DIREKTAN IZVEŠTAJ IZ
PAKLA NIN Otkud udovici Ljubici Živić
ovo prezime? Živić, a živi sa tri snahe udovice i devetoro
unučadi Najstradalnije srpsko selo na
Kosovu Staro Gracko oduvek se nalazilo na levoj obali Sitnice, pod Goleš
planinom, dva i po kilometra od Lipljana. Sada je izmešteno u tri stiha Osipa
Mandeljštama: Pomozi mi, Gospode, ovu noć da preživim. Bojim se za život, smiluj
se svome robu. Petrogradski je život kao da spavaš u
grobu. Selo u obliku kvadrata; i bašte pod
konac. Iz pticinog oka prelepo! Krovovi naizgled isti, a pod njima raznoliki
jadi. Ljudi (biljke u crnini) u antejskoj
vezi sa zemljom. Slobodu kretanja određuje im devet vojnika iz Finske. Do
groblja - samo kad su sahrane. Do Gračanice, u trgovinu, svak o svom riziku.
Seoski atar - jedina im otadžbina. Udaljenije njive već su u
tuđini. Nakostrešeni, izgruvani, apatični,
zapušteni, bezubi.....Obilaze jedni druge; šta bi - no, da ogovaraju treće. I
deca s njima, iz kuće u kuću. Pred njima se ništa ne taji. Najteže je
tinejdžerima. Izbegavaju i roditelje i balavčad, a nemaju kud. Na tesnu kožu,
drikerima i nitnama, prikopčan kosovski mrak. Sreli se bolno i žalno: - Kuda
ćeš? - Otkud znam!? - Hajdemo ovuda, kraće je. OpŠti potop. Curi iz zemlje i s
neba. Bunarsku vodu, obojenu fekalijama, štalskom osokom i kolateralnim
opiljcima, testiraju odoka i na prvi srk. Struje, ponekad. Nikog svoga u
dispečerskim službama. U vestima na srpskom i bošnjačkom, Snežana Ćoraj i Nadira
Vlasi, kao uzgred, pričaju priču o kosovskoj državnosti. Zumiraju generale,
ministre, važne dužnosnike. Bošnjački jezik obgrljen kroatizmima..... Đinđićevu
repliku Srbi ovde doživljavaju kao cinizam, duhovitost, odocnelo obraćanje
gluvonemima. Višak hrane nikome da prodaju, a
greh je bacati. Žitelji su podeljeni na stokilaše, šećeraše i čiraše. Ovi prvi,
naravno, tvrde da ne jedu mnogo; hrana im se lepi..... Svi su u selu lekari.
Imaju kojekakvih lekova, pa propisuju: - Ovo ti je za ono. Ko rukom
maknuto! Lisice, orlovi, svrake i tvorovi
nanose grdnu štetu, a Srbima ni dozvola za praćku. Jesenas, starac Tadija
Milićević vilama ubio lisicu, a negde oko Božića Slaviši Kovačeviću pao u
dvorište živ petao! Video Slaviša natovarenog orla u niskom letu, pa čobanskom
rutinom zabacio štapinu i, gle, berićeta! Petao s neba! A Buletu nismo
verovali. Kad se susretnu, jedva procede
dobar dan. Za zdravlje i ne pitaju; od toga se i ne živi... Svak se oslanja na
svoju pamet. Reaguju žučno, ne podnose dopamećivanje. Oni snažniji stekli pravo
na svaku temu. Otimaju reči, a svoje prosipaju lopatom, pa gde šta
padne. Otkud udovici Ljubici Živić ovo
prezime? Živić, a živi sa tri snahe udovice i devetoro unučadi. Njenu celodnevnu
muku i rabotu niko ne može da opiše. To bi bilo bolno i neumesno. Pod tačkom
hiljadu: malaksati i leći. A noću? Ustanem u pola noći, pa upalim cigar i
televizor, ako ima struje. I cela drhtim. Snaha Sonja joj, za 64. rođendan,
kupila nove opanke. A rođena na dan planetarne sreće. Prvog januara! Izvuci je,
Gospode, iz ovog blatnjavog cinizma! Dušanu Vujačiću amputirali nogu u
Kosovskoj Mitrovici. Sin Ranko, srednjoškolac, otišao nekim poslom u Gračanicu,
a u kući sama paralizovana majka. Kad se vratio, naiđe na blokirana vrata!?
Sirota majka, pokušavajući da nekome dojavi svoj samrtni čas, umrla uz vrata.
Dušana dovezli, pa nosili na groblje, da sahrani svoju Zoricu. U povratku za
Mitrovicu, promrzlog i okrvavljenog, u voz unosio Stevan Lalić. Zastanu mu kola
u smetovima, pa Dušana na svojim leđima - nekoliko stotina metara. Obojici duša
na nos. Srećom, u vozu su bili grčki vojnici. Videli, sačekali i
pomogli! Tomislavu Radiću Albanci ukrali
kravu i velelepnog bika. Albanci - nisu, valjda, kforovci, a kod Srba bi se lako
pronašlo. Tugovao je za bikom, a posle nekoliko dana, bolje reći noći, ubaciše
mu u dvorište bivolje rogove i deo kože...... Sa četiri sina, u praznu kuću
uselili se Đorđe i Petrija Stolić iz Štimlja. Jedan od sinova krenuo po svoj
traktor i nije se vratio. Vodi se kao nestao. Đorđe i Petrija znahu da je zauvek
nestao i umreše u nekoliko dana. Ostadoše tri sina, divni momci, a niko ne zna
kako i od čega žive. Zoranu Milićeviću mačka proredila
golubove. On prizove mačku i nožem joj odseče glavu!? Isti problem, na isti
način, rešio je Đokan Tepšić. Suseljani nemaju primedbu. Naprotiv, u obustavi
života, sve je ovde zgodno za priču. Kako ti se zove krava? - Nikako...
