Doktrina etnički čiste Hrvatske i dalje živi
Semina Lončar, predsednica Centra za razvoj demokratije iz Splita ekskluzivno za Korene: „Ako ko treba da doživi katarzu onda je to Hrvatska. U Srbiji egzistira 26 manjina a nisam primetila da je Milošević tokom devedesetih i za vreme bombarodvanja i svih nedaća, uz milion izbeglica poterivao i uzurpirao stanarska prava nekome ko nije Srbin.“ Uskoro je u Hrvatskoj izricanje presude za 56 optuženih Srba za ratne zločine, od kojih je osam dostupno sudu. Kada smo pogledali neke optužnice, videli smo da državni tužilac traži dve godine zatvora za Srbina koji je prisljavao Hrvate da pređu preko hrvatske zastave. To je okvalifikovano tako, da su ti Hrvati zbog toga doživili takve traume, da ispada da je gaženje zastave Hrvatske najveći mogući zločin koji je jedan Srbin mogao napraviti! Tako je napravljena optužnica. Znači, još imamo pristrasnost kod državnog tužioca, objašanjava za „Korene“ Semina Lončar, predsednica Centra za razvoj demokratije iz Splita, organizacije koja istražuje ratne zločine na prostorima Hrvatske i prati suđenja za ratne zločine koja se odvijaju u Hrvatskoj. Do sada su monitorali suđenja za Vukovar, Osijek, Bjelovar, Karlovac i Šibenik, i jedini slučaj u kome se do sada sudilo Hrvatima za ratne zločine, slučaj Lora u Opštinskom sudu u Splitu. Ostali sudovi u Hrvatskoj sude Srbima. Da li se u Hrvatskoj optužnice za ratni zločin piše na osnovu nacionalnosti, to jest, da li je isto krivično delo za Srbe ratni, a za Hrvate običan zločin? - Ima slučajeva u kojima je Srbima, koji su recimo krali posuđe iz nekih kuća, čime su počinili krivično delo krađe, ono okvalifikovano u optužnicama kao ratni zločin pljačke i terorisanja. Pritom, Hrvatima koji su činili ratne zločine ubijanja, ta se dela prekvlifikuju u obično klasično ubistvo, iako postoje dokazi da su to bili ratni zločini uglavnom prema Srbima, i to smišljeni. Tako smo tražili, da se procesuira šef policije koji je ’92. godine službenom beleškom naredio da se isključe telefoni takozvanoj petoj koloni, to jest 77 obitelji srpske nacionalnosti, jer je to bilo urađeno namerno, radi deportacije jednog naroda, što je ratni zločin. On nikada nije procesuiran, a prije par godina kad smo ga prozvali i u javnosti, oglasio se u Slobodnoj Dalmaciji i rekao da se ne sramni toga, i da bi to ponovo učinio, jer je branio nacionalne interese Hrvatske. U slučaju Lora sudac je raspravu započeo sa čestitkom hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, koja je negde igrala neku utakmicu! Svi su aplaudirali, a sudnica se pretvorila u nakaradnu predstavu. Sudac je doneo oslobađajuću presudu za osam hrvatskih policajaca, a u završnoj reči sud je rekao da ne može verovati iskazu svedoka, Srbinu, jer da je sve tačno što je on ispričao u sudnici, to ni Rambio ne bi preživeo. To je bio komentar jednoga sudca. Sada su u toku suđenja u kojima se sudi Srbima koji se preko Interpolovih poternica isporučeni Hrvatskoj. Koliko su te optužnice lažne i kako su koncipirane i krivotvorene i neutemeljene dovoljno govori činjenica da je pre tri meseca u Slavonskoj Požegi na Županijskom sudu na suđenju jednome Srbinu, koji je isporučen iz Švajcarske za kazneno delo silovanja civila, u Staroj Gradišci, gde je navodno organiziro logor, to jest, bio član grupe koja je čuvala logor. Njemu je pripsano da je silovao gospodju od 50 godina. Optužen je na pet godina zatvora, ikao je žrtva sama rekla da je niko nije silovao a niko od svedoka nije potvrdio da je išta od onoga što piše u optužbi istina. Inače, dešava se da pozove hrvatska vlast Srbe da se vrate da preuzmu svoje kuće, a onda samo iznikne optužnica za ratni zločin. Pratili samo jedan takav slučaj u kome je jedan Srbin bio optužen za ratni zločin, jer je uzeo bicikl jednome Hrvatu. To su procesuirali kao pljačkanje imovine. Jeste, po kaznenom pravu, pljačkanje za vreme rata jeste ratni zločin, ali ako je neko nekome uzeo bicikl to je, valjda obična krađa. On je bio u zatvoru šest meseci. Dakle, doktrina etnički čiste Hrvatske i dalje