http://www.profil.co.yu/prikazitekst.asp?Tekst=386
PITER BOGDANOVIC: PRVI SRBIN KOJI JE STRADAO U AMERICI Sala 1057 škole filma njujorkškog univerziteta, bila je ispunjena mladim rediteljima koji su, u ocekivanju pocetka "radionice" reditelja Pitera Bogdanovica, odeveni u crne rolke, ispunili cak i prolaze. Medu studentima filma, legenda o Bogdanovicu odavno ima glamur pretežno crne boje. On je njihov Ikar. Kao i njegovi studenti, i Bogdanovc je svoju karijeru poceo uronivši u istoriju filma. Posle izucavanja Džona Forda, Hauarda Hoksa i Orsona Velsa, ovladao je njihovim umecem tako dobro, da je, pocev od svog klasika - meditiranje o malom americkom gradicu u 'Poslednjoj bioskoposkoj predstavi' (1971), potom imao još tri prava svetska hita u narednih osamnaest meseci i tako postao najtraženiji režiser Holivuda. Ali, i njegov pad bio je isto tako ocigledan kao i njegov uspon. - Tu imate onaj aspekt da je - Piter Bogdanovic umro zbog naših grehova - kaže Kventin Tarantino, koji je na kratko ugostio Bogdanovica u svojoj gostinskoj kuci (1999.), baš kao što je sedamdesetih Bogdanovic bio smestio nacisto propalog Orsona Velsa u svoju velelepnu kucu na Bel Eru na gotove dve godine. - Piter je odmah bio toliko slavan da je i njegov pad morao da bude strmoglav. Još kao klincu, bilo mi je jasno da ce imati barem tri teška pada zaredom. Kad je Bogdanovic konacno ušao, sala je utihnula. Podozrivo je prešao pogledom po sali, a zatim je u crnu pletenu korpicu na stolu pred sobom stavio bocu vode, u potvrdu doslednosti svojim principima. Profesor Boris Frumin, ruski filmski režiser, melanholicnim tonom mu postavlja rutinska pitanja: "Kako ste poceli?" , " Koliko vam je važno da li je scenario dobar ili loš?" - Ja bih radije da vam ispricam neke price - odgovara Bogdanovic i uplovljava u jednu anegdotu o neprijatnosti sa kojom je Džon Ford nekada primao njegova zamorna pitanja filmskog entuzijaste, otprilike pre cetrdeset godina. Savršeno je imitirao Fordov besno piskavi glas: "Isuse Hriste, Piter! Pobogu!" A onda ispricao 'Veselu pricu' , kao uvod u izvrsno imitiranje prigušeno-otegnutog glasa Hauarda Hoksa. Ali, smeh je bio bled: i Ford i Hoks su umrli mnogo pre nego što su mnogi od prisutnih studenata bili i rodeni. A vecina nikada nije ni cula za najvece holivudske velikane. Bogdanovic ima šezdest pet godina. Svoju pricu obavezno zacinjava opaskama kao što su "Hic mi je jednom pricao" ili, "Kao što rece Sal Mineo - dragi Sal", a sama njegova pojava nosi šmek požutelih filmskih žurnala, onih moljcima najomiljenijih. Dugackog, glatkog lica, sa povijenom donjom usnom i širom otvorenim smedim ocima, dodatno vecih zbog naocara sa velikim okvirom. Vec smežurani vrat pokriven je plavom maramom. Te veceri nosio je plavu košulju "Brooks Brothers" raskopcanih manžetni (Odri Hepbern mu je jednom rekla da je mnogo prijatnije sa raskopcanim manžetnama) i " Mephisto" patike od dve stotine pedeset dolara (stil koji mu je preporucio Sidni Poatje). Poslednja bioskopska predstava Pošto je odmerio svoju publiku, Bogdanovic je naglašenije progovorio svojim glasom - koji poslednjih godina sve više podsecao na glas Berta Lankastera. Najzad je prešao na stvar, na ono zbog cega su studenti ponajviše i došli: informacije i pronicanje u male tajne zanata. - Kada snimate u crno-beloj tehnici - objašnjavao je - koristite crveni filter, da biste pojacali kontrast. Stavljanje kamere u položaj iznad nivoa ociju, cini da glumci izgledaju bolje. Ako režete lik, dok je u pokretu, publika manje uocava rez. Studentske olovke su za škripale kao hor cvrcaka. Bogdanovic je oduvek bio minuciozan majstor svog zanata, izuzetnog dara da od glumaca izvuce kreaciju, a publici pruži osecaj prijatnosti. I dok su Robert Altman, Martin Scorciz i Frensis Ford Kopola na pocetku karijere pravili vrlo licne, eksperimentlne filmove o raspolucenoj kulturi sedamdesetih, koji su se bavili izvitoperenim licnostima i ubicama, Bogdanovic je obožavao crno-bele elegije, kakve su bile "Poslednja bioskopska predstava" ili "Mesec od hartije" , pripremani daleko pre Vijetnamskog