ZIDANJE SKADRA
NATO Mnogo je razloga da jedna slobodna i demokratska država ne stupi u članstvo Sjevernoatlantskog saveza. Riječ je zastarjeloj, preživjeloj, militarističkoj i birokratskoj tvorevini. Njene vođe su iz brojnih razloga, od kojih mnogi ne samo da nikada nisu javno objelodanjeni, već i nemaju neposredne veze sa Balkanom, ratovali protiv Srbije i vodili politiku koja je u svojoj suštini milionima ljudi osporavala legitimna prava i širila srbofobiju u zapadnoj javnosti. Nije zato ni čudo što je javnost Srbije, baš kao i javnost izvjesnih susjednih država u kojima u velikom broju živi naš narod, jako neraspoložena prema NATO-u. Nije iznenađenje što su demokratske i reformske vlade Srbije prihvatile ovaj nauk istorije i stav velike narodne većine. Tako je prije nepune tri godine Narodna skupština Srbije donijela jednu deklaraciju kojom je, između ostalog, proglasila i vojnu neutralnost. Međutim, postoje li razlozi protiv ovakvog stava? Najvažniji razlog je državni pragmatizam. Naime, zar poslije tri suštinski izgubljena rata nama Srbima nije jasno da ne treba da rasipamo dragocjene snage. Početkom devedesetih naša zemlja stala je na tri velika politička (ali i vojna) fronta. Naše političke elite su željele očuvanje jugoslovenske države. Srpski narod se borio za svoja prava (redovno upotrijebljen radi ciljeva elite koja je branila veliku i rasipnu birokratsku državu). Konačno ova najveća kolektivna, dijelom samostvorena, žrtva jugoslovenskog ekonomskog socijalizma, silno se zalagala za očuvanje socijalizma, ili makar za što kasniji dolazak kapitalizma. Elite su prošle na različite načine, ali da nije bilo Haškog tribunala, teško da bi im zaprijetilo bilo šta teže i strašnije od nekoliko godina boravka u opoziciji. Ljudi su izginuli, Jugoslavija je propala, srpski narod izgubio svoja prava i vezan za stub srama, a kapitalizam je stigao u gorem obliku nego što bi to ranije bio slučaj... Da smo bili spremniji da se odreknemo onih nerealnih ciljeva koji prevazilaze naš narod i državu, kao i ličnih interesa, da smo imali elitu makar i malo bolju od prosječnih građana, koja autoritet ne gradi samo na populističkoj popularnosti – možda ne bismo bili poraženi. NATO je realnost Balkana. Uskoro će 1,7 miliona Srba, svaki peti koji živi u regionu, živjeti u državama članicama Sjevernoatlantskog saveza. Na Kosovu i Metohiji, svetim i dragim zemljama naše istorije, na kome živi 100.000 i treba da se vrati još 150.000 Srba i ostalih prognanih građana, upravlja NATO. Sve države uz granice Republike Srbije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, ili su već stupile u Sjevernoatlantski savez ili će uskoro postati njegove članice. Dakle hiljadu kilometara unaokolo uspostavljen je veliki vojni prostor najmoćnijeg saveza na svijetu. Istovremeno, ekonomski uticaj država članica ovog saveza daleko je iznad ionako velikog političkog upliva na našu državu. Odatle i tuganjiva činjenica da čitav sponzorisan nevladin sektor i resorno ministarstvo u Vladi Srbije, otvoreno rade u prilog stupanju u NATO, a protiv neutralnosti koja je još uvijek zvanična i legitimna politika demokratske države Srbije. Našoj državi dakle prijeti da bude izolovana, ucijenjena, izložena neprijateljstvu koje ne bi bilo samo motivisano nacionalizmima novih nacija, i interesima pojedinih naših susjeda. Zašto nam je potrebno neraspoloženje velikih sila sa kojima mi kao mala država nikada ne treba da na svoju inicijativu ulazimo u sukob. Treba samo pogledati kakva je politika Ruske Federacije prema NATO-u i regionu bivšeg Sovjetskog Saveza, pa shvatiti da nama pretiče oholosti, a nedostaje promišljenosti. Naravno da nije na našim građanima da se neposredno i preko opredjeljuju oko tako nejasnih pitanja. Narodu treba predstaviti jednu složenu politiku kojoj su u interesu sigurnost, sloboda i prava cjelokupnog srpskog naroda. Kada budemo odlučivali u fokusu treba da nam budu Srbija, srpstvo i svi građani Srbije, ništa više. Ako su albanski staljinisti, koji su zbog svojih uvjerenja decenijama robijali, u interesu nacije poslije samo jedne vožnje od granice do Tirane postajali „liberalni-demokratiĆ koji će Ameriku doživljavati kao instrument Svevišnjeg, ne vidim zašto prvi ljudi Srbije ne mogu da prevaziđu interese svojih stranaka, vlasti ili frustracije iz 1999. godine. Na drugoj strani još manje mogu da prihvatim intelektualne i političke najamnike, koji iako građani i činovnici srpske države, već godinama suštinski zastupaju interese NATO-a u Srbiji. Svojim indiferentnim stavom, stalnim odlaganjima, naša država omogućava stvaranje generacija takvih stručnjaka, činovnika i političara. Mene najviše boli poniženje našeg naroda. Da li bi Srbija mogla da pomogne da takav ishod u nekim slučajevima bude izbjegnut. U državama u kojima je obespravljen, ili tamo gdje je doskora bio progonjen, naš narod po pitanju NATO-a vodi borbu protiv većine ili pristaje uz nju svjestan da je Srbija zvanično protivna, a stvarno nezainteresovana. Logično je da srpske stranke u okruženju budu u opoziciji NATO-u. Upravo zato vlada Republike Srbije treba da i iz moralnih razloga jasno, iskreno i stalno obavještava legitimne predstavnike i ustanove srpskog naroda u regionu o svojim stvarnim namjerama kad je riječ o NATO-u. Naš narod koji živi u regionu na ovom velikom i važnom pitanju ne smije da doživi bilo kakav politički gubitak. Politika prema kojoj građanima treba govoriti jedno, raditi drugo, a onda čekati da protok vremena i sudar sa stvarnošću učini ostalo (oslobodi vlasti bilo kakve odgovornosti i moguće nepopularnosti) vodila je Srbiju stranputicom. Vrijeme je za drugačiju politiku Srbije. понедељак, 16 август 2010 20:17 Чеда Антић http://www.dan.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=Povodi&datum=2010-08-16&clanak=242981
_______________________________________________ SIM mailing list SIM@antic.org http://lists.antic.org/mailman/listinfo/sim