živi. Bez obzira koja je bila vlast Račanova ili Senaderova. Postoje li u Hrvatskoj dokazi o zločinima nad Srbima, civilima o kojima se do sada nije ništa znalo? Ko bi trebalo time da se bavi hrvatski ili međunarodni sudovi? - Mi smo do sada istražili 980 leševa i sve je poslato državnom odvetniku na procesuiranje, i to su uglavnom bili ritualni zločini. Recimo, u selu Islam Grčki, ubijena su 42 starca, srpske nacionalnosti, još pre početka rata. Glava su im bile odvojene od trupova i nalažene i na po dvadeset metara udaljenosti. Sve se to znalo i tada. Mi samo sada ponovo tu priču obnavili i tražimo da se pocesurira. To je sve bilo još u maju ’91. godine. U njihovim posmrtnim listovima piše da su oni ili izvršili samoubistvo ili umrli od embolije pluća ili umrli prirodnom smrću. Isti je slučaj i sa ubijenim staricama u selu Mažibrade, kod Kistanja, gdje je mrtvozornik zaključio da se radi o samoubistvu vješanjem na stablu u dvorište kuće, iako je jedan od leševa imao 16 prostrijelnih rana. Iako je istraga, započeta 2001. i završena, do danas optužnica nije podignuta, iako su svjedoci dali naznake o identitetima mogućih počinitelja i vojnoj jedinici hrvatske vojske koja je taj zločin u operaciji takozvanog čišćenja nakon takozvane «oluje» i učinila. Slijedeći je primjer starica od 86 godina u selu Kričke u čijem smrtnom listu piše da se popela na stablo visoko 2 m, iako je ona bila teško pokretna i ne višeg rasta od 160 cm, te da se objesila. To samo govori da je rat bio organizovan i da je etničko čišćenje bilo palnirano. Ovo nisu zločini koji su bili počinjeni za vreme ratnih operacija, nego bukavlno pre ratova, ili poslije, nakon što su odavno završeni. To su straci koji su masakrirani nenaoružani i nedužni. A ovo su samo par sela istraženih u dalmatinskom zaleđu. Nismo dalje išli po Hrvatskoj. Ako je Hag kao nepristrasna institucija i koji je osnovan da bi procesuirao zločine a iste zataškava, iako postoje dokazi da su ih počinile paravojne hrvatske formacije, onda samo to govori zašto je on osnovan. Osim što istražujete same ratne zločine, bavite se i onima koji su podstakli da do njih dođe. Šta ste do sada na tom polju uspeli da uradite i na kakve ste sve dokaze naišli? - Godine 1993. preko državne televizije Hrvatske, novinarka Silvana Menđušić je izveštavala o Srbima koji grantiraju Šibenik. Međutim, to se ispostavilo kao lažna informacija, koja je drugi dan Srbima, bila ideja- povod da stvarno granatiraju taj grad. Tada je stradalo petoro civila. Mi smo pokrenuli kaznenu prijavu protiv te novinarke, zbog lažnog informisanja i obmanjivanja javnosti i zbog, na posredan način poticanja na granatiranje čime je potakla stradanje pet civila. Državni odvjetnik je na našu prijavu dao službeni odgovor u kome je doslovce priznao da je tačno da je informacija, koju je novinarka prenela bila lažna, to jest da je izvestila o lažnom granatiranje, ali da je hrvatska vojska, iz taktičkih razloga takva granatiranja radila širom Hrvatske, jer je to bilo u nacionalnom interesu i taktičkih razloga hrvatske vojske. Drugim rečima, hrvatska vojska bi iscenirala neko granatiranje to jest, postavila eksploziv i zvala TV da snimi lažni napad. Onda bi to prikazala kao granatiranje od strane Srba. Međutim, to su sve bile laži. UN su imali evidenciju kako se kreću koje vojne jedinice i gde su na terenu, kakvom tehnikom raspolažu i kakva im je mogućnost pucanja, odnosno sa koje udaljenosti mogu ispaliti granate. Staršno je da šibenski županijski državni tužitelj, kome smo podneli prijavu, čak nije ni osporavao da se radilo o lažnom garanatiranju, već je doneo odluku da se protiv novinarke i drugih osoba koje su 6. februara 1993.godine, izravno ili neizravno sludelovale u lažnom granatiranju Šibenika ne pokrenut kazneni postupak. Dalje je naveo, da je ocenom svih važnih činjenica zaključeno da hrvatska vojska, postavljanjem i aktiviranjima eksplozivnih naprava od strane stručnih osoba, i na dovoljnoj udaljenosti od građana i stambenih objekata, uz odgovarajuću zaštitu samog mesta