 |
Ko su stvarni ratni stratezi Bushove administracije i
što žele postići
|
SVI BUŠOVI JASTREBOVI
|
Pulig Srećko
Svi koji tvrde kako je Bushova administracija sve do atentata u New Yorku bila ravnodušna spram država Bliskog istoka, trebali bi samo pogledati izjave i principe objavljene u publikacijama Projekta za novo američko stoljeće (PNAC), “neprofitne i obrazovne” organizacije, službeno osnovane 1997., da bi “promovirala američko globalno vodstvo”. Tu grupu za pritisak desničarskih jastrebova ustanovili su među ostalim Dick Cheney, Donald Rumsfeld, Jeb Bush, Paul Wolfowitz, Lewis Libby, Elliott Abrams i Zalmay Khalilzad, tada još obični građani Clintonove Amerike. U Izjavi o principima od 3. srpnja 1997. budući intervencionisti situaciju nakon hladnog rata opisuju kao “priliku i izazov”: “U opasnosti smo da protratimo priliku i ne odgovorimo na izazov”, pišu. A radi se o jedinstvenoj prilici, misle jastrebovi, da se uspostavi globalno vodstvo Amerike.
Pritom oni čak naglašavaju kako u ime dugoročnih strateških ciljeva, koje mjere desetljećima, treba odustati od kratkoročnih koristi za američko gospodarstvo. Bitni elementi, začeti još u strategiji Reaganove administracije - koju ova nije stigla razviti jer joj se, paradoksalno, neplanirano dogodio uspjeh, krah komunističkog bloka - tek sada ozbiljno dolaze na red. A oni se svode na jačanje vojne sile, ne bi li se prigrlilo globalno vodstvo, koje se eufemistički može nazvati i “globalnom odgovornošću”: “Novo stoljeće treba oblikovati na način koji koristi američkim principima i interesima.”
Dana 26. siječnja 1998. ova je grupa ljudi uputila pismo predsjedniku Clintonu. Svoje fraze iz nove strategije konkretizirali su već onda u zahtjev da se Sadamov režim ukloni s vlasti. “To je potrebno”, pisali su mu, “da bi se izbjegli svi rizici, osigurala sigurnost američke vojske u regiji, sigurnost prijatelja i saveznika kao što su Izrael i umjerene arapske države, kao i značajan postotak svjetske opskrbljenosti naftom.” Naravno, pripomenuli su i kako ti uzvišeni ciljevi ne mogu ovisiti o hirovitosti nekakvog Vijeća sigurnosti UN-a.
Dvije godine kasnije, još uvijek prije izbora Busha juniora za predsjednika, Projekt za novo američko stoljeće izrađuje puno ambiciozniji izvještaj. Pod nazivom “Ponovna izgradnja američke obrane: strategija, snage i sredstva za novo stoljeće” već je u rujnu 2000. formulirano sve ono, što će dvije godine kasnije biti poznato kao Bushova Strategija nacionalne sigurnosti, dokument koji danas čini osnovu službene američke politike. A kako se u opoziciji nije trebalo držati diplomatskih obzira, dokument iz 2000. živi je original, kojega je službena Strategija blijeda, ali vjerna, kopija.
Njegovi autori, Paul Wolfowitz, Josh Bolton, Eliot Cohen, Lewis Libby, Dov Zakheim i Stephen Cambone, pravi su stratezi Bushove doktrine, svi, bitni, predsjednikovi ljudi. Svi su oni danas dio najužeg tima oko predsjednika, a po snazi utjecaja treba im pridružiti i Karla Rovea, predsjednikova intimusa iz teksaške mladosti i najutjecajnijega političkog savjetnika sadašnjeg stanara Bijele kuće. Neupadljivih službenih funkcija - poput zamjenika ministra obrane, pod-tajnika za kontrolu naoružanja, člana savjeta ministra obrane, šefa osoblja potpredsjednika, financijskog časnika Pentagona, šefa ureda za analizu rada ministarstva obrane - ovi ljudi misle za “glavonje” - razne Cheneye, Rumsfelde, Powelle te, naravno, samog predsjednika - koji pune medije svojim izjavama.
