaj da SFOR dokumentima
snabdijeva kojekakve revizore, koji onda na sve strane počinju trubiti o
navodnim leglima kriminala i korupcije i potrebi da se ono što je na zapadu
nacionalno blago, poput elektroprivrede ili komunikacija, hitno proda, i to, ako
može, nekom od savjetnika u OHR-ovskoj vrhovnoj vlasti u BiH, ili nekom od
njihovih prijatelja u izvjesnim kompanijama.
Lunu, njegovog prijatelja i
takođe uhapšenika SFOR-a Dušana-Batu Tešića i Telekom povezuju mobilni telefoni
i njihovo prisluškivanje. I dok je soba koja je u vrijeme SFRJ obavezno građena
uz telefonske centrale i služila za prisluškivanje interesantnih razgovora
doživjela sudbinu da se ne zna ni gdje joj je ključ, dotle u potrazi za
Radovanom Karadžićem multinacionalne snage prisluškuju sve građane Srpske i BiH.
Ključ “sobe” u bijeljinskom Telekomu, pored tvrdnji službenika Telekoma da se
nalazi u MUP-u, ubrzo nakon dolaska policijskih inspektora na lice mjesta
pronađen je u Telekomu. To svjedoči da od starog sistema prisluškivanja nema
ništa. Lunina i Batina nezvanična priča svjedoči da su oni oteti, zatvoreni i
obavještajno obrađivani na osnovu novog, aktivnog sistema kontrole i
policijsko-obavještajne prismotre. Dvije sljedeće priče, koje bi se mogle
nastaviti prepričavati i kao anegdote, ispričane su odvojeno odmah nakon
oslobađanja.
Neđo
I Tešić i Janković kažu da im nikada nije otvoreno rečeno da su prisluškivani, ali da oni dolaze do tog zaključka na osnovu pitanja tokom obrade. “Izvedu me jednom na ispitivanje. Sjedim na stolici vezanih ruku i nogu. Oko mene marinci sa fantomkama. Ispred mene trojica ispitivača koji pitaju: 'Ko je Neđo?' Gledam u njih i nemam pojma šta me pitaju. Vrate me u samicu. Zaboravim da su me to uopšte pitali. Onda, nekada poslije dan, nekad poslije nekoliko sati, ponovo na ispitivanje i ponovo, između ostalog, pitanje: 'Ko je Neđo?' Kad sam vidio da stvar nije bezazlena, nakon što me vrate u samicu, počnem da razmišljam: 'stvarno, koji Neđo?' I nemam pojma. Poslije nekoliko dana, kad su mi ponovo uporno postavljali isto pitanje, ja im kažem: 'Ajde da razjasnimo za kakvog Neđu me više pitate.' Poslije prilično natezanja oni će: 'Onaj koji je bio u društvu sa čovjekom koji je prije Badnje večeri prelazio granicu.' Vratim se u samicu i sjetim se! Čovječe, prije godinu dana ode otac iz Bijeljine u Srbiju da kupi ovna da ga zakolje za Božić i kaže mi da će sa njim ići i rođak Neđo, kojeg sam ja možda dva-tri puta vidio u životu. I kad su prevezli životinje preko, nazove me otac. Rekao sam mu da mi kaže ako granična služba bude pravila problem. On me nazove i kaže: 'Prešli smo granicu, sve je u redu.' Pitam: 'Jeste li imali problema?' Ne, kaže, niko nas nije zaustavio. I ispade, valjda, da su on i Neđo, umjesto ovnova, Radovana prebacivali preko granice?!”– priča Tešić.
Nazovi za deset minuta, samo da izbavim Radovana iz okruženja
U odgovoru na pitanje šta je bio predmet interesovanja SFOR-a, Janković kaže da je to bilo pisanje revije Slobodna Bosna. “Znam, pošto sam čitao te tekstove ranije, dok su objavljivani. Mene to navodi na zaključak da je ili isti čovjek obavještavao i Slobodnu Bosnu i SFOR, ili je SFOR sam čitao ove novine”, kaže Janković nastavljajući priču o svojoj nezgodi vezanoj za prisluškivanje. “Kad god nešto o meni objavi Dnevni avaz, Oslobođenje, Slobodna Bosna, nazove me neko od prijatelja i obavijesti o tome. Tog dana sam baš ležao tu i čitao u Slobodnoj Bosni tekst kako sam ja, navodno, izvukao Radovana iz okruženja kod Višegrada. U tom okršaju je, kako su napisali, bilo ranjenih na obje strane. Dok čitam, zove me prijatelj da mi kaže za tekst. Ma, kažem, znam, čitam baš. On hoće dalje da razgovara. Ja mu odgovaram, hajde nazovi me za deset minuta, samo da Radovana izvučem iz okruženja. Za druge je to zezanje, mene je izgleda koštalo. Kad sam vidio da je to predmet ispitivanja, počeo sam da razmišljam o onoj pjesmici Mome Kapora: 'Što se ovi po Palama muče, kod mene je Radovan od juče...' Jedan drugar mi je, zezanja radi, poslao to kao poruku na Srpsku novu godinu. Razmišljam, šta ako je nisam izbrisao i ako je nađu u mobilnom, šta li će tek onda da slijedi...”, priča Janković sa rezigniranim osmijehom. Za njega to, ipak, nije šala. Jer tvrdnje jednog magazina i pretpostavke koštale su ga dvadeset i šest dana života u metalnom kontejneru sa crnom vrećom na glavi. Deset dana je trpio uključenu klimu na hlađenje, dok je napolju bio mraz i snijeg. Tešić je prošao na isti način. Samo noću su spavali u krevetu, koji bi ujutro u šest bio iznesen. Ponekad su morali trpjeti i višestano nespavanje. Ostalo vrijeme provodili su u praznoj prostoriji sa dvije neonke.
