Oluja nad Tustinjom
Datum objave: 13.08.2010. Piše: Viktor Ivančić Kvalitetne ratne strategije takve su da podrazumijevaju kako je svaka žrtva s protivničke strane nužna. General Anton Tus bio je kvalitetan ratni strateg. Da bi se u ratnoj operaciji izbjegle nevine žrtve, smatra general Tus, potrebno je operaciju pripremiti tako da se potencijalnim žrtvama unaprijed odrekne privilegija nevinosti. Na taj će se način izvojevati silovita ratna pobjeda, te istodobno udovoljiti Ženevskoj i drugim međunarodnim konvencijama. General Tus slovi za umjerenog čovjeka. Dok je služio Franji Tuđmanu kao prvi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, a zatim kao savjetnik za vojna pitanja, nikad se nije odavao povišenim nacionalnim strastima niti razmetao nazdravičarskim hrvatstvom. Pritom ga je sve vrijeme žuljala i stigma oficira bivše JNA. Nakon umirovljenja, general Tus odvažno je progovorio o paralelnoj liniji ratnog zapovijedanja, o proustaškoj struji ministra obrane Gojka Šuška, te o svojim nesporazumima s Tuđmanom kojemu nije bilo jasno mnogo toga, pa niti to da je rat u Hrvatskoj počeo. General Tus čest je gost hrvatskih medija, naročito u vrijeme obljetnica slavnih ratnih pobjeda. Novinari su sigurni da će – za razliku od većine drugih visokih vojnih dužnosnika, penzioniranih ili aktivnih – od generala Tusa dobiti racionalne odgovore, lišene lažnog zanosa, folklorne mržnje i rodoljubne patetike. General Tus progovara kao hladni profesionalac, nesklon afektacijama, i baš zbog toga ulijeva povjerenje – nećemo li Domovini najviše pomoći tako da uz maksimalnu učinkovitost obavimo zadatak koji nam je povjeren? Svaki svoj javni istup general Tus pretvara u staloženi i dostojanstveni trijumf vojnog uma. K tome, političari mu idu prilično na živce, makar im je uvijek bio pri ruci. General Tus drži da politički smutljivci, svojim neodgovornim ponašanjem, uglavnom ometaju školovane stručnjake, stvaraju konfuziju i derogiraju učinke časnoga vojničkog zanata. Strašna izjava Novinar Jutarnjeg lista upitao je generala Tusa što misli o izjavi srbijanskog predsjednika Borisa Tadića da je “Oluja” bila zločinačka akcija. “To je strašna izjava!” izjavio je general Tus. Urednici Jutarnjeg tu su izjavu generala Tusa o izjavi predsjednika Tadića, prirodno, istaknuli u naslovu ovećega intervjua. General Tus dometnuo je još u svojoj izjavi da Tadićava izjava, osim što je “strašna”, “nema opravdanja”, da je ona “neshvatljiva”, da nas treba “zabrinuti”, a na koncu i “uplašiti”. “Otrežnjenje i suočavanje s prošlošću se mora dogoditi”, istaknuo je general Tus. U pasusu prije toga novinar Jutarnjeg lista, koristeći se divnim plutajućim stilom, upitao je generala Tusa kako gleda “na ono što se dogodilo nakon Oluje a baca sjenu na tu važnu akciju”, zbog čega tužilaštvo u Haagu traži “drastične zatvorske kazne” za generale Gotovinu, Markača i Čermaka. General Tus odgovorio je da krivnju za “to” snosi “ta druga linija zapovijedanja”, a za prijedlog osuda drži da je “izvan svake pameti”. O likvidacijama nenaoružanih stanovnika – jer “ono” i “to” se, između ostaloga, odnosi na ubojstva oko sedam stotina civila, uglavnom staraca – general Tus je izjavio sljedeće: “U Krajini nije bilo obitelji ili kuće koja nije barem nekoga dala u vojsku. Svi su bili uključeni. Toliko su bili povezani da među njima nije bilo ‘klasičnih’ civila posve neuključenih u ratna djelovanja. To sud ne može zanemariti.” Da li bismo ovu izjavu generala Tusa mogli smatrati strašnom? Treba li ona ikoga “zabrinuti”, “uplašiti” ili mu se učiniti “neshvatljivom”? Da li bi bilo realno očekivati da sljedećih