PATRIOT (Republika Srpska)

BROJ 200
19. 12. 2005.

http://www.patriotmagazin.com/media/005.htm


i drugi pišu: Globus

Izvješće State Departmenta


Amerika spašava Gotovinu

GLOBUS OTKRIVA Nekoliko tjedana prije Gotovinina uhićenja skinuta je
oznaka tajnosti sa službenog dokumenta američke administracije o
"Oluji". U njemu se otkriva da Amerikanci nisu nikad dali zeleno
svjetlo za akciju, ali se isto tako iznose službeni stavovi i navodi
koji opovrgavaju ocjenu haškog Tužiteljstva o "zločinačkom poduhvatu"

Napisao Alen Galović

Dokument američkog State Departmenta "The Road to Dayton", službeno
izvješće o ratu na Balkanu koje se temelji na podacima obavještajnih
službi CIA-e, NSA-e i DIA-e (Defence Intelligence Agency, Vojna
obavještajna agencija), Pentagona te još nekih izvora velikim dijelom
demantira navode iz haške optužnice protiv generala Ante Gotovine koja
Oluju opisuje kao "zločinački poduhvat". Dokument je službeno
tumačenje američke administracije o diplomatskim aktivnostima
Washingtona koje su dovele do mira u Bosni i Hercegovini, a jedan
njegov dio odnosi se i na akciju kojom je Republika Hrvatska
oslobodila dvije trećine okupiranog teritorija u kolovozu 1995.

Američka uloga

S izvješća State Departmenta o američkoj diplomaciji na Balkanu
službena je oznaka tajnosti skinuta 21. studenoga 2005. godine, samo
18 dana prije Gotovinina uhićenja na Tenerifama. U dokumentu se tvrdi
da Bijela kuća nikad nije dala zeleno svjetlo za Oluju, ali
istovremeno izvješće sadrži otvoreno priznanje o nužnosti te akcije
koja je, kako se navodi, "dala Clintonovoj administraciji idealnu
priliku da ubrza mirovni proces", spasi Bihać od sudbine Srebrenice i
okonča rat na Balkanu!

U izvješću se ni jednom ne spominje general Gotovina, ali se govori o
američkoj ulozi u Oluji te se iznose navodi koji se mogu tumačiti kao
platforma za američka službena stajališta u slučaju Gotovina i o
haškom suđenju hrvatskim generalima.

Pozicija Bihaća

U uvodu dijela službenog dokumenta State Departmenta koji govori o
planiranju Oluje posebno se ističe pozicija bihaćke enklave: "Peti
korpus Bosanske armije bio je u okruženju sa svih strana; napadala ga
je vojska bosanskih Srba, postrojbe muslimanskog separatista Fikreta
Abdića, a sada i snage hrvatskih Srba". Potom se navodi važnost prvog
hrvatsko-bošnjačkog sporazuma iz travnja 1994. te se tvrdi kako je
"Washington vjerovao da samo muslimansko-hrvatska Federacija može
omogućiti Bošnjacima da uspostave vojnu ravnotežu u odnosu na bosanske
Srbe".

Prema izvješću State Departmenta, tadašnji je ambasador u Hrvatskoj
Peter Galbraith 22. srpnja u Splitu, na potpisivanju deklaracije
Hrvatske i BiH o odbrani od zajedničkog neprijatelja, obaviješten da
"Hrvati planiraju angažovati svoje snage u Bosni kako bi smanjili
pritisak na bihaćku enklavu".

U dokumentu se ranije otvoreno priznaje da se zbog složenosti
situacije Sjedinjene Američke Države nisu mogle direktno angažirati na
obrani Bihaća, pa se potom s olakšanjem zaključuje: "Sada je Hrvatska
izrazila volju da brani Bihać". Kasnije se u dokumentu još pojašnjava:
"Pad bihaćke enklave spojio bi srpske teritorije u Hrvatskoj i Bosni,
ojačao poziciju Krajine i vjerovatno vodio stvaranju jedinstvene
srpske regije. Hrvatska nije mogla dopustiti da teritorij Krajine,
koji čini 20 posto njezina kopna i ima ekonomsku važnost, ostane u
srpskim rukama. Predsjednik Tuđman bio je uvjeren da će vratiti
teritorij, na ovaj ili onaj način. No, prvo je morao spriječiti Srbe
da osvoje Bihać i tako ojačaju svoju poziciju."

Veleposlanik Galbraith je 23. srpnja izvijestio Washington o splitskom
sastanku, a istog je dana, navodi se u dokumentu, tadašnji šef
bošnjačke diplomacije Muhamed Šaćirbej nazvao državnog podtajnika
Petera Tarnoffa i obavijestio ga o vojnom paktu Sarajeva i Zagreba.