rata, a režirani kao da ga nije ni bilo. Njegovi filmovi su publiku namerno prenosili u idilicna vremena pre pojave droge, rasnih nemira i sinteticke odece - u vremena kad ste svojim starim kolima i sa velikim ocekivanjima odlazili na prolecne igranke. Iznenada je mlada devojka ustala i upitala: "Kakav je uticaj na vas imao uspeh 'Poslednje bioskopske predstave?" Bogdanovic se pogladio po uvetu i uzdahnuo. - Još uvek se nosim s tim. Uspeh je mnogo suroviji od neuspeha! Sa neuspehom nekako možete koketirati, možete kazati: "Mene niko ne razume". Ali, to ne možete reci ako ste hit. U Holivudu uspeh proizvodi zastrašujucu mešavinu isisavanja energije i zavisti. Ta podla boginja uspeha, kako su ga nazivali - odbacuje ljude, a ja svakako jesam jedan od tih! Kao što je jednom rekao Bogdanovicev prijatelj Robert Evans, dugogodišnji producent "Paramunta": "Uspeh je Pitera udario pravo u glavu. Onda je vrlo brzo iz glave sišao u noge - a one se zacementirale. Holivud je leden, suvi led, momce. I od hladnog hladniji!" Poslednjih godina, Bogdanovic izranja na scenu kao najpopulaniji americki istoricar i hronicar filma. Autor je desetak knjiga o filmu, ukljucujuci i seriju intimnih razgovora sa Orsonom Velsom. (To je Orson Vels), i remek delo o veštini režiranja. "Ko je dovraga to napravio" . Izgleda kao da su njegovi inteligentni i živopisni komentari prisutni uz svaki filmski dokumentarac ikada snimljen. Istovremeno, Bogdanovic se vec dugo iscrpljuje u, kako to ljudi u Holivudu nazivaju, "filmskom zatvoru" , bivajuci angažovan iskljucivo za potrebe TV filmova, kao što je "Goli grad: Božicni ubica". Po drugi put je objavio bankrotstvo, pa sada živi u iznajmljenom trosobnom stanu na Gornjem zapadnom Menhetnu, u Njujorku. Režiser filma "Kraljevski Tenebaumovi" Ves Anderson, nedavno je pitao Bogdanovica, cijem se delu najiskrenije divi, da mu se potpiše na jednoj staroj fotografiji. Fotografija prikazuje Pitera ispred svoje velelepne kuce, sa izrazom neverovatne uobraženosti na licu - kaže Anderson. - "Na poledini mi je napisao: "Ja na vrhuncu oholosti. Kad bih ga samo mogao ponovo vratiti!?" Mamac za lepotice U meduvremenu je Bogdanovic konacno završio svoj prvi film posle devet godina " Mjaukanje macke" , istražujuci istorijsku zagonetku kobnog ubistva producenta Tomasa Insa na jahti bogatog izdavaca Vilijema Randolfa Hersta - tokom vikend krstarenja 1924 godine. Medu gostima su bili Herstova ljubavnica, glumica Marion Dejvis, i njen tadašnji ljubavnik, Carli Caplin. Taj film je samouveren i nemilosrdan pogled na Holivud iz ere nemog filma. Snimljen je u vrlo kratkom roku (za 31 dan, u Berlinu i Grckoj) i sa malim sredstvima (za šest miliona dolara, uz Bogdanovicev honorar od dve stotine pedeset hiljada - petina njegove cene sa vrhuncu karijere). Ukratko, napravljen je onako kako bi talentovani student filmske režije sada pravio svoj prvi veliki igrani film. Na pocetku snimanja, Bogdanovic je isprobavao svoj stari nacin rada sa glavnom glumicom tada osamnaestogodišnjom Kirsten Danst, koja je igrala Marion Dejvis. - Znaš li - rekao joj je on samouvereno - kad sam radio sa Tejtum O' Nil, koja je imala samo osam godina, na ulozi koja joj donela Oskara za "Mesec od papira" - ja sam joj bio idiot - citac teksta za svaku recenicu. Danstova, koja nikada nije gledala "Paper Moon", nije uopšte bila impresionirana, iako se, zahvaljujuci Bogdanovicu, i ona odmah proslavila: - U pocetku, Piter je bio takav, kao neki profesor istorije, koji te tretira kao malu devojcicu! To je bilo prosto kao kad kamera sama od sebe igra. Jedan njujorški student pitao je Bogdanovica za cuvenu završnu scenu iz " Poslednje bioskopske predstave", u kojoj Kloris Licman o zid razbija šolju kafe, davajuci oduška besu kad je ostavlja tinejdžer (Timoti Botoms). Piter dugo drži kameru na Klorisinom bolom pogodenom licu, povlaci se unazad, da ih uhvati oboje, a onda se sporo, lagano udaljava i nestaje u pustom teksaškom gradicu. - To je bila nema, tiha scena - kaže Bogdanovic. - To sam stalno ponavljao Kloris kako bih postigao takvu kreaciju. Rekao sam joj: "Imaš rec na pameti, gubiš je, uh, koja to rec beše, bila ti je na vrh jezika!". Bilo je to kao nekada, kada je D.W. Grifit svoj glas koristio da hipnotiše Lilian Giš. Secajuci se zaneseno, Bogdanovic je nastavio: "Ja sam bukvalno sam montirao 'Bioskopsku predstavu' na 'Movioli' u studiju BBC-a u La Brea, dok je Sibil Šepard spavala tu na kaucu. Radio sam do šest ujutro svaki dan. Bilo je zaista super!". Studenti su se smeškali, a nekolicina je cak i zapljeskala. To je ono, - izgledalo je da svi tako misle - kako su nekad radili pravi reditelji. Kad im, na kraju, Bogdanovic poželeo "zbogom" , sala je bukvalno eksplodirala. On im je poslao poljubac sa obe ruke. A onda, je u liftu, smiren i ozaren rekao: "Studenti mi slamaju srce" . Tako su neiskvareni" . Tužna prica srpskog sina B ogdanovica je u svet filma uveo njegov otac, Borislav, koji ga je vodio na popodnevna snimanja nemih filmova u njujorškom Muzeju savremene umetnosti. Borislav je bio srpski slikar post-imresionisticke škole. On i njegova žena, Herma, su 1939. godine u Njujork došli iz Jugoslavije. Živeli su boemskim životom na Gornjem zapadnom Menhetnu: Piter je išao u eksluzivnu školu, " Collegiate School" , ali su njegovi roditelji ponekad zanemarivali placanaje školarine. Borislav je uvek radio u pidžami, retko je govorio i nikome nije dozvoljavao da mu dodirne kosu. Doživeo je nervni slom kad je Piteru bilo devet godina. Nemi filmovi, koje su zajedno gledali u tišini, postali su njihova glavna spona. Od dvanaeste do tridesete, Piter je odgledao 4984 filma; ispisao je, na karticama, svoje komentare za svaki film pojedinacno, prekucao ih i formirao razvrstanu i povezanu kartoteku koju još drži u metalnim fijokama u blizini svog kreveta. Bio je ubeden da je zlatno doba filma završeno 1962. sa cuvenim filmom Džona Forda "Covek koji je ubio Liberti Valansa", i u svojoj knjizi "Delici vremena", napisao je da moderna opsednutost brzim rezovima, sa istovremenim prikazom slika na platnu-ekranu izdeljenom na više polja, pa cak i zvukom i bojom, u najboljem slucaju biva puko kicenje, a u najgorem - samdopadljiva dekadencija'. Prvo kao glumac, a potom pozorišni reditelj, pa cak i kao pomocnik preduzimaca za renoviranje kuca, Bogdanovic je 1961. prvi put boravio u Holivudu radeci na jednom clanku koji je posle objavljen u "Eskvajeru". Tu je odmah pronašao ocinske figure u Hauardu Hoksu i Džeriju Luisu. - Najcudesnije kod Pitera je to što je on još uvek vatreni obožavalac - kaže Džeri Luis, koji je Bogdanovicu, kad je stigao u Holivud, dao svoja stara odela da ih nosi i "Mustanga" iz svoje kolekcije - da ga vozi. - Ja uvek snimam svoje telefonske pozive, i preslušavajuci posle Piterove pozive, on se uvek smeje. To je jedna stalna linija smeha! Pre nego što je umro sedamdesete, Borislav Bogdanovic je video sinovljev prvi igrani film " Mete"( Targets), o poremecenom snajperisti. - Snimio sam ga za moje roditelje - kaže Bogdanovic, za vecerom u vegetarijanskom restoranu, "Zen Plate", u njegovom komšiluku. - Kad ga je otac odgledao bio je bled kao krpa. Tako bledog ga nikad nisam video. Samo mi je klimnuo glavom. To je bio najveci kompliment koji sam ikada dobio od njega! Sledeci film bila je "Poslednja bioskopska predstava", koju je "Njuzvik" nazvao "najimpresivnijim delom jednog mladeg americkog reditelja još od Velsovog "Gradanina Kejna". Posle premijere u Njujorku, Bogdanovic i dvadesetogodišnja zvezda filma, Sibil Šeperd - zbog koje je tokom snimanja filma napustio svoju ženu -uz šampanjac u kofi sa ledom, sedeli su u limuzini ispred zgrade "Tajmsa", cekajuci pravo ludilo od oduševljenja koje ce uskoro nastupiti. Siti i obesni Sledece oprobavanje njegovog umeca bilo je u uvrnutoj komediji u stilu tridesetih, "Što te tata pušta samu?" Sa Piterom je bilo baš zabavno, iako nas je pomalo tiranisao - kaže veselo zvezda tog filma Barbara Strejsend. - Imao je potpuno jasnu viziju. Ja mu kažem: "Šta kažeš na ovo: Ja se spotaknem u holu i " - a on me prekida: "Ne, nikad!" "Što te tata pušta samu?" , a potom i "Mesec od hartije" , bili su veliki hitovi. Bogdanovic