|
SUDSKA
FARSA 2 By Emil VLAJKI
Zloduh novog totalitarnog društva u vidu američke globalizacije kruži
svijetom. Narodi, zemalja u razvoju, koji mu se opiru bivaju ucjenjivani,
demonizirani, bombardirani, uništavani, i okupirani. Jedna od «suptilnijih»
metoda je izazivanje etničkih i vjerskih sukoba kod naroda koji se ne žele
pokoriti, a naknadne vojne intervencije zločinaca koji su te sukobe izazvali
pravdaju se humanitarnim razlozima. Jednom kad su «neposlušne» zemlje okupirane,
beskrupulozno se eksploatiraju njihova bogatstva, a na vlast se dovode poslušni
političari koji za pregršt dolara izdaju interese vlastitog naroda. Državnici i
političke strukture koji se suprotstavljaju novom totalitarnom društvu bivaju
eliminirani, zatvarani, mučeni, drogirani, neprikladno liječeni. Najnoviji izum
globalizacijskih zločinaca je stvaranje nelegalnog i nelegitimnog Haškog 'ad
hoc' Medjunarodnog Tribunala za
zločine na prostorima bivše Jugoslavije gdje se odvija prava sudska farsa kroz
dugoročne farsične procese u kojima je glavni optuženik srpski narod
predstavljen kroz mnogobrojne, unaprijed osuđene, pripadnike bivše političke
elite. Uloga sudskih farsi je višestruka:
-Zločinci «međunarodne zajednice» skreċu pažnju sa vlaste odgovornosti za
zlodjela protiv mira u zemljama gurnutih u bratoubilački rat tako što
demoniziraju politička vođstva tih zemalja.
-Stavljajuċi dio političkih elita neke zemlje na optuženičku klupu, vrši
se u istoj zemlji, preko prijetnje i ucjene, pritisak na ostatak elita koje bi
se eventualno mogle suprotstaviti globalizacijskim
moċnicima.
-Suđenja i osude pobunjenih elita služe kao prijetnja elitama i narodima
u drugim zemljama ukoliko bi im palo na pamet da se pobune protiv novog
totalitarnog poretka.
-Višegodišnje trajanje ovih sudskih farsi i njihova navodna
demokratičnost trebalo bi da ubijedi zapadno javno mnijenje u ispravnost
globalističkih vojnih intervencija.
-Ovakvi sudski procesi, vođeni po uzoru na staljinističke procese kao i
osude optuženih na višedecenijske zatvorske kazne, ne samo da opravdavaju
prethodne vojne intervencije, veċ su i uvod u nove
agresije.
-Ove sudske farse sadrže i veliku dozu cinizma. Naime, globalizacijski
zločinci najprije, preko zamamnih obeċanja, gurnu elite neke zemlje u
bratoubilački rat. Nakon toga kada se rat završi, zemlja uništi, a međusobna
mržnja zavlada na tim prostorima, zločinački inicijatori dovode na optuženičku
klupu one iste elite koje su prethodno podržavali, postavljajuċi se pritom kao
nepristrasni arbitri!!!
-Osude lidera jedne zemlje poslužit ċe nekada ratom suprotstavljenim
zemaljama, miljenicima «medjunarodne zajednice», za traženje milijardskih
odšteta od glavnih «krivaca-agresora».
-Konačno, višegodišnji procesi optuženim liderima zaraċenih strana,
produžava medjusobnu mrznju njihovih naroda što omoguċuje svjetskim mocnicima
dodatnu manipulaciju tih populacija.
U ovom je času u Hagu sve spremno za nastavak suđenja Slobodanu
Miloševiċu koji bi trebao da se brani od optužbe za «genocidno i
ratno-zločinaċko ponašanje» na prostorima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i
Kosmeta. Ovaj drugi dio sudske farse bit ċe poguban za globalizacijske zločince.
Naime, pokazat ċe se:
-Da su bratoubilački rat na prostorima bivše Jugoslavije inicirali i
vojno podržavali upravo oni koji su ovaj farsični sud
osnovali.
-Da su rušenje i podjelu jedne suverene zemlje izveli protivno
medjunarodnom pravu.