Ovu grupu stvarnih stratega svoje vlasti, naročito obrane i vanjske politike, Bush junior dobio je naravno u naslijeđe od svojega oca predsjednika, a neki od njih vuku svoj politički kontinuitet još iz Reaganove administracije. Samo je Clintonova era doba praznine u njihovim političkim biografijama. Jedno im se dakle mora priznati. Za ideje svoje ratoborne politike američke svjetske dominacije zalažu se strpljivo već desetljećima. A sada im se strpljenje isplatilo.
Tako je Paul Wolfowitz, doktor političkih znanosti sa Sveučilišta u Chicagu, služio u State Departmentu pod Reaganom, a Bush otac doveo ga je u Pentagon. Njega bismo mogli označiti kao zastupnika visoko intelektualiziranog cionizma Istočne obale. Strpljivog, proračunatog, tiha glasa i velikih organizacijskih sposobnosti. Zaslužan je za formuliranje američke politike Busha oca spram Bliskog istoka, u vrijeme nakon Yom Kippur-rata.
Danas Wolfowitz, zajedno sa svojim dugogodišnjim prijateljima Abramom Schulskym i Douglasom Feithom, vodi poluslužbeni Odbor za obrambenu politiku. Perle i Feith proslavili su se po dokumentu koji su napisali još 1996. za kasnijeg izraelskog predsjednika, a tada samo vođu Likuda, Benyamina Netanyahua. Papir je jezgrovito nazvan Clean Break, a ono s čime je trebalo “čisto prekinuti” bili su pregovori u Oslu, između Palestinaca i Židova. “Samo je bezuvjetno priznavanje naših prava (na njihovu zemlju) od strane Arapa solidna osnova za budućnost”, pisali su.
Karl Rove dolazi iz druge priče, on je zastupnik Bushova zavičaja, protestantskih južnjačkih konzervativaca i zajedno s Wolfowitzem čini dobitnu kombinaciju multi-kulturnog suživota dviju religiozno zadrtih opcija. I Rove je samozatajan, nitko ne zna vodi li on stvarno religioznu politiku ili je politika njegova prava religija. Roveove sposobnosti došle su do izražaja pri ustoličenju Busha oca, kada je 1988. obitelji Bush pripojio desničarsku Kršćansku koaliciju, koja im do tada nije bila bliska.
Danas je on zadužen kako za osobni imidž Busha juniora, tako i za redizajniranje Republikanske stranke.
“Potreba za značajnom američkom vojnom prisutnošću u Perzijskom zaljevu nadilazi pitanje režima Sadama Huseina”, pisali su sudionici Projekta za novo američko stoljeće, puno prije 11. rujna. “Razvijene industrijske nacije treba obeshrabriti u izazivanju našeg prava na vodstvo, u samoj aspiraciji da bi imale veću regionalnu ili globalnu ulogu.”
U Projektu za novo američko stoljeće, prije tri godine, današnji predsjednikovi ljudi zapisali su i da je ono što je potrebno kako bi se osigurala Američka globalna premoć “neki katastrofični, katalizatorski događaj, nešto kao novi Pearl Harbor”.
