Počelo je rasparčavanje Elektroprivrede
Srbije, iako još nije po američkom modelu, a da li
je u interesu ove države, videćemo
Iz zvučnika
pred ulazom u zgradu beogradske
Elektrodistribucije u Masarikovoj ulici tutnjala
je u utorak ujutru proskribovana pesma “Govedina”
grupe “Beogradski sindikat”, kao neka nova
“Bandijera rosa”. Protest sindikata radnika EPS-a,
njihov generalni štrajk, vlasti su pokušale da
okončaju pretnjama otkazima i proturanjem
informacija kako to, zapravo, ne štrajkuju
zaposleni već samo “oni iz sindikata”. Sindikat
EPS-a inače, okuplja preko 90 posto radnika
nacionalne elektroenergetske kompanije. “Dobro je,
ima nas”, bio je zadovoljan Milan Koča Kovačević,
predsednik Sindikata radnika EPS-a. “Moramo da
izdržimo. Ako nas sada slome, gotovi smo”, rekao
je više za sebe, pre nego što će uzeti mikrofon u
ruke i svojim kolegama objasniti kako je štrajk
jedini način za ostvarenje radničkih
zahteva.
Radnici EPS-a u štrajk 16. juna nisu stupili zbog
niskih zarada, ili neredovnih plata, ili bilo čega
što bi se, kako kažu, ticalo samo njih, pa
sindikalista Kovačević očekuje razumevanje
sugrađana kada kaže da je “bolje da Srbija zbog
štrajka jedan dan bude u mraku, nego da se ostvare
namere ministarstva (rudarstva i energetike) i
prekidač se prebaci u tuđe
ruke”.
“Ovo je uvod u rasturanje Elektroprivrede Srbije i
njeno prodavanje strancima, deo po deo”, kaže
Kovačević.
Neposredan povod štrajku dala je Vlada Srbije 15.
maja, kada je usvojila Odluku o izmeštanju rudnika
podzemne eksploatacije iz EPS-a; ukupno devet
rudnika, oko 5 400 zaposlenih. “Zahvaljujući ovoj
odluci, struja će poskupeti manje nego što se od
nas tražilo”, obrazlaže za NIN motive (sporne?)
odluke Kori Udovički, ministarke rudarstva i
energetike. “Tih 5 400 radnika koštalo bi nas ove
godine oko dve milijarde dinara. Ovako, ‘skinuli’
smo ih sa EPS-a i prebacili na budžet”, kaže,
ministarka ističući da “rudnici sigurno neće biti
zatvoreni, kao što se priča, već samo
konsolidovani”. Eventualna prodaja doći će tek
potom. Ipak, Udovički potvrđuje bojazni da će
otpuštanja biti, oko 1 300 ljudi (od 5 400) samo
do kraja ove godine, “ali nijedan rudar među
njima”.
Milan Kovačević
tvrdi:
“Odlukom o izdvajanju podzemne eksploatacije Vlada
Srbije prekršila je važeći Zakon o Elektroprivredi
Srbije, koji jasno kaže da su ovi rudnici sastavni
deo EPS-a.” Odgovor ministarke Udovički: “Nije
tačno da je odluka protivzakonita. Nijedan od
nadležnih organa i odbora nikada nije rekao da u
ovoj odluci postoji bilo šta sporno.”
Kako god,
konačnu reč daće Ustavni sud Srbije, kome su
sindikalci već podneli
prigovor.
Posle izdvajanja rudnika podzemne eksploatacije iz
EPS-a, uslediće odstranjivanje iz kompanije još 22
preduzeća, koja danas funkcionišu u njenom
sastavu, a bave se sporednim delatnostima. “Ubacio
ih je Milošević ‘92”, imala je potrebu da istakne
Kori Udovički.
Sve
ukupno, sa zaposlenima u podzemnoj eksploataciji i
radnicima s Kosova, van Elektroprivrede Srbije
treba da se nađe 22 700 ljudi. Dakle, EPS će biti
smanjen za jednu trećinu. Ministarka Udovički
kaže: “To se radi svugde u svetu. Sporedne se
delatnosti izdvajaju i prodaju na tržištu, kako bi
se poslovodstvo fokusiralo na ono što je
bitno.” Da
li je to baš tako
jednostavno?