Hajde, pa poveruj - NIKAKO. A ovaj čobanin u potpisu pamti i zna čija je koja:
Tonka, Bulka, Moravka, Vidna, Rujka, Cveta, Goja, Divka, Baljka, Šarka, Žuja,
Jarmila, Ljupka, Milenka....Otvrdlu, prilepljenu, slojevitu prašinu i svrab u
kravljoj koži -niko češagijom ne ukloni, a 20 litara mleka dnevno.
Bezimenka. Starci zavide Živku Jankoviću. -
Blago ga njemu! Izašao letos u baštu, da nešto čeprka i umro u leji. Oplevio ga
dobri Bog. Svoju snagu prepoznaćeš po tome
koliko si u stanju da izdržiš samoću. Najsnažnija je Verica Korać. Od
bombardovanja - niko je ne viđa. U kući samo ona i izmučena
majka. U dvadeset kuća (od 90) nigde
nikog. Pacovi i miševi omoćali; ne daju unutra. Samo voda juriša kroz slobodnu
teritoriju i sluti vodene pacove i vidre..... U trideset kuća samo starci, bez
ikakvih prohteva. I poslednju prikupljenu crkavicu poslaće razvejanom potomstvu
- tamo negde u Srbiji. Sa groblja odneta bista (umetnički
uverljiva) Goluba Milićevića. A na njivi Dragana Koraća Puškaša (po fudbalu, ne
po oružju) OVK napravila spomenik... Imaju li Lazar i Murat kakvu repliku na
konačan ishod? Albanci zidaju Kosovo, a na građevini, uz njihovu, američka i
engleska zastava?! Ovde, u selu, rekli bi: globalne smrdljive krpe. Gadljiviji
su na američku i englesku; pod njima je importovana tapija i data kosovskim
inoplemenicima. Kforovci ubijaju pse odseljenih
Srba. I neodseljenih, ukoliko psi nemaju ogrlicu. Devetogodišnjem Marku ubili
kučence. Šaka jada. - Ja sam vikao NE, NE, NE, a Finci ga
ubiše. Na školskoj zgradi spomen-tabla
četrnaestorici izginulih žetelaca. Seljani znaju - ko su i odakle su ubice.
Cinično predlažu: - Neka dođe iz Beograda taj vaš Odbor za ljudska prava. Svima
ćemo dati po kuću..... Kako su Šiptari dali Štajneru, s bazenom..... Ima i kod
nas toga: u podrumima voda do kolena. Ako je jezik najtrajnija otadžbina,
i to je ovde klimavo. Kažu: kokuruz, buranija, infrakt, blomba, relno,
buding.....U pokušaju da ih ispraviš, reći će: - Ajde, bogati, ne gori nam pod
jezikom! (Pomisle da si se pogospodio; nisi njihov). Ima li igde išta veselo u selu?
Ima. Ljiljana Korać se udala za Finca. Dugo, dugo je trajalo viziranje snahe; da
kojim slučajem nije na haškoj listi? Ili je, možda, ovo veselije? Normalno je da
čašica (ovde kao nigde) godi spokojstvu. Ni žene se ne bune; drmnu i one pokoju.
Neki momci se dosetili: nabavili građevinska kolica, otvorili taksi-službu. Kad
se ko prepije, odvoze ga kući. Samo otvore kapiju i prevrnu veselnika u njegovu
prokletu avliju. MOŠO
ODALOVIĆ Za dvesta
evra Sve je ovde jezivo i mistično.
Srbin iz Lapljeg Sela, kombijem, i Albanac, prečicama, da ga ne vide Albanci,
dovode svoje šarplanince u Staro Gracko - na krvavo klanje. Gazdi pobedničkog
psa 200 evra! Lepi, prelepi psi. Za udžbenike!
Treba snage, bezočnosti, sedativa - da bi se ovo odgledalo mirnih nogu i srca.
Drhtiš kao pred nepogodu. Najpre Albančev pas zariva zube pod
gušu. Vešt, učen. Ne pušta. Vidimo krv... Potom naš, uz lavlju riku, useca oštru
čeljust u glavu. Raskomada uvo napujdanom neprijatelju. Opet krv...
Nerešeno?! Tako i bi. Odustaše psi. Ne vrede
naknadna privođenja i ratnička huškanja. Onako lepi! A sada, oburvani, lapću
krv i penu na kosovski sneg. Pogleduju gazde. Ovi se dogovaraju o novom boju,
pod istim uslovima, negde na proleće, kad se krv manje
vidi. |
Title: Message