21.05.2004
Kaluđeri nam pričaju da Njemci nisu ni pokušali da ih brane, da brane manastir cara Dušana. Potrpali su ih u transporter i odvezli u srpsko selo. Sad kad su Arnauti osjetili njihovu slabost sljedeći put kad krenu neće se Kfor zaustaviti prije Soluna
Uvijek sam volio da putujem patrijarhovim prevozom..
Devedeset treće kad su se autobusi raspadali, kad u njima nije moglo da se diše patrijarh Pavle je gradskim prevozom dolazio do sestre u Učiteljskom naselju. Nikad nisam volio da se vozim kolima na kojima je napisano pres. Idealna meta za snajperiste i zabava dokonih na punktovima. Autobusima kojima je putovao običan svijet uvijek se brže putovalo. I uvijek je u njima bilo dobre priče.
Na stanici kupujem kartu za noćni autobus koji, tako mi piše na karti, ide do Gračanice.
Pitam konduktera i on mi potvrđuje da je to taj autobus.
Prolazi kroz Prištinu, ide za Prizren do Dragaša.
I odmah sam osjetio da autobus nije isti kao oni kojima sam širom zapaljene zemlje putovao. Ljubazni kondukter dijeli svim putnicima sokove sa slamčicom.
U tri ujutru pitam majstora: “Kad stižemo do Gračanice?”
“A, ne idemo u Gračanicu.”
“Molim, a karta, šta ovdje piše.”
“Piše, piše ali mi stajemo pet kilometara od Gračanice. Mi stajemo na raskrsnici i onda moraš pješke.”
Pada kiša, nebo se sastavilo. Mrak je. Kuda ću sad. Adrenalin se penje do gornje granice. U telefonskom imeniku nema nikog sem Pjesnika koga budim. Čekaće me, kaže. Telefon dajem R. A. dopisniku Bete. Da mu objasni gdje da me čeka. Opet sam imao više sreće no pameti. Pjesnik Živojin Rakočević stanuje sto metara od raskrsnice. I čeka me. U selu Preoci.
2.
Nema spavanja. U šest dolazi protosinđel otac Nektarije po nas da idemo u spaljeni manastir Svetih Arhanđela kod Prizrena. Živojin i ja smo iskušenici. Džip ima kosovske tablice uredne i papire. Idemo ka Prizrenu. Carskom gradu.
Gradu o kojem je nekad pjevao i sanjao ga crnogorski kralj Nikola. R. A. mi je pričao da okrug Prizren duguje Elektrodistribuciji za potrošenu struju četrdeset dva miliona evra.
U jedno selo kraj Prizrena došao je radnik Elektrodistribucije i pokušao da isječe struju.
Na smrt su ga pretuki i poslali u centralu poruku: “Skidaćemo vas sa stubova kao vrapce ako ponovo pokušate da sečete struju.” Amerikanci će ovdje morati da još mnogo toga nauče. Oni su došli ovdje misleći da je u pitanju narod a ne plemena. Plemena koja ne priznaju njihovu vlast a o našima koji su na vlasti da ne govorimo. Oni imaju svoju plemensku vlast. I druga im ne treba. Još sto godina će proći prije nego im plate struju a o ostalom i da ne govorimo. U urbanim sredinama ulica je pleme. Svaki sokak ima svog plemenskog poglavicu. Imaju i mirovna vjeća koja rješavaju probleme između plemena. Kiša i dalje pada.
3.
Otac Nektarije, sa špic nametom Lav, pretiče sve na putu.
Nekad su na Kosovu boravili i radili isto što i Amerikanci danas mladoturski kažnjenički odredi.
Iz tog vremena ostala je turska vojnička izreka: “Kosovo vilajet - Arnaut Pismilet”. A pored puta auto-otpadi. Nisam ih brojao ali dvadesetak sigurno ih ima. Pošto plemenski poglavari ne izdaju vozačke dozvole ( ili i to rade) veliki je broj saobraćajnih udesa.
Loša kola, i vozači bez dozvola, uz to malo urađeni travom i eto posla za auto-otpad.
U kosovskom Pomoravlju postoji tradicija gajenja industrijske konoplje. Otud su stizali najbolji konopci.
Baba Miruna je gajila industrijsku konoplju šezdeset godina prije nego što ju je otkrila Unmikova policija koja je zadužena za borbu protiv narkomanije. I sve joj isjekla.
Između otpada, nove benzinske pumpe i nove i još nezavršene hale male privrede.
Prolazimo pored spaljene Bogoslovije (vatra je zahvatila i nekolike albanske kuće). Sem zgrade prizrenske Bogoslovije izgorio je i saborni hram Bogorodice Ljeviške (14. vijk), crkva Svetog Spasa (14. vijk), saborni hram Svetog Velikomučenika Georgija, crkva Svetog Georgija Runovca (15.vijk), u dvorištu Episkopije, Episkopski dvor.
Mala crkvica Svetog Nikole, odmah preko puta episkopije, rušena je i raskopavana satima, skidan krst i olovo, bušen oltar.
U Prizrenu je doskoro bilo šezdesetak Srba. Sada su u njemačkoj bazi ili su otišli. Izgorilo im je sve. I Bogoslovija, posljednje prihvatište.
