MATTHEW PARISH: Republika Srpska nakon osamostaljenja
Date: Friday, August 27, 2010, 7:22 PM
kome nezavisnost i otcjepljenje Republike Srpske smatra neizbježnom i skoro
završenom stvari. Nekoliko domaćh medija ponovo je objavilo ovaj tekst u
turbulentno predizborno vrijeme a on je više nego vjetar u leđa Miloradu
Dodiku. Podsjećamo na pisanja Parisha prije godinu dana koje je sadašnji visoki
predstavnik Valentin Inzko nazvao “neodgovornim”
Magazin Žurnal sutra će objaviti prvi dio velikog intervjua sa Parishom u kojem
objašnjava zašto je čvrsto ubijeđen da RS neće ostati dio Bosne i Hercegovine,
kako i kada bi se to moglo desiti i zašto su izjave stranih zvaničnika o
nedjeljivosti licemjerne.
Često se zaboravlja da je građanski rat u Bosni i Hercegovini od 1992-95 godine
okončan planom podjele, kojim je ova zemlja razdvojena na muslimansko-hrvatsku
Federaciju i Republiku Srpsku s institucijama centralne vlasti koje su u
početku bile toliko slabe da su bile gotovo nevidljive. No, do razvoja tih
institucija došlo je kroz intervencije međunarodne zajednice u razdoblju od
narednih trinaest godina i duže, tokom kojih su neposlušne strane bile
prisiljene da sarađuju, dok je podijeljenost zemlje prikrivana. U posljednje
tri godine, oslabilo je zanimanje međunarodne zajednice za ovu zemlju, stvorene
institucije su se pokazale neodrživim u nedostatku vanjskog pritiska, dok se
sadašnji vođa bosanskih Srba dao na rastavljanje centralne države. On sada
manevriše s ciljem sprovođenja de facto, a potom i de jure nezavisnosti srpskih
teritorija.
Glavna figura međunarodne zajednice u zemlji, visoki predstavnik, ima
tradicionalnu ulogu prokonzula sa ovlaštenjem da nameće odluke. Međutim, njegov
je autoritet sada toliko oslabio da on nije u mogućnosti da spriječi planove
bosanskih Srba, što se vjerovatno neće ni promijeniti. Vojne i političke opcije
koje su dostupne Zapadu kako bi se spriječilo otcjepljenje su neprivlačne, a
vjerovatno i nedjelotvorne. Ono što bosanski Srbi uspiju ostvariti, bosanski
Hrvati će pokušati naknadno. Moguće je da će doći do podjele zemlje na nekoliko
dijelova. Zapad stoga mora radikalno preispitati svoju politiku prema Bosni.
Neodlučno prihvatanje de facto secesije bosanskih Srba, iako neprivlačno iz
istorijske perspektive, moglo bi se pokazati najmanje lošim izborom. U svakom
slučaju, ono što je potrebno jeste osjetljiva i fleksibilna diplomatska
strategija, jer ukoliko se separatističkim težnjama bosanskih Srba i Hrvata,
ili nastojanjima bosanskih Muslimana da sačuvaju jednistvo zemlje ne pristupi
na pravi način, postoji stvarna opasnost od obnavljanja oružanog sukoba.
U Jugoistočnoj Evropi će uskoro nastati nova država - "Republika Srpska" – kao
osma po redu država koja poniče iz krvavih jugoslovenskih ratova 1990-ih.
Međutim, rađanje ovog novog problematičnog djeteta neće biti ni lako, niti
jednostavno. Može doći do ljudskih žrtava, a moguće je da će uslijediti
diplomatska izolacija. Opcije za koje će se međunarodna zajednica odlučiti
nakon tih događaja biće od presudnog značaja za dobrobit svih naroda u regiji.
Za zapadne kreatore političkih odluka to će biti pitanje odabira manjeg zla.
Zbog trenutnog nedostatka pažnje za regiju, postoji i realna opasnost da
međunarodna zajednica nije pripremljena za događaje koji bi mogli uslijediti.
Svrha ovog teksta je da se taj rizik preduprijedi, stimulisanjem ozbiljne
rasprave o tome šta učiniti kada se neizbježno već dogodi.
Rat u Bosni je završen 1995. godine mirovnim sporazumom potpisanim u Dayton-u,
Ohio, kojim je zemlja podijeljena na dvije nazgrapno oblikovane federalne
regije sa dosta velikim stepenom autonomije, nazvane orwell-ovskim terminom
"entiteti". Federacija Bosne i Hercegovine, nastala kao nesiguran savez između
prethodno zaraćenih Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, zauzima južni i zapadni dio
ove bivše jugoslovenske republike. Federacija ima dva de facto središta,
Sarajevo (službeno središte Bosne), gotovo isključivo bošnjački grad, i zapadni
Mostar, koji predstavlja hrvatsku polovinu podijeljenog grada na jugu zemlje
koji je bio poprište žestokih borbi u kojima su stradale hiljade civila.
Teritorija Federacije je dodatno podijeljena na deset kantona, od kojih su neki
bošnjački, a neki hrvatski. Drugi entitet, poznat kao Republika Srpska ("Srpska
Republika" ili "RS"), u kojem i dalje žive gotovo svi bosanski Srbi, zauzima
izduženu teritoriju sjeverno i istočno od Federacije.
