KOMISIJA POGREŠNA MISIJA!
Piše: Slavko Jovicic Slavuj
Politicka alhemija i amnezija su najopasniji sindromi koji,
izgleda, postaju neizljeciva bolest srpskog naroda. Mjesecima i danima vodi
se polemika i odapinju se otrovne strijele prema nekim drugim, uslovno
receno krivcima, a da pri tome zaboravljamo da smo i mi sami odgovorni zašto
je to tako?! O cemu se ovdje, zapravo, radi?
Rijec je dakle, o Komisiji za ispitivanje stradanja Srba,
Bošnjaka, Hrvata, Jevreja, Roma i ostalih pripadnika naroda i gradana u
ratnom vihoru Sarajevu.
U ime Gradske organizacije logoraša Istocno Sarajevo i u ime
Udruženja porodica nestalih lica Sarajevsko-romanijske regije još 24.
februara 2004. godine, Ustavnom sudu BiH, kao ovlašceni zastupnik, podnio
sam 71 Apelaciju o nestalim Srbima u Sarajevu. Taj predmet sam 21. maja iste
godine dopunio sa još 39 dodatnih pojedinacnih Apelacija.
Ustavni sud BiH, kao najveca pravna istanca jedne zemlje je na
plenarnoj sjednici 27. maja 2005. godine donio Odluku u našu korist, kojom
je obavezao Vladu Federacije BiH da putem svoje Komisije za traženje
nestalih – podnosiocu Apelacija i porodicama oštecenih dostavi sve podatke o
stradanju srpskih civila u Sarajevu, dakle barem onih lica za koje sam
podnio Apelacije. Rok za izvršenje Odluke Ustavnog suda BiH je bio 30 dana
po prijemu ove odluke, u kojem je Vlada Federacije bila dužna da ispoštuje
tu, konacnu, obavezujucu i izvršnu odluku na koju nije bilo moguce reagovati
nijednim pravnim lijekom!
Pošto su svi rokovi prošli i s obzirom da se radilo o potpunoj
opstrukciji Vlade Federacije i njene komisije, ponovnim zahtjevom i novom
Apelacijom 18. januara 2006. godine, obratio sam se Ustavnom sudu BiH da
svojom novom odlukom naredi Vladi Federacije formiranje Komisije za
ispitivanje stradanja Srba u Sarajevu, naglašavam da sam tražio osnivanje
Komisije koja bi utvrdila iskljucivo stradanje Srba u Sarajevu!
Istovremeno, uputio sam i pismo tadašnjem visokom predstavniku medjunarodne
zajednice da on, zbog evidentne i smišljene opstrukcije i ignorisanja Odluke
Ustavnog suda BiH, naredi formiranje Komisije za ispitivanje stradanja Srba
u Sarajevu.
S obzirom da su u odluci Ustavnog suda oznacene institucije Vade
Federacije, koje su bile obavezne da u cjelosti i bez odlaganja ispoštuju
sve moje zahtjeve naznacene u Apelacijama, a sasvim je bilo jasno da to one
ne žele, 20. aprila 2006. godine, Tužilaštvu BiH i glavnom tužiocu Marinku
Jurcevicu podnio sam tužbu protiv dva najodgovornija lica za koja se može
reci da su, izvan razumne sumnje, pocinili krivicna djela – ignorisanje
Odluke Ustavnog suda BiH. Tužbe sam podnio protiv tadašnjeg predsjednika
federalne Vlade Ahmeta Hadžipašica i tadašnjeg predsjednika federalne
Komisije za traženje nestalih Amora Mašovica.
To je dakle ta geneza pravne rašomonijade, koja je jedino moguca
u ovakvoj zemlji, u zemlji gdje se ne pošuje pravo, ustav i gdje je pravda
selektivna za jedan cijeli narod i njegove žrtve.
Mnogi ce danas, služeci se naknadnom pamecu, tražiti opravdanja
za ovo ili ono, ali ocito je da su Srbi pristali na podvalu da se formira
parlamentarna Komisija i to sa proširenim mandatom u odnosu na ono - kako
sam tražio da se samo ispoštuje Odluka Ustavnog suda. Upravo kao podršku
formiranju jedne takve komisije davala su i neka lokalna Udruženja nestalih
i stradalih Srba, kao i neke NVO republickog znacaja. Jedino je Savez
logoraša RS bio od prvog dana principijelan u svojim stavovima, jer je od
samog pocetka bilo sasvim jasno da je parlamentarna Komisija, Odlukom
Savjeta ministara i formirana da se ništa i nikada i ne utvrdi. Uopšte nije
bitno ko je bio upravu, da li samo Savez logoraša koji je bio na jednoj
strani ili svi drugi koji su ostali na drugoj – danas je svima jasno da je
agonija srpskih porodica koje tragaju za svojim najmilijima nastavljena i
kojoj se, nažalost ne nazire kraj!?