-Da su se za rušenje Jugoslavije poslužili krajnje nedemokratskim
metodama protivnim neprekidnim hvalospjevima o njihovom humanizmu. U tom se
smislu može reči za «nove gospodare svijeta»: a)Da su na prostorima Hrvatske doveli na vlast i
podržavali jednu totalitarno-šovinističku političku elitu kojoj je cilj bio
etnički čista država, to jest država bez Srba, i da su metode čišċenja tog
naroda bolno podsjeċale na ono što se u nedavnoj povijesti tom istom narodu na
istim prostorima događalo. b)Da su na prostorima Bosne i Hercegovine i
Kosmeta favorizirali i aktivno
pomagali islamski fundamentalizam koji je na područjima BiH i Kosmeta vršio
mnogobrojne zločine nad Srbima. Povrh svega, na Kosmetu se zločini nad Srbima
nastavljaju uz punu suradnju NATO-om predvođenih okupacionih
snaga. c)O zločinima nad srpskim narodom u toku
posljednjih deset godina postoji ogromna i detaljna dokumentacija koja je
ponuđena Haškom tribunalu i na koju se taj (američki) tribunal nije ni osvrnuo.
Razlog je taj, što su globalizacijski zločinci izazivajuċi konflikte na našim
prostorima unaprijed odlučili da Srbi budu glavni krivci za sve. S toga su svi
drugi narodi, osim Srba, mogli i morali biti žrtve. Srbima je bila namijenjena
uloga agresora i genocidnog naroda, a kada se u pojedinim slučajevima nisu mogla
sakriti njihova stradanja, onda je najčešċi komentar bio: «Tako im i treba,
zaslužili su». Naprimjer, kada se Srbi bore protiv albanskog terorizma, onda se
to ocjenjuje kao genocid nad Albancima. A kada Albanci ubijaju i protjeruju Srbe
i uništavaju njihov kulturni identitet na Kosmetu, onda se oni «s pravom
osveċuju»!
-S obzirom na ovakvo stanje stvari, Srbi su se na tim prostorima morali
samoorganizirati u obrambene entitete, i nije bio potreban nikakav Miloševiċ da
bi to samoorganiziranje sproveli.
-Slobodan Miloševiċ kao državnik i kao Srbin, nije mogao a ni smio biti
indiferentan na totalitarne i terorističke formacije koje je «medjunarodna
zajednica» uspostavljala i hrabrila na datim prostorima.
S druge strane, koliko god da je srpski narod fundamentalno bio u pravu i
bio prisiljen da se brani, to nije bilo i ne može biti ikakvo opravdanje za
etničko čišċenje koje je on vršio na teritorijama u Hrvatskoj i BiH gdje se je
samoorganizirao kao i za druge zločine izvršene nad Hrvatima, Muslimanima i
Albancima (Ovčari, bombardiranje okolice Dubrovnika, bombardiranje Sarajeva,
itd.). Iako
u ovim sukobima nije bilo nevinih, ostaje činjenica, da je srpski narod postao
najveċa žrtva balkanske tragedije. Praktično je protjeran iz Hrvatske, iz
pojedinih dijelova Bosne i Hercegovine i sa Kosmeta. «Velika Srbija» na koju je
bila tolika povika, svela se na «malu Srbiju» koja uz izuzetne teškoċe ugošċava
veċ godinama oko milijun izbjeglica. A, na žalost, nije dokazano da je
prekrajanje granica na Balkanu, na daljnju štetu Srbije, još završeno
Tragično je to, da oni koji su sve to zakuhali i doveli narode
Jugoslavije do međusobnih ratova, ciklusa nasilja i mržnje, da se oni sada prave
naivni i dopuštaju sebi da dijele pravdu. Naši narodi nikada ne smiju zaboraviti
tko je glavni krivac za tragediju na prostorima bivše Jugoslavije, i to ċe u
nastavku suđenja biti jasno istaknuto. U Nirnbergu je prvi i osnovni zločin bio
zločin protiv mira, što u haškom tribunalu očito nije tako jer bi, u tom
slučaju, globalizacijski zločinci prvo morali suditi samima
sebi.
Zbog ċega se Miloševiċu sudi u Hagu? On se optužuje da je diktator,
zločinac i pljačkaš. S obzirom, da Amerikanci upravljaju Tribunalo, optužba iz
njihovih ustiju je beskrajno smiješna. Amerika je u toku svoje historije
podržavala največi broj beskrupuloznih diktatorskih režima u svijetu! Očito je,
prema tome, da im Miloševiċevo navodno «diktatorstvo, zločinaštvo i pljačkaštvo»
ne bi trebalo da smeta. Smeta im, naravno, to što se Miloševiċ odupro njihovoj
agresiji. Ali time stvar nije iscrpljena. Pošto je, po Amerikancima trebalo da
srpski narod bude zločinački, a Miloševiċ je bio njegov lider, onda je Miloševiċ
unaprijed bio određen kao zločinac. Pored svega, u okviru ove sudske farse, a
zbog razloga koji su gore navedeni, Miloševiċ i dalje mora figurirati kao
zločinac. Zato svi oni koji misle da bi Miloševiċ mogao biti oslobođen ako bi se
na sudu dokazalo da nije kriv, imaju nerealne iluzije. Amerikanci su osnovali
taj sud i plačaju sudije i ostalo osoblje kako bi se dokazalo da zločini koje su
počinili i čine u Jugoslaviji i Srbiji nisu zločini veċ «pravda» i «humanost»,
te da su oni bili prisiljeni da «humanitarno» djeluju (čitaj: da unište jednu
zemlju) zbog «pravih zločinaca» kakav je, na primjer,
Miloševiċ.
