“Premijer Srbije je likvidiran jer nije bio narodnjak. Kao izuzetno obrazovan čovek, koji je potpuno razumeo moderan karakter države i ulogu ustavnosti, postao je meta. Upravo Đinđićev 'ustavni patriotizam' centralni je razlog njegove smrti”
Tonči Kuzmanič, doktor političkih
nauka, autor više knjiga i studija sa temom demontaže SFRJ, uveren je da ćemo
još dugo tragati za potpunim odgovorom na pitanje šta je ubilo Jugoslaviju, onu
veliku. Ipak, za NIN kaže:
- Uveren sam da je za to krivo
narodnjaštvo na čitavom području ondašnje države. Doduše, sa snažnim elementima
populizma i nacionalizma. Prema mnogobrojnim pokazateljima, planovi narodnjaka
iz poznih osamdesetih godina uglavnom su se potpuno ostvarili devedesetih. Nešto
slično ne možemo, međutim, da tvrdimo za nacionaliste i populiste. Ne
zaboravimo: na zgarištima i masovnim grobnicama bivše države uspostavljeni su
narodi! Srušena je država! Izrazito su narasli siromaštvo i beznađe! Mase
ljudi lišenih svega – ojađeni, izbeglice i prognanici – zastrašujuće su velike.
A što je najvažnije: moderne države zapravo nema još nigde na tlu nekadašnje
SFRJ. Iz ostataka narodnjačkih požara i mnogobrojnih poprišta egzekucija nastao
je skup različitih, više ili manje neuspešno odglumljenih državica koje su,
zapravo, pre narodnjački pokreti u fazi relativnog smirivanja nego moderne
države. Rezultat krvavih narodnjačkih orgijanja devedesetih godina nisu države,
kao što se to ovlaš posmatrano najčešće čini.
Kako to
mislite?
- Odgovoreno stranačkim
razmišljanjem, konkretnije – razumevanjem zbivanja poslednjih godina – ovakvo
stanje pretpostavlja bar još dva suštinska elementa. Prvo, veoma važno,
razlikovanje između državotvornosti (ono što su pokušali da ostvare
nacionalisti) i narodnotvornosti (to su činili narodnjaci). Drugo,
tumačenje pojma “levice” na ovom području. Samo naizgled se radi o
“paradoksu” kada, naime, vidimo da su ulogu nacionalista u datim okolnostima
odigrale uglavnom liberalno, socijaldemokratski orijentisane grupacije.
Narodnjačko ruho imali su “nazovinacionalisti” u sprezi sa mnogim oblicima
tradicionalnih fašista, neofašista, postfašista i neokonzervativaca. Onamo gde
su, bar privremeno, pobedili državotvorci (nacionalisti) vlast je preuzela neka
od kombinacija liberalizma, prastarog socijaldemokratizma ili neoliberalizma.
Najizrazitije u Sloveniji. Drugde, gde su nadvladali narodnotvorci (Srbija,
Hrvatska i delimično Makedonija) više ili manje su uništeni liberali i
socijaldemokrati.
Sve “političke sfere”, ako uopšte
i postoje na područjima bivše države, još uvek su radikalno okrenute ka desnici.
Kao što skoro doslovce nema levice, tako ono što se smatra “centrom” u stvari
predstavlja desnicu, a političke blokove “desnice” treba shvatiti kao njen
ekstremni oblik. To potvrđuje i tragična sudbina premijera Srbije Zorana
Đinđića. Nije ubijen zato što nije bio nacionalista. Nego zato što je to, u
stvari, bio. Ubijen je jer nije bio narodnjak. Kao izuzetno obrazovan
čovek, koji je potpuno razumeo moderan karakter države i ulogu ustavnosti,
postao je meta likvidacije. Upravo Đinđićev “ustavni patriotizam” centralni je
razlog njegove smrti. Uklonjen je na najbrutalniji način zato što je bio
“premalo naš”, nedovoljno narodnjački i previše dosledan pobornik moderne
“otuđene države”, pravnog reda.
Da li su razbijajuće težnje i
snage na području SFRJ više podsticane od strane političkih elita ili od
pojedinih nacija?
- Nisam pristalica teorije
zavere. Još manje verujem u to da su pojedine nacije genocidne, i slično! Sasvim
je sigurno da su glavni akteri tragičnih jugoslovenskih zbivanja bile elite.
Prvenstveno narodnjačke; bez obzira da li u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji ili
drugde.
Dakle, povodili su se, pre
svega, sopstvenim interesima?
- Da! Narodnjačkim elitama ne
samo da je pošlo za rukom uspostavljanje “svojih naroda” (ti sada neuspešno
glume države), nego su uz sve ostalo debelo materijalno profitirale. Bilo da se
radilo o trgovini oružjem, drogom, belim robljem, ili ko zna još čime. Jasno je,
naime, da su mnogobrojni narodnjaci (nekadašnji izraziti marginalci) preko noći
postali i najbogatiji “pripadnici svog naroda”.
