PATRIOT (Republika Srpska) BROJ 200 19. 12. 2005.
http://www.patriotmagazin.com/media/005.htm i drugi pišu: Globus Izvješće State Departmenta Amerika spašava Gotovinu GLOBUS OTKRIVA Nekoliko tjedana prije Gotovinina uhićenja skinuta je oznaka tajnosti sa službenog dokumenta američke administracije o "Oluji". U njemu se otkriva da Amerikanci nisu nikad dali zeleno svjetlo za akciju, ali se isto tako iznose službeni stavovi i navodi koji opovrgavaju ocjenu haškog Tužiteljstva o "zločinačkom poduhvatu" Napisao Alen Galović Dokument američkog State Departmenta "The Road to Dayton", službeno izvješće o ratu na Balkanu koje se temelji na podacima obavještajnih službi CIA-e, NSA-e i DIA-e (Defence Intelligence Agency, Vojna obavještajna agencija), Pentagona te još nekih izvora velikim dijelom demantira navode iz haške optužnice protiv generala Ante Gotovine koja Oluju opisuje kao "zločinački poduhvat". Dokument je službeno tumačenje američke administracije o diplomatskim aktivnostima Washingtona koje su dovele do mira u Bosni i Hercegovini, a jedan njegov dio odnosi se i na akciju kojom je Republika Hrvatska oslobodila dvije trećine okupiranog teritorija u kolovozu 1995. Američka uloga S izvješća State Departmenta o američkoj diplomaciji na Balkanu službena je oznaka tajnosti skinuta 21. studenoga 2005. godine, samo 18 dana prije Gotovinina uhićenja na Tenerifama. U dokumentu se tvrdi da Bijela kuća nikad nije dala zeleno svjetlo za Oluju, ali istovremeno izvješće sadrži otvoreno priznanje o nužnosti te akcije koja je, kako se navodi, "dala Clintonovoj administraciji idealnu priliku da ubrza mirovni proces", spasi Bihać od sudbine Srebrenice i okonča rat na Balkanu! U izvješću se ni jednom ne spominje general Gotovina, ali se govori o američkoj ulozi u Oluji te se iznose navodi koji se mogu tumačiti kao platforma za američka službena stajališta u slučaju Gotovina i o haškom suđenju hrvatskim generalima. Pozicija Bihaća U uvodu dijela službenog dokumenta State Departmenta koji govori o planiranju Oluje posebno se ističe pozicija bihaćke enklave: "Peti korpus Bosanske armije bio je u okruženju sa svih strana; napadala ga je vojska bosanskih Srba, postrojbe muslimanskog separatista Fikreta Abdića, a sada i snage hrvatskih Srba". Potom se navodi važnost prvog hrvatsko-bošnjačkog sporazuma iz travnja 1994. te se tvrdi kako je "Washington vjerovao da samo muslimansko-hrvatska Federacija može omogućiti Bošnjacima da uspostave vojnu ravnotežu u odnosu na bosanske Srbe". Prema izvješću State Departmenta, tadašnji je ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith 22. srpnja u Splitu, na potpisivanju deklaracije Hrvatske i BiH o odbrani od zajedničkog neprijatelja, obaviješten da "Hrvati planiraju angažovati svoje snage u Bosni kako bi smanjili pritisak na bihaćku enklavu". U dokumentu se ranije otvoreno priznaje da se zbog složenosti situacije Sjedinjene Američke Države nisu mogle direktno angažirati na obrani Bihaća, pa se potom s olakšanjem zaključuje: "Sada je Hrvatska izrazila volju da brani Bihać". Kasnije se u dokumentu još pojašnjava: "Pad bihaćke enklave spojio bi srpske teritorije u Hrvatskoj i Bosni, ojačao poziciju Krajine i vjerovatno vodio stvaranju jedinstvene srpske regije. Hrvatska nije mogla dopustiti da teritorij Krajine, koji čini 20 posto njezina kopna i ima ekonomsku važnost, ostane u srpskim rukama. Predsjednik Tuđman bio je uvjeren da će vratiti teritorij, na ovaj ili onaj način. No, prvo je morao spriječiti Srbe da osvoje Bihać i tako ojačaju svoju poziciju." Veleposlanik Galbraith je 23. srpnja izvijestio Washington o splitskom sastanku, a istog je dana, navodi se u dokumentu, tadašnji šef bošnjačke