Sve veći jaz između sjevera i juga Unije Europa izdiše u kolijevci zapadne civilizacije
Poput ostalih perifernih država – država PIIGS-a – i grčka je kriza ponajprije rezultat nagomilanih strukturnih neravnoteža unutar EU, pri čemu najrazvijenije europske države bilježe goleme viškove na račun perifernih država Ako želi riješiti problem, a ne samo spasiti Grčku od potpune propasti, europski će stratezi morati smisliti način na koji će smanjiti jaz između najrazvijenijeg europskog centra i periferije, koji se sada nekontrolirano produbljuje. Umjesto neoliberalnog fundamentalizma, čiji rukopis prepoznajemo u predloženim mjerama grčke vlade – Grčka, ali i cijela Europa, zahtijevaju alternativu. U protivnom, Europa bi mogla izdahnuti tamo gdje je prije nekoliko tisućljeća i rođena zapadna civilizacija: u Grčkoj. Na Grčkoj je najveća krivnja za sadašnji ishod. Ta država na vrhu balkanskog poluotoka svojedobno je maštala o sebi kao o »Švedskoj na Mediteranu«, da bi se, zahvaljujući autizmu dviju političkih oligarhija koje su se izmjenjivale na vlasti, pretvorila u europskog prvaka po netransparentnosti trošenja javnog novca, korupciji i sivoj ekonomiji Bez imalo okolišanja, prvi čovjek njemačke Bundesbanke Axel Weber poručuje da će bez europske financijske pomoći Grčka zaraziti cijelu eurozonu, dok Dominique Strauss-Kahn, direktor Međunarodnog monetarnog fonda – opet neuobičajeno izravno – upozorava da bi uskraćivanje europske pomoći Grčkoj značilo i smrt eura. Zbog toga je i njemačka kancelarka Angela Merkel, uvjeravajući njemačke zastupnike da moraju odobriti pomoć Grčkoj – samo dan prije nego što je grčkim ulicama potekla krv – kazala da nije u pitanju samo budućnost Grčke nego i Europske unije. »U pitanju je sudbina EU, a onda i sudbina Njemačke unutar Europe«, uvjerava njemačka kancelarka, koja se zatekla u situaciji da njemačke parlamentarce i cijelu javnost mora pridobiti za nešto čemu se i sama do prije nekoliko dana oštro opirala. Angela Merkel se predomislila, ali prekasno. Njemačko oklijevanje zapravo je samo još jedan dokaz sporosti i neodlučnosti cijele Europske unije, kojoj, pokazalo se, nedostaju djelotvorni institucionalni mehanizmi pri rješavanju situacije kao što je grčka kriza. Zakazao je i Lisabonski ugovor, koji se pokazao kao posve nedostatan instrument u sadašnjoj krizi, budući da nekoliko njegovih članaka izrijekom zabranjuje pomagati zemlje članice u vraćanju njihovih dugova i izvršavanju financijskih obaveza. Jacques Delors, dugogodišnji predsjednik Europske komisije i jedna od najcjenjenijih osoba u povijesti EU, nedavno je izrazio svoje razočaranje u Lisabonski ugovor, rekavši kako će današnje vođe ujedinjene Europe svojim unucima ostaviti relativno bogatu, ali globalno irelevantnu i neutjecajnu Europu. Sada je pak i to »relativno bogatstvo« Europe, kada se temeljilo na financijskim špekulacijama, postalo upitno. Financijski špekulanti koji su srušili Grčku već su ozbiljno nagrizli i Portugal, Italiju, Irsku i Španjolsku. Tim su državama prilijepili posprdan akronim PIIGS. Već na prvi pogled vidljivo je kako je riječ o perifernim zemljama EU, od kojih čak četiri pripadaju i mediteranskom krugu. Dakle, riječ je o svojevrsnom sukobu centra i periferije, ili, preciznije, konfliktu europskog Sjevera i europskog Juga. Upravo je s Juga i krenula balkanizacija eurozone, koja bi, kako se pribojavaju u Bruxellesu, mogla biti uvod u političku balkanizaciju i dezintegraciju Europske unije. U ovoj priči nema nevinih Na Grčkoj je, naravno, najveća krivnja za sadašnji ishod. Ta država na vrhu balkanskog poluotoka svojedobno je maštala o sebi kao o »Švedskoj na Mediteranu«, da bi se, zahvaljujući autizmu dviju političkih oligarhija koje su se izmjenjivale na vlasti, pretvorila u europskog prvaka po netransparentnosti trošenja javnog novca, korupciji i sivoj ekonomiji. Usto, Grčka je sebe vidjela kao mediteransku vojnu silu, u vječnom rivalstvu sa susjednom Turskom, zbog čega je preko četiri posto svog BDP-a, najviše u Europi, trošila na vojsku i naoružanje. Neslužbene brojke otkrivaju da su se grčki vojni izdaci penjali i na šest posto, kada je otkriveno da su Grci u Bruxelles godinama slali lažne statističke podatke. Izlaskom na ulice, Grci su poručili svojoj političkoj eliti da se sudbina Grčke neće odlučivati u parlamentarnim klupama, nego, kao i toliko puta u grčkoj povijesti, ispred njega. Pobuna je izbila jer će najvišu cijenu grčkih dugogodišnjih zabluda opet morati platiti oni koji su najmanje krivi – radnici, studenti i umirovljenici – čiji će se životi preko noći preokrenuti za 180 stupnjeva. Grčka socijalna država umire brzinom svjetlosti, a njezina smrt najavljena je smanjenjem investicija u obrazovanje, javni sektor i infrastrukturu, što će najviše pogoditi upravo niži i srednji sloj. Međutim, u ovoj priči nema