Genocidom se ne trguje

Region <http://www.pecat.co.rs/category/region/>  | Aleksandar Vulin 
<http://www.pecat.co.rs/author/aleksandarvulin/>  | maj 22, 2010 at 02:36 

  _____  

Piše Aleksandar Vulin

Ukoliko Srbija zaista odustane od tužbe za genocid protiv Republike Hrvatske, 
onda će to značiti da sedam hiljada imena ubijenih nisu vredni ni pamćenja ni 
kazne, i da je ona odustala od svoje istine i da prepušta drugima da određuju 
njeno mesto u istoriji, ali i u budućnosti

Sve države su nastale na osnovu nasilja, a sva društva koja u njima žive 
nastoje da nasilje ograniče, umanje ili sasvim iskorene. Da bi napravili 
razliku između dozvoljenog i nedozvoljenog nasilja, države pišu svoje istorije, 
predočavaju svoje istine i na osnovu njih objašnjavaju nastanak i pravdaju 
nasilje u kome su stvorene. Otuda SAD veliča ustanak protiv Engleza, Francuska 
pravda giljotiniranje Luja Šesnaestog, Rusija ne vidi ništa loše u ratovima i 
surovostima Petra Velikog, Kina ne broji milionske žrtve dugog marša već ono 
što je marš stvorio. SFRJ je nastala kao plod otpora fašističkoj okupaciji i 
želji za pravednijim društvenim odnosima, a većina država nastalih iz nje svoje 
postojanje pravda otporom „velikosrpskoj agresiji“, antikomunizmu i borbi za 
tržišnu privredu.

GENOCID NIJE BILATERALNO PITANJE
Srbija svoje postojanje ne pravda ničim i svoje trajanje vidi pre kao razlog 
postojanja drugih nego što pokušava da objasni samu sebe, da se opredeli, 
izjasni prema svetu oko sebe, odredi prema interesima i svojim i tuđim. Tako 
pravdajući druge premijer Srbije Mirko Cvetković na sastanku predstavnika 
Makedonije, BiH, Albanije, Crne Gore, Hrvatske i Srbije održanom 14. maja 2010. 
godine u Zagrebu izjavio je da je „Srbija spremna da odustane od tužbe za 
genocid, podnete prema Republici Hrvatskoj“ i to „ukoliko Hrvatska odustane od 
tužbe prema Srbiji“. Kada je tužba predata u novembru 2008. godine većina 
parlamentarnih partija je podržala obraćanje Srbije MSP. Nada Kolundžija je 
rekla „Svi zločinci moraju biti kažnjeni, Hrvatska nije spreman na to i mi ćemo 
naći načina da odgovorimo“. „Izvanredna je prilika da se hrvatska ocrni pred 
međunarodnom javnošću i zbog zločina koje je počinila i zbog zločina koji sada 
čini time što ne dozvoljava da se Srbi vrate tamo odakle su proterani“, rekao 
je šef poslaničke grupe „Napred Srbijo“ Tomislav Nikolić. Tužbu su podržali i 
DSS, NS, SPS i SRS, a protiv njenog podnošenja bili su samo LDP i LSDV, dok je 
Stjepan Mesić osporio legitimnost tužbe sa hrvatske strane.
Odustajanje od većinskog stava vidno je iznenadilo i premijera Hrvatske 
Jadranku Kosor, i zato je brzo odgovorila da „odluku o povlačenju tužbe može 
doneti samo Vlada, a ona o tome nije raspravljala“; za razliku od premijera 
Cvetkovića čija Vlada takođe nije raspravljala o povlačenju tužbe, ali je on 
svejedno ponudio i kao odgovor dobio stav premijerke da „genocid nije 
bilateralno pitanje“. Postojanje genocida nije stvar dogovora. Ponuda premijera 
Srbije govori da oni koji Srbiju vode, ne veruju u zemlju o kojoj odlučuju, 
sumnjaju u narod kojim upravljaju, i da su čvrsto ubeđeni da je Srbija kriva za 
sva zla i balkanske ratove sa kraja prošlog veka. Da nisu zar bi odustajali od 
tužbe koju su sami podneli, za svoje vlade, imenom svog ministra inostranih 
poslova, saglasnošću čitave zemlje, pa i predsednika republike?
Tužba koju je vlada Mirka Cvetkovića podnela MSP, i koje se Srbija držala sve 
do 14. maja, sadržavala je opise zločina nad Srbima počinjenim na teritoriji 
Republike Hrvatske od početka građanskog rata pa sve do „Oluje“ i proterivanja 
300.000 Srba. U optužnici su navedeni zločini počinjeni u Gospiću, Sisku, 
Pakračkoj Poljani, Karlovcu, Osijeku, Paulinom Dvoru, Medačkom Džepu, 
Maslenici, operaciji „Bljesak“. Pravni tim Srbije nabrojao je svedočenja 
preživelih, sabrao dokumentaciju o mrtvima, pravnički suvoparno ali zato ne 
manje istinito zapisao koliko je zaklanih, koliko streljanih, koliko pogaženih 
tenkovima, koliko raketiranih avionima u  izbegličkim kolonama. Na spisku 
dokaza je i lista od sedam hiljada imena ubijenih, poređanih po godištu i mestu 
gde su pobijeni. Na spisku je i imovina trista hiljada prognanih koja se 
procenjuje na više od tri milijarde evra, na spisku su i ubijeni povratnici i 
dokazi da hrvatska država sistematski onemogućava povratak Srba na prostore sa 
kojih su proterani u „Oluji“. Sve je to na spisku, ali ne i podatak ko je 
odlučio da odustaje od tužbe za genocid prema Hrvatskoj. Mirko Cvetković to 
nije mogao da odluči sam, kao što nije odlučio o skoro ni jednoj važnoj stvari 
u dosadašnjem radu Vlade. To nije odlučila Vlada Srbije, jer bi smo to morali 
znati iz službenih saopštenje koja se izdaju i za mnogo manje razloge. To nije 
odlučio ni parlament jer bi čak i takav, prigušen i servilan morao da glasa i 
objasni ako ne opoziciji, a ono Srbiji zašto je promenio stav.

