Ekskluzivno objavljujemo ulomke iz nove, jos neobjavljene knjige Rade
Serbedzije >Do posljednjeg daha - autobiografski zapisi i refleksije< koju
krajem mjeseca objavljuje zagrebacki nakladnik >Profil<
MOJE ZEMLJE VISE NEMA - OTOCI SU MOJA SUDBINA
Tamo gdje je jednom bila, ostale su rusevine, s nekoliko prezivjelih oaza.
Ali, ja sve svoje cuvam na mome plovecem otoku. Tamo su moji prijatelji,
moji filmovi i kazalisne predstave, moje ploce i knjige poezije, dijelovi
namjestaja iz mojih bivsih stanova razbacani na pjescanim plazama Pernastice
i Carpusine, razbijena Titova slika, koju je Bata Zivotinja skinuo iz
Narodne Skupstine i zgazio nogama, i sve sto je prezivjelo u mome sjecanju
iz bivsega zivota. Capito?
O tome kako je Dobrivoje Tanasijevic, nogometas, postao Dan Tana
Indijanac, Jadranskom moru na zidu restorana s jednim otokom (Silbom), otoku
kao sudbini, Gregoru Nicholasu i i baletnim papucama za Ninu.
U LA-u sam pronasao svoj restoran. Zove se Dan Tana, po vlasniku, koji je
zapravo nas covjek i koga sam davno prije upoznao negdje u Beogradu ili New
Yorku. Dolazio sam svaku vecer u restoran koji mi se svidio zbog neke
posebne dobre energije. Kad pronadem dobar restoran, nikako ga ne mijenjam.
Dan Tana je inace Dobrivoje Tanasijevic, koji je nekad davno bio odlican
nogometas i prvotimac >Crvene Zvezde<. Nakon jednog od prvih gostovanja
crveno-belih u Londonu, pocetkom pedesetih, nestao je negdje u skrivenim
ulicama sjevernoga Londona.
Bio je to u to doba prekrsaj za koji se sa sigurnoscu zavrsavalo u
Padinskoj Skeli ili na Golom otoku. U to nase socijalisticko doba nogometasi
nisu sve do dvadeset i osme godine mogli igrati u inozemstvu. Neki su,
doduse, emigrirali, ali ne bi imali papire i nisu mogli igrati u velikim
klubovima. Tako se i Dobrivoje, zapravo kao emigrant, neko vrijeme skrivao,
a onda poceo igrati nogomet za neki drugoligaski engleski tim. Na jednoj od
prvih utakmica, uletio mu je, kaze, neki Turcin u noge i pukla je njegova
ubojita desnica na tri mjesta. To je ujedno bio i kraj njegove sportske
karijere, ali i pocetak jedne nevidene avanture.
Otisao je prvo za Kanadu, a nakon par mjeseci za Los Angeles. Tu je
prosao, kao sto to biva u Americi, razne oblike prezivljavanja: od sofera do
konobara, a onda se nekako zatekao na nekom filmu kao statist sa zadatkom.
Inteligentan, kao sto vec jest, ubrzo je dobio malu ulogu u nekom
vesternu. Igrao je nekog Indijanca. Na snimanju se sprijateljio s
producentima i glumcima, koji su odmah zavoljeli njegovu siroku slavensku
dusu, te je snimio jos nekoliko filmova. Tada su mu i dali filmsko ime Dan
Tana.
Dobri i brizni Dobrivoje, cim je skupio nesto malo novaca, podigao je
kredite i kupio neku brvnaru na Santa Monica bulevaru. Uredio je i opremio
brvnaru krajnje jednostavno i pretvorio je u restoran s crveno bijelim
kockastim stolnjacima, koje je zadrzao sve do danas.
Prvog listopada '64. (kad je bilo svecano otvorenje) restoran je bio
krcat filmskih radnika koji su dosli podrzati simpaticnog
Jugoslavena-Indijanca. I tako punih cetrdeset godina. Svake veceri ceka se
za slobodan stol u tom karizmaticnom restoranu, koji se sluzbeno vodi kao
talijanski restoran, ali u kojem bozanski kuhaju Mato i Neno talijanska jela
na dalmatinski nacin, a na zidovima vise posteri igraca i Crvene Zvezde,
kosarkasa Jugoplastike i Dan Tane na konjima, s kaubojskim sesirima.
More na zidu
Kroz restoran su prosle gotovo sve filmske zvijezde, od Clint Eastwooda, do
Madone i John Travolte...
U mome programu stajao je i put u Sundance, na veoma vazan i prestizan
filmski festival, gdje se prikazivao Before the rain. Festival je osnovao
Robert Redford, koji i zivi u tom malenom gradicu zatrpanom snijegom u
zimskim mjesecima.