nevinih. Pogotovo ih nema u Europi. Njemačka, naravno – vodeća i najveća demokracija Europe – prva je koja je morala preuzeti svoj dio odgovornosti, što dosad nije učinila. Ili barem to nije učinila na vrijeme. Zemlja kojoj je uvijek u njezinoj poslijeratnoj povijesti, zbog poznatih okolnosti, interes ujedinjene Europe bio ispred njezinog partikularnog interesa. Sada je pak Njemačka svjesna svojih granica. Nekadašnja »Miss Europa« postala je »Frau Germania«, kako je to ovih dana zabilježio Joschka Fischer, bivši njemački ministar vanjskih poslova. Turboeuropska Njemačka danas više ne postoji. Pripust Njemačke Frankfurter Allgemeine Zeitung postavio je prije nekoliko dana pitanje je li grčka kriza dokaz da je Njemačka postala »sebična, nacionalistička i manje europska«. Bivši njemački kancelar Helmut Schmidt, danas 91-godišnjak, u razgovoru s novinarom New York Timesa Johnom Vinocurom, bio je rezolutan: »Sadašnja njemačka vlada nije shvatila da Njemačka mora biti povezana u širu uniju, u entitet veći od nje same. Taj je savez u njemačkom interesu, no to je ono što nije razumjela njemačka vladajuća i politička elita. No to je ujedno i odraz onoga što se događa u Francuskoj«. Njemačka je, dakle, odlučila postati »normalna« europska država, koja se ne srami svog egoizma i koja na prvom mjestu vodi računa o vlastitim interesima, kao što to unutar EU tako uspješno čine Francuska ili Britanija. Njemački sociolog Ulrich Beck u svom eseju naslovljenom »Njemački euro-nacionalizam« upozorava kako je njemački ekonomski unilateralizam zamijenio odbačeno vjerovanje u multilateralizam. Takav »intelektualni nacionalizam«, po Becku, danas premošćuje lijevo-desne definicije, tako da Njemačka danas više ne personificira »najeuropskije od svih Europljana«. Po Hans-Ulrichu Kloseu, koordinatoru njemačko-američke suradnje u Ministarstvu vanjskih poslova i bivšem vođi socijaldemokrata u Bundestagu, ono što danas ljudi nazivaju njemačkim nacionalizmom, ide na račun činjenice da je u prošlim vremenima Njemačka plaćala za Europu. »Ali mi to više ne možemo činiti«, kaže Klose. Stručnjaci, međutim, upozoravaju kako su upravo Njemačka i njemačka ekonomija najviše profitirali od jedinstvene europske valute. Slovenski pravnik i publicist dr. Matjaž Nahtigal navodi kako se moć njemačkog izvoznog gospodarstva temelji upravo na potražnji s europske periferije. Njemačka i dalje, bez obzira na krizu, ostvaruje golem višak u tekućoj platnoj bilanci. Prošle je godine taj višak iznosio 169 milijarda eura, od čega je više od pola ostvareno u eurozoni, premda je jako malo njemačkih stručnjaka spremno priznati da Njemačka pridonosi postojećoj neravnoteži u eurozoni – neravnoteži koja je i dovela do grčke krize. Poput ostalih perifernih država – ili, ako hoćete, država PIIGS-a – i grčka je kriza ponajprije rezultat nagomilanih strukturnih neravnoteža unutar Unije, pri čemu se najrazvijenije europske države bilježe goleme viškove na račun perifernih država. Drugim riječima, ako želi riješiti problem, a ne samo spasiti Grčku od potpune propasti, europski će stratezi morati smisliti način na koji će smanjiti jaz između najrazvijenijeg europskog centra i periferije, koji se sada nekontrolirano produbljuje. Pobačaj Lisabonske strategije No za to je vjerojatno potreban novi, djelotvorniji i snažniji ustavni okvir od sadašnjega. Takav bi sustav omogućio uravnotežen i cjelovit razvoj svih članica EU u zahtjevnim vremenima globalizacije, jer je dosadašnji model doživio poraz. Lisabonska strategija kojom su čelnici EU 2000. dogovorili kako će Europa do 2010. postati najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo na svijetu, s najvišim održivim gospodarskim rastom i najvišom zaposlenošću, ostala je neostvareni cilj. Unatoč krizi, novi model razvoja ne smije žrtvovati karakteristične europske vrijednosti, poput društvene uključenosti, socijalne države i poštivanja ljudskoga dostojanstva, koje su u Grčkoj prve platile cijenu uravnoteženja grčkog proračuna s grčkim mogućnostima. Umjesto neoliberalnog fundamentalizma, čiji rukopis prepoznajemo u predloženim mjerama grčke vlade – iako je isti neoliberalni model zapravo i doveo Grčku u krizu – Grčka, ali i cijela Europa, zahtijevaju alternativu. U protivnom, Europa bi mogla izdahnuti tamo gdje je prije nekoliko tisućljeća i rođena zapadna civilizacija: u Grčkoj. Denis ROMAC http://www.novilist.hr/getattachment/a2fcf9a8-98d5-43eb-a21e-e17cce46708b/.aspxREUTERS <http://www.novilist.hr/getattachment/fbd3433b-e81f-45d6-a82a-a36b830a0a51/.aspx> http://www.novilist.hr/getattachment/85f69ced-1f96-4f81-9a1f-d5cf6baf41b6/.aspxREUTERS http://www.novilist.hr/Vijesti/Svijet/europa--izdise-u-kolijevci--zapa.aspx
<<image001.png>>
_______________________________________________ SIM mailing list [email protected] http://lists.antic.org/mailman/listinfo/sim