Bilo je očigledno čak iz samog imena da je Republika Srpska od početka imala
pretenzije prema državnosti. Oba entiteta bi imala svog premijera,
predsjednika, ustav i ustavni sud. To je bio slučaj i sa svim kantonima u
Federaciji BiH, što je dovelo do stvaranja mreže mikro-država unutar jedne od
dvije već postojeće mini-države. Konačno, Bosna je imala i sopstveni slobodan
grad, Brčko - grad od strateškog značaja i regija u sjevernoj Bosni sa
tradicionalno većinskim Bošnjačkim stanovništvom. Budući da je bio kopneni most
između dva dijela prekinute srpske teritorije, srpske snage su u Brčkom tokom
rata sprovele etničko čišćenje, te je grad 1995. bio pod srpskom kontrolom. Ne
mogavši se složiti u Dayton-u kojem od dva entiteta će pripasti ovaj
kontroverzan grad, strane su odgodile rješavanje ovog pitanja upućivanjem na
proces "obavezujuće arbitraže". Time je Vlada SAD-a dobila priliku da postavi
sopstvenog "međunarodnog supervizora" u grad, uz pojačanje u vidu američkih
vojnih snaga. Supervizor je preuredio područje stvorivši "Distrikt", politički
drugačiji od entiteta, sa vlastitim zakonima, ustavom, parlamentom i
institucijama, te je izdejstvovao etničku reintegraciju kroz agresivni program
povratka izbjeglica.
Iznad dva entiteta je postavljen niz institucija centralne vlasti koje su
teoretski postojale, tako što su stvorene na papiru Daytonskim mirovnim
sporazumom. No, ove institucije su bile prisiljene na postojanje samo uz
najveći pritisak visokog predstavnika u Bosni, međunarodnog guvernera čiju su
funkciju i stvorile mirovne snage, ali i tada tek uz veliko oklijevanje. Nakon
zločina počinjenih od strane srpskih snaga tokom rata u Bosni, Zapad je
posmatrao stvaranje Republike Srpske kao nužno zlo, u najboljem slučaju, ili
"genocidnu tvorevinu", po riječima sadašnjeg bošnjačkog člana predsjedništva
Harisa Silajdžića, koja će na kraju biti poništena u nastojanju za
uspostavljanjem jedinstvene Bosne. Ovaj cilj, jednom ostvaren, poslužio bi kao
nadoknada za kolektivni osjećaj krivnje koju međunarodna zajednica osjeća prema
Bošnjacima zbog propusta da intervenišu s dovoljno snage tokom ratnog sukoba.
Kako bi se sproveo ovaj cilj, visokom predstavniku su dana enormno široka i
nekontrolisana zakonska ovlaštenja koja mu omogućavaju da raspusti izabrane
zvaničnike, da nameće zakone i da zamrzne bankovne račune političkih stranaka.
Zakonskom upotrebom prijetnji i zauzvratnim nametanjima, visoki predstavnik je
prisilio zaraćene etničke skupine da ostvare saradnju na državnom nivou. Iako
je Ustav prihvaćen u Dayton-u ograničio nadležnosti centralne vlasti svodeći ih
na skroman broj, do 2006. godine broj državnih funkcija bio je značajan. Tada
su te funkcije obuhvatale procesuiranje ratnih zločina i finansijskog
kriminala, vanjske poslove, indirektno oporezivanje, centralnu banku i
pregovore sa EU. Te strukture su stvorene prijetnjama upućenim političarima iz
redova bosanskih Srba, čiji je ugled bio ukaljan zbog povezanosti sa ratnim
zločinima, u vidu karata u jednom pravcu do Međunarodnog krivičnog suda za
Jugoslaviju u Haagu ukoliko odbiju da sarađuju. Nove centralne institucije su
bile finansirane iz sredstava međunarodne pomoći, neovisno od domaće ekonomije
Bosne i Hercegovine koja je u stalnom stanju bankrota.
No, dvije stvari su se tada promijenile. Prije svega, ko god je mogao biti
deportovan u Haag tamo je već bio, dok je tokom rata vladajuća politička
stranka bosanskih Srba SDS (Srpska demokratska stranka), oslabljena kroz sve
opresivnije mjere koje su svi visoki predstavnici jedan za drugim preduzimali u
vezi sa njenim finansijama i protiv njenih službenika. To je dovelo do uspona
Milorada Dodika, potpuno drugačije sorte političara iz redova bosanskih Srba,
čiji je ugled bio neukaljan učešćem u ratu. Njegovu novu stranku, SNSD (Savez
nezavisnih socijaldemokrata), visoki predstavnici više nisu mogli uslovljavati
nikakvim prijetnjama, jer zvaničnici iz njegove stranke nisu imali ratnu
prošlost koja bi mogla biti upotrijebljena protiv njih. Drugo, interesovanje
međunarodne zajednice za Bosnu je oslabilo, a sa tim su presušili i ogromni
izvori razvojnih sredstava neophodnih za održavanje i funkcionisanje državnih
institucija. Tako se porezni sistem Bosne i Hercegovine, hronično neefikasan i
zaražen korupcijom, sve više oslanjao na finansiranje od strane centralne
države. Ta dva faktora, u kombinaciji s dramatičnim povlačenjem stranih
mirovnih snaga, spojila su se upravo u trenutku kada je Milorad Dodik postao
predsjednik Vlade Republike Srpske u januaru 2006.
Milorad Dodik dijeli dosta zajedničkih osobina sa Vladimirom Putinom. Odlučan,
oštrouman, nezainteresovan za demokratiju, koristeći nacionalni ponos svog
naroda kao izvor političke moći, i odlučan da unaprijedi status svoje nacije
nakon decenije slabosti, on je snažan protivnik slabim i neučinkovitim
predstavnicima međunarodne zajednice koji su preostali u Bosni i Hercegovini.
