Title: Message

O čemu Srbi maštaju u krevetu

U Srbiji se retko ide kod psihoterapeuta, obično tek kada je problem vrlo ozbiljan. A Frojd je izgleda ipak bio u pravu, jer su se sve muke kroz koje su prošli ljudi u Srbiji prelomile u krevetu

Autor: Peđa Obradović

N. N. je uspešan mladi čovek, sa nepunih trideset godina. Radi kao menadžer u predstavništvu jednog uglednog stranog preduzeća. Lep i dopadljiv, ipak ne uspeva da uspostavi pravi kontakt sa suprotnim polom jer ga motivišu samo prostitutke. Prvo je mislio da je to samo jedna od faza koja će proći, ali je na kraju sebi ipak priznao da ima problem. Pošto je njegovo nezadovoljstvo već pretilo da ostavi ozbiljan trag tamo gde se najbolje snalazi, na poslu, za pomoć se obratio jednom beogradskom seksologu koji je sve shvatio posle prve seanse - prvi put ovaj mladić je vodio ljubav sa prostitutkom jer, stidljiv, nije imao hrabrosti da priđe devojci. Onda počinje terapija koja se zapravo zasniva na buđenju samopouzdanja. Već verzirani, jer ovaj slučaj spada u češće, terapeuti mogu da računaju na uspeh.

A Frojd je izgleda ipak bio u pravu jer su se sve muke kroz koje su prošli ljudi u Srbiji prelomile u krevetu. Sigurno dobar seks postoji još samo u mašti. Ako je suditi po pričama koje se pričaju iza zatvorenih vrata terapeutskih ordinacija, tipičan „čovek sa problemom“ je muškarac u tridesetim godinama, zaposlen i impotentan. Problem ga je učinio plašljivim, nesigurnim i bez samopouzdanja. Prvo se godinama muči - odlaže dolazak na terapiju a problem pokušava da reši lekovima, najčešće vijagrom, ali i onim čudnim spravama koje se reklamiraju po novinama i televiziji. Zatim često menja partnera, jer misli da je u tome rešenje, da bi se na kraju potpuno povukao. U međuvremenu će se verovatno naći kod nekog nadrilekara koji će mu prodati svežanj sušenih trava ili će mu vračara preporučiti da specijalni talisman od javorovog drveta (cena - prava sitnica) nosi u levom džepu. Tek kad se sve mogućnosti istroše, on dolazi kod psihoterapeuta, poražen i već blizu potpunog odustajanja. Terapeut će otkriti da je čovek zdrav i da intenzivno fantazira, ali da se njegov svet srušio kada mu je partnerka otkrila da je on u krevetu loš i da ne može da je zadovolji.

Suprotni pol ima drugačiji problem: muškarci se loše udvaraju. Kao da imaju problem sa motivacijom i sve bi nekako da završe na brzinu. Zato će se iz intimnih razgovora pacijenata i terapeuta ispostaviti da žene u Srbiji najčešće maštaju o Italijanima ili Špancima, u svakom slučaju vole tamnopute muškarce, pažljive i dobre udvarače. Za žene je karakteristično i to da odlazak kod psihijatra uglavnom ne praktikuju.

U Srbiji ne postoji institucija „ličnog psihijatra“. Bar ne u onom vudialenovskom smislu, da se porazgovara i pita, dok se ne oglasi zvonce i doktor kaže „...Bojim se da je naše vreme isteklo“. Ta kultura počiva na činjenici da se kod psihijatra ili psihoterapeuta ne ide samo kad problemi postanu nerešivi. Na Zapadu se kod terapeuta ide kao kod zubara, da se održi takozvana mentalna higijena.

Ovde se, međutim, po svemu sudeći, od psihijatra traži pomoć a ne samo konsultacija. Ljudi u Srbiji se jako teško odlučuju na posetu psihijatru ili terapeutu jer ih to u startu obeležava kao „lude“. To je za većinu veliki korak, pa se u ordinacije ulazi gotovo potpuno frustrirano i na izmaku snage.

Oni koji imaju para obratiće se psihoterapeutima koji imaju privatnu praksu. Seanse su skupe (od 100 do 300 DM za jedan sat, a redovnom posetom se smatra ona od dva do tri puta mesečno), ali je i usluga kvalitetna. To je onaj fazon kao iz američkih filmova, ili iz crtaća „Doktor Kec“. Prijatne prostorije i nežna muzika...