se sa Sibil Šeperd uselio u velelepnu, gospodsku kucu u starom španskom stilu, koja je nekad pripadala udovici Klerka Gebla. Kupio je Rols Rojsa "Srebrni oblak" , a zatim ga promenio za drugi, nešto duži Rols. - Baš smo bili odvratni, Piter i ja - jednom je rekla Sibil uz nostalgicni osmeh. - Ja sam okolo išla i izigravala praznoglavu glupacu na televiziji, a Piter je odmah postao pretenciozni samoreklamer. Bogdanovic ubrzo prihvata da neke svoje eksterijere režira na ledima konja, galopirajuci u oblaku prašine. Prihvata cak i da na TV bude nekoliko puta domacin "Vecernjeg šoua" . U jednom, gost mu je bio Bert Rejnolds, koji je izjavio: " Kad je neko toliko uspešan kao što si ti ... Covek mora da nauci kako da te zamrzi". Bogdanovic je zbog tih reci bio izuzetno zadovoljan. Sve do današnjih dana, Bogdanovic je prosto dirljivo željan da bude slavljen i uvažavan. Tako je, potpuno nevezano, saopštio kako je dobio pocasni doktorat od Emerson Koledža: "Tražili su da ja održim uvodni govor. Imam taj snimak. Smeh je bio neverovatan, iako to ne može dobro da se cuje na snimku. Priredili su mi prave - stojece - ovacije, koje se, na žalost, ne vide". Sredinom sedamdesetih, poceo je sa silnim promašajima. "Dejzi Miler" (1974), sa Sibil Šeperd u glavnoj ulozi, dobija pomešane kritike, a onda slede neuspesi: "S? dugom, vecnom ljubavlju", mjuzikl koji je sam napisao i u kome ponovo igra Sibil Šeperd, i "Nickel-odeon", za koji je njegov studio, "Kolumbia pikcers" , odbio da prihvati Sibil Šeperd. Iako je Bogdanovic imao završnu rec, sve vece nepoverenje studija u njegov osecaj za komecijalnu stranu projekata, navodilo ga je da u montažerskoj sobi pribegava pogrešnim odlukama, pa su mu filmovi gubili spontanu lakocu. Zavidljivci su postajali sve veseliji. - Bogdanovic meša prisnost i talenat - govorio je Džon Keli, koji je bio supervizor produkcije u "Što te tata pušta samu?", a sada vodi " Soni pikcerz" . - Poverovao je da to što je bio blizak sa Orsonom Velsom automatski znaci da je i sam Orson Vels. Jeste znao gde treba da stavi kameru, i umeo bi da bude veliki u studijskoj tehnologiji, ali kad je dobio mogucnost da ga ponese pravi autorski zanos - pokazao se kao potpuni promašaj..." - 'Piter je u pocetku bio jako dobar - izjavio je Lari Mek Martri, koji je napisao roman "Poslednja bioskopska predstava" i bio ko-autor scenarija sa Bogdanovicem. - On je obican mali, oženjeni novinar koji je slucajno odgledao milion filmova. A onda su on i Sibil postali kralj i kraljica Holivuda, i svi su bili presrecni da ih vide kako tonu u bezdan. Kao mnogi umetnici, nije shvatao sopstvenu snagu. Piter je želeo da radi romanticne komedije i bude Ernst Ljubic svoga doba - ali prava snaga njegove licnosti bila je u velikom srpskom maniru, i u suštini je mnogo više je okrenuta ka tragediji. Na tu opasku Bogdanovicevo lice se snuždilo: "Lari je oduvek imao taj odnos ljubavi i mržnje prema meni. Ali, ja sam ga ipak voleo". Skupo ga je koštala topla srpska duša Kao i vecina naizgled jakih muškaraca, Bogdanovic je lako i duboko povredljiva osoba. Džeri Luis je zato govorio: "Piter i zalazak sunca prima sasvim licno. A rasplace se i kada mu se veš vrati sa pranja!" U pola osam, jednog januarskog jutra pre nekoliko godina, Bogdanovic je sedeo u garderobi ambijenta za seriju "Porodica Soprano" u Silvercup s tudiju , u Kvinsu, više puta iznova vezujuci svoju maramu. Studio, koji je nekada bio pekara, bio je led ledeni, a Bogdanovicev ofis zapravo smešten u delu koji je nekad služio kao ostava za nabavke. - Turobno je - priznao je. - Ali se ne žalim. Srecan sam da mogu da bilo šta radim. Kada Pitera Bogdanovica još prepoznaju na ulici, to je uglavnom zbog uloge Eliota Kupferberga, psihoterapeuta doktorke Melfi u "Sopranovima". Autor serije, Dejvid Cejz, je posle rekao da je Bogdanovica za tu ulogu izabrao zbog njegovog "tužnog i malo previše zamišljenog izraza" . Cak je prikazana i Bogdanoviceva dobro znana boca vode "Volvic". Bio je pozvan u šminkernicu, gde je seo pored Lorejn Brako, koja igra doktorku Melfi. - Bejbi! - oslovio je