Neuprljan ratnom prošlošću Republike Srpske, te ohrabren snažnom međunarodnom
kritikom nezgrapne taktike korištene od strane međunarodnih upravitelja u BiH,
Dodik je neranjiv za tradicionalne metode visokih predstavnika. On je u više
navrata posramio visokog predstavnika frustrirajući svaki njegov napor,
zahvaljujući svojoj kontroli nad velikom većinom srpskih zvaničnika u cijeloj
zemlji, uključujući i državnog premijera. Malo je toga što visoki predstavnik u
Bosni sada može učiniti da ga obuzda. On nema novac koji bi eventualno mogao
uskratiti (Republika Srpska sada dobija investicije iz istočne Evrope i
Rusije), niti ima vojne snage koje bi mogao poslati da djeluju (međunarodne
mirovne snage prisutne su u zanemarivom broju).
Kada je Kancelarija visokog predstavnika pokušala da Dodiku pripiše optužbe za
korupciju, on je zatvorio Sud BiH . Potom je zatvorio državno preduzeće za
proizvodnju električne energije. Kada je međunarodna zajednica pokušala
nametnuti centralizovan sistem upravljanja policijom u cijeloj zemlji, Dodik je
osujetio taj proces podbadanjem svojih bošnjačkih kolega da se uključe u
zažarene rasprave oko trivijalnih naziva. Kada je visoki predstavnik pokušao
promijeniti glasanje u državnom Vijeću ministara (glavno izvršno tijelo na
državnom nivou), Dodik je isposlovao da državni premijer podnese ostavku,
paralizujući time centralne organe vlasti. Dodik je više puta dokazao da sa
svim centralnim institucijama može raditi šta hoće. Teoretski, visoki
predstavnik posjeduje ovlaštenje da smijeni Dodika sa funkcije. Sasvim je
sigurno da bi bilo koji od Dodikovih prethodnika koji bi postupao na takav
način, doživio upravo takvu sudbinu. No, teoretski autoritet visokog
predstavnika je sada lišen moći, jer ne postoji način da se sprovede. Više nema
stranih vojnika da izbace Dodika iz njegove kancelarije. Državna policija je
malobrojna, slaba i etnički podijeljena, i nije ravna da se suprostavi
mnogobrojnijoj policiji Republike Srpske. Bosna nema vojsku od bilo kakvog
značaja. Organi Republike Srpske imaju kontrolu nad svojim poreznim prihodima,
i mogu se finansijski povući iz ostatka zemlje, bez značajnih sankcija. Dodik
drži sudbinu zemlje u svojim rukama. On je najmoćniji političar u Bosni.
Dodikov plan je transparentan. Kratkoročno, plan je da se osigura nezavisnost
Republike Srpske od institucija bosanske centralne države. To će biti
jednostavno za postići, jer centralna vlast, kao i sam dejtonski Ustav,
uključuju "konsocijativne" principe, pri čemu se odluke mogu donijeti samo
konsenzusom predstavnika sve tri etničke grupe u zemlji. Pod uslovom da bude u
mogućnosti da nastavi sa kontrolisanjem velike većine srpskih zvaničnika – što
se može postići korištenjem izuzetno efikasne stranačke mašine - on može
blokirati svaku značajniju odluku, što će dovesti do raspadanje institucija.
Uticaj državne policije i Suda BiH već slabi u Republici Srpskoj, koja ima
sopstvenu policiju, sudstvo, porezni sistem, nacionalnu zastavu i pravni režim.
Jedine značajne institucije koje dijeli s ostatkom zemlje su zajednička valuta,
zajednički režim registarskih tablica , zajednički sistem PDV-a i prikupljanja
prihoda, zajednička granična kontrola i Sud BiH. Sve ove institucije će biti
lako razmontirati. Euro, koji se već koristi kao druga valuta, lako dostupna i
iz bankomata, mogao bi biti formalno usvojen preko noći. Iako se registarske
oznake ne razlikuju po federalnim jedinicama BiH, one se izdaju na lokalnom
nivou, što čini jednostrane promjene lakim i mogućim.
Centralni državni račun za indirektno oporezivanje nalazi se u Banjoj Luci, i
ne bi bilo naročito teško preusmjeriti sve indirektne poreze prikupljene od
prihoda sa teritorije Republike Srpske na odvojeni račun Republike Srpske. U
svakom slučaju, ministar finansija Republike Srpske može staviti veto na sve
odluke državne uprave za indirektno oporezivanje, urušavajući time sistem
iznutra bez ikakvog napora. Teoretski objedinjena Državna granična služba
sačinjena je od gotovo isključivo srpskih službenika tamo gdje granice zemlje
potpadaju pod teritoriju Republike Srpske. Na prelazu između RS i Srbije,
granice su gotovo nevidljive i vozila sa lokalnim tablicama se često i ne
zaustavljaju. Sud BiH je nekada bio snaga na koju se moglo računati, ali se
kroz čitavo svoje postojanje od 2003. godine oslanjao na međunarodne suce i
tužioce, dok je finansijsku podršku dobijao od stranih donatora. Ovakav
aranžman nikada nije bio održiv, tako da međunarodni zvaničnici ovog suda sada
masovno odlaze, upravo zbog prijetnji srpskih političara da će blokirati
produženje njihovih mandata. Oni su s pravom zaključili da za njih nema
stabilne karijere u ovoj političkoj baruštini. Sudovi Republike Srpske odani su
Dodiku, i neće biti spremni da vjerno provode državne zakone protiv interesa
Republike Srpske.