Odmah sam pronasao jedan uistinu dobar talijanski restoran i nisam se iz
njega micao. Jednoga dana, dok sam sjedio sam za stolom za vrijeme rucka,
jedan mladi kineski slikar zavrsavao je svoju veliku sliku na zidu. Buduci
je restoran bio talijanski, gazda je zelio imati Jadransko more preko
citavoga zida. Bila je to neka dosta moderna slikarska tvorevina sa zutim
bojama kopna i tirkizno plavim morem, bez jednog jedinog otoka. Valjda je
gazda restorana, buduci je bio Talijan, mislio da ako nema otoka uz
talijansku obalu, da ih nema ni uz Hrvatsku. Sto bi mislio kad bi ga
provozali nekim brzim brodom kroz labirint jadranskih otoka i svjetionika
koji su se rasuli kao kameni i pjescani dragulji na nasoj strani Jadrana!?
Slikar je upravo zavrsio zadnji potez kistom i spremao svoje kistove,
boje i ljestve, kad sam mu ja rekao:
- Tu negdje, u tom vasem moru, imao sam svoj otok, svoju kucu.
Mladi Kinez me je pogledao svojim tuznim ocima. Mora da je i u mene bilo
dosta tuge.
- Pokazite mi gdje...
Popeo sam se na ljestve i pokazao mu (jer je dosta precizno naslikao
Jadransko more i obalu) gdje stoji Silba.
Raspakirao je svoje spremljene boje, izvadio svoje kistove i na plavoj
pHOMMAGE DANIMA RADOSTI I NEVOLJA
Iako na svom umjetnickom i zivotnom putu Serbedzija ima cetiri zbirke
poezije kroz koje je sugestivno govorio o razlozima i nevoljama svog
umjetnickog rada, neprestano je lebdjela i potreba za jednim proznim
suceljavanjem sa samim sobom, ali i s okolnostima u kojima se njegov
intrigantni zivot zatekao. Nepomirljiv i trajno usmjeren na umjetnicki
izricaj, od prvog dana poznanstva djelovao mi je kao zatocenik dobre volje.
Malo koji umjetnik je bio prisiljen odgovarati kroz nebroj razgovora za
tisak o razlozima svoga djela, svom podrijetlu i idejnim uvjerenjima. Cinilo
nam se da bi to bilo najpametnije reci, odnosno, pokusati reci, na jednom
mjestu, u knjizi, kojoj je, na svoj nacin kumovao Velimir Viskovic kad nas
je pozvao da u rubrici >dijalog< razgovaramo o trenjima nase bliskosti, ali
i drugim stvarima koje nas, kao umjetnike, povezuje. U nepunih cetiri
mjeseca Serbedzija je, nakon sto bi uspavao svoje djevojcice, pisao o temama
o kojima smo, za ovu prvu knjigu, mislili da su vazne. Iz tog duhovnog
srodstva rodila se, dakle, ova knjiga, kojoj sam bio u neku ruku, kao sto
Rade na jednom mjestu kaze, reziser. Iz mog kuta ona je hommage minulim
danima radosti i nevolja, i kao poticatelja cini me sretnim sto je omoguceno
svima, koji Serbedziju dozivljavaju kao postaju u svojoj dusi, da zavire i u
cinjenice koje ce prvi put doznati iz njegova, u najmanju ruku receno -
nesvakidasnjeg zivota.
(Autor biljeske: Borislav Vujcic)
ovrsini Jadranskog mora, nakon sto sam mu pokusao objasniti kako otok
izgleda, naslikao jedan jedini otok. Bio je neproporcionalno velik za svoje
stvarne oblike, ili mi se, zbog moje samoce, a i samoce tog otoka, takvim
ucinio.
Tamo negdje, u tom plavetnilu, moji prijatelji Damir Galetovic i Tonci
Zuvanic love ribu i mozda cekaju na dan kad cu im se pridruziti i u maloj
plavoj barci zaploviti ponovo s njima izmedu Silbe i Premude!
Gazda restorana bio je neki neprirodno, zapravo prirodno dobro uhranjeni
Amer talijanskoga porijekla. Tu i tamo smo izmijenili par rijeci na
obostrano losem talijanskom i cijenio je, izgleda, moj znalacki odabir vina.
Od Italije mu je ostala jos samo neka urodena romanticnost i patetika slicna
patetici nasih Roma.
- Kako se zove taj vas otok? - pitao je.
- Silba - rekoh, nakon sto mi kroz glavu prodose stihovi:
Bila je godina '68.
i kazu da su te godine
lipe opet procvale crvenim cvatom
Stajao sam na palubi >Karadzica<
Iza sebe sam ostavljao Dubrovnik, Petrovog Hamleta
i drugove moje sto su svoj Lipanj snivali
Bila je godina '68.
