ï
SREBRENICA KAO METAFORA
Agresija na
Jugoslaviju, i posebno na srpski narod, nije zapoÄela 1999 godine i nije bila
prvenstveno fiziÄkog, veÄ duhovnog karaktera. 1999. je tek jedna od
materijalizacija duhovne agresije koja je otpoÄela deset godina unatrag.
U danaÅnje doba ameriÄke
mondijalizacije i hipokrizijskog isticanja Âprava ÄovjekaÂ, pravila igre ovakve
hipokrizije odreÄuju da duhovna agresija uvijek prethodi fiziÄkoj. Srbi su,
dakle morali biti demonizirani prije nego Åto se nastojalo da budu uniÅteni
fiziÄki. U taktiÄkom pogledu, a poÅto su glavni svjetski mediji bili u rukama
agresora, bilo je lako, u toku permanentne agresije na naÅu zemlju, izmisliti i
difuzirati niz neistina o srpskom narodu: Âlogori smrtiÂ, Âlogori za silovanjeÂ,
itd. Ali agresor je znao da su te (uglavnom) laÅi bile kratkotrajne prirode koje
Äe se lako razotkriti i koje Äe svjetsko mnijenje lako zaboraviti. PoÅto je
uniÅtavanje Jugoslavije i Srbije zamiÅljeno kao dugoroÄno, trebalo je pronaÄi
neku zlokobnu metaforu kojom Äe se za sve vijeke vjekova okarakterizirati srpsku naciju kao
zloÄinaÄku, genocidnu, i koja Äe opravdati sve moguÄe daljnje ruÅilaÄke akcije
protiv tog naroda. U tom je smislu, prvo pokuÅano sa
sarajevskim masakrima. Ali, to je bilo traljavo izvedeno. Neki zapadni mediji su
se oteli kontroli i dekulpabilizirali Srbe, a postojali su i tajni izvjeÅtaji sa
terena pisani od strane Âmirovnjaki i upuÄivani Ujedinjenim nacijama, gdje je
bilo jasno naznaÄeno da srpske krivice u tim masakrima najvjerovatnije nije ni
bilo. Onda su ameriÄki centri za
psiholoÅko ratovanje isplanirali Srebrenicu. Plan je bio kompleksan i dugoroÄan.
Trebalo je to podruÄje proglasiti ÂzaÅtiÄenom zonomÂ, diÄi medijsku buku oko
nemoguÄih uslova Åivota u tom gradu, dozvoliti Srbima osvajanje ostalih
ÂzaÅtiÄenih zonaÂ, koncentrirati viÅe hiljada muslimanskih boraca u tom
Âdemilitariziranom podruÄju i, konaÄno, uvjeriti rukovodstvo u Sarajevu da
Srebrenicu, bez borbe, treba predati Srbima.
RaÄunica ameriÄkih Âpsi-ratnikaÂ
bila je jednostavna. Srbi Äe se vjerovatno osvetiti jednom dijelu OriÄevih bandi
koje su bile napravile pravi pokolj Srba u mjestima oko Srebrenice, jedan dio
Muslimanskih boraca Äe izginuti u proboju, jedan Äe dio biti zarobljen i
zatvoren, jedan dio Muslimana Äe se povuÄi prije predaje, a dio Muslimana iz
Srebrenice je veÄ bio mrtav, tko zna na kojim bojiÅtima. Pritom treba reÄi, da
postoji priliÄna vjerovatost da su neke srpske jedinice i/ili pojedinci poÄinili
odredjene zloÄine nad zarobljenim Muslimanima (muÅkarcima). Sve u svemu, skoro
je izvjesno da masakra, pogotovo onog u obimu koji mu se pripisuje (6-12 000)
nije bilo, ali su zato bile stvorene sve medijske prtpostavke za socijalnu
konstrukciju srebreniÄke tragedije. U tom kontekstu, faktiÄki masakr, ustvari,
nije ni bio potreban. AmeriÄka opercija duhovnog masakra
nad Srbima je uspjela van oÄekivanja. Srbi su prihvatili Âtrojanskog konja (ili
Âdanajski darÂ), neoprezno (nemedijski) se ponijeli nakon ulaska u Srebrenicu i
dozvolili su zapadnoj propagandnoj maÅineriji da se razmaÅe.
Mada su dokazi za navodni masakr
bili i ostali traljavi, propagandni ratno-politiÄki kompleks SAD-a je uÄinio
svoje. Srebrenica je postala jedan od najveÄih mitova dvadesetog stoljeÄa. Srbi
su bili optuÅeni za najstraviÄniji masakr poÄinjen u Evropi nakon Hitlerovih
vremena. Sve zloÄinaÄke akcije, laÅi i agresije izvedene protiv srpskog naroda
od strane Âmedjunarodne zajednic su time poÄele dobivati legitimitet.
