Gde su, šta rade – bivši pregovarači, mogući svedoci Hagu:
Ljudi sa
kanabeta
Približavanje početka suđenja bivšem predsedniku SRJ Slobodanu
Miloševiću u Hagu i sastavljanje liste svedoka koji bi mogli da se pojave u ovom
procesu aktuelizuje donekle podsećanje na sve one koji su godinama u ime
međunarodne zajednice defilovali ratom zahvaćenim prostorima nekadašnje
Jugoslavije. Na njihovom pojavljivanju u sudnici svakako neće previše
insistirati glavna haška tužiteljica Karla del Ponte. To bi, međutim, mogao da
učini sam Slobodan Milošević, pokušavajući da dokaže kako u onom što je činio
tokom ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu nije baš uvek bio potpuno sam i kako
je za mnoge poteze koje je povlačio imao, u manjoj ili većoj meri, podršku bar
dela međunarodne zajednice
Agencijska vest da je Bušova
administracija početkom novembra imenovala iskusnog diplomatu, 60-godišnjeg
Džejmsa Dobinsa kao specijalnog izaslanika za saradnju sa antitalibanskim
snagama u Avganistanu verovatno je malo značila ovdašnjim redovnim čitaocima
novina. Baš kao i vest od pre desetak dana da je Dobins, posle mnogo godina,
ponovo otvorio američku ambasadu u Kabulu, uspešno završio posao okupljanja
avganistanskih opozicionih lidera i po ustoličenju tamošnje prelazne vlade
krenuo nazad za Vašington, po svemu sudeći u zasluženu diplomatsku
penziju.
U agencijskim vestima bilo je, doduše, pomenuto da je Dobins
svojevremeno bio jedan od arhitekata američke politike u Bosni i Hercegovini i
na Kosovu. Dobinsa se svakako sećaju bivši srpski opozicionari (uglavnom
sadašnji vlastodršci) jer se s njima češće sretao u vreme kada je Beograd u
Stejt departmentu prestao da "dûži" Robert Gelbrad. Sećaju ga se, naravno, i na
Kosovu kao čoveka iz tima Medlin Olbrajt, zaduženog za održavanje veze s
albanskim političkim liderima, što je podrazumevalo i OVK. Posle smene
administracije u Vašingtonu Dobins je jedno vreme bio u drugom planu, gotovo bez
posla, da bi ga 11. septembar izgleda ponovo vratio na scenu.
PAMTIM RAT
I NERADO GA SE SEĆAM: Iako mnogima ne prija poređenje takve vrste, neko je u
Stejt departmentu očigledno procenio da Dobins, posle značajnog balkanskog
iskustva može biti pravi igrač za Avganistan. Znao je kako se spaja razjedinjena
opozicija, a znao je i kako se sarađuje s naoružanim grupama na terenu. U
američkim medijima povremeno se inače može čuti kako je izbor OVK-a za NATO
saveznika u vreme bombardovanja SRJ bio zapravo izbor "ne baš sasvim
odgovarajućeg saveznika" koga se danas neki u Vašingtonu pomalo stide (ako je
stid uopšte odgovarajući izraz za ovu vrstu poslova). Ovoga puta Dobinsov izbor
pao je na Severnu alijansu za koju se odmah na početku čulo kako nije baš sjajan
saveznik, ali je na terenu u antitalibanskom taboru bilo malo toga što je moglo
da se bira.
Koliko je poznato, Dobins nije baš često sedeo (bar ne u
prvom planu) na onom čuvenom Miloševićevom kanabetu na kome se od početka
raspada bivše SFRJ pa do oktobra prošle godine izređala čitava četa pregovarača
– ministara, diplomata, generala, lordova i raznih ekselencija. Mnogima od njih
bavljenje jugoslovenskom krizom bila je i jedna od poslednjih prilika da se nađu
na naslovnim stranama ili u programima globalnih TV stanica. Većina ih je danas
u poodmaklim godinama, zgodnim za pisanje memoara ili povremeno pojavljivanje u
rubrikama tipa "kucamo na vrata zaboravljenih diplomata". Tek poneko od njih i
dalje "surfuje" po talasima svetske politike, a Havijer Solana, čovek koji je i
formalno u martu 1999. godine kao generalni sekretar NATO-a potpisao naredbu o
početku bombardovanja SRJ, jedini je iz one diplomatske čete koji se još
intenzivno bavi zbivanjima na ovim prostorima. U neku ruku, čini to i Karl Bilt
koji povremeno, kao specijalni izaslanik generalnog sekretara UN-a Kofija Anana,
svrati u neku od balkanskih prestonica.
