Glas javnosti

2. 09.
http://www.glas-javnosti.co.yu/clanak/glas-javnosti-02-09-2007/parivodic-prodao-marsalat-za-skoro-tri-puta-manju-sumu



        Stručnjaci potvrđuju da je Komandni punkt Balkana poklonjen SAD


    Parivodić prodao Maršalat za skoro tri puta manju sumu


Objekti  vredni skoro 33 miliona evra prodati za 15 miliona. Veštaci 
nisu mogli da dođu do stvarne cene, koja se jedino može proveriti na 
tržištu posredstvom javnog nadmetanja, pa su zbog toga samo utvrdili 
početnu, takozvanu prag cenu! Kvadratni metar na ovoj lokaciji u javnom 
nadmetanju bio bar dvostruko skuplji

Nije Milan Parivodić, bivši ministar za ekonomske odnose sa 
inostranstvom, bio pun znanja i odvažnosti kada je 2003. godine potpisao 
ugovor sa tadašnjim američkim ambasadorom Majklom Poltom prodaju 
Maršalata i vojnog kompleksa na Dedinju, kako je to tvrdio u nedavnom 
razgovoru za novine - nego prepun apsolutno nedopustive podaničke 
snishodljivosti iz samo njemu valjda znanih razloga. Jer za ovakav 
zaključak postoje najmanje dva veoma bitna razloga koja smo otkrili 
jednostavnim uvidom u dokument procene vrednosti dela vojnog kompleksa 
kasarne „Dedinje“ na Topčideru, koji su u leto 2003. godine uradili 
stručnjaci Gradskog zavoda za veštačenje iz Beograda, a po zahtevu 
Ministarstva odbrane ondašnje Srbije i Crne Gore.

Prvi, a to je Komisija veštaka (sastavljena od dipl. inženjera, 
arhitekata...) i napisala u stavu III, pod tačkom opis i vrednost 
pomenute lokacije, da ova lokacija po značaju pripada najatraktivnijem 
prostoru u Beogradu, da se nalazi u okviru prostorne celine Topčider, 
koja je proglašena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za prostorno 
kulturnu-istorijsku celinu, pozivajući se na državnu odluku koja je 
objavljena u Službenom glasniku SRS broj 47 iz 1987. godine!!!

Šta to praktično znači? Da su sva javna spočitavanja da je prodajom 
Maršalata i vojnog kompleksa takozvanog Komandnog punkta Balkana 
prekinuta političko-istorijska nit jedne epohe iza nas - i zvanično 
potvrđena. Samo ih je neko vešto, lukavo sakrio od očiju i ušiju 
javnosti, dok u međuvremenu, kako rekoše neki politički lideri, na 
brzinu, posle višegodišnjeg preganjanja - Parivodić nije okončao posao 
prodaje kulturnog dobra od izuzetnog značaja Amerikancima!

I drugi, za javnost, za političare možda isto toliko bitan kao prvi - a 
to je cena po kojoj je prodato više od četiri hektara zemlje na 
najatraktivnijoj lokaciji koju Srbija država ima u svom vlasništvu. 
Bivši ministar Parivodić prodao je 4,2 hektara kulturnog dobra od 
izuzetnog značaja za ovu zemlju za smešnih 15 miliona evra! Međutim, 
Komisija veštaka Gradskog zavoda za veštačenje u sastavu: dipl. inž. 
arhitekture Milena Popović-Ćosić, dipl. inž. građevine Biljana 
Cvetković, građ. tehničar Dragoslav LJutić, dipl. inž. elektrotehnike 
Zoran Kuljić, dipl. inž. mašinstva Zoran Mišović i dipl. inž. šumarstva 
Branko Orešćanin - potpisala je da je vrednost ovog kompleksa površine 
42.083,80 metara kvadratnih 39,6 miliona dolara, odnosno skoro 33 
miliona evra!!!

ŠTA OBUHVATA KOMPLEKS U TOPČIDERU

Stručnjaci Gradskog zavoda za veštačenje iz Beograda radili su procenu 
sledećih objekata na Topčideru:

Male prijavnice, prizemne zgradice površine 8,5 kvadrat, a koja se 
nalazila na ulazu u kompleks iz ulice Ive Vojinovića; Upravne zgrade 
komande - Maršalata, koja se nalazila na raskršću Bulevara mira i Ulice 
Ive Vojinovića, izgrađena na uglu parcele sa dva ulaza u obliku slova T. 
Ovaj objekat je sazidan 1948. godine, da bi 1953. godine adaptiran za 
administrativnu zgradu sekretarijata predsednika Republike. Objekat je 
veličine 69,65 puta 15,35 metara sa suterenom, prizemljem i tri sprata 
sa kasnijim dogradnjama, prvo prizemlja, a zatim i sprata. Ukupna 
površina Maršalata je 4.594,08 kvadrata i znatno je oštećena tokom NATO 
bombardovanja 1999. godine. U podrumu Maršalata bile su smeštene 
tehničke prostorije, trezor, restoran, bife i magacinski prostori. Na 
spratovima su smeštene kancelarije, čitaonice, arhive, dok je u 
prizemlju dograđenog dela bila bioskopska sala;

Upravna zgrada Gardijske brigade, koja je sagrađena 1960. godine, 
površine od 1.367,46 kvadrata prizemlja, visokog prizemlja i jednog 
sprata. Objekat je, poput Maršalata, bio obezbeđen svim elektro i TT 
instalacijama, klimatizovan. Komanda Gardijske brigade bila je locirana 
uz glavnu saobraćajnicu kompleksa sa dva ulaza, glavnim i bočnim;

Garaža sa radionicom površine 2.972,50 metara kvadratnih, koja je 
izgrađena 1955. godine;

Benzinska pumpa je izgrađena 1955. godine i imala je 220 kvadrata, 
prizemni objekat sa nadstrešnicom, neposredno pored garaže i radionice. 
Pumpa je imala tri ukopane cisterne i tri mesta za istakanje, kapaciteta 
30 metara kubnih.