Iako se priča uglavnom završava lošim seksualnim životom, uzroci su najrazličitiji. Baš kao i ljudi koji traže pomoć. Poznati beogradski psihoterapeut, dr Tijana Mandić ovako će opisati pacijente:

- Dok neki nemaju šta da jedu, drugi kupuju stanove da se ne bi otkrilo odakle im tolike marke kad ih budu menjali u evro, dok su neki opsednuti politikom i ekonomijom, drugi idu na Kolarac, dok neki i dalje žele da komšiji crkne krava, drugi se osećaju kao globalni građani, dok neki shvataju kapitalizam kao Divlji zapad i šansu da malteratiraju druge s nadom da će izlečiti svoje komplekse, drugi znaju da moć bez humanosti vodi u neki mrak.

Da muškarci u Srbiji i definitivno imaju problem sa motivacijom, potvrdiće i jedna od priča doktorke Mandić koja dokazuje da za srećan seksualni život nije dovoljno čak ni imati baš sve:

- U pitanju je četrdesetogodišnjak, biznismen, veoma uspešan i bogat čovek. Posle mnogih specijalističkih pregleda, on je dobio dijagnozu da pati od fobije od infarkta. Za to vreme spolja sve izgleda dobro. Nikom nije jasno zašto se sad toliko bavi temom smrti.

Kako se priča odvija i komplikuje, kaže ona, dolazi se do toga da sve više stvari postaje problematično i da ta pomisao na smrt nije tu tek tako. Na primer, žena sve češće spominje razvod, dok ga deca ne poštuju i samo traže pare od njega. Ali, i njegovoj stalnoj ljubavnici je dosadilo da ga čeka i ona je našla drugog, a nove ljubavnice su mu dosadne.

Kolege se bune da suviše odsustvuje, igra tenis, putuje i izlazi. Za njega samog, najveća tragedija je bljutav ukus u ustima i pomisao: „Sve sam video, sve sam proživeo“. Ništa više nije u stanju da učini da u njemu „proradi adrenalin“. Njemu je, i pored svega, jednostavno dosadno.

Terapeuti se strogo drže profesionalne etike i osim anonimno, mahom ne žele da prepričavaju priče svojih pacijenata.

Jedan kolega doktorke Mandić koji je pristao da pomogne u ovom istraživanju, ali uz uslov da ostane anoniman, kaže da su njegovi pacijenti iz krugova dobrostojećih ljudi (uglavnom biznismeni i političari) i da se kada odluče da progovore o seksu, ispostavlja da više maštaju nego što praktikuju dobar seks.

- Većina njih su u stvari sociopate. Ne snalaze se u društvu, ali odlično glume vesele i komunikativne ljude. Užasno su nesigurni i nemaju poverenje u ljude. Zato vole mlađe devojke. Lakše im je sa njima - kaže on. Po njegovim rečima, drugi jednostavno žele da malo popričaju ili da se izjadaju.

- Jedan političar kome naravno neću reći ime nedavno mi je priznao kako mu je svega dosta. Kaže da su mu se smučile neke stalne „frke“ i političke krize, konsultacije, mediji... Rekao mi je da mašta o nekom ostrvu, suncu, moru i dvema crnkinjama koje bi ga služile koktelima. Ja ga pitam zašto to i ne uradi, a on mi odgovara „...Eh, gde ja i crnkinje, to ja samo zamišljam“ - priča kroz osmeh ovaj terapeut, i konstatuje da su njegovi pacijenti veoma maštoviti.

On kaže da se svima sviđaju dugonoge plavuše, ali da mnogi pacijenti maštaju o crnkinjama. Drugi se žale da ih privlače hiljade žena samo ne njihove supruge. Kod žena je to malo drugačije, njihove fantazije ne dopiru toliko daleko kao muške, mnogo su suptilnije, ali, u svakom slučaju, one traže sigurnost.

- Jedna pacijentkinja mi je ispričala da joj je život jednostavno prazan: dve joj žene rade po kući, pa se ne bavi onim običnim kućnim poslovima. Muž ima ljubavnicu, ali se ona nekako pomirila s tim, jer se za njega nije ni udala iz ljubavi. Zato sa njim provodi malo vremena. Deca su na studijama u inostranstvu. Zato ona manijakalno troši pare i svoje vreme mahom provodi sa prijateljicama u šopingu ili u beskrajnom tračarenju i kafenisanju. Kad sam je pitao zašto i ona ne nađe ljubavnika, odgovorila mi je da je seks više ne zanima i da o njemu ni ne razmišlja.