Većina bivših balkanskih
pregovarača ne odlučuje se izgleda baš tako rado na pisanje memoara, svesna
valjda da u raspadu bivše Jugoslavije i svemu što se ovde zbivalo ima previše i
njihovih otisaka prstiju, potpisa i tragova. Bivši američki ambasador u UN-u i
jedan od glavnih balkanskih pregovarača Ričard Holbruk prisećao se, na primer, u
knjizi posvećenoj bosanskom ratu činjenice da je hrvatska vojska činila etničko
čišćenje "nižeg reda" koje su Amerikanci svesno ignorisali. To, naravno, nije
jedino mesto u knjizi na kome se Holbruk "ugruvao" i stavio do znanja da oni
koji su to mogli nisu činili previše da na vreme spreče zločine. Približavanje
početka suđenja bivšem predsedniku SRJ Slobodanu Miloševiću u Hagu i
sastavljanje liste svedoka koji bi mogli da se pojave u ovom procesu aktuelizuje
donekle podsećanje na sve one koji su godinama u ime međunarodne zajednice
defilovali ratom zahvaćenim prostorima nekadašnje Jugoslavije. Na njihovom
pojavljivanju u sudnici svakako neće previše insistirati glavna haška
tužiteljica Karla del Ponte. To bi, međutim, mogao da učini sam Slobodan
Milošević, pokušavajući da dokaže kako u onom što je činio tokom ratova u
Hrvatskoj, BiH i na Kosovu nije baš uvek bio potpuno sam i kako je za mnoge
poteze koje je povlačio imao, u manjoj ili većoj meri, podršku bar dela
međunarodne zajednice.
Poslednjih meseci u britanskoj štampi često se
moglo naići na prilično otvorena strahovanja kako bi suđenje Miloševiću moglo da
donese i ozbiljnu kompromitaciju britanske spoljne politike jer je veliki broj
značajnih diplomata iz ove zemlje prilično dugo tokom ratova u bivšoj SFRJ bio u
ulozi pregovarača. Oni koji na srpskoj strani sumnjaju da je suđenje Miloševiću
unapred "montiran proces" na kome će biti mnogo "sakrivanja" odgovornosti
međunarodne zajednice rado pominju kako su upravo Britanci zauzeli glavna mesta
u sudnici: predsednik sudskog veća u ovom slučaju je sudija Ričard Mej, prvi
pomoćnik glavnog tužitelja odnedavno je njegov zemljak Džefri Najs, a među
trojicom "prijatelja suda" takođe se našlo mesta za britanskog advokata Stivena
Keja. Ovome bi trebalo dodati da i dobar deo dokaznog materijala za suđenje
dolazi od britanske obaveštajne službe, što zaista ostavlja prostor za izvesne
špekulacije. Sudija Mej za sada pokazuje ambiciju da obezbedi sve neophodne
standarde za jedno pošteno i fer suđenje Miloševiću. Pre nego što se pridružio
tužiocima u Hagu, Džefri Najs je na TV BBC tvrdio da pošteno i fer suđenje
podrazumeva izlazak pred sud svedoka čije pojavljivanje Slobodan Milošević bude
zahtevao, uključujući i nekadašnje čelnike NATO-a.