dana u Jutarnjem listu – po uzoru na masno otisnutu ocjenu “Izjava Borisa Tadića o Oluji je strašna” – osvane naslov “Izjava generala Tusa o zločinima u Oluji i nakon nje je strašna”? Teško, ili bolje – strašno teško. Jer general Tus ne istupa kao uspaljeni političar, niti kao uobičajeni ovdašnji nitkov koji će u slavljeničkim prigodama sijati međunacionalnu mržnju, naprotiv, on barata isključivo suhim činjenicama i njihovim stručnim verifikacijama. General Tus samo iznosi svoj neumoljivi profesionalni sud. Ako tvrdi da u Krajini uopće nije bilo “klasičnih” civila, nego su “svi bili uključeni” u oružanu agresiju, računajući i 80-godišnjake koji su staje, sjenice i pojilišta pretvorili u bunkere i rovove – pa “sud ne može zanemariti” činjenicu da su im potiljci zaprimili metke s određenim razumnim razlogom – onda general Tus, na svoj tradicionalno neuvijen način, predočava nekadašnje vojno-strategijske procjene, koje su danas, petnaest godina kasnije, samo potvrđene. Ratna strategija generala Tusa, usklađena s uzusima međunarodnoga prava, otprilike je sljedeća: broj civilnih žrtava u nekoj ratnoj operaciji značajno će se smanjiti ako što većem broju stanovnika uskratimo status civila. Treba poduzimati sve raspoložive mjere da bi se ostvario ovaj humani aspekt ratovanja. Zločini nad civilnim stanovništvom nisu mogući tamo gdje civilnoga stanovništva nema. Ako je to svima jasno, gospodo, molim, ispunite zadaće koje Domovina pred vas postavlja! Krajnje ekstremne ličnosti Podrobnija analiza vjerojatno bi pokazala da za generala Tusa “klasični” civili općenito nisu veličina u optjecaju, svakako ne faktor koji bi iole značajno poremetio ravnotežu u jednadžbi. Njegov doktrinarni um, odnjegovan u vojnoj akademiji, upozorava ga da čitav svijet nije ništa drugo nego zbir nesretno raspoređenih strateških mjesta, monumentalni patchwork sastavljen od “vojno interesantnih područja”, gdje u trenucima opće frke nema “neuključenih”, nego su “svi uključeni” i “tako povezani” da predstavljaju mnogoljudne borbene mašine, kompaktne etno-militarne organizme, a dekadenciji “klasičnog” civilstva odaju se tek u doba službeno proglašenog mira, razdobljima koja njega, generala Tusa, kao iskusnog ratnog profesionalca, ispunjavaju stanovitom nelagodom i tjeskobom. Problem je s onima koji, potpuno neupućeni u vojnu materiju, i dalje njeguju civilni pristup ratnim doktrinama. Ako bi, primjerice, Haško tužilaštvo uzelo zdravo za gotovo prosudbu generala Tusa kako u Krajini u ljeto ’95. nije bilo “klasičnih” civila, pa je dakle prema njima trebalo postupati kao da su naoružani i “uključeni u ratna djelovanja”, makar to bili 80-godišnjaci zabunkerirani u stajama, tada bi to mrsko međunarodno tijelo samo osnažilo svoju tezu da je “Oluja” bila rezultat “udruženog zločinačkog pothvata”, a vjerojatno bi i Borisu Tadiću to bio dodatni argument za izjavu o “zločinačkoj akciji”, te bi mu se ona (izjava, ne akcija) činila daleko manje strašnom nego što je doživljava general Tus. Ili bi bilo uputnije stvar približiti na primjeru koji ne sadrži samo vojno-strategijsku, nego i osobnu komponentu? I gdje uopće nema civila – ni “klasičnih”, ni “uključenih” – nego ordiniraju samo vojna lica, što mrtva, što živa? Uoči osvajanja kasarni JNA u Bjelovaru i Koprivnici, 27. rujna 1991., general Tus izdao je pisanu naredbu čiji dio glasi ovako: “U pripremi realizacije plana sa odstojanja tajno izvršiti likvidacije krajnje ekstremnih ličnosti, koje su u stanju da svojim nepromišljenim postupcima nanesu masovne gubitke pučanstva i ogromne materijalne štete.” Iako dokument više nalikuje narudžbi