Vrijeme ljubavi
Kad sam joj prilazio
drhtala je pred mojim zastavama
sto sam joj ih u srcu nosio
Crvene svoje kose pustala vjetrima da ih mrse
i vjesto se u njih skrivala
U pasu se cudno uvijala
Kako se zoves?
Silba, sapnula je.
Te noci sam kunjke iz njedara joj ispijao
Te noci sam kroz otvoren prozor
uzalud mjesec trazio
osluskujuc radosnu pjesmu svicarice
Te noci sam joj plamen bedra obljubio
te noci sam se u Silbu zaljubio
Ovo je godina '68.
Vrijeme trajanja
Parobrod more para
Blijede sjecanja
Tit Andronik me boli u zilama
jos malo i predat cu se
dugim obalama
da me cuvaju...
Prezivjele oaze
- I tako je velik taj otok? - upita on jer sam valjda razmahivao rukama dok
sam govorio svoju staru pjesmu.
- Jos je i veci - rekoh. - Ponekad se odvoji od kopna i zaplovi niz
Jadransko i Sredozemno more, pa kroz Gibraltar, preko Atlantika otplovi sa
mnom do Amerike. Ponekad i dalje...
- Plovi li i citava Jugoslavija s tobom - smijao se Talijan, ocito
poznavajuci neke cinjenice o mojoj raspadnutoj i raskomadanoj zemlji,
instinktivno osjecajuci neku dramu u mome glasu kojim sam mu pricao
nadrealisticku pricu o plovidbi otoka.
- Moje zemlje vise nema. Tamo gdje je jednom bila, ostale su rusevine, s
nekoliko prezivjelih oaza. Ali, ja sve svoje cuvam na mome plovecem otoku.
Tamo su moji prijatelji, moji filmovi i kazalisne predstave, moje ploce i
knjige poezije, dijelovi namjestaja iz mojih bivsih stanova razbacani na
pjescanim plazama Pernastice i Carpusine, razbijena Titova slika, koju je
Bata Zivotinja skinuo iz Narodne Skupstine i zgazio nogama, i sve sto je
prezivjelo u mome sjecanju iz bivsega zivota. Capito?
Sve moje zaista plovi sa mnom na tom mome otoku, dalekim morima i
oceanima. Danas sam ovdje u snijegom zavijenom Sundanceu, a sutra vec u
nekoj suncanoj luci Novog Zelanda ili Australije.
Otoci su moja sudbina! I ovaj najnoviji ploveci Ulysses-otok, koji
ispituje moje umnozene godine umjetnosti i koji me, zajedno s mojim
najblizim prijateljima, skriva od neugodnih i nesklonih nam vremena, gdje su
strijelci i prosci, ratnim rasporedima, poredani po mracnim dijelovima
velikih gradova, iz kojih se prelijeva zuta razarajuca kiselina, prijeteci
da nas sve sagori svojom gastriticnom mrzovoljom, zove me ponovo da u suhu,
crvenu, istarsku zemlju, zabijamo svoje uznosite zastave Shakespearea,
Weissa, Euripida ili Becketa, uz bozanski zvuk violina Mostarske sinfoniete
i njenog i naseg muzickog i ljudskog dobrog cudovista Naigela Osborna, i da,
odolijevajuci burama i olujnim neverama, cuvamo tisinu i mir nasih
umjetnickih tajanstava, umnazajuci svake godine neke dobre energije koje se
plode zavidnim umjetnickim dometima nasega teatra.
Lijevo krilo
- Bellisimo signore Yugoslavo. Lui e un poeta! Una altra bicchiere di vino
roso?
- Grazie tanto signore Americano. Ma.. Io non sono un poeta. Io sono...
lijevo krilo Slobode iz Podsuseda.
Za susjednim stolom glasno se nasmijao nasoj konverzaciji jedan mladi
covjek.
- Gregor Nicholas - predstavio se. Rekao je da je reziser iz Novog
Zelanda, da sprema svoj novi film o tamosnjim Hrvatima, da mu se jako svida
>Before the rain< i da bi zelio da mu igram glavnu musku ulogu u filmu.
Narednih dana smo se druzili i pricali o scenariju filma >Broken
English<, kojega smo kasnije, te iste godine, i snimili. Setajuci se glavnom
ulicom snjeznoga filmskog grada, on je kupio svome cetverogodisnjem sinu
Viti knjigu i cipele, a ja svojoj trogodisnjoj Nini tirkizno plavi triko i
baletne papucice.
Pripremio Rade DRAGOJEVIC
----------------------------------------------------------------------------
----
http://www.novilist.hr/
Srpska Informativna Mreza
[EMAIL PROTECTED]
http://www.antic.org/