PREĆUTKIVANJE ZLOČINA
Jedini ko je o tome govorio neopterećen zakonima ili ustavnom predviđenom 
podelom vlasti jeste predsednik Srbije Boris Tadić, i to na brodiću na kome ga 
je primio novoizabrani predsednik Hrvatske Ivo Josipović. Kao jedan od pisaca 
tužbe protiv Srbije, Josipović je umeo da ceni Tadićev gest o odustajanju, ali 
Kosor nema isto mišljenje. Ukoliko bi Hrvatska odustala od tužbe prema Srbiji, 
ukoliko bi priznala da je „domovinski rat“ bio ne otpor „velikosrpskoj 
agresiji“, već građanski rat u kome je čitav jedan narod proteran i popaljen, 
onda bi se postavilo pitanje razloga i uzroka nastanka samostalne, etnički 
čiste države Hrvatske, kontinuiteta zločina NDH i legitimnosti otpora takvom 
ponavljanju istorije, a to bi vodilo i preispitivanju njenog međunarodnog 
položaja ali i razgovoru o obeštećenju žrtvama.
Sa druge strane, ukoliko Srbija odustane od tužbe protiv Hrvatske zbog genocida 
i tako prizna da genocida nije bilo, postavlja se pitanje kako je naša zemlja 
postala država sa najviše izbeglica u Evropi? Zašto su se u avgustu 1995. 
godine u Srbiju slile kolone prestravljenih, prežednelih, okrvavljenih i 
izmučenih Srba iz Hrvatske. Genocid je teška reč, i kada se izgovori iza nje 
mora stajati podjednako težak dokaz. Uprkos decenijskim pripremama u svim 
zapadnim medijima i gotovo opšte prihvaćenom stavu da je Srbija počinila 
genocid u BiH, MSP je morao da popusti pred strukom i pravom i da razočara 
svetske medije donoseći presudu po kojoj „Srbija nije počinila genocid u BiH“, 
mlako pokušavajući da zadovolji odavno stvoreno javno mnenje rečenicom „Srbija 
nije učinila sve što je mogla da genocid spreči“. Genocid je teška, najteža reč 
međunarodnog prava i ne sme se lako potezati, zapravo je zaključak presude po 
tužbi BiH, ali tu poruku Boris Tadić nije primio ili nije razumeo. Da jeste 
njegova vlada ne bi trgovala optužbom te snage.
Da li iko može da zamisli premijera Izraela koji kaže, ukoliko nam Nemačka da 
trgovačke povlastice, mi ćemo odustati od zahteva za ratnu štetu, prestaćemo da 
tražimo, sudimo i kažnjavane za ratne zločine u Drugom svetskom ratu, 
prestaćemo da govorimo o holokaustu. Holokausta je bilo ili nije bilo, genocida 
nad Srbima u Hrvatskoj je bilo ili nije bilo i to ne može biti stvar trgovine, 
dogovora, procene ili evropske budućnosti. Moderna Evropa postoji na osudi 
holokausta, i svi odnosi u njoj temelje se na principu da je istina lekovita. 
Pa kako onda Srbija misli da ide u Evropu, bilo da prećutkuje genocid, bilo da 
o njemu lažno svedoči?