O unutrašnjoj zavjeri neka pišu drugi. Mi zaključimo činjenicama. U Pentagonovu dokumentu Vizije za 2020. opet se govori o svemirskom oružju, a dogovori o kontroli nuklearnog naoružanja uglavnom su istekli. Američka vojska prisutna je danas, na razne načine, u 130 zemalja svijeta. U posljednje dvije godine “pali” su Afganistan, Pakistan, Uzbekistan, Turkmenistan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Armenija. Time je ozbiljno poljuljana tzv. Šangajska organizacija za suradnju, koju su Rusija i Kina pokrenule ne bi li barem u svojoj regiji parirale američkoj sveprisutnosti. Jesmo li svjesni razmjera opasnosti koje su se nadvile nad svijetom
Svi koji tvrde kako je Bushova administracija sve do atentata u New Yorku bila ravnodušna spram država Bliskog istoka, trebali bi samo pogledati izjave i principe objavljene u publikacijama Projekta za novo američko stoljeće (PNAC), “neprofitne i obrazovne” organizacije, službeno osnovane 1997., da bi “promovirala američko globalno vodstvo”. Tu grupu za pritisak desničarskih jastrebova ustanovili su među ostalim Dick Cheney, Donald Rumsfeld, Jeb Bush, Paul Wolfowitz, Lewis Libby, Elliott Abrams i Zalmay Khalilzad, tada još obični građani Clintonove Amerike. U Izjavi o principima od 3. srpnja 1997. budući intervencionisti situaciju nakon hladnog rata opisuju kao “priliku i izazov”: “U opasnosti smo da protratimo priliku i ne odgovorimo na izazov”, pišu. A radi se o jedinstvenoj prilici, misle jastrebovi, da se uspostavi globalno vodstvo Amerike.
Pritom oni čak naglašavaju kako u ime dugoročnih strateških ciljeva, koje mjere desetljećima, treba odustati od kratkoročnih koristi za američko gospodarstvo. Bitni elementi, začeti još u strategiji Reaganove administracije - koju ova nije stigla razviti jer joj se, paradoksalno, neplanirano dogodio uspjeh, krah komunističkog bloka - tek sada ozbiljno dolaze na red. A oni se svode na jačanje vojne sile, ne bi li se prigrlilo globalno vodstvo, koje se eufemistički može nazvati i “globalnom odgovornošću”: “Novo stoljeće treba oblikovati na način koji koristi američkim principima i interesima.”
Dana 26. siječnja 1998. ova je grupa ljudi uputila pismo predsjedniku Clintonu. Svoje fraze iz nove strategije konkretizirali su već onda u zahtjev da se Sadamov režim ukloni s vlasti. “To je potrebno”, pisali su mu, “da bi se izbjegli svi rizici, osigurala sigurnost američke vojske u regiji, sigurnost prijatelja i saveznika kao što su Izrael i umjerene arapske države, kao i značajan postotak svjetske opskrbljenosti naftom.” Naravno, pripomenuli su i kako ti uzvišeni ciljevi ne mogu ovisiti o hirovitosti nekakvog Vijeća sigurnosti UN-a.
Dvije godine kasnije, još uvijek prije izbora Busha juniora za predsjednika, Projekt za novo američko stoljeće izrađuje puno ambiciozniji izvještaj. Pod nazivom “Ponovna izgradnja američke obrane: strategija, snage i sredstva za novo stoljeće” već je u rujnu 2000. formulirano sve ono, što će dvije godine kasnije biti poznato kao Bushova Strategija nacionalne sigurnosti, dokument koji danas čini osnovu službene američke politike. A kako se u opoziciji nije trebalo držati diplomatskih obzira, dokument iz 2000. živi je original, kojega je službena Strategija blijeda, ali vjerna, kopija.
Njegovi autori, Paul Wolfowitz, Josh Bolton, Eliot Cohen, Lewis Libby, Dov Zakheim i Stephen Cambone, pravi su stratezi Bushove doktrine, svi, bitni, predsjednikovi ljudi. Svi su oni danas dio najužeg tima oko predsjednika, a po snazi utjecaja treba im pridružiti i Karla Rovea, predsjednikova intimusa iz teksaške mladosti i najutjecajnijega političkog savjetnika sadašnjeg stanara Bijele kuće. Neupadljivih službenih funkcija - poput zamjenika ministra obrane, pod-tajnika za kontrolu naoružanja, člana savjeta ministra obrane, šefa osoblja potpredsjednika, financijskog časnika Pentagona, šefa ureda za analizu rada ministarstva obrane - ovi ljudi misle za “glavonje” - razne Cheneye, Rumsfelde, Powelle te, naravno, samog predsjednika - koji pune medije svojim izjavama.