Tarnoff je, navodi se u dokumentu, "podržao bošnjačko-hrvatsku
suradnju u obrani Bihaća", ali je Šaćirbeju rekao: "SAD su zabrinute
kako će hrvatske postrojbe djelovati oko Bihaća." Washington je,
pojašnjava se dalje, mislio da će Tuđman iskoristiti spašavanje Bihaća
kako bi dobio opravdanje za napad na Krajinu. Ako bi se to dogodilo,
stoji u dokumentu, "Washington bi bio zabrinut, Srbija bi mogla
izvesti protuudar, a rat Hravta i Srba bi se ponovo rasplamsao."

Ovo tumačenje State Departmenta iznosi dosad najjasnija razmišljanja
Bijele kuće uoči Oluje i službeno očitovanje administracije o
okolnostima koje su do Oluje dovele. Ćinjenica da je s tog dokumenta
skinuta oznaka tajnosti samo nekoliko tjedana prije Gotovinina
hapšenja mogla bi značiti da će Amerikanci pred Haškim sudom na isti
način tumačiti svoju ulogu i svoj stav o Oluji: "Htjeli smo da Hrvati
prekinu opsadu Bihaća, ali nismo podržali napad na Krajinu. No, jednog
bez drugog nije išlo." Jasno je da bi dokument s takvim navodima mogao
bitno pomoći obrani generala Gotovine pred Haškim sudom.

Novo stajalište

U dokumentu se detaljno opisuju događaji koji su prethodili Oluji.
Samo dva dana poslije splitskog sporazuma, 25. srpnja 1995. godine,
američka administracija – stoji u dokumentu – zauzima novo stajalište:
"Dok se međunarodna zajednica ne odluči na snažnu akciju kako bi
zaštitila Bihać, Sjedinjene Američke Države nemaju opravdanja da
sprječavaju Hrvate u oslobađanju te enklave i prekidanju opsade!" No,
napominje se potom, "Hrvati će biti upozoreni da ne koriste spašavanje
Bihaća za pokretanje napada na Krajinu".

Instrukcije

Galbraith je tada dobio instrukcije iz Washingtona da Hrvatskoj
prenese upozorenje: "Bilo kakvu vojnu akciju treba ograničiti samo na
područje Bihaća". Istog dana, tvrdi se u dokumentu, Galbraith je dobio
obećanje Zagreba da se akcija neće širiti na Krajinu. Istovremeno,
američke obavještajne službe procjenjuju kako bi krajiški Srbi mogli
pružiti žestok otpor hrvatskoj akciji, ali njihove su procjene
demantirane već nekoliko sati kasnije: Hrvatske snage 25. kolovoza
1995. godine pokreću akciju na teritoriju BiH i osvajaju strateški
važne položaje s kojih su Srbi topnički nadzirali prometnice
Livno–Kupres i Kupres–Tomislavgrad. Tri dana potom telefonski
razgovaraju ruski predsjednik Boris Jeljcin, predsjednik Clinton i
njemački kancelar Helmut Kohl.

Sva trojica zaključuju: "Hrvate treba upozoriti da ostanu suzdržani i
izbjegavaju širenje rata". U dokumentu se potom navodi da su do ljeta
1995. hrvatske vojne snage provele preustroj, modernizirale se,
tehnološki i strategijski. "Hrvatska je čitavo vrijeme kršila embargo
na uvoz oružja", upozorava se u dokumentu State Departmenta i otvoreno
priznaje: "Američki su dužnosnici o svemu zauzeli stav: O tome nemoj
ispitivati, o tome nemoj pričati. Shvaćali su da uspostava vojne
ravnoteže između triju zaraćenih strana na Balkanu može samo pomoći
mirovnom sporazumu".

Ubrzo nakon operacije Ljeto 95, Tuđman se, piše u dokumentu, "okrenuo
svom najdražem trofeju – Kninu"!

"Nakon igre s mirovnim pregovorima, bilo je jasno da Tuđman nema
namjeru pregovarati sa Srbima i da želi vratiti Krajinu", tvrdi se u
dokumentu i potom neprecizno pojašnjava kako je Tuđman odbio plan za
mir na Balkanu što mu ga je predočio UN-ov predstavnik za Balkan
Yasusi Akashi. Nije se, naime, radilo ni o kakvom planu za mir, već o
ucjenama kninskih Srba s kojima je Akashi razgovarao i koje je potom
pokušao nametnuti Zagrebu.

