Ekskluzivno objavljujemo ulomke iz nove, jos neobjavljene knjige Rade Serbedzije >Do posljednjeg daha - autobiografski zapisi i refleksije< koju krajem mjeseca objavljuje zagrebacki nakladnik >Profil<
MOJE ZEMLJE VISE NEMA - OTOCI SU MOJA SUDBINA Tamo gdje je jednom bila, ostale su rusevine, s nekoliko prezivjelih oaza. Ali, ja sve svoje cuvam na mome plovecem otoku. Tamo su moji prijatelji, moji filmovi i kazalisne predstave, moje ploce i knjige poezije, dijelovi namjestaja iz mojih bivsih stanova razbacani na pjescanim plazama Pernastice i Carpusine, razbijena Titova slika, koju je Bata Zivotinja skinuo iz Narodne Skupstine i zgazio nogama, i sve sto je prezivjelo u mome sjecanju iz bivsega zivota. Capito? O tome kako je Dobrivoje Tanasijevic, nogometas, postao Dan Tana Indijanac, Jadranskom moru na zidu restorana s jednim otokom (Silbom), otoku kao sudbini, Gregoru Nicholasu i i baletnim papucama za Ninu. U LA-u sam pronasao svoj restoran. Zove se Dan Tana, po vlasniku, koji je zapravo nas covjek i koga sam davno prije upoznao negdje u Beogradu ili New Yorku. Dolazio sam svaku vecer u restoran koji mi se svidio zbog neke posebne dobre energije. Kad pronadem dobar restoran, nikako ga ne mijenjam. Dan Tana je inace Dobrivoje Tanasijevic, koji je nekad davno bio odlican nogometas i prvotimac >Crvene Zvezde<. Nakon jednog od prvih gostovanja crveno-belih u Londonu, pocetkom pedesetih, nestao je negdje u skrivenim ulicama sjevernoga Londona. Bio je to u to doba prekrsaj za koji se sa sigurnoscu zavrsavalo u Padinskoj Skeli ili na Golom otoku. U to nase socijalisticko doba nogometasi nisu sve do dvadeset i osme godine mogli igrati u inozemstvu. Neki su, doduse, emigrirali, ali ne bi imali papire i nisu mogli igrati u velikim klubovima. Tako se i Dobrivoje, zapravo kao emigrant, neko vrijeme skrivao, a onda poceo igrati nogomet za neki drugoligaski engleski tim. Na jednoj od prvih utakmica, uletio mu je, kaze, neki Turcin u noge i pukla je njegova ubojita desnica na tri mjesta. To je ujedno bio i kraj njegove sportske karijere, ali i pocetak jedne nevidene avanture. Otisao je prvo za Kanadu, a nakon par mjeseci za Los Angeles. Tu je prosao, kao sto to biva u Americi, razne oblike prezivljavanja: od sofera do konobara, a onda se nekako zatekao na nekom filmu kao statist sa zadatkom. Inteligentan, kao sto vec jest, ubrzo je dobio malu ulogu u nekom vesternu. Igrao je nekog Indijanca. Na snimanju se sprijateljio s producentima i glumcima, koji su odmah zavoljeli njegovu siroku slavensku dusu, te je snimio jos nekoliko filmova. Tada su mu i dali filmsko ime Dan Tana. Dobri i brizni Dobrivoje, cim je skupio nesto malo novaca, podigao je kredite i kupio neku brvnaru na Santa Monica bulevaru. Uredio je i opremio brvnaru krajnje jednostavno i pretvorio je u restoran s crveno bijelim kockastim stolnjacima, koje je zadrzao sve do danas. Prvog listopada '64. (kad je bilo svecano otvorenje) restoran je bio krcat filmskih radnika koji su dosli podrzati simpaticnog Jugoslavena-Indijanca. I tako punih cetrdeset godina. Svake veceri ceka se za slobodan stol u tom karizmaticnom restoranu, koji se sluzbeno vodi kao talijanski restoran, ali u kojem bozanski kuhaju Mato i Neno talijanska jela na dalmatinski nacin, a na zidovima vise posteri igraca i Crvene Zvezde, kosarkasa Jugoplastike i Dan Tane na konjima, s kaubojskim sesirima. More na zidu Kroz restoran su prosle gotovo sve filmske zvijezde, od Clint Eastwooda, do Madone i John Travolte... U mome programu stajao je i put u Sundance, na veoma vazan i prestizan filmski festival, gdje se prikazivao Before the rain. Festival je osnovao Robert Redford, koji i zivi u tom malenom gradicu zatrpanom snijegom u zimskim