Srebrenica, neprekidno-periodiÄno nametana od strane medija, je postala
halouinski ÂfakatÂ. UÅla je u anale medjunarodnih institucija, u video igre, u
Åkolske udÅbenike, u pisane antologije o svjetskim genocidima, poÄele su se
osnivati asocijacije za zaÅtitu i politiÄko-pravnu rehabilitaciju ÂsrebreniÄkih
ÅrtavaÂ, financirani su, u tom pogledu, programi i spomenici od strane
medjunarodnih institucija, a HaÅki tribunal veÄ deceniju zasniva svoje navodno
Âmoralno postojanje na srebreniÄkoj tragediji. Mit Srebrenice je proradio u toj
mjeri, da su ljudi na Zapadu dobili Pavlovljeve uslovne reflekse: Äim im se kaÅe
rijeÄ 'Srbi', oni odmah pomisle na Srebrenicu, i
obratno. TragiÄno za srpski narod je bilo i
to, Åto je politiÄka ekipa asistirana dijelom srpskih intelektualaca i veÄim
dijelom medija, koja je nakon ÂOktobarske revolucije 2000-te godine doÅla na
vlast, bila uglavnom plaÄena i uzdrÅavana od strane Amerikanaca (vidjeti
zakljuÄke u autorovoj knjizi 'Demonizacija Srba'). Kao takova, ona je aktivno
Åirila ameriÄku propagandu o navodnim srpskim zloÄinima u vlastitoj zemlji
nastojeÄi da u svakom pogledu dokrajÄi Jugoslaviju i Srbiju. IzmiÅljale su se
hladnjaÄe i masovne grobnice prepune ne-srpskih ljeÅeva, a zapadni film ('The
cry from grave') o tzv. ÂsrebreniÄkom masakru -u kom se, uzgred reÄeno, niÅta
takvog nije moglo vidjeti- nametan je srpskim gledaocima maltene svakodnevno.
Kulminacija plaÄeniÄkog antipatriotizma bila je gangstersko hapÅenje MiloÅeviÄa
i njegovo izruÄivanje HaÅkom tribunalu, kao i hapÅenje i izruÄivanje velikog
broja srpskih patriota istoj ameriÄkoj instituciji. Nije beznaÄajno ni to, Åto
je jedna sluÅbena srpska delegacija nedavno prisustvovala otkrivanju spomenika o
srebreniÄkim Årtvama. Jedan zanimljiv ÂdetaljÂ: nitko na tom otkrivanju
spomenika, naÅalost ni sama srpska delegacija, nije ni rijeÄ zucnuo o preko
hiljadu pobijenih Srba u Srebrenici i oko nje; samo su Muslimani oznaÄeni kao
Årtve. U ovoj toÄki dolazimo do kljuÄnog
paradoksa. ObiljeÅavatnje godiÅnjice zloÄinaÄke AMER-NATO agresije na
Jugoslaviju i Srbiju, a preÄutno priznavanje mita o srebreniÄkom masakru nad
Muslimanima, kao i odvajanje tih dviju stvari, je teÅka protivrjeÄnost. Oni koji
to, nadajmo se nesvjesno, rade, ne razumiju znaÄenje Srebrenice kao jedne od veÄ
priznatih svjetskih metafora. Ta metafora, u svijesti stotina milijuna ljudi
Åirom planete, aktualizira i pravi Âistinitim skoro sve: srpske Âlogore smrti i
za silovanjeÂ, sarajevske masakre ÂpoÄinjene od strane Srba kao i Âgenocid Srba
nad albanskim stanovniÅtvom na Kosmetu. U isti mah, srebreniÄka metafora, mada
ne legalizira, daje solidnu legitimizaciju i samoj AMER-NATO intervenciji iz
1999. godine, a pruÅa i opravdanje svim ostalim Âhumanitarnim ingerencijama i
vojnim intervencijama u svijetu Ne moÅe jedan narod govoriti kako je neka vojna
intervencija protiv njega bila neosnovana i zloÄinaÄka, a istovremeno, preÄutno,
priznavati, da je on sam vrÅio i izvrÅio neÄuvene zloÄine! JoÅ jednom, da li
stvarno moÅe netko biti toliko nesvjestan ili glup pa ne povezati, ili ne Åeliti
povezati te dvije stvari. Oni koji to rade, bez obzira na njihove najbolje
namjere, prave neprocjenjivu Åtetu srpskom narodu, a u izvjesnom smislu su Äak i
loÅija varijanta od plaÄeniÄke srpske politiÄke ekipe koja je posljednjih godina
za svoju prljavu antipatriotsku rabotu imala novac kao
opravdanje. ZakljuÄak koji se neminovno mora
izvesti iz prethodno reÄenog je slijedeÄi. Prva, najhitnija i najsvetija duÅnost
istinskih srpskih intelektualaca i njihovih foruma je demistifikacija
srebreniÄkog mita, konaÄno otkrivanje istine ma kakva god ona bila. Sve dok taj
mit bude postojao, i sve dok oni budu Åutili, niÅta drugo, sveto, neÄe i nemoÅe
postojati, poÅto ta zlokobna fikcija prlja sve napore i svaku projekciju ljudske
buduÄnosti za srpski narod. I neka se ti intelektualci sutra ne iznenade kada,
izmedju ostalog, taj isti mit bude (po)sluÅio veÄ uveliko organiziranim
separatistima kao kljuÄno opravdanje i kao inspiracija za niz novih sitnijih
ÂSrebrenicaÂ, Åto bi trebalo da u bliskoj buduÄnosti iskomada i sadaÅnju krajnje
labilnu srpsko-crnogorsku (kon)federaciju, tako da ni od same Srbije ni slovo S
viÅe ne ostane na geografskoj karti svijeta.
|
- [sin] Vlajki Emile: SREBRENICA KAO METAFORA Miroslav Antic-SNN
- [sin] Vlajki Emile: SREBRENICA KAO METAFORA Miroslav Antic-SNN
- [sin] Vlajki Emile: SREBRENICA KAO METAFORA Miroslav Antic-SNN