Emil VLAJKI
Agresija na
Jugoslaviju, i posebno na srpski narod, nije zapoÄela 1999 godine i nije bila
prvenstveno fiziÄkog, veÄ duhovnog karaktera. 1999. je tek jedna od
materijalizacija duhovne agresije koja je otpoÄela deset godina unatrag.
U danaÅnje doba ameriÄke
mondijalizacije i hipokrizijskog isticanja Âprava ÄovjekaÂ, pravila igre
ovakve hipokrizije odreÄuju da duhovna agresija uvijek prethodi fiziÄkoj. Srbi
su, dakle morali biti demonizirani prije nego Åto se nastojalo da budu
uniÅteni fiziÄki. U taktiÄkom pogledu, a poÅto su glavni svjetski mediji bili
u rukama agresora, bilo je lako, u toku permanentne agresije na naÅu zemlju,
izmisliti i difuzirati niz neistina o srpskom narodu: Âlogori smrtiÂ, Âlogori
za silovanjeÂ, itd. Ali agresor je znao da su te (uglavnom) laÅi bile
kratkotrajne prirode koje Äe se lako razotkriti i koje Äe svjetsko mnijenje
lako zaboraviti. PoÅto je uniÅtavanje Jugoslavije i Srbije zamiÅljeno kao
dugoroÄno, trebalo je pronaÄi neku zlokobnu metaforu kojom Äe se za sve vijeke
vjekova okarakterizirati srpsku
naciju kao zloÄinaÄku, genocidnu, i koja Äe opravdati sve moguÄe daljnje
ruÅilaÄke akcije protiv tog naroda.
U tom je smislu, prvo pokuÅano
sa sarajevskim masakrima. Ali, to je bilo traljavo izvedeno. Neki zapadni
mediji su se oteli kontroli i dekulpabilizirali Srbe, a postojali su i tajni
izvjeÅtaji sa terena pisani od strane Âmirovnjaki i upuÄivani Ujedinjenim
nacijama, gdje je bilo jasno naznaÄeno da srpske krivice u tim masakrima
najvjerovatnije nije ni bilo.
Onda su ameriÄki centri za
psiholoÅko ratovanje isplanirali Srebrenicu. Plan je bio kompleksan i
dugoroÄan. Trebalo je to podruÄje proglasiti ÂzaÅtiÄenom zonomÂ, diÄi medijsku
buku oko nemoguÄih uslova Åivota u tom gradu, dozvoliti Srbima osvajanje
ostalih ÂzaÅtiÄenih zonaÂ, koncentrirati viÅe hiljada muslimanskih boraca u
tom Âdemilitariziranom podruÄju i, konaÄno, uvjeriti rukovodstvo u Sarajevu
da Srebrenicu, bez borbe, treba predati Srbima.
RaÄunica ameriÄkih Âpsi-ratnikaÂ
bila je jednostavna. Srbi Äe se vjerovatno osvetiti jednom dijelu OriÄevih
bandi koje su bile napravile pravi pokolj Srba u mjestima oko Srebrenice,
jedan dio Muslimanskih boraca Äe izginuti u proboju, jedan Äe dio biti
zarobljen i zatvoren, jedan dio Muslimana Äe se povuÄi prije predaje, a dio
Muslimana iz Srebrenice je veÄ bio mrtav, tko zna na kojim bojiÅtima. Pritom
treba reÄi, da postoji priliÄna vjerovatost da su neke srpske jedinice i/ili
pojedinci poÄinili odredjene zloÄine nad zarobljenim Muslimanima (muÅkarcima).
Sve u svemu, skoro je izvjesno da masakra, pogotovo onog u obimu koji mu se
pripisuje (6-12 000) nije bilo, ali su zato bile stvorene sve medijske
prtpostavke za socijalnu konstrukciju srebreniÄke tragedije. U tom kontekstu,
faktiÄki masakr, ustvari, nije ni bio
potreban.
AmeriÄka opercija duhovnog
masakra nad Srbima je uspjela van oÄekivanja. Srbi su prihvatili Âtrojanskog
konja (ili Âdanajski darÂ), neoprezno (nemedijski) se ponijeli nakon ulaska u
Srebrenicu i dozvolili su zapadnoj propagandnoj maÅineriji da se razmaÅe.
Mada su dokazi za navodni masakr
bili i ostali traljavi, propagandni ratno-politiÄki kompleks SAD-a je uÄinio
svoje. Srebrenica je postala jedan od najveÄih mitova dvadesetog stoljeÄa.
Srbi su bili optuÅeni za najstraviÄniji masakr poÄinjen u Evropi nakon
Hitlerovih vremena. Sve zloÄinaÄke akcije, laÅi i agresije izvedene protiv
srpskog naroda od strane Âmedjunarodne zajednic su time poÄele dobivati
legitimitet. Srebrenica, neprekidno-periodiÄno nametana od strane medija, je
postala halouinski ÂfakatÂ. UÅla je u anale medjunarodnih institucija, u video
igre, u Åkolske udÅbenike, u pisane antologije o svjetskim genocidima, poÄele
su se osnivati asocijacije za zaÅtitu i politiÄko-pravnu rehabilitaciju
ÂsrebreniÄkih ÅrtavaÂ, financirani su, u tom pogledu, programi i spomenici od
strane medjunarodnih institucija, a HaÅki tribunal veÄ deceniju zasniva svoje
navodno Âmoralno postojanje na srebreniÄkoj tragediji. Mit Srebrenice je
proradio u toj mjeri, da su ljudi na Zapadu dobili Pavlovljeve uslovne
reflekse: Äim im se kaÅe rijeÄ 'Srbi', oni odmah pomisle na Srebrenicu, i
obratno.