mjesecima. Odmah sam pronasao jedan uistinu dobar talijanski restoran i nisam se iz njega micao. Jednoga dana, dok sam sjedio sam za stolom za vrijeme rucka, jedan mladi kineski slikar zavrsavao je svoju veliku sliku na zidu. Buduci je restoran bio talijanski, gazda je zelio imati Jadransko more preko citavoga zida. Bila je to neka dosta moderna slikarska tvorevina sa zutim bojama kopna i tirkizno plavim morem, bez jednog jedinog otoka. Valjda je gazda restorana, buduci je bio Talijan, mislio da ako nema otoka uz talijansku obalu, da ih nema ni uz Hrvatsku. Sto bi mislio kad bi ga provozali nekim brzim brodom kroz labirint jadranskih otoka i svjetionika koji su se rasuli kao kameni i pjescani dragulji na nasoj strani Jadrana!? Slikar je upravo zavrsio zadnji potez kistom i spremao svoje kistove, boje i ljestve, kad sam mu ja rekao: - Tu negdje, u tom vasem moru, imao sam svoj otok, svoju kucu. Mladi Kinez me je pogledao svojim tuznim ocima. Mora da je i u mene bilo dosta tuge. - Pokazite mi gdje... Popeo sam se na ljestve i pokazao mu (jer je dosta precizno naslikao Jadransko more i obalu) gdje stoji Silba. Raspakirao je svoje spremljene boje, izvadio svoje kistove i na plavoj pHOMMAGE DANIMA RADOSTI I NEVOLJA Iako na svom umjetnickom i zivotnom putu Serbedzija ima cetiri zbirke poezije kroz koje je sugestivno govorio o razlozima i nevoljama svog umjetnickog rada, neprestano je lebdjela i potreba za jednim proznim suceljavanjem sa samim sobom, ali i s okolnostima u kojima se njegov intrigantni zivot zatekao. Nepomirljiv i trajno usmjeren na umjetnicki izricaj, od prvog dana poznanstva djelovao mi je kao zatocenik dobre volje. Malo koji umjetnik je bio prisiljen odgovarati kroz nebroj razgovora za tisak o razlozima svoga djela, svom podrijetlu i idejnim uvjerenjima. Cinilo nam se da bi to bilo najpametnije reci, odnosno, pokusati reci, na jednom mjestu, u knjizi, kojoj je, na svoj nacin kumovao Velimir Viskovic kad nas je pozvao da u rubrici >dijalog< razgovaramo o trenjima nase bliskosti, ali i drugim stvarima koje nas, kao umjetnike, povezuje. U nepunih cetiri mjeseca Serbedzija je, nakon sto bi uspavao svoje djevojcice, pisao o temama o kojima smo, za ovu prvu knjigu, mislili da su vazne. Iz tog duhovnog srodstva rodila se, dakle, ova knjiga, kojoj sam bio u neku ruku, kao sto Rade na jednom mjestu kaze, reziser. Iz mog kuta ona je hommage minulim danima radosti i nevolja, i kao poticatelja cini me sretnim sto je omoguceno svima, koji Serbedziju dozivljavaju kao postaju u svojoj dusi, da zavire i u cinjenice koje ce prvi put doznati iz njegova, u najmanju ruku receno - nesvakidasnjeg zivota. (Autor biljeske: Borislav Vujcic) ovrsini Jadranskog mora, nakon sto sam mu pokusao objasniti kako otok izgleda, naslikao jedan jedini otok. Bio je neproporcionalno velik za svoje stvarne oblike, ili mi se, zbog moje samoce, a i samoce tog otoka, takvim ucinio. Tamo negdje, u tom plavetnilu, moji prijatelji Damir Galetovic i Tonci Zuvanic love ribu i mozda cekaju na dan kad cu im se pridruziti i u maloj plavoj barci zaploviti ponovo s njima izmedu Silbe i Premude! Gazda restorana bio je neki neprirodno, zapravo prirodno dobro uhranjeni Amer talijanskoga porijekla. Tu i tamo smo izmijenili par rijeci na obostrano losem talijanskom i cijenio je, izgleda, moj znalacki odabir vina. Od Italije mu je ostala jos samo neka urodena romanticnost i patetika slicna patetici nasih Roma. - Kako se zove taj vas otok? - pitao je. - Silba - rekoh, nakon sto mi kroz glavu prodose stihovi: Bila je godina '68. i kazu da su te godine lipe opet procvale crvenim cvatom Stajao sam na palubi >Karadzica< Iza sebe sam ostavljao Dubrovnik, Petrovog Hamleta i drugove moje sto su