http://www.pressonline.rs/page/stories/sr.html?view=story&id=58643§ionId=63
15.02.2009 PRESS Istorija... Lik đenerala Draže Mihailovića u delima Vuka Draškovića Vuk Drašković - OD TITA DO DRAŽE I NAZAD Javno odricanje Vuka Draškovića od komunizma, po pitanju istorije, samo je formalna stvar, jer četnike i danas opisuje na isti način kao u feljtonu „Poslednja četnička zavera", objavljenom u „Politici ekspres" avgusta 1974. godine [s] s Ravna Gora... Drašković je o četnicima prvi put pisao 1974, kada je Dražu nazvao „izdajnikom" Mada su na Ravnu goru odlazili mnogi političari, od Vojislava Koštunice do Vladana Batića, kao sledbenici dela đenerala Draže Mihailovića predstavljaju se samo predsednik Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković i predsednik Srpske radikalne stranke dr Vojislav Šešelj. I kao što je to pravilo među našim političarima danas, jedno isto pitanje i ovde se tumači na potpuno različite načine. Tako, prema Draškovićevom viđenju stvari, Dražin put je put evroatlantskih integracija, dok Šešelj smatra da je to zapravo antiglobalizam. [slika] slika Analizu počinjemo sa liderom SPO-a, ali ne uzimajući u obzir njegov feljton „Poslednja četnička zavera", objavljen u „Politici ekspres" avgusta 1974. godine. Jer, Drašković se odrekao i tog svog feljtona, u kome je Dražu opisao kao izdajnika, a četnike kao bandite - i uopšte svojih negdašnjih komunističkih uverenja. Simbolično, promociju svog romana „Noć đenerala" organizovao je 1994. godine u beogradskom Domu sindikata, na istom mestu na kome je usnimljena njegova jedina poznata fotografija sa J. B. Titom. Dakle, tamo gde se 1974. godine pored njega nalazio živi vođa komunista, 1994. godine bio je veliki Dražin portret. Odgovor na pitanje kako Vuk Drašković predstavlja đenerala Dražu i četnike potražićemo u pomenutom romanu „Noć đenerala". O eventualnom izgovaranju umetničkim slobodama ovde ne može biti govora, jer je roman najavljen kao knjiga koja će otkriti istinu o Draži i njegovoj vojsci, što je potkrepljeno korišćenjem stvarnih imena, od Nikole Kalabića do Slobodana Penezića Krcuna. Drugo, roman je 2008. godine pomenut kao jedna od najznačajnijih knjiga u „rasvetljavanju istine" o ravnogorcima - kada je njegovom izdavaču dodeljena Ravnogorska nagrada, jedina te vrste iza koje stoji država Srbija. Najzad, teze izrečene u ovom romanu Drašković je ponavljao u raznim prilikama, računajući i predizborne mitinge. „Dosta nam je izdajnika Kalabića!" - uzviknuo je, primera radi, pre tri godine u Hali „Jezero" u Kragujevcu, govoreći o odlasku nekih funkcionera iz SPO-a. Dakle, Vuk Drašković i dalje tvrdi da je komandant Gorske kraljeve garde potpukovnik Nikola Kalabić izdao svog komandanta, iako su i sami komunisti u međuvremenu priznali da su celu tu priču izmislili, u nameri „da se time četnički pokret u potpunosti diskredituje". A evo kakva je Draškovićeva „istina" o ostalim istaknutim četničkim komandantima, prema razmišljanju koje je pripisao Draži: „Mogli su Račić i Keserović za dva sata rasterati partizane sa Kopaonika i smrviti ih u Toplici! Ama, Račić ne sluša moju zapovest, nego ide na Zlatibor, pa posle u Župu, a Keserović krenuo ka Požegi. Pa i Neško Nedić i Dronja (general Trifunović - prim. aut). Ja zapovedim: pravac Kopaonik i Toplica!, a oni po svome, u šetnju... da baš u šetnju, po prostoriji gde ne beše crvenih... Svaki na svoju ruku, sve ras do rasa... A Momčilo (vojvoda Đujić - prim aut)? On mi je tri puta postreljao izaslanike. Da, postreljao! Kakav Draža! On je vojvoda i Bog u Krajini. Lukačević kako mu se hoće, Birčanin, Jevđević, Keserović... Nepismeni i polupismeni. U vojničkom smislu magarci, ama vojvode... vojvode. Majku vam uobraženu! Ja naređuj i piši i šalji svuda ljude da objašnjavaju budalama da ne sme biti pljačkanja, ni ženskarenja, a po cenu života da ne smemo kao crveni: klati, u jame bacati, sa okupatorom petljati... „ Tako, već ovaj citat pokazuje da je Draškovićevo odricanje od komunizma, po ovom pitanju, samo formalna stvar, jer je četnike i 1994. opisao onako kako je to činio i 1974. godine. A naravno, stvar je u tome što takvi opisi ne doprinose „rasvetljavanju istine". Naprotiv, pomenuti događaji odvijali su se upravo suprotno. Prvo, kada su od Draže dobili naredbu da partizane rasteraju sa Kopaonika prema Toplici, Račić i Keserović su to i učinili. Drugo, Račić tada nije išao na Zlatibor. Treće, Keserović nikada tokom rata nije odlazio u oblast Požege. Četvrto, Neško Nedić se nalazio uz