Erupcija ksenofobije u
novonastalim državama na području SFRJ “proizvod” je osamostaljivanja, njegov
“zaštitni znak”, ili oslobađanja decenijama pritajene
netrpeljivosti?
- Ksenofobija je u smislu straha
od stranaca (nepoznatih) bila uobičajena i u staroj Jugoslaviji. Međutim, to što
me pitate odnosi se na sadašnje zabrinjavajuće stanje, koje je najbliže onome
što se naziva (kulturnim) rasizmom. Preduslov da netrpeljivost “funkcioniše”
upravo je pobeda narodnjaka, koja nužno postavlja “svoj narod” kao jedno i
jedino. Isključuje ne samo sve druge, nego prvenstveno pravo, državu i
državljanstvo kao bitne kategorije. Kada nastane ta krizna, nekakva “naša”,
“zemljačka”, “rođačka” (zapravo urođenička) demokratija, koja se temelji na
“našem malom čoveku”, onda stupamo u igre bez granica, čije su posledice
strahovite.
Na prostoru nekadašnje
zajedničke države sve brojniji birači glasaju za stranke i političke
orijentacije naglašenog nacionalističkog programa. Zašto?
- Ne bih rekao da je to opšta
pojava. Stanje se ponegde smiruje. Narodnjačka revolucija, koja je u vezi sa
domovinskim ratom bila u Hrvatskoj tokom vladavine generala Tuđmana, danas
nekako splašnjava. Razlog nije “približavanje Evropi”. Verovatnije da je
paradigma narodnjaštva u Hrvatskoj – bar u nekom svom delu – već podosta
iscrpena. Ne isključujem da se nešto slično može ponoviti. Ali, u svakom
slučaju, smirivanje je očito. Obrnuto, recimo, važi za Sloveniju. Ovde je
nacionalizam bio izrazito snažan devedesetih godina. Zato je i izbegnuta zamka
narodnjaštva. Međutim, poslednjih godina trendovi su obrnuti. Slovenija sve više
ide u smeru iz kojeg se Hrvatska, bar privremeno, vraća.
Otupljivanje te oštrice uticaće i
na tradicionalno neskrivenu netrpeljivost između Hrvata i Srba, koja je još uvek
pretnja i jednima i drugima?
- Za konačno prevazilaženje te
sukobljenosti nužno je učiniti mnogo toga.
Naravno, pre svega treba za
svagda da zakopaju ratne sekire. Da se omogući povratak prognanim i izbeglim,
sudi svim počiniocima zločina i od beskonačnih priča o narodu usmeri ka
“dovršavanju” države. Čekanje na Evropu može, svakako, biti razumljiva i
zanimljiva “sportska disciplina”; mada istovremeno izgleda kao slab znak. To
čekanje pretpostavlja da bi posao “dovršavanja države” morao umesto njih da
uradi neko treći; što bi, kako Srbima tako i Hrvatima, moglo dodatno da se
osveti različitim budućim oblicima (post)moderne, globalizacijske zavisnosti i
na onim tač
Koliko su u bliskoj
budućnosti realne, za Srbiju, Evropu i svet prihvatljive još dve nove,
samostalne, države na području bivše Jugoslavije?
- Ako pravilno razumem zbivanja,
mislim da smo svedoci nastajanja dva nova državna oblika. Čini mi se da je
pitanje kojim se u tom smislu bavimo samo jedno: kada će doći do toga?
Najbitnije je da se dogodi na miran način. Ako ne može drugačije, onda, naravno,
uz pomoć Evrope i šire međunarodne zajednice. Kada Bugarska i Rumunija postanu
članice Evropske unije bitno će se povećati verovatnoća stupanja u Uniju i svih
delova nekadašnje SFRJ. To bi znatno izmenilo brojne probleme koje danas vidimo
kao manje ili više nerešive. Čini se, dakle, da se ipak nazire izlaz iz mračnog
tunela devedesetih. Naravno, pod uslovom da narodnjačke snage unutar svake
države na tlu nekadašnje Jugoslavije ne dođu ponovo na vlast. U tom slučaju opet
bismo se samo vratili, kako veli Umberto Eko, u “novi srednji
vek”.
Igor
Šaranović
http://www.nin.co.yu/index.php?s=free&a=2844&rid=6&id=4356
YAHOO! GROUPS LINKS
- Visit your group "SrpskaInformativnaMreza" on the web.
- To unsubscribe from this group, send an email to:
[EMAIL PROTECTED]
- Your use of Yahoo! Groups is subject to the Yahoo! Terms of Service.