Dušan T. Bataković, šef pravnog tima Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u
Hagu, u razgovoru za Danas
Politički pritisci presudno uticali na MSP
Autor: Nikola Tomić
Beograd - Politički uticaji su preovlađujuće uticali na oblikovanje konačnih
stavova Međunarodnog suda pravde o legalnosti samoproglašenja nezavisnosti
Kosova. Savetodavno mišljenje je bilo, pre svega, politička odluka čiji je cilj
bio da se, krajnje suženom argumentacijom Suda, u isto vreme opravda pozicija
kosovskih Albanaca i izbegnu globalne implikacije.
Valjano obrazloženi pravni argumenti Srbije pali su pred političkim pritiscima,
a potvrda za to je i činjenica da se konačno mišljenje MSP uglavnom poklapa sa
stavovima koje je pred Sudom, među četrdesetak drugih država, iznela jedna, ali
premoćna velika sila. Odluka MSP odražava političke realnosti sveta u kojem
živimo i ulogu međunarodnog prava u njemu. Ipak, da Srbija nije išla na ovaj
proces, da je drugačije formulisala pitanje ili da je čak kojim slučajem tužila
zemlje koje su priznale Kosovo, posledice bi bile mnogo teže. Uz ovakvo
savetodavno mišljenje, politička strategija Srbije moraće u budućnosti da bude
razrađenija i višeslojnija, kako bi se našlo međusobno prihvatljivo rešenje, a
ono nije moguće bez novih pregovora - ključni su stavovi koje u intervjuu za
Danas obrazlaže ambasador Dušan T. Bataković, šef pravnog tima Srbije u prošle
sedmice okončanom postupku pred MSP u Hagu.
Za početak, koje će biti osnovne političke posledice savetodavnog mišljenja
Međunarodnog suda pravde, za Beograd i Prištinu, ali i na globalnom nivou?
- Odluke MSP, čak i kada su samo u formi savetodavnog mišljenja, imaju određenu
težinu, u zavisnosti od problema na koji se odgovara. U slučaju presude o
Kosovu i Metohiji, premda se radi o savetodavnom, znači i pravno neobavezujućem
mišljenju, sasvim sužen odgovor imao je, čini se, za cilj da se jednovremeno
opravda pozicija albanske zajednice u Prištini, a izbegnu globalne implikacije.
Otuda je izostalo i traženo mišljenje o pravu na secesiju od suverene države,
odnosno gde prestaje suverenitet države, a počinje pravo na samoopredeljenje,
koje i kakve nacionalne, manjinske ili etničke, verske grupe, mogu, i pod kojim
okolnostima, da iskoriste ova prava. Premda je u savetodavnom mišljenju,
deklaraciji kosovskih Albanaca samo priznato da nije prekršila međunarodno
pravo, nigde se Kosovo ne pominje kao samostalna država. To je, svakako,
urađeno da ne bude korišćeno kao presedan za druge separatističke pokrete, ali
takva lančana reakcija u svetu teško da će, bar na dužu stazu, biti izbegnuta.
Kako objašnjavate pravnu logiku kojom je Sud došao do stava da deklaracija
Prištine o nezavisnosti ne predstavlja kršenje međunarodnog prava?
- Ovde je, nesumnjivo, napravljen presedan, kako bi se samo pitanje preinačilo
(izostavljena je reč "jednostrana"), a odgovor maksimalno suzio. Menjan je, što
je takođe novina, ako hoćete i presedan, sastav članova Suda koji su pisali
konačno obrazloženje. Samo značenje pitanja postavljenog Sudu je rastumačeno
kao veoma usko, kako bi se pokazalo da, van šireg konteksta, nije prekršeno
međunarodno pravo u formalnom smislu. Sud je izbegao, međutim, da potvrdi da
Kosovo ima pravo na samoopredeljenje, po modelu nužne secesije ("remedial
secession"), kako su zahtevali kosovski Albanci. Evazivna pozicija Suda oko
suštine postavljenog pitanja, uz maksimalno sužavanje njegovog značenja,
ukazuje da je moralo da bude preglasavanja, izdvojenih mišljenja i unutrašnjeg
usaglašavanja među sudijama oko konačnog stava. Da pune saglasnosti nije bilo,
rečito svedoče izdvojena, po tonu i pomalo ogorčena, mišljenja četvorice od
četrnaest sudija koji su bili protiv ovakve odluke.
Da li su tačne spekulacije da su pojedine sudije bile izložene pritiscima, da
se prethodnih meseci "svašta dešavalo" među zidinama haške Palate mira, da je
takva odluka bila motivisana i politikom, a ne isključivo pravom?
- Odluka Suda odražava političke realnosti sveta u kojem živimo i ulogu
međunarodnog prava u njemu. Apsolutna suprematija prava nad politikom nije
moguća, niti je treba očekivati, u bilo kojoj od međunarodnih institucija. Uvek
je kod spornih i naročito osetljivih pitanja, neophodno mučno političko
usaglašavanje, a pravne norme se, ponekad, menjaju u hodu, i podešavaju
neposrednim interesima najjačih sila u međunarodnoj zajednici. Stoga, o
političkim pritiscima treba razmišljati u svetlu jednostranog tumačenja
predložene argumentacije sa različitih strana. Ako ne uvažite valjane pravne
argumente velikog broja država, a sve svedete na jedno mišljenje, koje se,
uglavnom, poklapa, sa stavovima koje je, među četrdesetak drugih, iznela jedna,
ali premoćna velika sila, onda je prevlast politike nad pravom više nego
očigledna. Što se naše pravne argumentacije tiče, ona je bila i ubedljiva i
pravno utemeljena, a ja sam dodao, kao istoričar, i sve neophodne istorijske
dimenzije. Naša stanovišta podržavale su i mnoge druge učesnice rasprave pred
Sudom, pošto su se naša gledišta ili poklapala s njihovima, ili su se naša
načela o međunarodnom pravu, suverenosti i secesiji, podudarala u najvećem
mogućem stepenu. Sva ta obimna dokumentacija (kad sam je odštampao to je
dvadesetak ogromnih fascikli), koja je podržavala naše stavove, kao da je u
potpunosti ignorisana. Izostanak uravnoteženog savetodavnog mišljenja, na šta
je ukazivala predstavljena pravna argumentacija, jasno je pokazala pretežnost
političkog uticaja na oblikovanje konačnih stavova Suda.