 

Odlučuje o genocidu, neopterećen zakonima ili ustavnom predviđenom podelom 
vlasti:  
<http://www.pecat.co.rs/wp-content/uploads/2010/05/tadic_josipovic.jpg> Boris 
Tadić, na brodiću na kome ga je primio predsednik Hrvatske Ivo Josipović

ZA RATOVE NEKO MORA BITI KRIV
Ako se optužbom za genocid, ako se kostima i patnjom može trgovati onda se mora 
pisati i drugačija istorija ratova u SFRJ, onda se mora pocepati trista hiljada 
izbegličkih legitimacija, i pokrenuti tužba protiv onih koji su bespravno i sa 
umišljajem obmanuli Srbiju da su bežali pred zlom. Jedno je kada se sklonite 
pred kamom i jamom, a drugo kada iz samo vama poznatih razloga lažno 
predstavljate kao prognanik da biste živeli na teretu poreskih obveznika 
Srbije. Ako genocida nije bilo, ako se odustaje od borbe za njegovo 
dokazivanje, onda Srbija treba da se pripremi za presude o njoj, Jadranka Kosor 
kaže „ svi se moramo opredeliti prema zločinačkoj politici Slobodana Miloševića 
koja je nanela toliko zla“. Ukoliko nije bilo genocida ona je u pravu, jer za 
ratove i izbeglice neko mora biti kriv. Ako nije kriv Tuđman čija vojska je 
proterala i poubijala hiljade Srba onda je to morala biti Vojska Jugoslavije 
koja ih je ili branila ili zbrinjavala. Nije moguće i jedno i drugo, nije 
moguće da genocida ima, a da su Srbi iz Hrvatske proterani rečima i ekonomskom 
krizom. Ukoliko nije bilo genocida onda Mirko Cvetković mora da raspravi sa 
svojim koalicionim partnerima iz SPS ko će od njih da preuzme odgovornost za 
zlo koje će odustajanjem od tužbe biti pripisano Srbiji, jer neko za ratove i 
smrti, za izbegle i prognane mora biti kriv. Ili je bilo genocida nad Srbima, 
ili je Hrvatsku napao Milošević, dok je Tuđman mirno vodio zemlju ka 
demokratiji, a to bez SPS-a partije koju su činili i čine njegovi najbliži, oni 
koji su sa njim delili i vlast i uverenja, a možda još i više vlast nego 
uverenja, nije bilo moguće.
Mirko Cvetković ili ko god da mu je dopustio (ili naredio), da ponudi 
odustajanje od istine o stradanju naroda čiju vladu vodi, morao bi da se najpre 
obrati svom narodu. Da mu kaže da genocida nije bilo, da mu objasni da sve što 
je njegova vlada napisala u tužbi od koje sada odustaje, nije vredno ni 
pamćenja ni kazne. Da  sedam hiljada imena ubijenih nisu vredni ni pamćenja ni 
kazne. Da kaže kako mrtvi nisu ni živeli, jer da jesu zar za njihove smrti neko 
ne bi morao da položi račun. Genocida je ili bilo ili ga nije bilo, to nije i 
ne može biti stvar dogovora, međusobnog odustajanja. Kako je moguće da 
vladajuća većina tvrdoglavo insistira na potvrdi stava Saveta Evrope o genocidu 
u Srebrenici, a ne traži da i sama formira komisiju i utvrdi istinu koja se 
neće moći osporiti o Srebrenici i o svakom drugom stradanju, ali spremno 
odustaje od tužbe za genocid u Hrvatskoj koju je sama pisala i dokumentovala.