on. - Dragi! - uzvratila je ona. Brako je upravo jela omlet i sušila kosu. Vec tog jutra su njih dvoje imali dve zajednicke scene za cetvrtu epizodu sledece sezone; bavili su se problemom neprestanog osecanja krivice i besa Melfijeve zbog problema vezanih sa njenim silovanjem. - Prosto ne znam otkud da pocnem to da glumim? - rekla je prostodušno Brako. Bogdanovic je nemo i ispitivacki pogledao. I dok su glumci zajednicki uvežbavali tekst, Bogdanovic se obratio šminkeru. - Baš šteta što ne možeš da me napraviš mladim. - On je opipao kesice ispod ociju. - Ne možeš ništa da uciniš sa ovim?' - Na žalost, ne mogu! - Pa dobro - rekao je Piter Bogdanovic sa osmehom. - Rajan o'Nil mi je rekao da uvek u ogledalu izgleda bolje nego što ocekuje, a ja sebi nikad ne izgledam onoliko dobro koliko bih želeo . U scenografiji Kupferbergovog ofisa, kamere su bile podešene kako bi snimile Lorejn Brako preko Bogdanovicevog ramena, prvo u krupnom planu, a zatim sve bliže. Kasnije bi se rotirale da snime njega. Snimanje sa ovakvim rasporedom uglova, što je uobicajena rutina, se zove snimanje "pokrivanja" . To reditelju omogucava da ima širinu odabiranja i izbora pravih momenata prilikom montiranja, i cesto stvara scenu koja se sastoji od više brzometnih rezova. A Bogdanovic nikada ne radi "pokrivanje" : on unapred tacno zna koji ugao želi i ustvari - on "reže" svoj film direktno u kameru. - Ona nam svakako pruža mnogo više izbora - Ajlin Lendres, sekretar režije je promrmljala tiho reditelju, Džeku Benderu, dok je Brako, ponešena protivrecnim osecanjima, lupkala nogom i naglašavala slogove naizgled nasumice. - Sastavicemo kadar kasnije u montiranju. Ici ce još mnogo brže kad se okrenemo. Piterova škola glume je cista "flaša vode". On uvežba i onda flašu uzima svaki put na isti nacin. Ekipa je okrenula kamere da snimi Bogdanovica. Kad je izgovorio svoj tekst o sukobu koji ce imati s nekim razbacanim tipom na parkingu garaže, a koji je "postao sasvim nasilan" , njegov blago usplahireni naglasak na "sasvim" je svaki put donosio smešak na licima Landersove i Bendera. - Super! - rece Bender, posle treceg pokušaja. - Ali, ne moraš da požuruješ dok to izgovaraš. Možemo dobiti osecaj da te je to iskustvo uplašilo. - Stvarno? - rekao je Bogdanovic. - Moje generalno uputstvo svim glumcima je: "Brže!" Brže je uvek smešnije. Sledeci pokušaj je bio uspešan i Landresova je objavila: "Rucak, najzad". Brako je zbrisala napolje, zastavljajuci se samo toliko da Bogdanovica poljubi u usta: "Dragi moj, bili ste biljantni!" - Vi, takode! - Ici cemo na veceru! - Samo se javite . Zagrliše se i rastadoše, zadovoljni. Još sa prvim komadom koji je Piter Bogdanovic režirao, u Off - Broadway produkciji "Veliki nož" (1959.), kada je imao dvadeset godina, on je uveo obicaj da obavezno spava sa svim svojim glumicama, koje su uvek imale po dvadesetak godina - dok je u meduvremenu on postajao sve stariji. - Ja sam kao starletu lansirao plavušu po imenu Nensi Mekarti - kaže Bogdanovic za vecerom - i nikako je nisam mogao navesti da prestane sa "glumom". Iskoristio sam naš odnos. Vežbao sam s njom privatno i otpocinjao pricu o nama, pa sam tako jednom rekao nešto o njoj i meni i seksu - ne secam se šta je to bilo , ali je bilo prosto i sirovo - i onda je ona poludela. Toliko se razljutila da mi je pocepala košulju. Uzviknuo sam: "To je to, to je to! To je stvarno!" Zabo je štapice za jelo u prazno, u vazduh, smejuci se svojoj teatralnosti: "To je prosto rizik profesije! Imaš mladu, ambicioznu, lepu i nesigurnu glumicu koju treba formirati". Naš režiser bi svojim zvedama, umesto serenada, puštao obicno melanholicne melodije, kao "Nek' sam nesrecan", a onda bi nadgledao njihovo napredovanje. Obeležavao bi kopije " TV vodica", oznacavajuci filmove koje Sibil Šepard treba da odgleda. Ona ga je u šali zvala Sven, od Svengali. Bivši muž je sacmarom razneo glavu ljubavi njegovog života - Znaš - nastavio je Bogdanovic - moja majka je, kad sam se ja rodio, imala dvadeset godina i bila vrlo privlacna. Kad sam dobio šarlah i zauške, i umalo umro, ona je bila ta koja me je