Dodikova motivacija u sprovođenju plana odvajanja je jednostavna. Dok je
politika u Federaciji BiH podijeljena između zaraćenih političara iz dvije
etničke skupine, pet glavnih političkih stranaka i deset kantona, u Republici
Srpskoj politika je izuzetno jedinstvena. Svime upravlja jedna politička
jedinica, jedna politička stranka, i naposljetku samo jedan čovjek. Zašto bi
Dodik odustao od svega toga zarad multi-etničkog i razdornog političkog haosa u
ostalom dijelu zemlje? Ono što je još značajnije, odvajanje od ostatka BiH
upravo je ono što ogromna većina bosanskih Srba želi. Oni dijele kolektivnu
paranoju o kulturnoj i političkoj dominaciji bošnjačke većine. Taj strah je bio
glavni motivacijski faktor za rat u Bosni od 1992-95. Federativna Jugoslavija
je bila otjelotvorenje delikatnog kompromisa između bosanskih Muslimana, koji
su imali većinski uticaj na podsuverenom nivou Republike Bosne i Hercegovine, i
Bosanskih Srba, koji su mogli biti sigurni da će srpski interesi biti
zaštićeni kroz uticaj Srba na saveznom nivou u glavnom gradu Jugoslavije,
Beogradu. Sa raspadom federalnog sistema krajem 1980-ih, rat je postao
neizbježan: bosanski Muslimani su tražili nezavisnost od svojih srpskih
gospodara u Beogradu, dok su bosanski Srbi tražili odvajanje od svojih
potencijalnih novih muslimanskih gospodara u Sarajevu. Obostrani strah od
dominacije i progona vijekovima je upravljao politikom na zapadnom Balkanu i
ništa se nije dogodilo u posljednjih četrnaest godina od završetka rata u BiH
da taj strah ublaži.
Jedina sila koja je spriječila odvajanje Republike Srpske nakon 1995. godine
bila je Kancelarija visokog predstavnika (OHR), izdavanjem dekreta u cilju
centralizacije koji su bili poduprijeti vojskom i diplomatskim pritiscima. No,
od 2006. godine, Kancelarija neokolonijalnog guvernera u Bosni je u sunovratu.
Sa odlaskom mirovnih snaga i slabljenjem međunarodnog interesovanja za regiju,
ovlaštenja visokog predstavnika su izblijedila i postala podložna ignorisanju.
Dodik je u nekoliko navrata javno izjavio da mjere visokog predstavnika smatra
nelegalnim i da će ih ignorisati. Sadašnji visoki predstavnik, austrijski
diplomat Valentin Inzko, ne usuđuje se niti da pokuša da smijeni Dodika
dekretom, kako Dodiku ne bi dao priliku da zbog toga obistini svoje prijetnje
te dovede 50.000 srpskih protestanata u Sarajevo. Takav potez samo bi
strmoglavo doveo do krize i ubrzao ono što je neizbježno. Štaviše, promjena
lidera u Republici Srpskoj učinila bi stvari još gorima, nikako boljim. Često
se zaboravlja da po standardima bosanskih Srba, Dodik predstavlja umjerenu
struju. On nije vidljivo rasista, i nadgledao je povratak bošnjačkih i
hrvatskih izbjeglica u Republiku Srpsku. Zauzeo je umjereni stav u vezi sa
spornim gradom Brčko i obnavljanjem Srebrenice. On je evidentno odlučan da
transformiše Republiku Srpsku u tržišnu ekonomiju i da privuče strana ulaganja.
Spreman je za susrete i dogovore sa svojim kolegama Bošnjacima i Hrvatima.
Možda je pregovaračima međunarodne zajednice teško da to prihvate, ali Dodik
predstavlja najliberalnije krilo političke misli bosanskih Srba.
U prvim danima poslijeratne Bosne i Hercegovine, Dodik je bio saveznik zapadnih
sila u borbi protiv političara SDS-a iz ratnog perioda koji su od Republike
Srpske napravili policijsku državu, podsticanjem nasilja protiv Bošnjaka i
Hrvata koji su tražili da se vrate u svoje predratne domove. U odnosu na ranije
vođe bosanskih Srba - Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Nikolu
Poplašena, Dodik je umjeren. Svaka zamjena za njega mogla biti daleko
ekstremnija, s težnjama ka nezavisnosti u okviru mnogo kraćeg vremenskog
perioda, ili sklonija međuetničkim provokacijama koje bi mogle naglo dovesti do
nasilja. On ili ona bi se mogao/mogla isto tako pokazati manje vještim po
pitanju ekonomije Republike Srpske, otežavajući tako situaciju u kojoj se
nalazi stanovništvo, i samim time otvoriti mogućnost ponovnog posezanja za
uprošćenim i nasilnim nacionalizmom. Dodikov plan za Republiku Srpsku je
postepen. Nezavisnosti će se težiti korak po korak, dok će se postepeno
prekidati jedna po jedna veza sa centralnom državom. Do trenutka kada Republika
Srpska bude de facto nezavisna (što već u ovom trenutku nije daleko),
međunarodna zajednica jedva da će to primijetiti. A potom, upravo kao što se
Crna Gora odvojila od Srbije, najprije de facto odvajanjem od institucija u
Beogradu, do trenutka kada dođe do formalnog proglašenja nezavisnosti, ovaj će
događaj biti svršen čin.
