Samoobmana ili prevara
U Iraku nije dosad pronađeno nikakvo opasno oružje. Pitanje je, posle svršenog čina, gotovo irelevantno za one koji nisu verovali u američke tvrdnje. Uzbuđeni su oni koji su ispali politički lakoverni i koji se sada osećaju obmanutim, zavedenim i prevarenim. A takvi dogodine takođe izlaze na izbore
Kad su krenuli na Irak, Amerikanci su
tvrdili da žele da svrgnu i zarobe Sadama Huseina, da otmu Iračanima oružje za
masovno uništenje, kojim je irački diktator navodno pretio Sjedinjenim Državama
i celom svetu, i da prekinu svaku vezu između Bagdada i Al kaide. Posle invazije
na Irak, ne zna se šta je sa Sadamom, oružje za masovno uništenje nije
otkriveno, a veza između bivšeg iračkog režima i Al kaide nije dokazana. Samo su
okupacione vlasti stavile pod kontrolu iračku
naftu.
Od svih američkih optužbi uoči
invazije najveću pažnju i dalje pobuđuje ona o postojanju opasnog oružja u
Iraku. Ona je bila neposredan povod za rat. Pošto ni posle sto dana pretrage po
okupiranoj zemlji, u prisustvu dve stotine hiljada okupatorskih vojnika, takvo
oružje nije otkriveno, u javnosti, najpre u samim Sjedinjenim Državama,
postavljeno je pitanje: zašto se ratovalo? Ako se ispostavi da oružja nema ili
da ga nije ni bilo, jesu li SAD nasele na netačne izveštaje svojih obaveštajnih
službi ili su namerno obmanule svet o postojanju iračke opasnosti da bi ušle u
rat za koji nisu imale saglasnost Saveta bezbednosti UN? Da li se radi o
samoobmani ili naprosto o blefu i čistoj
prevari?
Postoji četiri-pet optužbi o
opasnom oružju koje u međuvremenu nisu
dokazane.
Najpre je sam predsednik Buš,
u svom obraćanju naciji u januaru prošle godine, izjavio da je Sadam Husein
pokušao da nabavi veće količine uranijuma iz jedne afričke zemlje (Nigera, kako
je štampa kasnije pisala) radi proizvodnje nuklearnog oružja. U međuvremenu se
ispostavilo da je ta tvrdnja bila zasnovana na jednom nedovoljno proverenom
izveštaju CIA. Obaveštajci su se oslanjali navodno na dokument nigerske vlade za
koji se kasnije ustanovilo da je bio falsifikovan. Ostalo je nejasno da li je
falsifikovani dokument bio agentima CIA podmetnut ili ga je sama služba
“izmislila” po nečijem nalogu. Ali je Bušov savetnik za bezbednost Kondoliza
Rajs bila prinuđena da prizna, tek nedavno, da predsednikova informacija o
iračkom uvozu uranijuma iz Afrike “nije bila
pouzdana”.
Sada “Njujork tajms” traži da
se stvar sa podmetanjem falsifikata temeljno ispita i u Kongresu i u Beloj kući.
“Američki narod ima pravo da zna što je moguće više o faktorima koji su uticali
na odluku Vašingtona da se krene u rat” - piše list. “Posebno zabrinjava
činjenica da je predsednik bio stavljen u položaj da daje alarmantne izjave o
programu nuklearnog oružja koji nije prošao kroz ozbiljnu
proveru.”
Druga sporna tvrdnja potekla
je od Kolina Pauela, šefa američke diplomatije, koji se, inače, stalno
sukobljavao sa “jastrebovima” iz Kongresa i Bušovog tima. On je u februaru u
Ujedinjenim nacijama tvrdio, oslanjajući se na izveštaje CIA, da je Irak kupio u
inostranstvu na hiljade aluminijumskih cevi koje se u centrifugama koriste za
izdvajanje obogaćenog uranijuma, odnosno za proizvodnju nuklearnog oružja. U
isto vreme, stručnjaci iz Ministarstva za energiju su tvrdili da se ove cevi
koriste za proizvodnju konvencionalnih raketa.
Još jednom je Pauel, ponovo u
Ujedinjenim nacijama, stao na nešto što sada izgleda kao trula daska. Tvrdio je,
ponovo na osnovu izveštaja CIA, da u Iraku postoje pokretne laboratorije za
proizvodnju biohemijskog oružja. Sada inspektori UN iz osujećene misije Hansa
Bliksa kažu da su vozila, snimljena iz satelita i proglašena za pokretne
laboratorije, bila zapravo obična vatrogasna kola. Do pogrešnih zaključaka CIA
je dolazila zato što se oslanjala isključivo na satelitske snimke, stare ponekad
i nekoliko godina, a ne i na nalaze svojih agenata ili inspekcije UN sa lica
mesta. Zbog toga su izveštaji CIA, kažu sada stručnjaci iz Bliksove misije,
“uglavnom bili netačni i uvek preuveličani”.
U sličnu kategoriju nepotkrepljenih
optužbi spadaju i one o proizvodnji nervnog gasa i antraksa, kao i o navodnom
postojanju dvadesetak raketa tipa “skad” sa rasprskivačima bojnih otrova. Vojna
obaveštajna služba se razilazila sa CIA, ističući da “nema pouzdanih dokaza da
Irak proizvodi ili da je uskladištio hemijsko oružje”. Ništa od tog oružja nisu
našli ni Bliksovi inspektori, iako su na licu mesta pregledali “desetine hiljada
dokumenata”.
Odlazeći sa položaja šefa
inspekcije UN za razoružanje u Iraku, otvoreno je progovorio i sam Hans Bliks.
Inspektori UN su tri i po meseca pretraživali više od dve stotine sumnjivih
mesta i nisu našli nikakvo skriveno opasno oružje. On ne veruje da će takvo
oružje uopšte biti pronađeno. Ili ne postoji, ili je uništeno, ako je postojalo.
Ozlojeđeni šef inspektora UN još je optužio “kopilad iz Pentagona” da su mu
podrivali delatnost, nameštali razne intrige i čak tražili od njega da izveštaje
prožme optužujućim implikacijama.
Za one
koji nisu mnogo verovali u američke optužbe sadašnja rasprava je, posle svršenog
čina, gotovo irelevantna. Uzbuđeni su oni koji su ispali politički lakoverni i
koji se sada osećaju obmanutim, zavedenim i prevarenim. A takvih je najviše i
oni dogodine takođe izlaze na
izbore.
DRAGOSLAV RANČIĆ