Prigovor je sindikata da nije logično izdvajati iz
EPS-a preduzeća koja će, po prirodi stvari, ponovo
morati da sarađuju s njim, što će stvoriti
nepotrebne dodatne troškove. Takođe, primetili su,
na spisku za izdvajanje našla su se preduzeća za
koja su konsultanti (koje je vlada angažovala)
ocenili da su i likvidna, i da ostvaruju profit,
tako da se na njih teško može gledati kao na kamen
o vratu poslovodstva. Kamen koji ga svojom
dubiozom ometa u fokusiranju na suštinu
priče. U
Sindikatu radnika EPS-a, napominju, dodatni je
problem u tome što još nije definisan socijalni
program za viškove radnika u kompaniji, tako da se
sasvim realnom čini opasnost da onih 22 700
radnika, razbijenih po malim preduzećima, tokom
konsolidacije praktično budu prepušteni sami sebi.
To bi njihovo eventualno otpuštanje svakako
učinilo daleko lakšim zadatkom nego što je sada.
“Ako bi
se ovo sprovelo, ne postoji garancija tim
radnicima da neće biti otpušteni”, kaže Milan
Kovačević.
S druge strane, ministarka Kori Udovički žali se
da su, upravo zbog nepotpisanog člana 87
Kolektivnog ugovora, nadležnima vezane ruke,
odnosno da višak radnika zbog toga ne može da bude
otpušten. “Ova situacija, u stvari, odgovara
sindikatu”, napominje. Ipak, rešena je da “stvar
istera do
kraja”. A
kraj je, zapravo, ono što sindikalce najviše i
plaši i što, čak i prema priznanju Kori Udovički,
izaziva nesporazume i u poslovodstvu EPS-a. Reč je
o budućnosti nacionalne elektro-energetske
kompanije a time, nije preterano reći, i
budućnosti zemlje
Srbije.
Upitana, naime, na osnovu čega se, uopšte,
odlučilo da se pristupi baš ovakvom načinu
sređivanja Elektroprivrede Srbije, ministarka
energetike Kori Udovički pozvala se na “interni
dokument ministarstva u kome su sagledane dve-tri
faze u restrukturiranju EPS-a”. Prva faza jeste
ova koja je u toku, odvajanje sporednih
delatnosti, u sledećoj će “biti reorganizovana
osnovna delatnost - proizvodnja, prenos i
distribucija
struje.”
Taj “interni dokument ministarstva”, nije prošao
stručnu, javnu raspravu gde bi se odmerili
argumenti i za i protiv. Ipak, postao je polazna
osnova za poteze koji “jesu uvod u privatizaciju,
ali nije nužno da će nje zaista i biti”, kako reče
ministarka. Sam je način opredeljivanja utoliko
sporniji što nije doneta nacionalna strategija
razvoja elektroprivrede u Srbiji, najavljivana još
u prvoj polovini prošle godine. Otud dilema
sindikalaca: “u čijem se interesu sve ovo radi?”
Eto, napominje Milan Kovačević, “sama ministarka
kazala je kako je dovedena ovde da dovrši ovaj
posao. Šta to
znači?” Ko
je odlučio da se u reformu Elektroprivrede Srbije
krene baš tako što će se ona razbiti na delove? To
je postalo nešto jasnije kada smo ministarki
Udovički stavili do znanja da NIN poseduje
dokument pod nazivom Program restrukturiranja
elektroprivrede u Srbiji, koji je urađen “za
potrebe United States Energdž Association (USEA)”.
Preporuke o tome šta činiti sa EPS-om sadržane u
ovoj studiji upadljivo su slične onima iz
“internog dokumenta ministarstva”(!?) čije nam je
osnovne odredbe Kori Udovički prepričala. “Da,
ovaj dokument je sličan, iz njega smo izvukli
mnogo toga”, potvrdila je i srpska ministarka
energetike.
NIN je o ovome pisao još pre više od godinu dana,
4. aprila 2002. godine, u tekstu “Američki
diktat?”. Ukratko, još tada je najavljivao
ondašnji ministar energetike Goran Novaković,
program restrukturiranja EPS-a po američkom
diktatu. Još tada se predviđalo da se EPS razbije
u tri kompanije - za proizvodnju struje, prenos i
distribuciju - koje bi “u prvom naletu bile
vlasništvo države, a onda bi se polako
privatizovale”. U državnom vlasništvu ostao bi, po
ovom planu, samo prenos struje, što su stručnjaci
koje smo konsultovali slikovito opisali kao
“prodaju srca i vena, a zadržavanje arterija”.
Ministar Novaković je tada, međutim, kazao i da će
rasprava o mogućim modelima tek biti povedena što
se, kako vidimo, nije
dogodilo.
Usput, podsetimo i da Goran Novaković tada nije
isključio mogućnost da preporuke urađene za
potrebe USEA, možda nisu sačinjene kako bi
zadovoljile interese baš ove, naše
zemlje.