svoj Lipanj snivali Bila je godina '68. Vrijeme ljubavi Kad sam joj prilazio drhtala je pred mojim zastavama sto sam joj ih u srcu nosio Crvene svoje kose pustala vjetrima da ih mrse i vjesto se u njih skrivala U pasu se cudno uvijala Kako se zoves? Silba, sapnula je. Te noci sam kunjke iz njedara joj ispijao Te noci sam kroz otvoren prozor uzalud mjesec trazio osluskujuc radosnu pjesmu svicarice Te noci sam joj plamen bedra obljubio te noci sam se u Silbu zaljubio Ovo je godina '68. Vrijeme trajanja Parobrod more para Blijede sjecanja Tit Andronik me boli u zilama jos malo i predat cu se dugim obalama da me cuvaju... Prezivjele oaze - I tako je velik taj otok? - upita on jer sam valjda razmahivao rukama dok sam govorio svoju staru pjesmu. - Jos je i veci - rekoh. - Ponekad se odvoji od kopna i zaplovi niz Jadransko i Sredozemno more, pa kroz Gibraltar, preko Atlantika otplovi sa mnom do Amerike. Ponekad i dalje... - Plovi li i citava Jugoslavija s tobom - smijao se Talijan, ocito poznavajuci neke cinjenice o mojoj raspadnutoj i raskomadanoj zemlji, instinktivno osjecajuci neku dramu u mome glasu kojim sam mu pricao nadrealisticku pricu o plovidbi otoka. - Moje zemlje vise nema. Tamo gdje je jednom bila, ostale su rusevine, s nekoliko prezivjelih oaza. Ali, ja sve svoje cuvam na mome plovecem otoku. Tamo su moji prijatelji, moji filmovi i kazalisne predstave, moje ploce i knjige poezije, dijelovi namjestaja iz mojih bivsih stanova razbacani na pjescanim plazama Pernastice i Carpusine, razbijena Titova slika, koju je Bata Zivotinja skinuo iz Narodne Skupstine i zgazio nogama, i sve sto je prezivjelo u mome sjecanju iz bivsega zivota. Capito? Sve moje zaista plovi sa mnom na tom mome otoku, dalekim morima i oceanima. Danas sam ovdje u snijegom zavijenom Sundanceu, a sutra vec u nekoj suncanoj luci Novog Zelanda ili Australije. Otoci su moja sudbina! I ovaj najnoviji ploveci Ulysses-otok, koji ispituje moje umnozene godine umjetnosti i koji me, zajedno s mojim najblizim prijateljima, skriva od neugodnih i nesklonih nam vremena, gdje su strijelci i prosci, ratnim rasporedima, poredani po mracnim dijelovima velikih gradova, iz kojih se prelijeva zuta razarajuca kiselina, prijeteci da nas sve sagori svojom gastriticnom mrzovoljom, zove me ponovo da u suhu, crvenu, istarsku zemlju, zabijamo svoje uznosite zastave Shakespearea, Weissa, Euripida ili Becketa, uz bozanski zvuk violina Mostarske sinfoniete i njenog i naseg muzickog i ljudskog dobrog cudovista Naigela Osborna, i da, odolijevajuci burama i olujnim neverama, cuvamo tisinu i mir nasih umjetnickih tajanstava, umnazajuci svake godine neke dobre energije koje se plode zavidnim umjetnickim dometima nasega teatra. Lijevo krilo - Bellisimo signore Yugoslavo. Lui e un poeta! Una altra bicchiere di vino roso? - Grazie tanto signore Americano. Ma.. Io non sono un poeta. Io sono... lijevo krilo Slobode iz Podsuseda. Za susjednim stolom glasno se nasmijao nasoj konverzaciji jedan mladi covjek. - Gregor Nicholas - predstavio se. Rekao je da je reziser iz Novog Zelanda, da sprema svoj novi film o tamosnjim Hrvatima, da mu se jako svida >Before the rain< i da bi zelio da mu igram glavnu musku ulogu u filmu. Narednih dana smo se druzili i pricali o scenariju filma >Broken English<, kojega smo kasnije, te iste godine, i snimili. Setajuci se glavnom ulicom snjeznoga filmskog grada, on je kupio svome cetverogodisnjem sinu Viti knjigu i cipele, a ja svojoj trogodisnjoj Nini tirkizno plavi triko i baletne papucice. Pripremio Rade DRAGOJEVIC ---------------------------------------------------------------------------- ---- http://www.novilist.hr/ Srpska Informativna Mreza [EMAIL PROTECTED] http://www.antic.org/