Da li bi drugačije formulisanim pitanjem i ishod postupka u Sudu bio drugačiji?
- Pošto je savetodavno mišljenje Suda o Kosovu, kako se pokazalo, eminentno
politička odluka, sumnjam da bi bilo koja druga formulacija dala neki
povoljniji rezultat. Pravni tim je, inače, obrazovan posle formulisanja pitanja
Sudu, ali, kroz analizu savetodavnog mišljenja, jasno se nameće zaključak da ne
bi bilo boljeg ishoda. Štaviše, da je postavljeno neko eksplicitnije pitanje, s
imenom Srbije u njemu, negativan odgovor imao bi, možda, znatno težih
političkih posledica od onih proizvedenim savetodavnim mišljenjem obnarodovanim
22. jula u Hagu.
Šta mislite o pojedinim kritikama u domaćoj javnosti da je bilo greška što se
uopšte išlo na proces u MSP?
- Mislim da je odluka o konsultovanju MSP kao način da se pitanje
samoproglašene nezavisnosti Kosova drži otvorenim, u datim okolnostima, bilo
najmanje opasno po ukupne srpske interese. Da smo tužili pojedine države koje
su priznale albansko Kosovo, Sud bi se, najverovatnije, oglasio nenadležnim,
ili bi, čak, doneo odluku da su one bile u pravu. Zatraživši savetodavno
mišljenje, sprečena je lavina priznavanja Kosova kao nezavisne države što bi
nas stavilo pred svršen čin. Nije mala stvar kad vas na glavnom pravnom sudu
pod patronatom UN podržavaju uticajne i ugledne države, od Rusije i Kine, do
Brazila, Argentine, Španije, Rumunije, Slovačke ili Azerbejdžana, da navedem
samo pojedine od njih. Stavovi Srbije su široko odjeknuli u svetu, podrška nije
bila zanemarljiva, naprotiv, a bilo je zadovoljstvo videti kako se stavovi
Srbije široko uvažavaju. Rizik da će pravni argumenti pasti pred političkim
pritiscima nije bio isključen, ali smo bili dodatno ohrabreni znatno
povoljnijom presudom u slučaju tužbe BiH protiv Srbije, očekujući da će pravo,
nekako, odneti prevagu i u kosovskom slučaju.
U kolikoj meri je sada otežano dobijanje većinske podrške za izglasavanje
rezolucije u GS UN kojom bi se otvorio put za nove pregovore s Prištinom?
- Savetodavnim mišljenjem MSP, manevarski prostor Srbije je donekle sužen, a
čitava borba otežana. Sud je uostalom i preporučio da o političkim pitanjima,
kakvi su zaštita suvereniteta, u ovom slučaju Srbije, i pravu na secesiju i
samoopredeljenje, u ovom slučaju kosovskih Albanaca, treba da odlučuju UN, pre
svih Generalna skupština. Uz ovakvo savetodavno mišljenje, gde se objašnjava da
deklaracijom o nezavisnosti nije bilo ni kršenja međunarodnog prava, ni povrede
Rezolucije 1244, ni povrede Ustavnog okvira za Kosovo, naša će politička
strategija morati da bude razrađenija i višeslojnija, kako bi se našlo
međusobno prihvatljivo rešenje, a ono nije moguće bez novih pregovora.
Kako ocenjujete poziv SAD upućen članicama EU da zauzmu jedinstven stav o
statusu Kosova, kao i poruke visoke predstavnice EU Ketrin Ešton da pozdravlja
odluku MSP, i da je došla "nova faza" u kojoj Beograd i Priština treba da počnu
"dijalog"?
- SAD su bile inspirator vojne intervencije i predvodnik NATO u bombardovanju
Srbije 1999, i koncepcija nezavisnosti Kosova je, pre svega, deo američke
strategije na Balkanu. To se pokazalo i u podršci koja je pružena delegaciji
kosovskih Albanaca na raspravi u MSP. Otuda, dalja nastojanja da se ta politika
potvrdi kao ispravna, pravno u MSP, a politički unutar EU, nisu iznenađujuća.
Šteta je što je u Vašingtonu ignorisano stanovište demokratske Srbije, i što i
dalje preovlađuje doktrinarna politička koncepcija, nasleđena iz sukoba s
Miloševićem tokom devedesetih godina prošlog veka. Slično je i u EU, gde je
mnogo političkih karijera vezano za skorašnje ratove na Balkanu, a ideološka
inercija sprečava kreativniji pristup, usaglašeniji sa realnostima u regionu,
gde je stabilizujući doprinos Srbije i njene miroljubive politike od odsudne
važnosti za regionalnu bezbednost, saradnju i pomirenje. Ipak, poziv na
dijalog, premda nije i poziv na pregovore, jasno ukazuje da kosovsko pitanje
još nije razrešeno.
http://www.danas.rs/danasrs/politika/politicki_pritisci_presudno_uticali_na_msp_.56.html?news_id=195742
_______________________________________________
SIM mailing list
[email protected]
http://lists.antic.org/mailman/listinfo/sim