Možda je nekada bilo moguće da tri etničke skupine u Bosni i Hercegovini
postignu zadovoljavajući dogovor: Bošnjaci bi prihvatili labavu konfederativnu
strukturu u kojoj bi različite etničke skupine dominirale različitim političkim
područjima, te bi bile slobodne da razvijaju odnose sa susjednim ili
‘saosjećajnim’ državama (Turskom, Srbijom i Hrvatskom), u zamjenu za
odustajanje od separatističkih težnji Srba i Hrvata. Ali avaj, izgledi za ovaj
umjereno optimističan scenarij gotovo su isparili u poslednje dvije godine, u
velikoj mjeri zahvaljujući trapavom miješanju Kancelarije visokog predstavnika
u domaći politički proces poznat kao "Prudski sporazum". U početku je to bio
obećavajući niz sastanaka između vođa tri glavne političke stranke Bošnjaka,
Hrvata i Srba koji su dali obrise buduće ustavne strukture nakon zatvaranja
Kancelarije visokog predstavnika, koji je u konačnici osujećen kriminalnom
istragom Dodikovih finansija pod pokroviteljstvom Kancelarije visokog
predstavnika. Takođe je značajno ubjeđenje Bošnjaka da stalna neodređenost
Kancelarije visokog predstavnika u vezi sa okončanjem mandata znači da se oni
mogu osloniti na ovu instituciju kao podršku njihovom programu centralizacije
na neodređeni vremenski period. Dodik je na to odgovorio tako što je potvrdio
ubjeđenost Srba da je svaka velika pogodba koja zadovoljava srpske interese, i
koja garantuje značajano očuvanje srpske autonomije, fatamorgana. Tako su se
Srbi postepeno, ali neumoljivo, pomjerili ka završnom činu odvajanja od svojih
nevoljenih sunarodnjaka.
Ovo je moj argument da je nezavisnost Republike Srpske neizbježna. Sada
prelazim na daleko teže pitanje o tome šta bi međunarodna zajednica trebala
učiniti kada se to dogodi.
Glasovi iz Bosne, uključujući i bošnjačke političare i Kancelariju visokog
predstavnika, će zahtijevati upotrebu pravnih ovlaštenja visokog predstavnika.
Isti će glasovi reći da bi on trebao smijeniti Dodika, "poništiti" nezavisnost,
a možda čak i ponovno napisati Ustav Bosne i Hercegovine, ukinuti Republiku
Srpsku, drastično oslabiti njezina ustavna ovlaštenja, ili iskorijeniti
konsocijativni izborni sistem koji omogućava Srbima (i Hrvatima) da vetom
blokiraju inicijative na državnom nivou. Takav radikalan pravac - komadanje
cijele poslijeratne ustavne strukture samo kako bi se ugušile srpske težnje za
autonomijom – primamljiv je, ali i izuzetno opasan i vrlo je teško procijeniti
kada je pravi trenutak da se preduzme. Ako bi takve radikalne mjere bile
primijenjene tek nakon proglašenja nezavisnosti (ili referenduma o
nezavisnosti), bile bi isuviše zakašnjele. Dodik bi ih jednostavno ignorisao -
ili bi ih iskoristio kao izgovor da ubrza svoj plan. Te mjere bi mogle biti
nametnute samo oružanom intervencijom u Republici Srpskoj, i okupacijom od
strane međuarodnih trupa, no niti su potrebni vojnici dostupni niti su njihovi
politički gospodari spremni da ih upute na takav zadatak u vremenu u kojem je
strani vojni avanturizam na jako lošem glasu. Američka vojska se povukla iz
Bosne tek 2004. godine, nakon osam godina, iako je Predsjednik Clinton
garantovao da neće ostati duže od jedne. Ne postoji želja da se vojska vrati
2010. godine - i to po svoj prilici u daleko većem broju.
Da bi se održalo imalo nade u uspjeh bez masovnog vojnog angažmana, do
nametanja od strane visokog predstavnika će morati doći prije nego što se ka
nezavisnosti krene nepovratno punim zamahom. To bi se trebalo desiti sutra. U
ovom trenutku ne postoji međunarodni konsenzus o tome koliko je akcija ovako
velikih razmjera poželjna. To bi morala biti inicijativa SAD-a; EU gotovo
sigurno ne bi podržala takve mjere, nastojeći da podstakne demokratske procese
na Balkanu obećavajući članstvo u EU i finansijsku pomoć, te razmatrajući
mogućnost prokonzularnog ustavnog restrukturisanja koje nije u skladu s
regionalnim programom. Visoki predstavnik, u svojstvu naimenovanog predstavnika
EU, vjerovatno će odbiti da potpiše takav aranžman. Štaviše, Dodikovi trenutni
stavovi su alarmantno odbranjivi kao pitanje principa. Dayton-ski Ustav daje
Republici Srpskoj široku autonomiju. Opsežan mandat visokog predstavnika često
je bio žestoko kritikovan kao nespojiv s međunarodnim pravom. Državne
institucije koje su njegovi prethodnici nametnuli izabranim političarima u
Bosni i Hercegovini su sumnjive ustavnosti. Dodikove trenutne tvrdnje da je on
čuvar ustavnog poretka BiH imaju neugodan odjek istine u sebi. Konačno, gotovo
da je sigurno prekasno za takve mjere. Trenutak da se Ustav Bosne i Hercegovine
preradi jednostrano bio je 1999, kada je Republika Srpska bila najslabija i
kada su strane trupe još uvijek bile prisutne u zemlji u velikom broju. Da se
djelovalo tada, Bosna bi bila pretvorena u koloniju pod međunarodnom upravom na
neodređeno vrijeme, što je bila odgovornost koju niko nije htio preuzeti, te
zbog toga to i nije učinjeno. Sadašnja situacija je sasvim drugačija. Da je
visoki predstavnik bio u mogućnosti da smjeni Dodika, to bi se sigurno dogodilo
u posljednje dvije godine. Kancelarija visokog predstavnika je sada isuviše
slaba, dok je Republika Srpska isuviše jaka kako bi se moglo očekivati da dođe
do sprovođenja tako dramatičnih naredbi. To bi pomoglo Dodiku u ostvarivanju
njegovih ciljeva, dajući mu oslonac za izražavanje nezadovoljstva i
protivljenja međunarodnoj zajednici. Na kraju, takve bi odluke uništile ono što
je preostalo od kredibiliteta međunarodne zajednice u zemlji, jer ne bi bile
ispoštovane.