Posebnu pažnju i veštaka privlači staklenik sa toplim lejama, koji je 
bio smešten na skoro 6.000 kvadrata u produžetku Ulice Ive Vojnovića 
koji je na tom mestu još od 1941. godine, sa manjim kasnijim 
dogradnjama. Objekat je bio potpuno zastakljen, s krovom koji se otvarao 
mašinskim putem. Zanimljivo je da je ovaj staklenik bio i klimatizovan.

Da slučaj (po potpisnike famoznog ugovora o prodaji), bude još gori, 
veštaci su u delu objašnjenja na koji način su utvrdili cenu po 
kvadratnom metru napisali da s obzirom na veličinu lokacije i planiranu 
namenu zemljišta nisu mogli da dođu do stvarne pune cene, koja se jedino 
i isključivo može proveriti na tržištu posredstvom javnog nadmetanja, te 
su zbog toga samo utvrdili početnu, takozvanu prag cenu! To jednostavno 
znači da bi cena metra kvadratnog na ovoj lokaciji u javnom nadmetanju 
bila sigurno bar dva puta veća... Zato ostaje nejasno zbog čega su 
Amerikanci bili povlašćeni, odnosno zbog čega nije ipak prvo utvrđena 
stvarna cena vrednosti zemljišta, pa tek onda njima prodata?

Ali, to nije kraj neprijatnim iznenađenjima ovoga slučaja, koji će možda 
ući i u anale kao jedinstven svetski primer kidanja niti jedne 
kulturno-istorijske epohe u životu jednog naroda i njihove države. 
Naime, u trošak prodavca ušli su i svi poslovi oko rušenja, uklanjanja, 
izmeštanja svih objekata sa lokacije u Bulevaru mira broj 92 na 
katastarskoj parceli broj 681 i delovima katastarske parcele broj 
654,677 i 682, KO Beograd - 7, kao i izmena Generalnog urbanističkog 
plana, projektovanje, izgradnja i stavljanje u funkciju pomenutih više 
od četiri hektara zemljišta. A ti troškovi su procenjeni na skoro 2,5 
miliona evra, što, naravno, umanjuje ionako jeftinu sumu za koju je 
prodato zemljište spuštajući je na simboličnih 12,5 miliona evra! Ovih 
dana smo u javnosti čuli jadikovke nadležnih iz Direkcije za imovinu 
kako su radovi na čišćenju predmetne lokacije u punom jeku, a još nije 
stigla ni prva tranša od Amerikanaca od tričavih 600.000 dolara?!

Za javnost je sigurno najzanimljivija kuća Petra Živkovića, koja je u 
stvari bila Centar veze, sa pet nivoa ukupne površine od 663 kvadrata. 
Veštaci su smatrali da ova vila može imati istorijski značaj, ali da ne 
može imati tu funkciju u postojećem stanju!? Stručnjaci Gradskog zavoda 
za veštačenje naveli su još od objekata i manju pomoćnu zgradu površine 
139,50 kvadrata, koja je tu najverovatnije sagrađena 1927. godine.

Ceo kompleks u Topčideru opasan je žičanom ogradom sa betonskim 
stubovima. Unutar vojnog kompleksa nalazile su se i asfaltirane 
saobraćajnice u površini od nešto više od 5.000 kvadrata.

Kao poseban deo kompleksa kasarne u Topčideru, prema stručnom mišljenju 
veštaka iz Gradskog zavoda za veštačenje, predstavlja park-šuma koju je 
Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda proglasio kulturnim 
dobrom od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju, a za grad Beograd 
predstavlja izuzetan eko-značaj, kao i kulturno-istorijski. Na slobodan 
kompleks park-šuma otpada skoro 25.000 kvadrata sa oko 550 stabala 
listopadno-četinarskim drvećem, starim u proseku 30 godina i sva su 
dobrog zdravstvenog stanja!

Posebna stavka bilo je i vrednovanje mreže podzemnih instalacija duž 
celog kompleksa, a koja je procenjena na skoro pola miliona evra. 
Zanimljivo je da procenjena vrednost samo njihovih uklanjanja dostiže 
232.207 evra. I na kraju, procenitelji ove vrednosti narodne imovine 
slažu se da oni ipak nisu bili u stanju da evidentiraju baš sve, posebno 
kad je reč o podzemnom delu, te da treba i očekivati i dodatne troškove 
na ove koje su oni zvanično verifikovali i potpisali.


        Autor:

Agencija SINA <http://www.glas-javnosti.co.yu/autor/30>



                           Srpska Informativna Mreza

                                [email protected]

                            http://www.antic.org/

Одговори путем е-поште