ubojstva nego planu ratne operacije, general Tus nije precizirao tko su “krajnje ekstremne ličnosti” koje valja “tajno likvidirati”, već je to ostavljeno na procjenu terenskim zapovjednicima, a generalova naredba poslužit će kao alibi za bilo kakav ishod. Uostalom, u prilikama kada ni civili nisu “klasični”, “krajnje ekstremne ličnosti” vrlo su fleksibilna kategorija, naročito ako nose uniforme. Dosta godina kasnije general Tus potvrdio je da je zapovijed autentična, te da je vrijedila od 28. rujna do 3. listopada, ali da ona nije provedena: “na žalost”, naglasio je general, jer bi u protivnome bilo spašeno više života hrvatskih vojnika. Kapitalne mudrosti Suprotno toj tvrdnji, međutim, naredba generala Tusa je sasvim sigurno provedena, premda je on (možda) nije takvom zamislio. “Tajne likvidacije” su obavljene, striktno u duhu naloga, negdje oko 19 sati 29. rujna, i jedina neobična okolnost je što su “krajnje ekstremne ličnosti” u trenutku likvidacije bile lišene ličnog naoružanja. Kada su se, nakon dvosatnih borbi oko kasarne “Božidar Adžija” u Bjelovaru, vojnici JNA predali i položili oružje, izdvojeni su, odvedeni i ustrijeljeni zapovjednik vojarne pukovnik Rajko Kovačević, njegov zamjenik potpukovnik Miljko Vasić, te kapetan prve klase Dragiša Jovanović koji je bio oficir sigurnosti. Istraga o tim ubojstvima otvorena je najprije u Beogradu, zatim u Haagu, da bi u ljeto 2006. istragu nevoljko pokrenulo i Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru: ne treba ni napominjati – bez ikakva ishoda. Prema iskazima petorice svjedoka, zločin je izgledao ovako: u krugu kasarne, gdje su bili postrojeni zarobljeni vojnici, pojavio se tadašnji predsjednik bjelovarskog Kriznog štaba Jure Šimić, naredio zarobljenicima da se skinu do pojasa, prozvao imena trojice visokih oficira, odveo ih stotinjak metara dalje, odakle su se kroz nekoliko minuta začuli pucnji. Kasnije je za sve zainteresirane bilo organizirano morbidno razgledavanje mrtvih tijela; stravični prizori, koji su uključivali čak i mokrenje po truplima ubijenih oficira, zabilježeni su video kamerom, pa je ta snimka emitirana 29. rujna 2006., na petnaestu godišnjicu zločina, u središnjem dnevniku Radio-televizije Srbije. Naredba generala Tusa, za koju tvrdi da “na žalost” nije provedena, prvi put je pak objavljena 1997., u knjizi pod naslovom “Bjelovar u Domovinskom ratu” čiji je autor – Jure Šimić. Predgovor Šimićevoj knjizi, šest godina nakon “tajne likvidacije krajnje ekstremnih ličnosti” (zbog koje načelnik Glavnog stožera, ako je već djelo bilo protivno njegovoj zapovijedi, nije poduzeo nikakve istražne radnje), napisao je – pogodili ste – general Tus. General Tus slovi za umjerenog čovjeka. Strašne izjave poput onih kakvima se razmeće Boris Tadić sigurno ga duboko uznemiruju. Ali nastoji zadržati pribranost i – kad god ga novine angažiraju – istupati racionalno, bez afektacija, folklorne mržnje i rodoljubne patetike. Namjeran je svjedočiti o istini cjelokupnim svojim integritetom. Dok uzvišeno zuri u objektiv fotografskog aparata razmišlja kako je odviše toga na strani pravde: njegov profesionalni i ljudski moral, te – iznad svega – njegova vojnička čast. Kroz glavu mu struji nekoliko kapitalnih mudrosti koje će, ako ih ne zaboravi, istresti u novinarov diktafon. Na primjer: “Otrežnjenje i suočavanje s prošlošću se mora dogoditi.” A opet, general Tus ima previše godina da bi takvo što bilo razumno očekivati. http://www.novossti.com/2010/08/oluja-nad-tustinjom/
_______________________________________________ SIM mailing list SIM@antic.org http://lists.antic.org/mailman/listinfo/sim