diplomacije Muhamed Šaćirbej nazvao državnog podtajnika Petera Tarnoffa i obavijestio ga o vojnom paktu Sarajeva i Zagreba. Tarnoff je, navodi se u dokumentu, "podržao bošnjačko-hrvatsku suradnju u obrani Bihaća", ali je Šaćirbeju rekao: "SAD su zabrinute kako će hrvatske postrojbe djelovati oko Bihaća." Washington je, pojašnjava se dalje, mislio da će Tuđman iskoristiti spašavanje Bihaća kako bi dobio opravdanje za napad na Krajinu. Ako bi se to dogodilo, stoji u dokumentu, "Washington bi bio zabrinut, Srbija bi mogla izvesti protuudar, a rat Hravta i Srba bi se ponovo rasplamsao." Ovo tumačenje State Departmenta iznosi dosad najjasnija razmišljanja Bijele kuće uoči Oluje i službeno očitovanje administracije o okolnostima koje su do Oluje dovele. Ćinjenica da je s tog dokumenta skinuta oznaka tajnosti samo nekoliko tjedana prije Gotovinina hapšenja mogla bi značiti da će Amerikanci pred Haškim sudom na isti način tumačiti svoju ulogu i svoj stav o Oluji: "Htjeli smo da Hrvati prekinu opsadu Bihaća, ali nismo podržali napad na Krajinu. No, jednog bez drugog nije išlo." Jasno je da bi dokument s takvim navodima mogao bitno pomoći obrani generala Gotovine pred Haškim sudom. Novo stajalište U dokumentu se detaljno opisuju događaji koji su prethodili Oluji. Samo dva dana poslije splitskog sporazuma, 25. srpnja 1995. godine, američka administracija – stoji u dokumentu – zauzima novo stajalište: "Dok se međunarodna zajednica ne odluči na snažnu akciju kako bi zaštitila Bihać, Sjedinjene Američke Države nemaju opravdanja da sprječavaju Hrvate u oslobađanju te enklave i prekidanju opsade!" No, napominje se potom, "Hrvati će biti upozoreni da ne koriste spašavanje Bihaća za pokretanje napada na Krajinu". Instrukcije Galbraith je tada dobio instrukcije iz Washingtona da Hrvatskoj prenese upozorenje: "Bilo kakvu vojnu akciju treba ograničiti samo na područje Bihaća". Istog dana, tvrdi se u dokumentu, Galbraith je dobio obećanje Zagreba da se akcija neće širiti na Krajinu. Istovremeno, američke obavještajne službe procjenjuju kako bi krajiški Srbi mogli pružiti žestok otpor hrvatskoj akciji, ali njihove su procjene demantirane već nekoliko sati kasnije: Hrvatske snage 25. kolovoza 1995. godine pokreću akciju na teritoriju BiH i osvajaju strateški važne položaje s kojih su Srbi topnički nadzirali prometnice Livno–Kupres i Kupres–Tomislavgrad. Tri dana potom telefonski razgovaraju ruski predsjednik Boris Jeljcin, predsjednik Clinton i njemački kancelar Helmut Kohl. Sva trojica zaključuju: "Hrvate treba upozoriti da ostanu suzdržani i izbjegavaju širenje rata". U dokumentu se potom navodi da su do ljeta 1995. hrvatske vojne snage provele preustroj, modernizirale se, tehnološki i strategijski. "Hrvatska je čitavo vrijeme kršila embargo na uvoz oružja", upozorava se u dokumentu State Departmenta i otvoreno priznaje: "Američki su dužnosnici o svemu zauzeli stav: O tome nemoj ispitivati, o tome nemoj pričati. Shvaćali su da uspostava vojne ravnoteže između triju zaraćenih strana na Balkanu može samo pomoći mirovnom sporazumu". Ubrzo nakon operacije Ljeto 95, Tuđman se, piše u dokumentu, "okrenuo svom najdražem trofeju – Kninu"! "Nakon igre s mirovnim pregovorima, bilo je jasno da Tuđman nema namjeru pregovarati sa Srbima i da želi vratiti Krajinu", tvrdi se u dokumentu i potom neprecizno pojašnjava kako je Tuđman odbio plan za mir na Balkanu što mu ga je predočio UN-ov predstavnik za Balkan Yasusi Akashi. Nije se, naime, radilo ni o kakvom planu za mir, već o ucjenama kninskih Srba s kojima je Akashi razgovarao i koje je potom pokušao nametnuti Zagrebu. Savjeti Hrvatske su postrojbe napale Krajinu 4. kolovoza, a State Department je – navodi