Tek, upravo smernice iz ovog programa, odnosno
liberalni američko-britanski model gazdovanja
strujom, čine suštinu Zakona o energetici koji bi
uskoro trebalo da se nađe pred Skupštinom Srbije.
Kako kaže ministarka Udovički, “kod nas je sada
sve monopol. Zašto bi bilo tako?”. Suština zakona
je da obezbedi ravnopravne uslove za sve, to jest,
da se ono što može da bude konkurentno, učini
konkurentnim”, objašnjava ona, i napominje da je
ovo praksa, praktično, u čitavoj
Evropi.
Opet, istina je i da su studije pokazale kako od
1990. godine, od kada se u Sjedinjenim Državama
otpočelo s liberalizacijom na tržištu struje,
njena cena neprestano raste, uprkos uveravanjima
da će konkurencija na tržištu imati suprotan
efekat.
Najzad, na inostrana iskustva, ali negativna,
pozivaju se i sindikalci, navodeći brojke i
procente s jednakom ubedljivošću kao i u nadležnom
ministarstvu. “Jedino je rešenje da se održi
celovito preduzeće, i to je suština našeg
protesta”, nedvosmislen je
Kovačević.
Koji su od navođenih podataka, informacija i
prepričavanih iskustava tačniji, teško je
prosuditi, što je i razlog zbog koga je javna
rasprava o nacionalnoj strategiji bila neophodna.
Umesto toga, ministarstvo se u kreiranju buduće
energetske slike Srbije oslonilo na onaj “interni
dokument” baziran na programu sačinjenom za
potrebe USEA, i time konačnu odluku ostavilo
poslanicima srpske skupštine.
Milan-Koča Kovačević nada se da vlada neće namaći
većinu za usvajanje Zakona o energetici, i da će
štrajkači izdržati. U utorak je ispred EDB-a, dok
se slušala “Govedina”, bilo veselo i poletno, puno
emocija. Ali muzika je onda utihnula, saobraćaj
potekao i kao da u Masarikovoj ničega nije ni
bilo.
NIKOLA
VRZIĆ
Kilovatske
priče
Istina je da se za mnogo toga u aferama i
problemima EPS-a ne može koriti sadašnja vlast,
ali se može zapitati koliko je zaista urađeno od
5. oktobra 2000? Masa lošeg nasleđa nosi svoje
posledice. Primera radi, stanje tehnologije koja
se koristi u podzemnoj eksploataciji je više
nego užasno. Ovaj problem je trebalo da reše dva
kilovata po mesečnom računu građana za struju
koje je Kompanija dobila od države još pre nekih
trinaestak godina, nešto pred ulazak u EPS.
Dakle, ovaj prihod je trebalo da ide u
investicije. Ne može se reći da ulaganja nije
bilo, ali to očigledno nije dovoljno. Da li je u
pitanju pogrešna procena potrebnog novca koji bi
se dobio od ta dva kilovata, ili se može
postaviti pitanje kuda je taj novac išao? Možda
ne bi bilo loše kada bi gospođa ministar
Udovički objasnila zašto se tačno sve ovo
dešava: zbog olakšavanja privatizacije, zbog
manipulisanja cenom struje (pa i voljom birača),
zbog odbacivanja onog elementa koji je postao
balast? Ili je možda reč ne samo o borbi za
vlast već i o konkretnim zahtevima MMF-a koje mi
moramo ispuniti kako bismo dobili povoljne
kredite, “stand bdž” aranžmane, a među kojima
ekonomska cena struje i enormno jak EPS jesu
jedna od glavnih
stavki?
Ako se uporedi učestalost porasta cena struje sa
cenom tone uglja, vidi se da prva često ide
nagore a da druga ima prilično duge periode
zamrzavanja. Nema sumnje da bi vlada morala da
kontroliše cenu tako važne sirovine kao i da je
povremeno i mora zamrzavati. Međutim, ono što
zabrinjava jeste tendencija u EU da se smanji
broj kopova uglja. Zemlje Zapadne Evrope mogu
sebi dozvoliti luksuz da zatvore neke jame pa da
posle (hipotetički) ulože mnogo novca u njihovu
obnovu. Da li mi imamo sredstva za te poduhvate?
U
trenutku dok se ovaj tekst priprema, u
“Kolubari” traju pregovori o stupanju u treću
fazu štrajka. Određeni pododbori nemaju pravo
prisustva pregovorima. Pristanak ili odbijanje
sindikalaca “Kolubare” značiće odgovor na dva
pitanja: koliko su nam stvarno jaki sindikati i
spremni za tranziciju, ali i da li će se sve
prelomiti preko leđa onih koji su duboko, duboko
dole?
MILENA MILETIĆ | |