AMBASADORI I LOBISTI:
Značajno mesto na listi potencijalnih haških svedoka, ali i u rubrici "kucamo na
vrata (ovde već pomalo) zaboravljenih diplomata", zauzima svakako nekadašnji
specijalni izaslanik Bila Klintona i Medlin Olbrajt za bivšu Jugoslaviju i
prethodnik Džejmsa Dobinsa na ovom poslu Robert Gelbard. Kada je prestao da se
bavi ovim prostorima, pre svega Miloševićem i Beogradom (nekoliko meseci posle
bombardovanja), Gelbard je postao američki ambasador u Džakarti (4. oktobra
1999). Mnogo pre toga, u februaru 1998. godine Gelbard je prvi pomenuo mogućnost
da OVK bude stavljena na listu terorističkih organizacija. Od ove ideje je veoma
brzo odustao, pogotovo posle okršaja u Drenici u kojoj su osim nekoliko
terorista iz porodice Jašari stradali i mnogi nedužni civili. Kasnije je bio
učesnik mnogih pregovora američke strane sa Miloševićem, dok ga Holbruk na neki
način nije istisnuo iz ovog posla. Po okončanju NATO bombardovanja SRJ Gelbard
je uglavnom boravio u Dubrovniku, a povremeno je svraćao i do Budve gde se
sastajao s nekim predstavnicima tadašnje srpske opozicije. U to vreme često se
govorilo kako pojedinci koji su zauzimali značajno mesto u Miloševićevoj
nomenklaturi upravo preko Gelbarda i Budve pokušavaju da na vreme pređu na
"drugu stranu", što nije bilo baš sasvim lako. Jednom ovdašnjem "novobogatašu"
Gelbard je, navodno, u to vreme poručio da će mu Amerikanci progledati kroz
prste samo ako u tabor opoziciji prenese i televiziju čiji je vlasnik. Učinio je
to inače prilično nediplomatski, preko telefona koji je Miloševićeva policija
lako mogla da kontroliše. Trenutno je Robert Gelbard kao američki ambasador u
Indoneziji izgleda bliži povratku u Vašington nego ostanku u Džakarti. Lokalne
vlasti su mu pre nekoliko nedelja oštro zamerile da se meša u unutrašnje stvari
Indonezije. Američka ambasada u ovoj zemlji oštro je u oktobru ove godine
demantovala još oštrije optužbe indonežanskog ministra odbrane Mahfuda da je
ambasador Gelbard direktno pokušao da utiče na izbor novog šefa armije u ovoj,
poslednjih godina prilično nemirnoj zemlji.
U ambasadore je otišao još
jedan nekada važan balkanski igrač i čest gost u Miloševićevom ofisu, Kristofer
Hil. Svojevremeno je Hil bio specijalni američki izaslanik za Kosovo, ne mnogo
voljen u Beogradu jer mu je u nekim (nedavno objavljenim tajnim izveštajima)
pripisivano da je radio na konsolidaciji i brojnom jačanju OVK-a i u
ujedinjavanju albanskih političkih faktora. U vreme bombardovanja SRJ boravio je
u Skoplju kao ambasador SAD u Makedoniji. Od 9. juna 2000. Kristofer Hil boravi
u Varšavi kao američki ambasador u Poljskoj. Njegova nekadašnja "šefica" u Stejt
departmentu Medlin Olbrajt ima danas zajedničku konsultantsku firmu sa Džejmsom
O’Brajanom. Baviti se ovim poslom u Vašingtonu znači zapravo lobirati za one
kojima su potrebne usluge uticajnih bivših političara. I dok se o Medlin Olbrajt
i njenim diplomatskim "učincima" na ovim prostorima uglavnom mnogo toga zna, ime
njenog sadašnjeg poslovnog partnera O’Brajana, nekadašnjeg podsekretara u Stejt
departmentu, mnogi su ovde sasvim sigurno zaboravili. Reč je o prvom američkom
diplomati koji je posle 5. oktobra 2000. došao u Beograd i sreo se s
predsednikom Vojislavom Koštunicom.
