ZIDANJE SKADRA
Kosovo srpske diplomatije Međunarodni sud pravde u Hagu je odlučio. Proglašenje nezavisnosti Kosova i Metohije nije predstavljalo kršenje međunarodnog prava. Riječ je, smatra većina sudija, o političkom činu koji je kao takav legitiman, a nesumnjivo zavisi od međunarodnih okolnosti i odnosa snaga. Pri tom, famozna Rezolucija 1244, temelj pravne borbe za očuvanje pokrajine u sastavu Republike Srbije, proglašena je od ovog suda za privremen dokument. Odluka Međunarodnog suda dovela je diplomatsku borbu Srbije za očuvanje suvereniteta Srbije nad Kosovom i Metohijom do bankrota. Vlada Srbije može sada da tvrdi kako Međunarodni sud pravde nije podržao proglašenje nezavisnosti i da nije zatvorio mogućnost za dalju političku borbu Srbije u prilog odbrane njene južne pokrajine. Ipak, odluka suda zatvorila je presudno poglavlje jedanaest godina dugog lutanja. Jer, logično bi bilo da država koja je od jednog međunarodnog suda zatražila savjetodavno mišljenje isto i prihvati. Kako smo stigli dovde? Srpska strana kosovskog problema posljedica je slabosti i siromaštva naše države, neodlučnosti i megalomanije naših političkih elita i neintegrisanosti srpskog naroda. Miloševićev režim je Kosovo upotrebljavao za očuvanje vlasti i bogaćenje. Umjesto da unapređuje i mijenja, suočava se sa izazovima, savladava teške okolnosti i suzbija moćne neprijatelje, režim je korumpirao sopstveni narod, djelovao bez plana i zamisli, nije brinuo o budućnosti niti je za nju osjećao bilo kakvu odgovornost. Izgubili smo rat, država nam se raspala, srpski narod na Kosovu i Metohiji je proglašen krivcem, a bio je najveća žrtva... Poslije uspostavljanja demokratije u Srbiji nove vlasti nijesu imale snage, podrške, volje ni uvjerenja da započnu jasnu, uvjerenu, promišljenu i uspješnu politiku prema otcijepljenoj pokrajini. Država koja je ekonomski nesamostalna i dužna svojim neprijateljima, ne može da se, protivno njihovoj volji, bori za suverenitet nad oblašću koju su od nje oteli. U moderno vrijeme pored saveznika potrebna je i nekakva podrška stanovništva koje većinom živi u oblasti koju branite. Sve to nije zanimalo zvaničnu Srbiju. Pobjeda na izborima, trošenje novca od privatizacije, nezasluženo povećanje životnog standarda, korumpiranje srpskog naroda na Kosovu i Metohiji... sve su to bili ciljevi kojima je Srbija više težila nego li reintegraciji pokrajine. I naravno da niko nije ozbiljno shvatao vlast države koja je bila spremna samo da štiti formalnost do koje je Milošević stigao zahvaljujući ratnom porazu. Srbija nije bila spremna, čak, ni da prihvati Albance sa Kosova i Metohije kao svoje glasače u vrijeme kada je donosen ustav koji je navodno garantovao očuvanje pokrajine u sastavu Srbije. Za to vrijeme nacionalni pokret kosovskih Albanaca znao je samo za cilj uspostavljanja nezavisnosti. Njihovi argumenti bili su kratki i jasni, cilj jedan, težnja zajednička a saveznici stari i oprobani. Srbija je za to vrijeme lutala. Na više političkih frontova, razjedinjeni, sa platformom očuvanja zatečenog stanja (kakvo god da je ono)... Đinđićeva vlada je prihvatila privremene ustanove, ali je kasnije tražila reintegraciju pokrajine ili „novi Dejton" sve to sa nadom u njenu podjelu. Živkovićeva vlada je izmislila „suštinsku autonomiju". Prvi Koštuničin kabinet se poigravao kantonizacijom, a drugi se okrenuo modelima Hong Konga i Olandskih ostrva. Kohabitacija Tadića i Koštunice otkrila je politički flogiston, čudesni element diplomatije ravan arhitektonskom čudu „čardaka ni na nebu ni na zemlji". Riječ je, pogađate, o formuli „više od autonomije manje od nezavisnosti". Srbija je, ukratko prihvatala sve (dakle 95 odsto kapaciteta međunarodno priznate nezavisne države) samo pod uslovom da Kosovo ostane formalno u onom statusu u kome je 2000. godine zatečeno. SAD i EU su u međuvremenu primijetili da, čak, i takva politika u Srbiji ima mnogo više pristalica među političarima nego u narodu. Narodu koji poslije niza razočaranja, poraza, pod pritiskom bezdušnih velikih sila i razjedan kanceroidnim nacionalizmima bivše braće, već dvije decenije tihom većinom želi nemoguće, sanja propušteno, računa na nezarađeno i glasa sa strašću kratkoročnog računa. Čitav spor između DS-a i DSS-a oko naše kosovske politike može da se svede na dva zaključka. Nijedna strana nije bila u pravu, samo što je jedna vjerovala u svoju politiku, a druga nije čak ni toliko. DSS je štitio postojeće stanje, vjerovao je da će mrtva državna zajednica oživjeti samo ako je budu održavali u pravnom životu i da će suverenitet „pobjedom prava nad silom" postati nešto više od praznog slova na papiru. Borili smo se dugo i teško, oslonili se na Rusku Federaciju, koja nas je iskoristila kako bi pomogla otcjepljenju Južne Osetije i Abhazije i prijetnjom izgradnje gasovoda Južni tok podstakla smjenu nekooperativnog vođstva Ukrajine. Pored Rusije, DSS je računao na vrijeme, koje međutim nije radilo za Srbiju, kao i na moć kakvu nemaju ni neke višestruko veće i bogatije države. Računali su i na birače i SPS. Principijelonost birača svuda u svijetu, pa i u Srbiji, nije konstanta na koju se može osloniti. Kad je riječ o SPS-u, nije vrijedno rasprave. DS je pobijedila na izborima 2008. sa tezom da „EU nema alternativu". Do tada je četiri-pet članica EU priznala nezavisno Kosovo. Uporavo zato je Srbija popuštala, priznala Euleks, odustala od insistiranja na sprovođenju „šest principa", napustila akcione planove i oslonila se na savjetodavno, neobavezujuće mišljenje Međunarodnog suda pravde. Odluka je stigla. Razumljivo, niko od prvih ljudi Srbije ne pokazuje ni najmanju spremnost da prihvati odgovornost za ovaj jezivi diplomatski promašaj i državnički neuspjeh. PiŠe: Čedomir AntiĆ http://www.dan.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=Povodi&datum=2010-07-26&clanak=240240
_______________________________________________ SIM mailing list [email protected] http://lists.antic.org/mailman/listinfo/sim