se u dokumentu – ponovo nazvao Galbraitha i zamolio ga da Tuđmanu savjetuje odustajanje od akcije. Hrvatski stijeg na kninskoj tvrđavi američka administracija komentira riječima: "prvi put u četverogodišnjem balkanskom sukobu, Srbi su bili žrtve velike vojne ofanzive." U dokumentu State Departmenta potom se kaže: "Unatoč američkim molbama da budu suzdržani, uspješna ofanziva Hrvata dramatično je promijenila situaciju u Bosni." zatim se citira izjava američkog državnog tajnika Warrena Christophera, koji je poslije Oluje rekao: "očito je da postoje korisni rezultati ove ofanzive u Krajini. No, mislim da će dokumenti pokazati kako mi nismo bili podrška Hrvatima za vrijeme akcije." Dio dokumenta koji se odnosi na Oluju završava riječima bivšeg američkog ministra obrane Williama Perryja, koji je poslije akcije izjavio: "Srbima sada mora biti jasno da su prevršili svaku mjeru. Prijetnje bombardiranjem njihovih položaja posve su realne, a Hrvati su im nanijeli gubitke na tlu." (Preneseno iz zagrebačkog nedeljnika Globus br. 784, od 16. 12. 2005) ________________________________ Glavni pregovarač s Amerikancima Ćosić: Svjedočit ću u Gotovininu korist i objasniti ulogu SAD-a General Krešimir Ćosić, Šuškov čovjek za vezu s Amerikancima i dugogodišnji zamjenik ministra obrane, već je izrazio spremnost da u Haagu svjedoči u korist generala Gotovine i govori o američkoj ulozi u Oluji. Ćosićevi se stavovo o događajima iz 1994. i 1995. godine velikim dijelom poklapaju s izvješćem State Departmenta. Ćosić je, naime, još ljetos izjavio: "Priča o Oluji na neki je način priča o Bihaću." Ćosić je u danima što su prethodili Oluji svakodnevno kontaktirao s Amerikancima i priznaje da oni nikad nisu dali zeleno svjetlo za akciju. Ćosić je ljetos u intervjuu Novom listu otkrio kako je početkom studenog 1994. godine, zajedno s generalom Bobetkom, tamošnjim načelnikom Glavnog stožera, putovao u SAD. Američki su dužnosnici tada grubo odbili molbu hrvatskih generala da im se odobri vojna akcija za oslobađanje Bihaća. Mjesec dana kasnije, na razgovorima Šuška i Ćosića sa ministrom obrane Perryjem u Pentagonu, obavještajci CIA-e i DIA-e su rekli da je pad Bihaća neizbježan. Hrvatski su dužnosnici potom pokušali uvjeriti Amerikance da je upravo Bihać odlična prilika za protuudar i da Hrvatska vojska može riješiti krizu brzo i efikasno. Premda se činilo da razgovori nisu bili uspješni, Amerikanci su se kasnije, očito, predomislili. Ključna je, smatra Ćosić, bila Šuškova rečenica koju je uputio ministru Perryju: "Hrvatska ne zahtijeva nikakvu vojnu pomoć ni vojne snage, ali želi razumijevaje ako bude prisiljena napasti." Govoreći o Gotovininoj ulozi, Ćosić tvrdi da je general uvijek vodio računa o disciplini i prisjeća se sljedećih njegovih riječi: "Nisam spreman ni jedan dan provesti u zatvoru zbog nekih pijanih idiota." ________________________________ Razgovori i obuka prije Oluje Gotovina u američkoj bazi Deklasifikacija dokumenta do kojeg je došao Globus i uhićenje Ante Gotovine povod su za ponovno razmatranje uloge SAD-a u pripremanju i provođenju Oluje. Osim sporne uloge američke agencije MPRI u pripremi Hrvatske vojske, spominjale su se aktivnosti CIA-e te korištenje hrvatskih baza za američke bespilotne letjelice, prvo na Braču, poslije u bazi u Šepurinama. Ante Gotovina, kao najperspektivniji hrvtaski ratni zapovjednik, uoči Oluje bio je u bazi Fort Irwine, zapovjedno obučnom centru u SAD-u. Tu je s njim boravio general Krešimir Ćosić. Samo nekoliko dana prije Oluje general Ante Gotovina je u društvu dvojice američkih vojnih atašea obilazio hrvatske položaje na Dinari... #### Srpska Informativna Mreza sim@antic.org http://www.antic.org/