PODMUKAO BALKANSKI PUT
Genocid je preteška reč da bi se njome neko plašio, preteška da se njome 
trguje. Ako je izgovorena ona mora biti i dokazana. Ako genocida nije bilo, 
zašto smo tako ranjavi, tako siromašni, tako sabijeni na malom prostoru, ako 
genocida nije bilo zašto nas nema tamo gde smo pre dvadeset godina bili 
apsolutna većina, ako genocida nije bilo zašto smo rasejali tolike neobeležene 
grobove, zašto sinovi stradalih iz „Oluje“ ne govore kao njihovi očevi, ne 
pamte sela dedova, ne znaju kako im se zovu rodna brda, reke i šume. Ako 
genocida nije bilo odakle nam obraza i hrabrosti da govorimo, a ako je genocida 
bilo, odakle nam obraza i hrabrosti da odustajemo, odakle nam obraza i 
hrabrosti da ćutimo. Naši vladari u svom nepoznavanju sveta i prilika u njemu 
često o drugima sude po sopstvenim shvatanjima i primerima.
Polazeći od svakodnevne prakse po kojoj u nas ništa što je zapisano u zakonima 
i tužbama ne vredi i ne važi ukoliko nije od koristi onom ko vlada, naši 
vladari, i naš vladar, misle da tako mora biti i među drugim ljudima, narodima 
i onima koji ih vode. Zato lako i bez dvoumljenja gaze i krše ono što su i sami 
doneli.  Istorijske knjige više od istine koju sadrže ili ne sadrže, određuju 
koji je to sistem vrednosti koji će odrediti i od svih drugih ljudi i naroda 
odlikovati pokoljenja koja dolaze. Zato ozbiljni državnici i narodi promišljaju 
šta će napisati, a još pažljivije kakve će tužbe pokretati i kakve će istine 
njima potvrditi.
Srbija nije među njima, sigurna da kao što je kod nje običaj i praksa, da ništa 
ne važi i da ništa nije vredno pamćenja i ponavljanja, ona odustaje od svoje 
istine i prepušta drugima da joj pišu udžbenike i određuju njeno mesto u 
istoriji, i zato naviknuta na bezakonje i silu u sebi samoj, lako i bez otpora 
pristaje da se odrekne sebe, da napusti i ono što zna da se napustiti ne sme, i 
još više od toga, da se na nesigurnom i uvek podmuklom balkanskom putu, nađe 
ogoljena i toliko siromašna da nema čak ni svoju istinu.

http://www.pecat.co.rs/2010/05/genocidom-se-ne-trguje/

_______________________________________________
SIM mailing list
[email protected]
http://lists.antic.org/mailman/listinfo/sim

Одговори путем е-поште