TragiÄno za srpski narod je bilo
i to, Åto je politiÄka ekipa asistirana dijelom srpskih intelektualaca i veÄim
dijelom medija, koja je nakon ÂOktobarske revolucije 2000-te godine doÅla na
vlast, bila uglavnom plaÄena i uzdrÅavana od strane Amerikanaca (vidjeti
zakljuÄke u autorovoj knjizi 'Demonizacija Srba'). Kao takova, ona je aktivno
Åirila ameriÄku propagandu o navodnim srpskim zloÄinima u vlastitoj zemlji
nastojeÄi da u svakom pogledu dokrajÄi Jugoslaviju i Srbiju. IzmiÅljale su se
hladnjaÄe i masovne grobnice prepune ne-srpskih ljeÅeva, a zapadni film ('The
cry from grave') o tzv. ÂsrebreniÄkom masakru -u kom se, uzgred reÄeno, niÅta
takvog nije moglo vidjeti- nametan je srpskim gledaocima maltene svakodnevno.
Kulminacija plaÄeniÄkog antipatriotizma bila je gangstersko hapÅenje
MiloÅeviÄa i njegovo izruÄivanje HaÅkom tribunalu, kao i hapÅenje i
izruÄivanje velikog broja srpskih patriota istoj ameriÄkoj instituciji. Nije
beznaÄajno ni to, Åto je jedna sluÅbena srpska delegacija nedavno
prisustvovala otkrivanju spomenika o srebreniÄkim Årtvama. Jedan zanimljiv
ÂdetaljÂ: nitko na tom otkrivanju spomenika, naÅalost ni sama srpska
delegacija, nije ni rijeÄ zucnuo o preko hiljadu pobijenih Srba u Srebrenici i
oko nje; samo su Muslimani oznaÄeni kao
Årtve.
U ovoj toÄki dolazimo do
kljuÄnog paradoksa. ObiljeÅavatnje godiÅnjice zloÄinaÄke AMER-NATO agresije na
Jugoslaviju i Srbiju, a preÄutno priznavanje mita o srebreniÄkom masakru nad
Muslimanima, kao i odvajanje tih dviju stvari, je teÅka protivrjeÄnost. Oni
koji to, nadajmo se nesvjesno, rade, ne razumiju znaÄenje Srebrenice kao jedne
od veÄ priznatih svjetskih metafora. Ta metafora, u svijesti stotina milijuna
ljudi Åirom planete, aktualizira i pravi Âistinitim skoro sve: srpske Âlogore
smrti i za silovanjeÂ, sarajevske masakre ÂpoÄinjene od strane Srba kao i
Âgenocid Srba nad albanskim stanovniÅtvom na Kosmetu. U isti mah, srebreniÄka
metafora, mada ne legalizira, daje solidnu legitimizaciju i samoj AMER-NATO
intervenciji iz 1999. godine, a pruÅa i opravdanje svim ostalim Âhumanitarnim
ingerencijama i vojnim intervencijama u svijetu Ne moÅe jedan narod govoriti
kako je neka vojna intervencija protiv njega bila neosnovana i zloÄinaÄka, a
istovremeno, preÄutno, priznavati, da je on sam vrÅio i izvrÅio neÄuvene
zloÄine! JoÅ jednom, da li stvarno moÅe netko biti toliko nesvjestan ili glup
pa ne povezati, ili ne Åeliti povezati te dvije stvari. Oni koji to rade, bez
obzira na njihove najbolje namjere, prave neprocjenjivu Åtetu srpskom narodu,
a u izvjesnom smislu su Äak i loÅija varijanta od plaÄeniÄke srpske politiÄke
ekipe koja je posljednjih godina za svoju prljavu antipatriotsku rabotu imala
novac kao opravdanje.
ZakljuÄak koji se neminovno mora
izvesti iz prethodno reÄenog je slijedeÄi. Prva, najhitnija i najsvetija
duÅnost istinskih srpskih intelektualaca i njihovih foruma je demistifikacija
srebreniÄkog mita, konaÄno otkrivanje istine ma kakva god ona bila. Sve dok
taj mit bude postojao, i sve dok oni budu Åutili, niÅta drugo, sveto, neÄe i
nemoÅe postojati, poÅto ta zlokobna fikcija prlja sve napore i svaku
projekciju ljudske buduÄnosti za srpski narod. I neka se ti intelektualci
sutra ne iznenade kada, izmedju ostalog, taj isti mit bude (po)sluÅio veÄ
uveliko organiziranim separatistima kao kljuÄno opravdanje i kao inspiracija
za niz novih sitnijih ÂSrebrenicaÂ, Åto bi trebalo da u bliskoj buduÄnosti
iskomada i sadaÅnju krajnje labilnu srpsko-crnogorsku (kon)federaciju, tako da
ni od same Srbije ni slovo S viÅe ne ostane na geografskoj karti svijeta.
Emil VLAJKI