Kidnapovanja
Obojica su uhapšeni na sličan način. Ipak, kidnapovanje Jankovića i umalo izbjegnuti sukob sa policijom govori o igri na “ivici” koju pojedini pripadnici SFOR-a sebi dopuštaju. Sam Janković u privatnom razgovoru postavlja pitanje šta bi bilo da nakon Tešićevog hapšenja nije očekivao i svoje privođenje. “Zamislite da sam bio naoružan i da sam, kada su mi pritrčala dvojica ljudi u civilu sa fantomkama na glavi, pomislio da je u pitanju klasična otmica? Kako bi se onda tumačio taj sukob?”, pita Janković. Stvarno, kome treba takva provokacija koja liči više na lov nego na legalno privođenje i sprovođenje istrage? Na pitanje da prokomentarišu pisanje federalne štampe, po kojoj su odali vrlo važne informacije za dalja hapšenja, Janković odgovara da je to i očekivao. “Ako smo mi čuvali Radovana, a bili smo u Bijeljini, to onda znači da je i on negdje ovdje. A ako smo odali informacije gdje je, što već nije uhapšen?”, pita naglašavajući da se ne osjeća ugroženim pokušajem SFOR-a da na njega navuče gnjev stvarnih tjelohranitelja Radovana Karadžića. “Mislim da se ti ljudi, ako postoje, ovih dana smiju takvim zaključcima i vijestima”, kaže Janković naglašavajući da se nakon optužbi za ubistvo Srđana Kneževića svjesno distancirao od bilo kakvog tajnog rada. Na pitanje koliko Amerikanci stvarno znaju ili bar naslućuju nešto o “mreži skrivanja”, tj. koliko se to iz pitanja moglo zaključiti, i Tešić i Janković, u odvojenim razgovorima, govore isto: “Oni jednostavno nemaju predstavu”. “Mislim da smo im ipak pomogli, jer smo im objasnili stvari koje i svako dijete u BiH zna. Ne mogu da shvatim da se oni ponašaju kao da su danas došli ovdje, a ne prije toliko godina!”, kaže Janković ponavljajući da su jedine konkretne stvari bila pitanja i tvrdnje preuzete iz Slobodne Bosne.
Žurba
Snagama SAD se, očigledno, jako žuri da priču o
Radovanu Karadžiću dovedu do kraja i, prema procjenama, trenutno nemaju
povjerenja ni u koga, čak ni u saveznike u SFOR-u. U toj žurbi, koja za njih
znači očuvanje ugleda jedine “super sile”, spremni su da urade bilo šta i pod
bilo kojim uslovima, ne obraćajući pažnju na bilo čija ljudska prava. Pritisak
iz Vašingtona je očigledno postao veliki na komandante na terenu. Zbog toga ne
bi čudila nova hapšenja i novi pritisci i prijetnje po sistemu koji su okusili
Janković i Tešić. Ko je sljedeći? Da li ponovo onaj na koga prvog ukaže
federalna štampa?
I na kraju, gdje su bili zatvoreni Željko Janković Luna i
Dušan-Bato Tešić? Ni jedan ni drugi ne znaju ni danas, jer su sve vrijeme imali
crne vreće na glavi. Janković priznaje da se nije mogao otresti utiska da kroz
zidove kontejnera prepoznaje Batin karakterističan hod, praćen zveckanjem
lisica, ali da ne može tvrditi da su bili u istom zatvoru. Bato je prevezen
helikoperom sa Pala, a Janković je sve vrijeme vožen automobilom, koji je otišao
u pravcu Tuzle. I put je trajao otprilike toliko. S obzirom na to da su Dubrave
bile najveća vojna baza JNA za kontrolu Jadrana, nimalo ne bi čudilo da je to
danas najveća američka baza za kontrolu Sredozemlja, što znači da su tu
stacionirani i najjači timovi obavještajnih službi. Dakle, najvjerovatnije,
obojica su bili ili u Dubravama, tj. u današnjoj bazi “Orao” (u pitanju je
američki orao, a ne srpski, pa ime ne smeta bošnjačkim političarima), ili na
nekoj tajnoj lokaciji na području oko Tuzle.