Stari deo grada Potkaljaja više jednostavno ne postoji. A trotoari Prizrena svježe urađeni behaton pločama i betonskom galanterijom. Sve se šminka. Ulazimo u klisuru u kojoj je manastir Sv. Arhanđela. Bez ekskorta. Čudesno je mjesto gdje je car Dušan odredio da mu bude manastir. Kao da je božja pesnica udarila u klisuru i napravila mjesto za manastir. Iznad doline su vrhovi Šar planine sa snijegom. Na jednom od vrhova je utvrđenje Višegrad.
Odavde su oteli devedeset devete igumana Haritona. Tu su iznad stijena postavili eksploziv kad je bio vašar. Deset kila eksploziva. Srećom niko nije stradao. Njemci koji sad čuvaju ruševine izgorjelog konaka po pet puta kontrolišu dokumenta dok nas između bodljikavih žica ne propustiše da uđemo. Sve je izgorilo. Bilo je dovoljno dva momka na ulasku u klisuru da kobrljaju kamenje. I niko ne bi u klisuru mogao da uđe. Da ne govorimo o snajperistima. A ne čuvena njemačka vojska.
Zvono leži na livadi. Krova nema, nema ni tragova gđe je nekad bila čuvena duborezačka radionica. Kaluđeri su u kontejneru a služba je pod šatorom. Nedeljno jutro, kišovito. Majsko. Vuku se oblaci oko vrhova planine. U tom šatoru-crkvi petorica monaha, Živojin i ja na liturgiji. Izmrzao, neispavan, pokisao, uplašen.
Ali, kad poče služba odjednom mi više nije hladno.
Čitaju se žitije svetog Joanikija Devičkog (Grigorije Božović ga zove Joanićije).
Kad su pljačkali Devič, za onoga rata, neki mađarski kapeten naredi da se otvori grob sv. Joanikija Devičkog.
Zaludu su pokušavali, ploču pomerili nisu, ali zato je kapetan umro još iste noći.
Poslije službe pokazuju mi grob cara Dušana i pored njega dve iskrivljene šipke od skela. I ovi su nesretnici pokušavali da otvore grob cara Dušana ali im nije uspjelo.
Kaluđeri nam pričaju da Njemci nisu ni pokušali da ih brane, da brane manastir Cara Dušana. Potrpali su ih u transporter i odvezli u srpsko selo. A klisura je takva da je dovoljno bilo da razapnu više redova bodljikave žice pa da ne mogu proći. Zato su ih njihove švapske novine nazvale zejcovima.
Sad kad su Arnauti osjetili njihovu slabost sljedeći put kad krenu neće se Kfor zaustaviti prije Soluna, kaže Živojin. U povratku kod Starog Grackog na putu zastoj.
Unmik policija propušta prvo kolonu od Prištine a onda od Prizrena. Pored puta dva slupana vozila. A u njivi kleče tri Arnauta sa lisicama na leđima. Jedan pokušava da se okrene. Kad puče danga po glavudži.
Da prežalim nisam mogao što ih ne slikasmo.
4.
Ovdje ti je u Čaglavici bio pravi rat. Samo što Arnauti nisu čitali pravila ratovanja od Ji Sena. U tri hiljade godina staroj knjizi “Umijeće ratovanja”, Ji Sen piše da kad opkoljavaš protivnika uvijek mu treba ostaviti prostor da bježi, ne uradiš li tako svi postaju junaci. I zaista mi pričaju da su se junački tukli momci iz Čaglavice pokušavajući da zaštite selo, ostrvo u arnautskom moru. A onda su se sa mrakom pojavili Amerikanci i razjurili Arnaute. Ono što nisu mogli da shvate američki analitičari bilo je kako se samo na prvi pogled masa pretvarala u formacije koje su napadale koordirano .Nisu mogli da shvate da imaju posla sa plemenom.
5.
Sada je ovdje sve njihovo, čak i Aleksandar Veliki.
Zovu ga Leka Emadhe. Da nije možda dobio ime po onom Leki.
Sem džamija i auto-otpada, sem benzinskih pumpi pored puta se vide i spomenici viđenim separatistima rađeni u stilu kineskog socrealizma.
Što se tiče muzike posvećene izginulim junacima Jašariju i ostalima, tekstove su uglazbili na ruske partizanske i revolucionarne pjesme.
U Prištini, u Prištini varoši nema više Srba. Svakoga dana je autobus iz konc logora, zgrade za Srbe dovodio djecu do škole u Lapljem Selu. Iznad radnog stola, pored rasporeda časova u napuštenom stanu našao sam zalijepljenu poruku male Teodore, srpske Ane Frank, pisanu dječjim rukopisom. “Ne smem da izađem u hodnik. Ne sme da mi padne na pamet da otvorim vrata. Ne smem da trčim za mamom kad hoće da otvori.
Moram da slušam majku.
Moram da slušam Maju.
I aneks velikim
slovima
“NIJE MOJA BRIGA ZVONI LI ZVONO NA VRATIMA ILI NE.”
NEBOJŠA JEVRIĆ