Nekadašnji američki ambasador u
Zagrebu Piter Galbrajt, koji je pogotovo pre Oluje umeo ponekad kao pregovarač
da svrati do Beograda, takođe je poslednjih meseci nekoliko puta pominjan u
kontekstu Haškog suda. Američki novinar Roj Gatman objavio je prošlog leta tekst
u "Njusviku" u kojem je pokušao da dokaže da su SAD i njene obaveštajne službe
aktivno učestvovale u vojnoj akciji Oluja kada je hrvatska vojska ovladala
Republikom Srpskom Krajinom. Gatman je zamerio Haškom tribunalu da ne koristi
sve podatke i izvore potrebne za suđenje generalu Anti Gotovini i optužio ovaj
Sud za politizaciju i prećutkivanje činjenice da su SAD svojim obaveštajnim
prisustvom u Hrvatskoj morale registrovati ratne zločine u Oluji. Ovaj tekst
izazvao je razne komentare, ali i podsećanje da je ambasador Galbrajt
svojevremeno javno priznao da je uoči Oluje o ovoj akciji na Brionima detaljno
razgovarao s bivšim predsednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom. Galbrajt se
svojevremeno pojavio i pred jednim komitetom američkog Kongresa gde je ispitivan
o tajnim isporukama oružja za BiH u vreme dok je važio embargo (splitski "Feral
tribjun" je objavio čitav tekst ovog saslušanja još 1996. godine). Ambasador
Galbrajt je inače poslednju godinu dana radio za Stejt department u Indiji i
Pakistanu. Prošlog leta s porodicom je posetio Hrvatsku i BiH. "Slobodna
Dalmacija" je zabeležila da je Galbrajt u Dubrovniku u svom omiljenom restoranu
posebno uživao u "pasti s plodovima mora i škampima a la parisiene, uz vrbničku
žlahtinu".
Od američkih diplomata koji su igrali istaknutu pregovaračku
ulogu u novim balkanskim ratovima, u poslednje vreme najmanje se govori o
Sajrusu Vensu, američkom državnom sekretaru od 1977. do 1980. godine. U januaru
1993. godine Vens je zajedno s nekadašnjim britanskim ministrom inostranih
poslova lordom Dejvidom Ovenom promovisao tzv. Vens-Ovenov plan kojim se
predviđala podela Bosne na deset provincija, uglavnom po etničkoj liniji.
Nekoliko meseci kasnije, bosanski Srbi su (maj iste godine) na referendumu
odbili ovaj plan opredeljujući se za nezavisnu srpsku državu u Bosni. Vensu je u
to vreme često zamerano da je imao previše razumevanja za bosanske Srbe.
Kasnije, kada je otišao iz bosanske ratne priče, Sajrus Vens je pokušao da kao
specijalni izaslanik generalnog sekretara UN-a pomogne u rešavanju sporova
između Grčke i Makedonije.
BRITANSKA TROJKA: Dolazak Slobodana Miloševića
u Hag otvorio je u britanskoj štampi mnoge špekulacije oko toga da li su trojica
bivših ministara inostranih poslova i trojica lordova, Karington, Herd i Oven,
pravili s bivšim beogradskim vladarom "tajne dilove" kojim su davali "zeleno
svetlo" za mnoge ratne akcije. U pojedinim analizama čak se otvoreno strahovalo
da će suđenje Miloševiću u Hagu ličiti na otvaranje konzerve s crvima čiji će
miris biti prilično neprijatan. U tim analizama su lorda Karingtona podsećali da
je na početku rata u Hrvatskoj rukovodio radom Haške mirovne konferencije i da
je više od 30 puta neuspešno pokušavao da proglasi prekid vatre koji na kraju
nije bio poštovan. Karington se povukao u avgustu 1992, ali po tvrđenju nekih
novinara tek pošto je Sarajevo već bilo opkoljeno a oko 70 odsto bosanske
teritorije palo pod kontrolu srpskih snaga. Lord Daglas Herd se, kako je
primetio deo britanske štampe, iznenada povukao iz balkanske kasapnice u junu
1995, samo dve nedelje pre masakra u Srebrenici. Njemu se, međutim, najviše
zamera čuveni "radni doručak" sa Slobodanom Miloševićem iz juna 1996. kada je
Herd, tada kao direktor NatWest Marketsa pregovarao sa svojim beogradskim
domaćinom o privatizaciji srpskog telekomunikacionog sistema čime je znatno
stabilizovao tadašnji beogradski režim. Neki u ovim kritikama Daglasa Herda idu
čak toliko daleko da tvrde da je najverovatnije istim novcem finansiran i rat na
Kosovu, tri godine kasnije. Herd koji i dalje radi posao u NatWestu u čestim
intervjuima tvrdi da se u to vreme ponašao na besprekorno ispravan način –
Dejtonski sporazum doneo je, kako tvrdi, mir u Bosnu i Milošević je u to vreme
važio za uvažavanog sagovornika, dok rat na Kosovu uopšte nije bio na
vidiku.