Onima koji nemaju para ostalo je da traže pomoć za koju će troškove pokriti zdravstveno osiguranje. Ordinacija doktorke Zorice Minović u Domu zdravlja Stari grad ne izgleda mnogo inspirativno: beli zidovi, lavabo i ogledalo, stari drveni sto, rasklimatana drvena stolica i krevet, pravi bolnički (na njemu se uglavnom ne leži, pacijenti se češće drže one rasklimatane stolice). Zaista, to ne izgleda baš kao savršeno mesto na kome biste se nekom otvorili i pričali o sebi, pogotovo kad znate da je napolju, u čekaonici, bar još deset takvih koji nervozno čekaju na red. Kod nje dolaze podjednako i muškarci i žene, svih godina, a većina ima zajednički problem - egzistencijalnu krizu.

Kako kaže, u ordinaciju se uglavnom ulazi kada se pojave neki psihosomatski problemi poput preznojavanja, lupanja srca, osipa, povišenog šećera, poremećenog lučenja hormona... Dakle, tek kada se poludi od svraba, pokuca se na vrata psihijatra.

- Kada uradite pregled i vidite da je sa čovekom fizički sve u redu i kad ga pitate ima li neki problem, otvara se vulkan - kaže dr Minović. - Sada su aktuelne priče tipa „visi mi posao“, „stavljena sam na listu“, „biću na listi za otpuštanje...“ To je užasan osećaj koji čoveka potpuno izbaci iz koloseka.

Međutim, najozbiljniji pacijenti su ljudi na vrhuncu psihofizičkih moći, koji se ne mire sa neostvarenošću. Oni su mahom pripadnici takozvane srednje klase koja je u proteklih deset godina strahovito osiromašila, srednje, više ili visoke stručne spreme i sanjaju svoje prošle živote. Ranije su imali jako udobne poslove, mahom u administraciji, primanja su im bila dobra, išli su redovno na zimovanja i letovanja... Ali, kako su nastupila loša vremena, a pri tom im je bilo „ispod časti“ da prodaju čarape na Bulevaru, jednostavno su psihički propali. Za njihovu decu, a to ih strahovito pogađa, oni nisu nikakav primer i autoritet. Sve što oni vide jesu nervozni i nesrećni ljudi, sa bednim platama, koji ništa ne mogu da im pruže. Naravno, takva situacija razara odnose supružnika. Klasična priča je: on dođe sa posla, jede, legne da spava posle podne ili gleda televiziju. Ona takođe. Zatim celo veče zajedno bulje u ekran i ne razgovaraju. Kada legnu u krevet, jedno drugom okreću leđa.

Onda će on naći ljubavnicu, po mogućstvu, mlađu. Nije isključeno da to bude i koleginica s posla. Njemu će to uneti malo živosti u sivu svakodnevicu, ali se iza toga ipak krije već overen put u razvod.

Minović kaže da mlađe generacije srećom imaju zdraviji odnos prema životu. Seksualno su aktivni i mnogo su prilagodljiviji.

Jedan gospodin u kasnim četrdesetim pojavio se u jednoj od privatnih ordinacija pošto je već mesecima fantazirao o svojoj daleko mlađoj komšinici sa kojom se često susreće u liftu.

- Da vam odmah kažem, ja sam ozbiljan čovek - rekao je terapeutu na prvoj seansi - Nisam od onih koji jure žene. Ali ona se meni toliko sviđa. I priznajem, u početku sam maštao onako, pomalo. Ali sam kasnije počeo da masturbiram, jer me je to toliko proganjalo da više ni na šta drugo nisam mogao da mislim. Ali, onda mi se odjednom desilo da ne mogu. Iako sam jako uzbuđen kad je vidim ili kad mislim na nju, jednostavno se ništa ne dešava. A ja ipak imam suprugu, iako više nismo mladi, imali smo relativno redovan seks. Sad je i ona primetila da imam problem, i evo me ovde.

Doktor Vladimir Milošević se bavi lečenjem seksualnih frustracija. Po njegovim rečima, iako samoinicijativno dolaze na terapiju, ljudi u Srbiji se ipak teško odlučuju da govore o seksu i fantazijama. Psihoterapeuti su svesni da postoje i oni koji se nikada neće potpuno otvoriti i ispričati baš sve što im se mota po glavi, što je osnovni preduslov za uspešno lečenje.