Po tom scenariju - ubrzanog proglašenja nezavisnosti Republike Srpske
podstaknutog dramatičnim djelovanjem Kancelarije visokog predstavnika –
Bošnjaci bi se, u ime odbrane Ustava i autoriteta visokog predstavnika, mogli
odlučiti da uzmu oružje u ruke i da se bore. Tačka zapaljenja bila bi Brčko,
slobodan grad kojim je nekada upravljala Vlada SAD-a, ali koji je od tada
napušten i bez ijednog američkog državljanina (osim nekoliko lica sa dvojnim
bosansko-američkim državljanstvom) koji trenutno tamo boravi. Jedina i najveća
prepreka za nezavisnost Republike Srpske je geografija: njezinu produženu
teritoriju je izuzetno teško braniti, a Brčko je najslabija tačka. Bošnjaci bi
upotrebom vojne sile mogli povratiti službeno neutralni teritorij, tražeći da
se Republika Srpska rascijepi na dva dijela. Najinteligentniji potez koji bi
međunarodna zajednica tada mogla preduzeti bilo bi da pošalje mali dio vojnih
snaga u Brčko, navodno sa ciljem stabilizacije među-etničkih sukoba, ali
zapravo da povrati sopstvenu moć u pregovorima sa Dodikom razdvajajući njegovu
teritoriju vojnom silom. Ukoliko bi se osigurala podrška Hrvatske, granice sa
zapadnom Republikom Srpskom bi bile zatvorene, okružujući tako Banja Luku -
glavni grad Republike Srpske – neprijateljski nastrojenim susjedima, te tražeći
Dodikovu predaju ili sporazumno rješenje. Međutim, ova bi strategija bila
izuzetno rizična. Koja bi bila izlazna strategija za nesrećne strane vojnike
koji bi se zatekli na ničijoj zemlji između neprijateljskih snaga? Kako bi se
izbjeglo da oni budu uvučeni u sporadično nasilje do koga bi povremeno došlo u
drugim dijelovima zemlje?
Najozbiljnija opasnost u ovom scenariju bile bi reakcije bosanskih susjeda.
Domaće javno mišljenje u Srbiji primoralo bi Srbiju da podrži Srbe u Bosni. To
bi ih moglo dalje podstaći da stvore probleme na sjeveru Kosova. Mogli bi
pružati materijalnu pomoć za Srbe u Bosni kako bi se oduprli Bošnjacima i
stranoj okupaciji. Paravojne snage bi prešle granicu iz Srbije u Republiku
Srpsku kako bi dale podršku svojoj srpskoj braći u nevolji, što je često bio
slučaj tokom rata u periodu od 1992-95, kada su bili glavni izvršioci zlodjela.
Težnje Srbije za pridruživanjem EU bile bi usporene za cijelu jednu deceniju
ili duže, mogućnost koju bi i sama EU-a zaobišla. Program EU za stabilizaciju
Kosova je da obezbijedi što bržu dobrobit za građane Srbije kroz bližu
povezanost sa EU, da podrži umjerenu vladu u Beogradu i pomogne u procesu
prećutnog pristanka Srbije na gubitak Kosova. Ovi bi planovi završili potpunom
propašću ukoliko bi srpski nacionalizam bio ponovno podstaknut kroz slučaj
Republike Srpske. Hrvatska bi takođe mogla odbiti saradnju, zbog slične
reakcije bosanskih Hrvata. I oni imaju separatističke težnje, i vjerovatno bi
iskoristili politički haos negdje drugdje u zemlji kako bi osigurali
nezavisnost Herceg-Bosne, hrvatskog regije na jugozapadu Bosne. Ovdje bi tačka
zapaljenja bila Mostar, koji je još nestabilnije i opasnije mjesto u odnosu na
Brčko, jer je tamo politički animozitet lokalnog karaktera, a ne takmičenje za
dominaciju između udaljenih etničkih metropola, kao što je slučaj u Brčkom. U
Mostaru nikada nije uspostavljena učinkovita poslijeratna lokalna vlast, a
stanovnici grada su naoružani do zuba. Prije nego što bi se međunarodna
zajednica snašla, našla bi se u daleko ozbiljnijem sukobu u južnoj Bosni, u
koji bi i Hrvatska bila neizbježno uvučena iz poštovanja prema svojoj domaćoj
politici. Bosansko-hercegovački Hrvati ne mogu biti napušteni, rekli bi
politički demagozi u Zagrebu, te bi se perspektiva pristupanja Hrvatske u EU
takođe stavila u stanje dubokog zamrzavanja. A ko zna šta bi Albanci u
Makedoniji ili Srbi na Kosovu učinili kao rezultat toga.
Činjenica da je stabilnost cijele regije u pitanju ukoliko se zauzme nespretan
pristup prema separatističkim ambicijama Republike Srpske razlog je zbog kojeg
zapravo ništa nije učinjeno, dok Dodik ostaje na funkciji uz trpljenje
međunarodne zajednice. Iako je međunarodna zajednica, na žalost, nemoćna,
sopstveni nedostatak moći u regiji nešto je s čim se međunarodna zajednica mora
obračunati ako namjeravamo doći do odlučnih političkih rješenja. Stoga bismo
trebali procijeniti najnoviju strategiju visokog predstavnika, koja
podrazumijeva uključivanje u domaću politiku s Dodikom: iskoristiti institucije
koje on ima na raspolaganju protiv njega, kao što su istrage od strane Suda
BiH. Visoki predstavnik je takođe počeo sa rehabilitacijom Dodikovih političkih
protivnika, od kojih je najznačajniji Dragan Kalinić, nekadašnji tvrdokorni
predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, koji je prethodno smijenjen
međunarodnim dekretom zbog podrške Radovanu Karadžiću. Cilj djelovanja visokog
predstavnika je očito da oslabi Dodika, i okupira ga domaćim političkim bitkama
umjesto nastojanjima za ostvarivanjem projekta državnosti Republike Srpske.