Račića, kao njegov načelnik štaba. Peto, general Trifunović u isto vreme uspešno je izvršavao Dražinu naredbu o uništenju jedne komunističke grupe na Bukoviku iznad Aleksinca. Šesto, vojvoda Đujić nije streljao Dražine izaslanike, već ih je stalno tražio, a naročito oficire, kojih je uvek bilo nedovoljno. Ovakvu verzija događaja, u vezi s Kopaonikom i Toplicom, Vuk Drašković mogao je da preuzme samo na jednom mestu: u knjizi ljotićevskog emigrantskog pisca Borivoja Karapandžića „Građanski rat u Srbiji". Tako nešto niko drugi sem Karapandžića nije napisao. Sami komunisti primenjivali su drugačiju taktiku: pravdajući svoje poraze na Kopaoniku, Bukoviku i u Toplici, pridodali su četnicima silne nemačke divizije (koje se, inače, tada nisu ni nalazile u Srbiji, ali to je druga priča). Samog Dražu Drašković prikazuje kao komandanta koji je izgubio rat jer se nije usudio da primeni metod koji vodi do pobede: teror. „Trebalo je da zavedem teror, da streljam... Trebalo je da budem ubica, da u smrt guram sve i svakoga, kao komunisti" - tako razmišlja Draža u romanu Vuka Draškovića. A i to je u stvari logika komunista: ili ćemo biti teroristi i ubice, ili ćemo izgubiti. U njihovim mislima nema mesta za treći put, put srpske vojske: za viteštvo i produhovljenu hrabrost. Bratoubilački rat Za upotrebu termina „bratoubilački rat", kojim Drašković često objašnjava Dražinu „neodlučnost" - četnički komandant je u stvarnosti svoje ljude izvodio pred vojni sud. Najmanje jedan oficir je streljan jer je borbu protiv komunizma nazvao „bratoubilačkim ratom". Bio je to zapravo psihološki rat: još kada su prvi put masovno napali četnike, 1941, komunisti su istovremeno u Čačku organizovali miting protiv „bratoubilačkog rata", kako bi oslabili otpor suprotne strane (ako neprijatelja ubede da su mu braća, onda on na njih neće ni pucati). Opet, sama mogućnost da se na drugoj strani nalaze „rođak, brat, otac, sused ili sin" bila je simbolična, pošto se ogromna većina Srba opredelila za četnike. U svojim originalnim saopštenjima i naredbama Draža je zato stavljao akcenat na „pretapanje komunista i ustaša jednih u druge" - jer su čitave satnije, legionarske i SS divizije, kako se rat bližio kraju, sve više prelazile u partizane. Drašković daje i objašnjenje zašto Draža nije imao „odlučnosti" da naredi akciju protiv komunista. „U koga da pucamo? U sebe, u svoje šiljkane, u svoj jezik i rod... Poleta i žara za borbu sa partizanima sa Nedićevima i Ljotićevim ljudima nije bilo, jer je svaki metak završavao u telu rođaka, brata, oca, suseda, ili sina", razmišljao je, navodno, Draža. Ovo mesto, kao uostalom i celi roman, pokazuje da Vuk Drašković, pored bavljenja politikom, nije našao vremena za arhivska istraživanja. Naprosto, Četnička arhiva Vojnog arhiva u Beogradu prepuna je Dražinih odlučnih naredbi za akciju protiv komunista i ljotićevaca (kao i ustaša). Primera radi, kada je video „pasja groblja" u Crnoj Gori, Draža je 15. jula 1942. svim komandantima u Srbiji naredio da „unište" komuniste „najenergičnije, svim silama, posredno i neposredno, bez ikakve milosti". Nešto kasnije, 12. avgusta, naredio je Keseroviću: „Komuniste uništite po svaku cenu. U Vašem reonu možete biti samo Vi. Oni ne zaslužuju nikakvu milost i čovečnost." A ovo je Dražin raspis svima od 18. avgusta: „Komuniste i ljotićevce uništavati bez milosti svuda gde se pojave, ne birati sredstva." Karakteristična je i naredba od 1. decembra iste godine: „Komuniste goniti do istrebljenja i ako izjavljuju da su za nas. Pokušavaju prevaru kao i uvek, a cilj im je da se dočepaju vlasti pa da ubijaju." Kasnije, kako se menjala politika zapadnih sila, i kako se Staljinova vojska približavala Dunavu, mogućnost da se komunisti dočepaju vlasti, odnosno da započnu masovne pokolje civila, da predaju Kosmet Albancima, da postave granicu na Drini, itd, postajala je sve izvesnija - pa su usledile još oštrije Dražine naredbe protiv njih. Prema tome, kroz Dražin lik Vuk Drašković zapravo promoviše sopstvenu neodlučnu i nedoslednu politiku. Od parole „gde su srpski grobovi, tu su srpske zemlje", izrečenu 1990. godine, iz čitavog Dražinog dela danas su ostale tek pohvale za spasavanje američkih pilota. Razume se, uz prećutkivanje Dražinih kritika za savezničko bombardovanje srpskih gradova 1944. godine, u kojima je ubijeno više od 10.000 civila. U sledećem broju: Dražin lik u delima dr Vojislav Šešelja Piše: Miloslav Samardžić Srpska Informativna Mreza sim@antic.org http://www.antic.org/