odnegovala. Stoga, meni žena te dobi uopšte ne deluje premlado. Deluje mi ... normalno! Posle Sibil Šeperd, koja ga je napustila kad su propali, sledeca dvadeset jednogodišnjakinja u Bogdanovicevom životu bila je Doroti Straten, naivna ali šarmantna plavuša, "Plejbojeva" lepotica godine . Sreli su se u velelepnom "Pleyboy" dvorcu, gde je Bogdanovic bio znamenitost, nešto izmedu modernog žigoloa i kozera. Daje joj odmah glavnu ulogu u svojoj romanticnoj komediji "Svi su se smejali". Partner joj je bio Džon Riter, koji je glumio samog reditelja, u verziji nespretnjakovica. Bogdanovic i Doroti Straten su se prirodno zavoleli. - Najsrecniji trenuci mog života su bili sa Doroti u Londonu, pod drvecem, u blizini Temze - seca se Bogdanovic. - Poceli bi da se smejemo od ciste srece. Znao sam dobro da imam film u džepu, najbolji koji bih ikada napravio, i prvi koji bi verno prikazao moju pravu licnost. Medutim, u avgustu te 1980. godine, cudovišni bivši Dorotin muž, Pol Snajder, prvo je silovao, a onda razneo glavu sacmarom, pre nego što ju je na kraju okrenuo i na sebe. Kad je Piter Bogdanovic cuo tu vest, pao je vrišteci na pod: "Kad je Doroti ubijena, to je zaista bila atomska bomba. Potpuno sam izgubio razum". Godinama posle, povezivao je režiranje sa Dorotinim ubistvom, užasavajuci se da uopšte više stane iza kamere. Zakljucavao se u Dorotinu sobu u svojoj kuci, ispunjavajuci beležnicu stranicama uspomena na nju, koje su se na kraju pretvorile u roman "Ubijanje jednoroga", ispunjen uzrujanošcu i uzbudenjem. Sledece godine, on otkupljuje svoj film "Svi su se smejali" od Twentieth Century Foxa i sam ga distribuira. Ta nepromišljena odluka ga je koštala pet miliona dolara kad je film potpuno propao. Norman Majler ga je prijateljski pozvao, pošto je video film, i poceo da ga kritikuje, rekavši: "Pobogu, ti si tako dobar reditelj, ali voleo bih da ne pišeš" . Bogdanovic mu je besno uzvratio: "Jebe mi se šta ti misliš! Dvadeset godina sam ti povladivao, ali ti pojma nemaš o filmu!" Drugi prijatelji su zato rešili da ostanu po strani. - Bila mi je najgora 1985. godina - kaže Bogdanovic. - Uzimao sam pilule za spavanje i sredstva za umirenje, imao dva sudska procesa, a mislio sam i da me prisluškuju. Kad bi telefon zazvonio, skakao sam kao oparen. Te godine je u Kanu imao i hit film, "Maska", produkciji Universala, sa Šer i Erikom Stolcom u glavnim ulogama, o momku punom duha, ali sa bolešcu, koja ga je poružnjavala. Ali, opet je sam onemogucio svoj trijumfalni kambek, tuživši Universal Pictures što je iz filma izbacio dve beznacajne scene, a songove Brusa Springstina zamenio daleko jeftinijim snimcima Boba Zigera. - U Kanu smo održali sasvim odvojene konferencije za štampu - priseca se Piter Bogdanovic.- Šer je stajala na samo korak od mene - na strani Universal-a, gde je bio novac. Bili smo razdvojni zidom mržnje. Nije pametan potez, za sopstvenu karijeru, tužiti svoj studio, što sam ja ucinio, jer kad se svadaš sa uspešnima ispadneš totalna budala. Secam se da sam te veceri, ležeci u krevetu, samom sebi glasno rekao: "Do guše sam u debelim, debelim govnima"! Volele su ga dok mu nisu ispraznile džepove Bogdanovic je uvek bio širokogrud prema prijateljima, koji su ga zvali Gosp. Bez dubokog džepa ostao je te godine. Objavio je bankrotstvo, prijavivši da ima 21,37 dolara u banci, 25,79 dolara u džepu, i dugove preko 5,1 miliona dolara. U avgustu 1985. je doživeo nervni slom. Otišao je u sanatorijum severno od Los Andelosa. Nije uzimao hranu gotovo devet dana, jeo je orahe i povrce narednih devet i izašao napolje kao vegetarijanac. Zapanjio je svet oženivši se 1988. Lujzom, mladom sestrom Doroti Straten. Imao je tada 49 godina, a ona dvadeset. U martu 2001. joj je prekipelo i zatražila je razvod. Lujza Straten je posle rekla: "Piter je u mom životu igrao toliko razlicitih uloga, ukljucujuci uloge majke i oca". Imala sam dvanaest godina kad smo se sreli prvi put - pa nikako nisam spoznala ko sam ja u stvari". Piter Bogdanovic je nekako uspevao da zadrži svoje imanje na Bel Eiru do 1991. godine. Nejasan je u pogledu detalja, kao