- U terapiji je vrlo važno podsticanje seksualnih fantazija. One su kontakt s onim što predstavlja potrebu. Ali, ljudi se užasno stide da počnu da govore o svojim fantazijama, jer im je to ružno, prljavo, tajnovito... A razgovor o tome je prvi kontakt sa prihvatanjem svoje seksualne prirode - ističe on.

Milošević je u svojoj praksi primetio i to da mlade generacije zamenu za zdrav seksualni život pronalaze u Internetu. Time zadovoljavaju znatiželju ili zamenjuju seks u realnosti virtuelnim. Tehnologija je odavno stvorila instituciju „virtuelnog seksa“ koji bi u praksi trebalo da izgleda tako da sagovornici jedno drugom opisuju ljubavni čin. Na samoj mreži postoji milion sajtova posvećenih samo tome, međutim, ustaljeno je mišljenje da su to stecišta isfrustriranih i iskompleksiranih.

- Ta je zamena kratkog daha. Ona samo pojačava frustracije da neke stvari nikada neće moći da se urade u realnosti - konstatuje Vladimir Milošević.

Ipak, svi će se složiti da kad se jednom otvore, pacijenti svaki put iznova dokazuju da granice mašte praktično ne postoje. Naš sagovornik koji je zahtevao anonimnost prepričava priču jednog od pacijenata koji praktično razmišlja isključivo o seksu:

- On nema drugu temu za razgovor. Jednom mi je čitav sat pričao o tome kako je skoro bio na nekom izletu i da ga od tada proganja fantazija da na nekom seoskom putu naiđe na devojku koja bere cveće, do u detalje je pričao šta bi joj sve radio... Moram da priznam da me je na kraju malo umorio.

Po njegovim rečima, jedna čitava kategorija ljudi voli stjuardese i zamišlja seks u avionu. Mnogi za ljubavnice biraju baš stjuardese. Ali ono što njega najviše brine jeste to što se sve češće pojavljuju oni koji u želji za boljim seksom posežu za drogama.

- To je naročito karakteristično za mlađu populaciju koja koristi ekstazi. Jedna moja pacijentkinja mi je pričala kako je sa svojim mladićem vodila ljubav šest sati i da joj posle toga „normalan“ seks nije zanimljiv. To se ispostavilo i za njenog mladića, sa kojim ona sada dolazi zbog grupne terapije.

Tijana Mandić kaže da njeni pacijenti nisu toliko zatvoreni. Pošto se Srbi ipak trude da prate modne trendove, tvrdi ona, „transparentnost, otvorenost i dijalog su in“.

- Naš čuveni inat i takmičarski duh, u funkciji autoritarnosti, tera nas da se otvaramo, da smo uvek spremni i da smo uvek u dijalogu - kaže ona, i dodaje:

- Međutim, pošto živimo u kulturi nasilja, prosto je nepristojno pričati o seksu. Naravno - o pravom seksu. Prilagodljiva seksualnost, shvativši da više nije u modi, najčešće je u funkciji igara moći. Ali, izgleda da neke stvari globalni nasilnici ne mogu da unište. Hedonizam je prešao u pokret otpora, tako da potisnut, negiran, iscepkan i prerušen ne sme da se pamti ni u snovima. Frojd je umro i verovao da će seksualna revolucija uspeti, bio je naivan isto kao i hipici - konstatuje Tijana Mandić.

Šta u stvari muči ljude u Srbiji

Dr Zorica Minović kaže da u njenu ordinaciju ne dolaze baš uvek samo oni kojima je potrebna medicinska, terapeutska pomoć.

- Ima nekih iskrenih ljudi koji posle nekoliko minuta razgovora priznaju i kažu - dajte mi bolovanje, doktorka - kaže ona.

Međutim, postoji i jedna kategorija radničke populacije koja je nezadovoljna - težinom radnog mesta, pa pomoć traže kod psihijatra!

- Pri tom im ne pada na pamet da se dodatno edukuju. Oni od škole imaju to što imaju i samo čekaju da im socijalno obezbedi lakše radno mesto, uglavnom preko invalidske penzije.

Ona kaže da su česti pacijenti i ljudi koji su se posle oktobarskih promena našli na nekim rukovodećim funkcijama, a da jednostavno za to nisu sposobni.