eksplozije, nije izazvala konkretnu opasnost za živote i imovinu ljudi. Sama za sebe mogu da dodam, ovo je rađeno, kao bi svetu pokazali Hrvatsku kao žrtvu navodne agresije. Naš stav je da se inače ne radi ni o kakvoj agresiji JNA ili Srbije nad Hrvatskom i Slovenijom, već da se radi o agresiji Slovenije i Hrvatske nad saveznim institucijama Jugoslavije, jer JNA je bila vojska priznate države a Zenge i Slovenački teritorijalci su bili paravojska bivših republika koje u to vrijeme nisu imale status međunarodno priznatih država. Prema međunarodnom pravu oružani napad na legalne institucije neke države smatra se terorističkim aktom i terorizmom. A Janšina paravojska, koju je prema nama dostupnim neslužbenim informacijama Kučan naoružavao još od 1989. uz pomoć Izraela, zauzimanjem granice savezne države – bi prema američkoj doktrini – bili teroristi. Izjavili ste da je Hrvatska planski čistila teritoriju od Srba. Na osnovu čega to trvdite? Zašto mislite da se to dešavalo? - Tada je bilo vreme državnih izbora i bilo je primirje. Tuđmanova HDZ, da bi objasnila narodu zašto nema ekonomije i zašto se ljudi otpuštaju s posla, odnosno da se ta socijalna strana ne bi videla, je smislila lažna granatiranja, da bi kod hrvatskog naroda izazvala stanje jedinstva, i da bi se u javnosti stvorila slika da će sve krenuti nabolje kad završi rata. A rat, prema tadašnjoj državnoj propagandi ne može da se završiti dok nas Četnici granatiraju, jel. To je propagandna mašinerija koja je stalno morala dražati ljude u tenziji rata. Kada bi se ljudi i primirali i etnički počeli da sarađuju onda se Hrvatska vešto trudila da se to ne nastavi. Interesanatno je kako naši odvjetnici tumače međunarodno pravo: granatiranje gradova nasumice i bez cilja jeste ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Međutim ako ciljano nešto uništavate onda to nije ratni zločin!? Apropo ovoga podneli smo i kaznenu prijavu protiv Hrvatske za iseljavanje 25 hiljada obitelji i oduzimanje stanova ljudima nehrvatske nacionalnosti, koji su uglavnom bili ili pripadnici JNA ili Srbi koji su bili nepodobni za Hrvatske pojmove u to vreme. Samo u Splitu je hiljadu i sto obitelji nasilno izbačeno iz stanova uz motorne testere, noževe, pretnje. Isključivana im je struja voda i telefon. Ako ni tada nisu hteli da izađu onda su im noću na vrata dolazili u grupama po sedam-osam ljudi provaljivali i izbacivali ih napolje. Susedi, Hrvati, nisu „znali“ šta se događa. Ništa nisu videli ni čuli. Ali, posle Srba na redu su došli i Hrvati koji su bili – nepodobni. Jedna me je Hrvatica, kojoj se desilo da je izbacuju iz stana zvala da se žali. Pitala sam je: pa gospođo gde ste bili kada se to Srbima, vašim komšijama dešavalo? A ona mi je na ovo rekla: Pa čujte, oni su ipak Srbi!? Recimo, sudac je srpskoj obitelji odbio stanarsko pravo posle deset godina sudskog porcesa uz obrazloženje da je dotična obitelj sebi priuštila lukusuz da putuje iz Splita za Beograd ikao je trebala znati da je rat i da će se zapresti komunikacije i da se neće moći vratiti. Oni su, kaže sudac u presudi, tebali znati za vojnu operaciju Maslenica, jer su to svi znali!? Međutim, taj čovek je ženu vodio u Beograd na VMA gde se lečila od raka, ali sud je presudio da im oduzme stranarsko paravo. Druga presuda tiče se Srbina iz Splita. Njemu je otkazano stanarsko pravo jer je ta obitelj napustila stan zato jer je, kaže sudac, očekivala da će se vratiti sa JNA i belim konjima. Dakle, imamo sudaca koji piše u presudi o belim konjima, i rasparavlja o tome da su civili morali znati da će se desiti vojna operacija. Smatrate, dakle da je Hrvatska izvršila genocid nad Srbima? - Danas je Hrvatima nelagodno kada im se kaže da su izvršili genocid nad Srbima. A to se desilo-ako ste na 25.000 stanova uskratili stanarska prava i ljude izvlačili iz stanova i vodili u logor. I dok su oni, ne svojom voljom sedeli u Lori, logoru, drugi dan pošto bi ih odveli, državni tužilac bi podizao tužbu proptiv njih jer su neopravdano napustili svoje stanove, ili ga nisu koristili šest meseci iz