A sada ponešto o Miloševiċevom navodnom «diktatorstvu, pljačkaštvu i
slično»:
-Miloševiċ je uvijek bio legalno biran na državničke funkcije. Legalnost
tih izbora nitko nikada nije doveo u pitanje.
-Toliko se pričalo o njegovom autoritetu nad Srbima van Srbije koji su
ga, medjutim, u više navrata ignorirali i dezavuirali.
-Za njegovo doba opozicija je imala veċinu medija pod
kontrolom.
-Zapad je u jednom trenutku priznao da nikada ne bi uspio da organizira
svrgavanje Miloševiċa u oktobru 2000-ute godine, da je on zaista bio pravi
diktator.
-Kada je te godine nakon prvog kruga izbora Koštunica došao kod
Miloševiċa rekavši mu, da ga je Savezna izborna komisija (SIK) proglasila
pobjednikom izbora, Miloševiċ je đentlmenski, bez provjeravanja, došao pred TV
kamere i čestitao Koštunici na pobjedi. Kasnije se saznalo da SIK nije ni riječ
zucnula o pobjedniku, veċ da je, naprotiv, tražila ponavljanje izbora radi
nepravilnosti na Kosmetu!
-Tvrdi se, da je Miloševiċ navodno opljačkao svoju zemlju za ravno
milijardu dolara!!! Ali, eto, on je kao pravi «diktator» ostao u svojoj zemlji
znajuċi da ċe biti uhapšen i da ċe vjerovatno godinama ostati u zatvoru. Da je
zaista bio diktator i pljačkaš, taj bi se, vidjevši da mu vlast izmiče, na
vrijeme sklonio i uživao u opljačkanim parama; niz zemalja bi mu zasigurno dale
politički azil.
-U ovom času, ovaj «pljačkaš» muku muči kako da iz zatvora osigura
financiranje ljudi koji mu žele pomoċi oko njegove obrane.
Miloševiċ, naravno, nije nevinašce, niti je to mogao biti. Politika je
sama po sebi prljava stvar i što je nivo političkog angažmana viši, količina
neformalnih, vaninstitucionalnih akcija raste. Pored ove opċe konstatacije i
pored autokratskih postupaka, Miloševiċ je (po autoru ovih redaka) imao dva
nedostatka:
-Birao je, često, krive ljude za suradnike, osamljivao se i sve je više
gubio kontakt sa narodom.
-U određenim krucijalnim momentima, racionalnost (pragmatičnost) bi kod
njega prevladala nad vizijom.
Radi nekih svojih poltronskih i nelojalnih suradnika koji su mu
predstavljali Srbiju kao Potemkinovo selo, i koji su se bogatili na račun
nevolje srpskog naroda, Miloševiċ je često bio dezinformiran o stanju u zemlji i
nije uvijek adekvatno politički reagirao. Sjetimo se samo afere oko opċinskih
izbora devedesetih kada je opozicija bila optužena da je te izbore
izmanipulirala. Sjetimo se i Miloševiċeve odluke da godinu dana ranije od
predviđenog roka raspiše predsjedničke izbore u 2000-utoj godini. Njegovi
savjetnici (a dio njih je sigurno bio dobro plačen od Amerikanaca) su ga
uvjerili kako je stanje u zemlji dobro i kako je sav narod uz njega pa je
raspisivanje prijevremenih izbora neminovnost. Direktan rezultat ovakve
nepromišljene odluke je za Miloševiċa bio gubitak vlasti. Što se tiče drugog
nedostatka, ovaj je rezultat osobnog mišljenja autora ovih redaka, spekulativnog
je karaktera i ne može biti predmet objektivne analize.
Naravno, mediokritetski, poltronski, pohlepni i nelojalni suradnici ne
oslobađaju Miloševiċa odgovornosti za ono što se u Jugoslaviji i Srbiji
događalo. Njegova odgovornost je, pored izuzetno teške
embargovsko-demonizacijsko-ratne situacije bila za stanje u zemlji
najznačajnija. Djelomično i zbog vlastitih grešaka, Miloševiċ je sada u vrlo
teškom položaju. Međutim, autor ovih redaka se je često pitao što bi netko drugi
na Miloševiċevom mjestu bolje i više uradio s obzirom na datu situaciju. Ali, ma
što god da se misli o Miloševiċevoj vladavini, njegovo je ispaštanje u
zatvorskim okolnostima sada poprimilo Prometejske dimenzije. Njegovo tamnovanje
se pretvorilo u njegovu slobodu, u divovsku borbu za raskrinkavanje monstruoznog
američkog globalizacijskog poretka i u akciju za dedijabolizaciju srpskog
naroda.