- To su ljudi koji možda imaju i školu i intelektualne kapacitete da budu na čelu, ali jednostavno nisu ljudi od autoriteta. Oni su se sad našli u situaciji da ih njihovi ljudi ne slušaju i to ne mogu da podnesu - objašnjava doktorka Minović.

Po njenim rečima, u toj za njih novoj situaciji oni se transformišu ili u mrgude koji su osetili moć, a da ih pri tom niko ne doživljava kao zaista moćne, dok su drugi, u želji da budu dobri, dopustili sebi da ih zaposleni ne shvataju ozbiljno.

- U tom slučaju, meni ostaje samo da ih motivišem, da potpuno ne izgube samopouzdanje. U suprotnom, za njih nema spasa - zaključuje doktorka Minović.

A jesmo li zdravi?

Naše sagovornike smo pitali i to da li mogu da izvedu zaključak koliko je nacija mentalno zdrava. Oni kažu da bi pravo čudo bilo kada bi se, posle svega kroz šta su ljudi u Srbiji prošli, ispostavilo da ratovi i nemaština nisu ostavili trag.

- Među mnogim bajkama i legendama slušali smo kako su „Srbi jako primitivan ali i jako zdrav narod“. Ovo drugo je sad i definitivno izbačeno. Jer, mnogi Srbi nisu prihvatili ni zubara a kamoli psihijatra. S druge strane, globalizovani Srbi su shvatili da su psihijatri, kao i ostali lekari, samo uslužan servis, to jest posluga, a sa poslugom zna se kako se postupa - kaže Tijana Mandić.

Zorica Minović tvrdi da je jako dobar signal kada pacijent zna u čemu je problem.

- Ovde dolazi veliki broj ljudi sa kojima se sve može završiti u dve-tri seanse. Oni tačno znaju šta je to što ih muči. To je jako dobro. Međutim, za brigu su oni koji su se totalno izgubili. Tu pre svega mislim na one koji imaju neke moralne ideje. Na primer, oni sa mržnjom gledaju na komšiju koji se tokom devedesetih snašao i sada dobro živi. Oni se sada pitaju da li je možda trebalo da progutaju knedlu i bace se na neki biznis. Ne možete da verujete koliko je takvih...

Postali narkomani sa trideset godina

Neuspesi u krevetu za mnoge ljude znače i definitivan kraj svakog normalnog društvenog života. Međutim, psihoterapeuti su registrovali i jednu populaciju ljudi specifičnu po tome što je u probleme sa drogom ušla tek kad je stigla u zrele godine, a to su uglavnom ljudi koji kod žena nikada nisu imali uspeha.

Takvi pacijenti predstavljaju teške slučajeve, koji se leče daleko teže od mlađih narkomana. Njihova karakteristika je, kažu terapeuti, u tome što se „navlače“ jako brzo i za nekoliko nedelja postaju redovni uživaoci heroina. Pri tom, oni obično imaju posao i relativno uredan život. Ali, kad ih droga uzme pod svoje, naglo sužavaju krug ljudi sa kojima provode vreme i zatvaraju se za okolinu.

- A nekad problem i nije tako dubok, ne možemo baš za sve kriviti tatu i mamu što nas nisu uvek mazili i pazili. Posle nekih tridesetih godina, mi smo svojih ruku delo - kaže doktorka Zorica Minović.

Posle detoksinacije, tokom terapije priznaju da su kao mladi više učili nego izlazili i da ih je, pošto su završili studije i našli posao, „nešto udarilo u glavu“. Često su to i „mamina i tatina deca“ koja su se izgubila kada su započela samostalan život, dok su mnogi pak nekadašnji studenti iz unutrašnjosti.

- Nisam ja znao da će to dotle da ode. Mislio sam samo da nadoknadim neto što sam propustio. A onda je sve otišlo dođavola. Ni sam ne znam kako... - svedočio je tokom terapije jedan od njih.

http://blic.gates96.com/

NSP Lista isprobava demokratiju u praksi
==^================================================================
This email was sent to: archive@jab.org

EASY UNSUBSCRIBE click here: http://topica.com/u/?bUrBE8.bVKZIq
Or send an email to: [EMAIL PROTECTED]

T O P I C A -- Register now to manage your mail!
http://www.topica.com/partner/tag02/register
==^================================================================

Одговори путем е-поште