Ovu grupu stvarnih stratega svoje vlasti, naročito obrane i vanjske politike, Bush junior dobio je naravno u naslijeđe od svojega oca predsjednika, a neki od njih vuku svoj politički kontinuitet još iz Reaganove administracije. Samo je Clintonova era doba praznine u njihovim političkim biografijama. Jedno im se dakle mora priznati. Za ideje svoje ratoborne politike američke svjetske dominacije zalažu se strpljivo već desetljećima. A sada im se strpljenje isplatilo.
Tako je Paul Wolfowitz, doktor političkih znanosti sa Sveučilišta u Chicagu, služio u State Departmentu pod Reaganom, a Bush otac doveo ga je u Pentagon. Njega bismo mogli označiti kao zastupnika visoko intelektualiziranog cionizma Istočne obale. Strpljivog, proračunatog, tiha glasa i velikih organizacijskih sposobnosti. Zaslužan je za formuliranje američke politike Busha oca spram Bliskog istoka, u vrijeme nakon Yom Kippur-rata.
Danas Wolfowitz, zajedno sa svojim dugogodišnjim prijateljima Abramom Schulskym i Douglasom Feithom, vodi poluslužbeni Odbor za obrambenu politiku. Perle i Feith proslavili su se po dokumentu koji su napisali još 1996. za kasnijeg izraelskog predsjednika, a tada samo vođu Likuda, Benyamina Netanyahua. Papir je jezgrovito nazvan Clean Break, a ono s čime je trebalo “čisto prekinuti” bili su pregovori u Oslu, između Palestinaca i Židova. “Samo je bezuvjetno priznavanje naših prava (na njihovu zemlju) od strane Arapa solidna osnova za budućnost”, pisali su.
Karl Rove dolazi iz druge priče, on je zastupnik Bushova zavičaja, protestantskih južnjačkih konzervativaca i zajedno s Wolfowitzem čini dobitnu kombinaciju multi-kulturnog suživota dviju religiozno zadrtih opcija. I Rove je samozatajan, nitko ne zna vodi li on stvarno religioznu politiku ili je politika njegova prava religija. Roveove sposobnosti došle su do izražaja pri ustoličenju Busha oca, kada je 1988. obitelji Bush pripojio desničarsku Kršćansku koaliciju, koja im do tada nije bila bliska.
Danas je on zadužen kako za osobni imidž Busha juniora, tako i za redizajniranje Republikanske stranke.
“Potreba za značajnom američkom vojnom prisutnošću u Perzijskom zaljevu nadilazi pitanje režima Sadama Huseina”, pisali su sudionici Projekta za novo američko stoljeće, puno prije 11. rujna. “Razvijene industrijske nacije treba obeshrabriti u izazivanju našeg prava na vodstvo, u samoj aspiraciji da bi imale veću regionalnu ili globalnu ulogu.”
U Projektu za novo američko stoljeće, prije tri godine, današnji predsjednikovi ljudi zapisali su i da je ono što je potrebno kako bi se osigurala Američka globalna premoć “neki katastrofični, katalizatorski događaj, nešto kao novi Pearl Harbor”.
O unutrašnjoj zavjeri neka pišu drugi. Mi zaključimo činjenicama. U Pentagonovu dokumentu Vizije za 2020. opet se govori o svemirskom oružju, a dogovori o kontroli nuklearnog naoružanja uglavnom su istekli. Američka vojska prisutna je danas, na razne načine, u 130 zemalja svijeta. U posljednje dvije godine “pali” su Afganistan, Pakistan, Uzbekistan, Turkmenistan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Armenija. Time je ozbiljno poljuljana tzv. Šangajska organizacija za suradnju, koju su Rusija i Kina pokrenule ne bi li barem u svojoj regiji parirale američkoj sveprisutnosti. Jesmo li svjesni razmjera opasnosti koje su se nadvile nad svijetom
B92