U mnogim krugovima, kako zlonamjernim tako i naivnim, vlada uvjerenje
kako je Miloševiċ nacionalista (u pejorativnom smislu), kako je prvenstveni
krivac za raspad Jugoslavije i kako je kriv za Tuđmanov dolazak na vlast. Ništa
pogrešnije.
-Miloševiċu se može pripisati štošta samo ne to da je (ekstremni, ultra)
nacionalista. Osim ako je nacionalizam briga za sudbinu dijela vlastitog naroda
na Kosmetu i u područjima van Srbije u zemlji koja se raspadala i gdje se je
srpski živalj iz konstitutivnog naroda pretvorio u deranžirajuċu manjinu?
Autor ovih redaka je nedavno u Hrvatskoj razgovarao sa istaknutim
predstavnikom za ljudska prava jedne medjunarodne institucije. Obojica smo se
složila da Miloševiċ ne može biti nacionalista. Ali, zapitao se moj sugovornik,
zar Miloševiċ nije bio svjestan da je svojom politikom izazvao srpski
nacionalizam i time dobar dio zla koje je zavladalo na našim prostorima?
Ovakvo pitanje jedne dobronamjerne osobe ne može ostati bez potpunijeg
odgovora. A odgovor je: Raspad Jugoslavije i proisteklo zlo je direktan rezultat
američkog, njemačkog, austrijskog i vatikanskog mešetarenja. Druga je stvar
koliko se je Miloševiċ u tim okolnostima dobro snalazio i u kojoj mjeri je
njegova briga za sudbinu dijela vlastitog naroda prouzrokovala formiranje
(ultra) nacionalističkih raspoloženja, grupa i djelovanja. Ali, zar se u ime
neželjnih poslijedica jedan državnik, direktno impliciran u nametnuti konflikt,
može i smije dezinteresirati za vlastiti narod?
I još nešto. U sličnim situacijama, Amerikanci, Grci, Turci, Hrvati,
Albanci, Slovenci, Arapi, Kurdi, itd.(i njihove vođe), svi oni imaju pravo da
budu nacionalist (patrioti), da se samoorganiziraju, bore, pa i da pribjegavaju
terorizmu! Svi imaju na to pravo, ali ne i Srbi!
-Što se tiče priče kako je Miloševiċ svojom nacionalističkom politikom
doveo na vlast Tuđmana, stvar je krajnje neozbiljna. Treba biti ili
nedobronamjeran ili ignorant pa ne uzeti u obzir Tuđmanovo povezivanje sa
emigrantskim, antijugoslavenskim grupama i nekim zapadnim vladama sedamdesetih
godina i u drugoj polovici osamdesetih. Treba usput zaboraviti i na hrvatski
maspok ranih sedamdesetih i maspokovu propagandu koja je djelovala na dobar dio
hrvatskog naroda i koja se tek privremeno primirila do Titove
smrti.
I da rezimiramo:
Miloševiċ u ovom času, u ovom političkom farsičkom procesu koji se
odigrava u Hagu, ne vodi borbu (samo) za sebe; što se njega lično tiče, on je
unaprijed osuđen. Njegova borba je mnogo šira, historijska. Ona je borba protiv
novog totalitarnog svjetskog poretka, protiv neokolonijalizma. Ona je borba za
dostojanstvo srpskog naroda, iračkog naroda, afganistanskog naroda,
latinsko-američkih naroda, borba i za normalan suživot svih naroda na prostorima
bivše Jugoslavije. Ona je borba protiv laži i nasilja, a za dostojanstvo i
potrebu malih, siromašnih naroda i država da upravljaju vlastitom sudbinu, da se
nitko ne miješa u njihov suverenitet, da ih ne napada u ime lažnih, izmišljenih
razloga. Iz ovih razloga, bez obzira na ličan stav prema Miloševiċu, njemu se u
ovoj borbi mora pomoċi: Javno iskazanim stavovima, svjedočenjima, dokumentima,
protestima protiv sadašnjih svjetskih moċnika. I pobijedit ċemo, konkretno i
historijski, jer je istina na našoj strani.
P.S. Ako mislite da možete pomoċi na bilo koji način u naznačenom smislu,
obratite se autoru ovih redaka. Drugi dio ovog farsičnog procesa počima vrlo
brzo, za mjesec dana, u junu 2004. Svaki
prevod ovog teksta na druge jezike bit ce dobrodosao.
|