Postoje tri problema u vezi s ovim pristupom. Prvo, ne vidi se kraj. Prije ili
kasnije visoki predstavnik i njegove kolege međunarodni zvaničnici će se
umoriti i otići; Dodik će ostati. Drugo, ako se taj pristup pokaže uspješnim,
stvoriće još veće probleme: Dodikov nasljednik će gotovo sigurno biti
ekstremniji i mnogo brže će gurnuti zemlju u krizu. Treće, plan - od
ograničavanja separatističkih ambicija kroz stvaranje pratećih političkih
problema - može imati suprotan politički učinak u odnosu na onaj željeni. Mogao
bi ubrzati separatizam kao najefikasniji način za protiv-napad. Dodikova
istrajna retorika počiva na tvrdnjama da su jedinstvena Bosna, i centralne
državne institucije, nepraktične zbog trajnih uplitanja u ustavne postupke i
vladavinu prava nezakonitim akcijama visokog predstavnika. Republici Srpskoj
nije preostalo ništa drugo, zaključuje on, nego da se izdvoji iz ovog
međunarodnog pravnog mutanta, na najbrži mogući način. Ako visoki predstavnik
želi pogurati krivične istrage protiv Dodika od strane Suda BiH, Dodikovo
rješenje je sasvim jednostavno: opozvati Državni sud. Institucija postoji samo
zbog njegove popustljivosti, što on uveliko pokazuje kroz svoje sadašnje napore
da otjera međunarodne zvaničnike koji tamo rade.
Stoga nije teško zaključiti da je trenutna strategija visokog predstavnika više
dio problema, nego rješenja. Koje druge opcije su dostupne? Jedna od njih je ne
činiti ništa. Ostaviti se primjene ”čvrste” politike u poslijeratnoj Bosni, i
pustiti da domaći političari ove zemlje učine s njom ono što oni mogu, barem u
kratkom roku. Možda će uspjeti postići sporazum sličan onom iz Pruda, i time će
katastrofa biti izbjegnuta. De facto nezavisnost Republike Srpske, moglo bi se
zaključiti, nije užasno bitna. Prepuštena sopstvenim snagama, Republika Srpska
bi čak mogla naći razlog da sarađuje s Federacijom po više pitanja,
ostavljajući neke od državnih institucija formalno netaknutima. Značajan je
obim trgovinskih aktivnosti između BiH entiteta, čiji narodi u značajnoj mjeri
dijele isti jezik i istu kulturu. To bi nametnulo ekonomske razloge za
zadržavanje zajedničke valute (koja je do sada održavana izuzetno stabilnom
naspram Eura), zajedničkog sistema prevoza i infrastrukture, slobodnog kretanja
roba, ljudi i usluga, usklađenog pravnog sistema, pa čak i zajedničkog režima
indirektnog oporezivanja. Međutim, sa trenutnom oštrom retorikom o referendumu
i nezavisnosti, osnovna načela ekonomske logike često bivaju zanemarena.
Ako i kada dođe do nekog akta de jure nezavisnosti, međunarodna zajednica bi
mogla biti prisiljena da je nevoljko prihvatiti. Bez vojne intervencije, malo
je toga što bi uopšte mogla učiniti. Rusija bi vetom blokirala sankcije UN-a.
EU može, i vjerojatno će odbiti da prizna pasoše i ostale dokumente Vlade
Republike Srpske, ali nije jasno šta će se time postići osim nametanja
primitivnih nedaća na ionako većinom osiromašeno stanovništvo Republike Srpske.
U svakom slučaju, gotovo svi bosanski Srbi posjeduju pasoše Srbije, dok bi se
Srbija rado obavezala da obezbijedi i papirologiju neophodnu za međunarodnu
trgovinu. Trenutno prisutni strani investitori u Republici Srpskoj, od kojih su
mnogi iz članica EU iz istočne Europe, lobiraće protiv ekonomske izolacije
Republike Srpske. Njezina se situacija čini ekonomski i politički stabilnom: u
središtu je Evrope, ima prihvatljivo profesionalnu vladu, određeni nivo stranih
ulaganja, i nesubvencionisan, uravnotežen proračun.
Međunarodna izolacija nezavisne Republike Srpske pokazala bi se teškom i po
svoj prilici neproduktivnom, jer bi podstakla uskogrudi ekstremizam, sa malo
vjerojatnoće za ostvarenjem bilo kakvog značajnog rezultata. Ekonomska i
diplomatska izolacija teritorije koja je daleko manje održiva za državnost,
Transdnjistrije, nisu uspjele da je silom vrate za pregovarački stol u
sedamnaest godina od građanskog rata 1992. godine kada je uspjela da se odvoji.
Ta etnički ruska pokrajina koja se otcijepila od nekadašnje sovjetske Republike
Moldavija, tek je mali komad zemljišta, s površinom od 1.607 kvadratnih milja i
sa populacijom koja broji svega 537.000, u odnosu na 9.597 kvadratnih milja i
1.439.000 ljudi Republici Srpskoj. Diplomatska crna rupa u središtu Evrope bi
takođe bila opasna po bezbjednosne interese zapadne Evrope. Ukoliko
samoproglašena nezavisna Republika Srpska ne bude priznata, neće moći
potpisivati sporazume o ekstradiciji, neće moći biti članicom Interpola, a biće
i teško uputiti međunarodnu tehničku pomoć kao podršku domaćim policijskim i
bezbjednosnim snagama (kao što je trenutno slučaj). Izolovana Republika Srpska
mogla bi postati pravi raj za kriminalne aktivnosti najgore vrste.
