Izgledi za opstanak Izraela sve su manji
Iako superioran u regiji, Izrael vodi samoubilačku politiku, s rezultatima samo na kratke staze. Izrael nema rješenje za svoj dugoročni opstanak u miru. Piše Pavle Kalinić. Kriza na Bliskom istoku nije počela ovih dana, već kojih devedeset godina ranije, preciznije još 1917. godine, pismom ministra vanjskih poslova Velike Britanije Arthura Balfoura lordu Walteru Rothschildu, predstavniku Engleske federacije cionista: "Vlada Njegova Veličanstva povoljno gleda na uspostavu nacionalne domovine židovskog naroda u Palestini... Naseljavanje Židova nije bilo posljedica brige za njih, već posljedica britanske imperijalne politike, koja je upravo naseljavanjem Židova u Palestini željela osigurati svoje interese u tom dijelu svijeta. Ne smije se ništa učiniti što bi narušilo građanska i vjerska prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini ili prava i politički status koji Židovi uživaju u bilo kojoj drugoj zemlji." Britansko upravljanje Palestinom (i ne samo Palestinom) počelo je de facto već u prosincu 1917. Nasilje se kotrljalo pustinjom s obje strane - i od starosjedilaca i od strane židovskih doseljenika, čiji je broj London itekako dozirao, naravno prema vlastitim interesima. Naseljavanje Židova, namjera iz pisma (tzv. Balfourove deklaracije), nije posljedica brige za Židove, već posljedica britanske imperijalne politike, koja je upravo naseljavanjem Židova u Palestini željela osigurati britanske interese u tom dijelu svijeta. Gledajući Bliski istok (Middle East) kao križište puteva između Europe i Indije, istoka i zapada, sjevera i juga. Jeruzalem su vidjeli kao strateški smješten grad, koji je isto tako značajan položaj imao i u srednjem vijeku i u vrijeme starog Babilona i Egipta. Nikada dosad nije bilo stvarnih interesa velikih sila (SAD) i pripadajućih pobočnika (Britanija), a niti Izraela, da se stanje stalnog rata zamjeni održivim mirom. Koliko je Britaniji bilo stalo do kontrole na Bliskom istoku najbolje govori to što je u Prvom svjetskom ratu više vojnika poslala na Bliski istok nego u Europu, s izuzetkom Galipolja. Kraljevski institut za međunarodne odnose iz prve je shvatio što je i što će tek biti nafta. Natezanja oko useljavanja u Palestinu trajala su sve dok se Britanija nije odlučila povući i prepustiti Palestinu Ujedinjenim narodima. Usvajanjem Rezolucije 181 (II) UN-a 1947. godine predviđena je podjela Palestine na dvije države - arapsku i židovsku - s ekonomskom unijom te Jeruzalemom i Betlehemom kao corpus separatum pod međunarodnim režimom kojim upravlja UN. Palestinci, koji su tada činili 70 posto stanovništva, trebali su dobiti 42,3 posto teritorija. Židovima, kojih je tada bilo oko 30 posto, išlo bi 57 posto teritorija, dok bi ostatak od 0,7 posto bio pod međunarodnim režimom UN-a. No, kako je Velika Britanija najavila svoje povlačenje 15. svibnja 1948. godine, Ben Gurion je 14. svibnja proglasio Državu Izrael, ne želeći da UN područje Palestine stavi pod starateljstvo SAD-a, novog imperija koji je naslijedio Britaniju nakon Drugog svjetskog rata. Pokolj Palestinaca u Deir Jasinu 9. travnja 1948., koji su počinili pripadnici Icela i Sterna, naznačio je kakav će odnos između dvije zajednice biti idućih desetljeća. UN-ovom Rezolucijom 181 (II) iz 1947. predviđena je podjela Palestine na dvije države - arapsku i židovsku - s ekonomskom unijom te Jeruzalemom i Betlehemom kao corpus separatum. Palestinci su trebali dobiti 42,3 posto teritorija, Izraelci 57 posto, a 0,7 posto bi bilo pod upravom UN-a. Već nakon prvog rata s Arapima, Izrael je preuzeo kontrolu nad 78 posto teritorija Palestine. Ohrabreni povlačenjem Velike Britanije, cionisti kreću u zauzimanje ostalih teritorija, koji su bili predviđeni za arapsku državu. Sukobljavaju se sa susjedima, što je ostalo poznato kao Prvi izraelsko–arapski rat. Neučinkovite vojske arapskih zemalja uspjele su zadržati samo dio pojasa Gaze (Egipat) i dio Zapadne obale (Jordan), tako da je odmah nakon prvog rata Izrael imao kontrolu nad 78 posto cjelokupnog teritorija Palestine. Dakle, kontrolirao je i 50 posto teritorija koji je rezolucijom UN-a 181 (II) trebao pripasti arapskoj državi. No, to nije smetalo ni SAD-u ni SSSR-u da priznaju Izrael. U Ujedinjene narode je primljen 11. svibnja 1949. A od 1967. godine drži pod okupacijom i Zapadnu obalu i Gazu. Pojas Gaze su napustili nakon 39 godina, ali je izraelska vojska i sada u dijelu Gaze, pokušavajući pacificirati ono što se silom ne može pacificirati. Nikada dosad, a ni sada, uključujući i najnovije sukobe, nije