Zarad konačnog pomirenja, istoričari moraju da utvrde sve činjenice o ratu 
1941-1945.

Pobednici (ne) pišu istoriju

Nije nikakvo čudo, što se u nekim dnevnim listovima i sada često javljaju 
suprotstavljene strane iz Drugog svetskog rata, nudeći svoja kazivanja iz 
vremena 1941-1945. godine. Do sada je bila prisutna ona - "Da pobednici uvek 
pišu istoriju", pa je, posle promena u društvu i sistemu, došla do izražaja i 
druga strana, upravo ljudi koji tvrde da do sada nisu smeli ni šaputati, a 
kamoli slovo zapisati. Sada se piše slobodno, nabrajaju se stratišta, cifre 
ubijenih su stravične - zaprepašćujuće, tako da ni sami notari nisu sigurni u 
to šta nude štampi u vidu istine. Ovo se odnosi na obe sukobljene strane u 
četvorogodišnjem krvavom obračunu u nesretnoj zemlji Srbiji!

Priča za "Zlatnu palmu"
Od kada su srpski poslanici izglasali onaj zakon o pomirenju (ko i sa kime?) od 
tada su se i kazivanja o zločinima pojačala! Mene bi, kao pripadnika jedne 
strane u tom krvavom ratu posebno interesovalo, da li je nakon usvajanja tog 
zakona, bilo gde u Srbiji zabeleženo, da su se dva Srbina - partizan i 
ravnogorac - negde sreli i na osnovu ovog Markovićevog zakona, srdačno onako po 
srpski izgrlili i iscelivali, praštajući jedan drugome četvorogodišnje"bratsko 
ratovanje"? I, da li je ovakav zakon stvarno doprineo mirenju?

Ako ima negde u Srbiji makar jedan takav primer - ja bih zamolio poštovanog 
Emira Kusturicu, da na tu temu snimi jedan film - jer ovakav zakon ne može 
imati nikakvo pokriće kao zakon. Zalud su se poslanici danima "mučili " i 
dnevnice grdne ubirali, kako bi ovaj zakon izmirio davno izmirene! Verujem da 
bi takav jedan film, na svim mogućim festivalima dobio najveću nagradu a možda 
i Nobelovu za mir!

A deo istorije ovoga naroda u ovom vremenu - potpuno je izbrisan! Puj, pike ne 
važi, valja krenuti iznova, samo se treba ponovo i danas opredeljivati ko i sa 
kime?

Zašto sam počeo ovako? Iskreno da kažem, nekoliko puta do sada, imao sam 
prilike da se obratim štampi s predlogom - da odgovorni i savesni ljudi, a to 
znači isključivo istoričari, već jednom načnu i obrade ovaj nesrećni period 
našeg srpskog međusobnog obračuna. Vreme je zar ne? Ne treba nikome braniti da 
kaže svoju istinu a istine su - videćete sporne!

Prvi primer: list Politika 11. decembar 2006. godine sa naslovom "Lazar 
Jovanović nije streljan" ili "Između srpa i čekića" (27.11.) gde se tvrdi da je 
taj isti Lazar Jovanović sa 105 osoba - streljan zbog ratnih zločina! A Lazar, 
veliki umetnik, doživljava na "katolički Božić u Rimu 1952. godine, najveće 
počasti". Taj veliki umetnik umire od srca nakon održanog koncerta 26. marta 
1962. godine u gradu Ovideji, kazuje gospođa Jelena Spasić, pa čak i svoju 
ulicu ima u Zemunu! To bi značilo da su verni čitaoci obmanuti kako je Lazar 
streljan, što ostavlja i posledice na čitaoca ali i na novinu!
Ili drugi primer - naslov "Žrtava oslobodilaca ipak je bilo"? Tu su ukrstili 
koplja, arh. Slobodan Đurić i Marko Kočović, ubeđujući čitaoce, kao da nije 
bilo - odnosno da je bilo žrtava? A žrtava je bilo na obe strane, čak i na 
hiljade!

Tužno je i tragično, posle 60 godina od oslobođenja licitirati sa brojem žrtava 
koje se broje i na desetine hiljada! Zar nismo u stanju utvrditi, koliko je 
ubijeno (nestalo) građana u ovoj ubijanoj Srbiji? Na čemu rade istoričari - 
kako da pomognu?

Materijalne pogreške
Došla mi je do ruku "Čitulja ubijenih od komunista u srezu kolašinskom 1941 - 
1948. godine". To je zapravo registar svih stradalih od partizana u ovom 
vremenu pa su tu knjigu obradili Predrag T. Šćepanović i Momčilo J. Kljajić. U 
njoj su prikazane fotografije stradalih uz komentar o svakoj osobi. Iskreno 
reći, to je pohvalno, posebno tamo gde je rečena istina bez obzira o kome se 
radi. Zašto da poubijani nemaju pravo da se zna kako su i zbog čega umirali, 
bez obzira na kojoj su strani bili? Pa, ipak, i ta knjiga "Čitulja" kao i mnoge 
knjige takve vrste, daju proizvoljne podatke o stradalim. Može se zaključiti da 
i tu ima dosta propusta i da su mnoge osobe koje su na bilo koji način 
stradale, opisane isključivo kao žrtve komunista, a komunističkih žrtava je 
bilo!

Evo i nekoliko primera kako su površno svrstavali i stradalnike po logorima, 
koji su umirali prirodnom smrću ili streljani od Nemaca kao npr: Nahod Peković, 
interniran u nemački logor Lamija - Grčka. Takođe je streljan od strane Nemaca, 
Ilija M. Obrenović iz Blatine. Oduzeo je sebi život vešanjem u logoru 
Mathauzen, zatim Damjan Adžić iz Trebaljeva, umro je u nemačkom logoru Solun i 
još mnogi. Svi su oni prikazani kao žrtve komunista, a nisu! I da ne nabrajam, 
takvih slučajeva ima više. Želim da ponovim, žrtava je bilo dosta na obadve 
strane, mnogo je stratišta, mnogo je Vranića, Pasjih grobalja, "Breza" sela 
Drugovac i na stotine mesta širom Srbije i Crne Gore! Zato i pišem i navodim 
neke od primera i molim - da se ISTORIČARIMA omogući, da se naše bratoubilačke 
sekire duboko zakopaju, da se uskrati nekim tzv. političarima i nazovi 
istoričarima trovanje srpske dece - jer ovako ne stižemo nigde, osim u grotlo 
pakla!

Milivoje M. Grandić, Beograd

 

 

http://www.glas-javnosti.co.yu/

 

 

 

 

Одговори путем е-поште