i uvek kada se radi o stvarima, koje su prakticne, pravne ili tehnicke prirode. Izgubio je i vozacku dozvolu pre nekoliko godina. Ustvari, namerno, covek bi rekao: "Kad idem u Los Andeles, Lujza pošalje kola, ili Sibil pošalje kola, ili studio pošalje kola. Neko mi vec pošalje kola!" Kako nijedan od cetiri filma koja je napravio posle "Maske" nije postao hit, studio je prestao da mu šalje kola. U umetnickom pogledu, možda je došao do dna 1988, posle nepovezanog filma " Nelegalno vaš" , u kome Rob Lou glumi bolesno zaljubljenog bezveznjaka. - Piter bi uvek bio mnogo zabavniji kada bi režirao, ali nije mnogo režirao - kaže ocajno Lujza Straten. Zbog finasijske propasti, 1994. pre uzima svoj prvi posao kao reditelj TV-filmova, režirajuci jedan segment filma za šou program "Filmski izlog". - Iskreno, Piterova reputacija je u tom trenutku bila ocajna - kaže producent tog projekta Džef Frajlih. - Prvog dana, imao je napad zbog izgleda izloga jedne radnje koji je trebalo da podseca na Boticelijeve slike, a na to nije nimalo licio. Izašao sam na lokaciju, po ledeno vreme u Torontu, organizator je bio u suzama, ali i Piter, koji je rekao:"Ja to ne mogu da snimam. Bicu u svom kontejneru". Sam sam sredio izlog, i Piter se vratio: "Ovo je savršeno -'ajmo da snimamo!" Shvatio sam da je tražio samo malo pažnje. Neosporno, on i dalje ima svu tu toplinu, ljubaznost i inteligenciju, samo sputanu tom velikom tugom, i strahom da ce samo ponoviti karijeru Orsona Velsa - praveci svoje najbolje filmove na pocetku. Kad sam Pitera uspeo malo bolje da upoznam, shvatio sam da je glas kojim mi se nesvesno obratio: "Ja to ne mogu da snimam", bio zapravo Velsov. Srbi su najjaci na kraju izgubljenih bitaka N edavno, jednog popodneva, Bogdanovic je sedeo usred gnezda od jastuka na svojoj sofi i iza ušiju gladio svoju ostarelu macku, Oulera. Iako mu stan ima izgled privremenosti, kao kakav filmski enterijer, Bogdanovicev povratak na Gornji zapadni Menhetn, okruženje iz njegovog detinjstva, doneo mu je novu energiju. Hitro je usmerio daljinski upravljac ka televizoru sa ekranom od 30 inca, da licno sebi pusti svoj poslednji film, "Mijaukanje macke". Pocinje u crno - beloj tehnici, scenom sahrane producenta Tomasa Insa, Bogdanovic je producente ubedio da Berlin u decembru lici na Los Andeles samo ako se ne snima u koloru. - A, u stvari, znao sam da bi pocetak sniman sa kadrovima u crno - beloj tehnici bio jedino pravo rešenje za film koji takvim pocetkom dobija notu autenticnosti. Džon Ford je lepo kazao - izgovorio to Fordovim reskim glasom - prava fotografija je crno-bela fotografija. - Svi crno-beli kadrovi, u 48-ci, snimljeni su u samo jednom danu - Bogdanovic nastavlja, puckajuci prstima na svaki rez: bam ... bam ...bam. Onda zgrabi daljinski i zaustavi traku, da bi pokazao kako se lagano udaljavao od Insovog kovcega ka Herstovoj jahti, od prologa do proširenog flešbeka, u koloru, kakav je bio preostali deo filma - ali traka krenu ubrzano unapred. - Jebi ga! Stani! - komandovao je, ali potpuno bezuspešno. Bogdanovic je pažljivo povezivao Hersta, Dejvisovu i Caplina, uvodeci svakoga od njih pojedinacno ocima drugih likova u filmu: - Hic je imao pravo: uvek se sve vrti oko jasnoce. Ako ti publika nije u konfuziji u prvih deset minuta, posle je možeš voditi gde hoceš. Uz uzbudenje, koje ga je obuzimalo, nastavio je da objašnjava kako je koristio tehniku snimanja u 'dubokom fokusu' ( naucio od Orsona Velsa) i ' brz om preklapanju dialoga' (Hauard Hoks). Dalje sledi upecatljiv niz scena da bi uspostavio ritam i dinamiku krstarenja. Bogdanovic nikad ne pravi rezove dok kamera prelazi sa mesta na mesto, od jedne ka drugoj grupi. Posada svraca tri puta u Carlston, i svaki put je to sve više igra smrti. - Još Orson mi je govorio da kreiranje koreografije neke scene u jednu celinu je - istura donju vilicu, imitirajuci Velsov govor - ono što razlikuje coveka od decaka. I glumci to vole, a publika oseca kako se intenzitet podiže, kao kad se zadržava dah . Ali, Bogdanoviceva kamera je sada primetno manje samouverena, nego što je to bila u završnoj