bilo stvarnih interesa velikih sila (SAD) i pripadajućih pobočnika (Britanija), a niti Izraela, da se stanje stalnog rata zamjeni održivim mirom. Najnoviji rat, tj. invazija izraelske vojske na Libanon, samo je jedan u nizu pokušaja da se skrene pozornost s odbijanja rješavanja palestinskog pitanja. Položaj Palestinaca na Zapadnoj obali i pojasu Gaze tema je koja ne zabrinjava SAD u smislu zaštite ljudskih prava i prava na stvaranje države Palestine. S ovakvom svojom politikom, unatoč superiornosti spram susjeda, Izrael pokazuje da jednostavno nema učinkovito rješenje za svoj dugoročni opstanak u miru. Intervencija u Libanonu (treća po redu) stavila je na dnevni red - Siriju, kako bi je se uvuklo u sukob i nakon "osloboditeljske akcije" pacificiralo. To bi, naravno, bio pretkorak za stvaranje uvjeta za neutralizaciju, tj. "demokratizaciju" Irana. Razvaljivanjem, dezintegracijom i nametanjem građanskog rata u Iraku, jedini ozbiljni protivnik Izraela i SAD-a u tom dijelu svijeta ostao je - Iran. Svi ostali režimi su više-manje u funkciji američkih interesa. Koliko Libanon funkcionira kao država najbolje se vidjelo u izjavama premijera, koji je najavljivao odgovor ako krene izraelska invazija. To što je bombardiranjima iz zraka, s mora i sa zemlje Libanon vraćen u kameno doba - to premijeru nije dovoljan argument za obranu. Činjenica je da u Libanonu jednu politiku imaju šijiti i Hezbolah, drugu kršćani, treću suniti, a četvrtu druzi. Zajedničko im je, ipak, da zajedno više mrze Izrael nego što se mrze međusobno. Pokušaji Izraela da u trećoj invaziji na Libanon opet formira "zaštićenu zonu" pokazuju da Izrael s ovakvom svojom politikom, unatoč superiornosti na svim poljima spram susjeda (i ne samo njih), jednostavno nema učinkovito rješenje za svoj dugoročni opstanak u miru. Bilo zaštićene zone ili ne, ona će trajati samo uz velike gubitke za Izrael, bez ikakve šanse da se i preko nje ne napada Izrael. I to ne samo sjeverni. Židovski useljenici više nemaju otkud doći. Broj Arapa sigurno raste i demografsku bitku Izrael ne može dobiti. Doseljavanje Židova iz SAD-a bilo bi kontraproduktivno, jer bez utjecaja u Americi Izrael nestaje kao biljka bez vode. Izraelska politika, ovakva kakva jest, osuđena je na propast, prvenstveno jer se takvom politikom žrtvuje položaj svih Židova koji žive izvan Izraela, SAD-a i Velike Britanije. Antisemitizam nitko uspješnije ne proizvodi od onih koji na njega upozoravaju – ali na krivom mjestu! To je samoubilačka politika koja rezultat može dati samo na kratke staze. Koliko god standard u Izraelu bio bolji za židovske useljenike, oni više nemaju otkud doći. Od milijun i pol iz ex-SSSR-a, već ih je pola milijuna potražilo ugodnije i mirnije mjesto za življenje. Ima još oko pola milijuna Židova u Francuskoj, koje se već pokušalo navabiti u Izrael. No resursi doseljavanja su presušili. Broj Arapa sigurno raste i demografsku bitku Izrael ne može dobiti. Doseljavanje iz SAD-a je kontraproduktivno, jer bez utjecaja u Americi Izrael nestaje kao biljka bez vode. Ipak kad se pogleda kome su sve i kako Britanci pomogli, onda se može donijeti zajednički zaključak da su Britanci kroz povijest za sobom uvijek i u pravilu ostavljali rješenja koja se nisu mogla nikao riješiti osim stalnim sukobima ovog ili onog intenziteta. Dovoljno je pogledati povijest Irske, Južnoafričke Republike, Rodezije, Iraka, Indije i Pakistana, Izraela i Palestine, Jugoslavije, Bosne i Hercegovine... Izrael je tu gdje je i trebao bi opstati, ali zahvaljujući samoubilačkoj politici odbijanja suočavanja s okruženjem svakim danom izgledi su mu sve manji. A Arapi, oni će jednom možda oprostiti Izraelcima, ali zasigurno neće svojim režimima koji su ih odbili braniti. Pavle Kalinić 25.07.2006. http://www.net.hr/vijesti/kontras/ ------------------------ Yahoo! Groups Sponsor --------------------~--> Yahoo! Groups gets a make over. See the new email design. http://us.click.yahoo.com/WktRrD/lOaOAA/yQLSAA/1dTolB/TM --------------------------------------------------------------------~-> =============== Group Moderator: [EMAIL PROTECTED] page at http://magazine.sorabia.net for more informations about current situation in Serbia http://www.sorabia.net Slusajte GLAS SORABIJE nas talk internet-radio (Serbian Only) http://radio.sorabia.net Yahoo! Groups Links <*> To visit your group on the web, go to: http://groups.yahoo.com/group/sorabia/ <*> To unsubscribe from this group, send an email to: [EMAIL PROTECTED] <*> Your use of Yahoo! Groups is subject to: http://docs.yahoo.com/info/terms/