Savjeti

Hrvatske su postrojbe napale Krajinu 4. kolovoza, a State Department
je – navodi se u dokumentu – ponovo nazvao Galbraitha i zamolio ga da
Tuđmanu savjetuje odustajanje od akcije. Hrvatski stijeg na kninskoj
tvrđavi američka administracija komentira riječima: "prvi put u
četverogodišnjem balkanskom sukobu, Srbi su bili žrtve velike vojne
ofanzive." U dokumentu State Departmenta potom se kaže: "Unatoč
američkim molbama da budu suzdržani, uspješna ofanziva Hrvata
dramatično je promijenila situaciju u Bosni." zatim se citira izjava
američkog državnog tajnika Warrena Christophera, koji je poslije Oluje
rekao: "očito je da postoje korisni rezultati ove ofanzive u Krajini.
No, mislim da će dokumenti pokazati kako mi nismo bili podrška
Hrvatima za vrijeme akcije." Dio dokumenta koji se odnosi na Oluju
završava riječima bivšeg američkog ministra obrane Williama Perryja,
koji je poslije akcije izjavio: "Srbima sada mora biti jasno da su
prevršili svaku mjeru. Prijetnje bombardiranjem njihovih položaja
posve su realne, a Hrvati su im nanijeli gubitke na tlu."

(Preneseno iz zagrebačkog nedeljnika Globus br. 784, od 16. 12. 2005)
________________________________


Glavni pregovarač s Amerikancima

Ćosić: Svjedočit ću u Gotovininu korist i objasniti ulogu SAD-a

General Krešimir Ćosić, Šuškov čovjek za vezu s Amerikancima i
dugogodišnji zamjenik ministra obrane, već je izrazio spremnost da u
Haagu svjedoči u korist generala Gotovine i govori o američkoj ulozi u
Oluji. Ćosićevi se stavovo o događajima iz 1994. i 1995. godine
velikim dijelom poklapaju s izvješćem State Departmenta. Ćosić je,
naime, još ljetos izjavio: "Priča o Oluji na neki je način priča o
Bihaću." Ćosić je u danima što su prethodili Oluji svakodnevno
kontaktirao s Amerikancima i priznaje da oni nikad nisu dali zeleno
svjetlo za akciju. Ćosić je ljetos u intervjuu Novom listu otkrio kako
je početkom studenog 1994. godine, zajedno s generalom Bobetkom,
tamošnjim načelnikom Glavnog stožera, putovao u SAD. Američki su
dužnosnici tada grubo odbili molbu hrvatskih generala da im se odobri
vojna akcija za oslobađanje Bihaća.

Mjesec dana kasnije, na razgovorima Šuška i Ćosića sa ministrom obrane
Perryjem u Pentagonu, obavještajci CIA-e i DIA-e su rekli da je pad
Bihaća neizbježan. Hrvatski su dužnosnici potom pokušali uvjeriti
Amerikance da je upravo Bihać odlična prilika za protuudar i da
Hrvatska vojska može riješiti krizu brzo i efikasno. Premda se činilo
da razgovori nisu bili uspješni, Amerikanci su se kasnije, očito,
predomislili. Ključna je, smatra Ćosić, bila Šuškova rečenica koju je
uputio ministru Perryju: "Hrvatska ne zahtijeva nikakvu vojnu pomoć ni
vojne snage, ali želi razumijevaje ako bude prisiljena napasti."
Govoreći o Gotovininoj ulozi, Ćosić tvrdi da je general uvijek vodio
računa o disciplini i prisjeća se sljedećih njegovih riječi: "Nisam
spreman ni jedan dan provesti u zatvoru zbog nekih pijanih idiota."
________________________________


Razgovori i obuka prije Oluje

Gotovina u američkoj bazi

Deklasifikacija dokumenta do kojeg je došao Globus i uhićenje Ante
Gotovine povod su za ponovno razmatranje uloge SAD-a u pripremanju i
provođenju Oluje. Osim sporne uloge američke agencije MPRI u pripremi
Hrvatske vojske, spominjale su se aktivnosti CIA-e te korištenje
hrvatskih baza za američke bespilotne letjelice, prvo na Braču,
poslije u bazi u Šepurinama. Ante Gotovina, kao najperspektivniji
hrvtaski ratni zapovjednik, uoči Oluje bio je u bazi Fort Irwine,
zapovjedno obučnom centru u SAD-u. Tu je s njim boravio general
Krešimir Ćosić. Samo nekoliko dana prije Oluje general Ante Gotovina
je u društvu dvojice američkih vojnih atašea obilazio hrvatske
položaje na Dinari...

####

                           Srpska Informativna Mreza

                                sim@antic.org

                            http://www.antic.org/

Одговори путем е-поште