Ako je formalno priznanje Republike Srpske kao samostalne države od strane
zapadne Evrope i Sjedinjenih Država politički nerealno, postoje barem neki
oprezni koraci koje pragmatične zapadne sile mogu preduzeti kako bi se
zaštitile od izbijanja nasilnih sukoba kada dođe do sloma Bosne. Prvo, svaka
mjera bi se trebala iskoristiti kako bi se osiguralo da čak i ako postepena de
facto nezavisnost bude neizbježna, ili je u velikoj mjeri do nje već došlo,
bilo koji čin proglašenja de iure nezavisnosti - koji bi mogao podstaći
Bošnjake da se late oružja, i Hrvate da se otcjepe u Herceg-Bosni – trebao bi
biti odgođen što je duže moguće, po mogućnosti na neodređeno vrijeme. Ako bi
formalna nezavisnost uslijedila tek nakon što bi djelić prosperiteta bio vraćen
svim narodima u Bosni, inklinacija Bošnjaka da se bore kako bi spriječili
otcjepljenje mogla bi oslabiti, zbog straha od gubitka životnog standarda koji
su osigurali u međuvremenu. Ako je odgovarajući cilj odgađanje, onda
međunarodna zajednica ne može učiniti ništa bolje nego da ostavi ovu zemlju na
miru, barem za sada. Sadašnja strategija - davanja izgovora Dodiku da se odvoji
od ostatka Bosne - može samo katalizovati njegov secesionistički plan.
Drugo, umjerenim političarima na svim stranama se mora dati podrška. Prudski
pregovori su pokazali da postoje umjereni glasovi u poslijeratnoj Bosni. Manje
je vjerovatno da će umjereni političari podstaći svoje stanovništvo da uzmu
oružje kada se neizbježno dogodi. Međunarodna zajednica mora obuzdati Bošnjake
da ne učine ono što će im se po prirodi stvari desiti - borba za sprečavanje
raspada njihove zemlje. Koliko god saosjećanja postojalo za situaciju Bošnjaka,
znajući za zločine koji su počinjeni protiv njih tokom rata u Bosni, njihova
politička aspiracija - jedinstvena Bosna sa pravilom da većina vlada - moguća
je samo onoliko dugo koliko je međunarodna zajednica spremna da vodi ovu zemlju
kao koloniju. Takav nivo posvećenosti odavno je nestao. Bošnjaci stoga moraju
biti pažljivo izvedeni iz zablude o ostvarivanju njihove jedinstvene političke
agende, ili će sigurno biti spremni da krenu u rat zbog toga, te će muslimanski
borci za slobodu opet biti dovedeni iz stranih zemalja kako bi im pružili
pomoć, kao što je bio slučaj tokom rata 1992-95. Međunarodna zajednica i dalje
ima određeni moralni uticaj među bošnjačkim političarima, te mora biti spremna
da ga iskoristi kako bi se spriječila opasna eskalacija sukoba.
Za međunarodne političare upoznate s nepravdama prvog rata u Bosni, ovo je
zaista neukusna poruka. No, vrijeme za stremljenje ka savršenim moralnim
idealima je prošlo. Postoji realna opasnost od katastrofe u današnjoj Bosni, a
sveopšti cilj morao bi biti sprečavanje drugog rata u Bosni. Najmanje loša
opcija bila bi predsjedavanje nad postepenim neizbježnim raspadom Bosne
umjerenom rukom, osiguravajući da se to desi polako, kako bi se građani
privikli na novo političkio okruženje. Moramo osigurati da do toga dodje u
kontekstu stalnog porasta životnog standarda, kako bi ljudi u Bosni shvatili da
imaju mnogo izgubiti. Moramo održati sve strane mirnima i umjerenima, kako bi
se spriječilo izbijanje lokalnog nasilja ili čak masovne mobilizacije. U ovom
nezavidnom položaju u koji se međunarodna zajednica sama dovela svojim
manevrisanjem u proteklih 14 godina, ovo je najbolje što u ovom trenutku možemo
učiniti.
Copyright © Matthew Parish 2009. Sva prava zadržana.
Autor je bivši glavni pravni savetnik Međunarodnog supervizora za Brčko, grada
u severnoj Bosni koji je zbog strateškog značaja tokom sukoba u ovoj zemlji
stavljen pod posleratnu superviziju od strane američke vlade. Redovno piše
članke i komentare u vezi sa dešavanjima na Balkanu. Njegovu knjigu o
međunarodnoj intervenciji u posleratnoj Bosni, Slobodan grad na Balkanu:
Preuređenje podeljenog društva u Bosni, objavljena je u izdanju IBTauris. Za
više detalja, pogledajte www.matthewparish.com. Zahvalnost za komentare i
kritike na rane verzije ovog članka dugujem Ričardu Daltonu, Suzan Džonson,
Adamu Muru i Robertsu Ovenu. Autor preuzima potpunu odgovornost za sve greške i
propuste.
http://www.zurnal.info/home/index.php?option=com_content&view=article&id=2657:matthew-parish-republika-srpska-nakon-osamostaljenja&catid=17:posta-sa-okupirane-strane&Itemid=35
_______________________________________________
SIM mailing list
SIM@antic.org
http://lists.antic.org/mailman/listinfo/sim