sceni "Poslednje bioskopske predstave", ili u bravuri od cetiri i po minuta uvodnih kadrova, u nastavku potcenjenog "Teksasvila" (1990.) . - Ako tom filmu išta nedostaje - kaže Edvard Herman koji igra Hersta - to je što je Piter bio preterano unapred odreden i nedovoljno spreman da pusti radnju - da sama tece. Kad se toliko opeceš, kako se on opekao, onda kao reditelj želiš prvo da budeš jasan po svaku cenu. A to je malo previše oprezno! Dolazi zatim scena u kojoj Džoana Lamli, koja igra umornu književnicu Elinor Glin, objašnjava drugima tzv. "Kalifornia kurs" koji se tice svakoga ko dode u Holivud: - Znacete da ste kurs savladali i usvojili, ako imate sledece simptome: ako vidite sebe kao najvažniju osobu u svakoj prostoriji u kojoj se zadesite; ako na novac gledate kao na najvecu silu prirode; i, konacno, ako vaše držanje do morala ... nestaje bez traga. - Ovo je izazivalo salve smeha u Kaliforniji - kaže Bogdanovic. - Ovde se zadržavam duže, jer film tome i služi. Kako sam mogao, a da ne vidim sebe u porukama kursa? Da se ne prepoznam? Kako bih mogao? Završetak, takode snimljen u crno-beloj tehnici. Djevisova (Kirsten Danst) i Caplin (koga igra Edi Izard) se opraštaju kroz prozor kola: "Kad je Kirsten uzela Carlijevu ruku i rekla, 'Zbogom, Carli', to me je oborilo. A u scenariju nije bilo napisano da to uradi". Te veceri su svi glumci bili u baru svog hotela Berlinu, Bogdanovic im je oklevajuci prišao, i cestitao Danstovoj i Izardu. Rekao im je da je poslednji put iza kamere zasuzio na kraju "Poslednje biokopske predstave", kada Timoti Botoms, nosi telo svog mrtvog prijatelja uz ulicu. Posle je u tišini, otpratio Botomsa niz ulicu, sa rukom preko njegovog ramena. - Film je bio fascinantan - kaže producent Džef Frajlih, koji je takode bio prisutan. - Svi su aplaudirali. Na završnoj svecanosti, Piter Bogdanovic je iz punog glasa pevao, zajedno sa Al Džonsonom, najjacim glasom na, "Kalifornija, evo me, dolazim - yeah !", sa uživanjem. - A bila je tu i jedna mlada devojka, Nemica od osamnaest godina, asistent organizatora, po imenu Jasmin - rekao je on potom. - Ja sam na tom snimanju bio vrlo usamljen, a ona je bila draga i prijatna, uvek bih joj se nasmešio. Drago mi je bilo da je tu vidam. Odjednom sam shvatio; sinulo mi je i prošlo kroz glavu da je ona mogla biti dete koje Doroti i ja nismo dobili. Jedino još to nisam odbolovao. Prošla je vecnost otkako je ona umrla - dvadeset godina! Ta spoznaja je dala strašnu, tragicnu distancu poslednjim dvema decenijama mog života. Ali, tugovanje za tim detetom, možda je konacno kraj mom tugovanju za Doroti. Godinama vec ja sam osoba koja ne brine da li ce ikada ponovo napraviti neki film. Sada sam osoba koja ima više filmova koje želi da napravi, nego što ce to ikada moci. Ali, ja više ne težim tome da napravim filmove od pedeset do osamdeset miliona dolara - neka snimam i digitalno, bilo šta. Ja samo želim novu šansu. Ostalo mu je samo da isprica poslednju pricu: - Nikome nikad nisam ispricao šta mi je Keri Grant rekao kada sam dobio jednu ili dve loše kritike za "Što te tata pušta samu?" Pa, Keri mi rece - on nabaci cuveni Grantov bristolski akcent - "Uradi isto što ja cinim uvek kad mi treba da se obodrim. Kada ti krene film u 'Radio Siti Mjuzik Hol-u', udi i stani pozadi u mantilu i naocarima za sunce - dobro, tebi te naocari nece trebati - i oslušni publiku". Otišao sam sa mojim prijateljem Henri Džeglomom - zajedno, pisac i režiser - "i seli smo pozadi, dok su ljudi okolo vrištali od smeha. Rekoh Heniju, 'Kad pucnem prstima, ima da se smeju.' Puc: bam! Puc: bam! Puc: bam! Bilo je to kao kad dodaješ kiseonik!" A Džeglom, prisecajuci se, kaže - dok sam, na vrhovima prstiju izlazio napolje, Piter je dirigovao publici, govoreci: "A sada, dolazi salva smeha!" A Piter Bogdanovic mu je odgovorio: "Ja volim publiku, u tome je stvar. Ne volim ljude; ljudi mogu biti takvi gnjaveži, i ja u stvari baš i ne znam kako da se sa njima pojedinacno nosim. Ali, daj mi sto ljudi - i verovatno cu ih odmah nasmejati". Srpska Informativna Mreza sim@antic.org http://www.antic.org/