neopravdanih razloga. Tako bi im oduzimali stanarsko pravo dok su oni bili zatvoreni u logoru. Po tim presudama se videlo da su sudci koji su donosili takve presude ustvari bili samo veliki fašisti. Te ’93. i ’94. u Hrvatskoj je tada bila seča sudaca. Stari iskusni sudci su otpuštani ili penzionisani a dovođeni su mladi i neiskusni i naravno, antisrpski orjentisani. Nastrojeni Tuđmanovoj teoriji: samo tri do pet odsto Srba u Hrvatskoj. Ne sme ih biti više, jer bi bili remetilački faktor. To je formula koja još uvek živi u Hrvatskoj. Kada tražimo da vrate ljude i da im vrate stanove i da se procesuiraju krivci na svaki mogući način Hrvatska eskivira da to radi, što znači da Tuđmanova doktrina još uvek živi. Nije onako brutalna, oružjem i granatama, nego se odvija jednim finim administrativnim sudskim putem. Kaže se: mi smo pravna država, trebaju se poštovati odluke suda. Ja kažem: ako su Srbi izašli iz stanova, bez da pominjemo razloge, a uzgred niko nije otišao na izlet, prema članu 99 Zakona o stambenim odnosima, koji je tada važio na prostoru čitave Jugoslavije onda je tebalo i Hrvatima iz Krajine, koji su isto otišli ( ne na izlet kao ni Srbi ) da se otkaže stanarsko pravo. Ima i drugih problema. Srbi povratnici kao takvi moraju da uđe u Hravatsku preko UN i moraju se odmah prijaviti policiji, i otići na informativni razgovor. Ali ti razgovori nisu bili samo radi utvrđivanja indentiteta, već su oni bili nova mučenja koja su trajala po 15, 16 sati. Onda smo mi počeli da monitoniramo sve informativne razgovore i one sada ne traju duže od pet minuta. Evidentiramo sve, i šaljemo na međunarodne institucije. Da li smatrate da hrvatski Srbi, koji su proterani iz Hrvatske imaju sada budućnosot u njoj? Da li ih Hrvatska želi nazada ili ne? - U petom mesecu su lokalni izbori. U zadarskom zaleđu, međutim Hrvatska je doseljavanjem Hrvata iz Bosne i Hercegovine kompeltno izmenila predratnu demografsku stukturu iako je, pod pritiskom MZ, usvojila zakon o ustavnim pravima nacionalnih manjina. Član pet toga zakona kaže da se ne sme veštačkim putem menjati struktura autohtonog stanovništva niti da se bilo kakvim radnjama umanji njihov značaj nego da se dapače mora razvijati njihova kultura i održivost. Hrvatska je u ta četiri bukovačka sela u Zadarskom području doselila 3000 bosanskih Hrvata, sagradila im je dvospratne kuće, uvela struju. To su sada nova naselja koja su nikla na nekadašnjoj Bukovici na kojoj ni pas nije mogao opstati. Za razliku od njih, imamo srpska sela koja su bez struje i vode i porušena gde ljudi žive u straćarama i kokošinjcima. Nisu oni bez struje zato što su sela nenapredna, nego zato što im je stuja ’91. ukinuta tako da oni sada žive u 19. veku, a bosanski Hrvati koji su se naselili žive u 21 stoleću. Sada se srpski poslanici kod nas bune i kažu: dogodila se deomgrafska promena i mi na izborima nećemo moći dobiti glasove, odnosono biće izabrani poslanici koji su većinom bosanski Hrvati i oni će odlučivati o našoj sudbini. Mi nismo protiv Hrvata bilo odakle da su, ali oni neće glasati za potrebe Srba u Hrvatskoj, a njima treba struja, a ne Hrvatima iz Bosne. Ali novinari su to preneli tako kao da Srbi hoće opet u getoizaciju, a to nije tačno. Katolički biskup stalno ističe da su bosanski Hrvati najgore prošli, ali činjenica je da su svi ti Hrvati ušli u Krajinu u srpske kuće i stanove. Hrvatska je ovim naseljavanjem želela da Krajinu zaštiti od povratka Srba. Međutim, ti Hrvati sad fale Bosni, sad ih treba malo vratiti i tamo. Sad kad su ti izbori, ti ljudi se sa nekoliko stotina autobusa voza iz Bosne u Hravtsku i natrag. Hrvatskoj znači fali stanovništva. Znači, moja poruka Mesiću je da ako ko treba da doživi katarzu onda je to Hrvatska. U Srbiji egzistira 26 manjina. Nisam primetila da je Milošević tokom devedesetih i za vreme bombarodvanja i svih nedaća, uz milion izbegilca poterivao i uzurpirao stanarska prava nekome ko nije Srbin. 19. april 2006. Razgovarala: Brankica Ristić 21.6.2009. http://www.serbianvoice.eu/modules.php?name=News&file=article&sid=1604