I lord Oven, koji je u ime EU-a bio pregovarač u jugoslovenskoj
krizi između 1992. i 1995. godine, često poslednjih meseci (otkako je Milošević
stigao u Hag) poriče da je s bivšim jugoslovenskim predsednikom ikada pravio
ikakve tajne sporazume, već da je s njim kao najjačim liderom u regionu morao da
sarađuje do izvesnog nivoa. Oni koji se ne slažu s ovakvom lordovom
argumentacijom priznaju da se ponekad u interesu mira mora "sarađivati i s
đavolom", ali ujedno podsećaju da je Oven sa suprugom bio Miloševićev gost istog
onog vikenda kada je NATO bosanskim Srbima upućivao ultimatum da pomere teško
naoružanje 20 kilometara od Sarajeva. Britanskim političarima i generalima
zamera se da su radili zajedno s Amerikancima, Norvežanima, Šveđanima i
Francuzima, ali i da su najviše doprineli blokiranju alternativne politike koja
bi u balkanskom konfliktu doprinela bržem Miloševićevom porazu. Ne obazirući se
previše na ovakve prigovore, lord Oven povremeno nastavlja da iznosi predloge o
tome kako je moguće rešiti još tinjajuće teritorijalne probleme na tlu bivše
Jugoslavije. Po njegovom mišljenju, eventualni gubitak dela kosovske teritorije
Srbiji bi se morao nadoknaditi pripajanjem delova Republike
Srpske.
SPOMENIČARI I ULIČARI: Među prvima koji je ušao i izašao iz
ovdašnje ratne priče bio je svojevremeno holandski političar Hans van der Bruk.
U trenutku raspada SFRJ došao je u Beograd s namerom da brzo završi posao i u
ime tadašnje Evropske zajednice promoviše i testira novu zajedničku spoljnu
politiku koja bi išla preko Brisela. Veoma brzo je došao do zaključka da je
"teško narodima sa ovakvim vođama" i u neku ruku postao prva značajna
diplomatska žrtva ratova i zbivanja na ovim prostorima. Za utehu mu je ostalo to
što je među prvima ušao u ovdašnje epske pesme ("Bruka puče, Van der Bruče" i
"Van der Bruče, Brankoviću Vuče"), ali i to što od zajedničke evropske spoljne
politike i danas, deset godina kasnije, gotovo da nema ništa. Van der Bruk se
danas u EU-u uglavnom bavi problemima država nastalih raspadom bivšeg SSSR i
odnosima Turaka i Grka na podeljenom Kipru.
Ubrzo za Van der Brukom sa
Balkana, ali i iz politike uopšte, povukao se i Hans Ditrih Genšer, nekadašnji
nemački ministar inostranih poslova, čovek kome su mnogi pripisali najveće
zasluge za ujedinjenje dve Nemačke, ali i prilične zasluge za razjedinjenje
SFRJ. Prilikom proslavljanja desetogodišnjice nezavisnosti Hrvatske, Genšeru je
prošlog leta na Braču podignut spomenik u znak zahvalnosti za sve što je učinio
za nastanak nove hrvatske države. U politici ga u poslednje vreme malo ima. U
maju ove godine pozvan je da svojim diplomatskim umećem reši spor između 4200
pilota i menadžmenta Lufthanze i na taj način prekine štrajk koji je uzdrmao ovu
kompaniju. Prošlog leta pratio je i kancelara Šredera prilikom njegove posete
Sloveniji.
U politiku bi, čini se, želeo da se vrati nekadašnji
italijanski ministar inostranih poslova Đani de Mikelis koji se izgleda zasitio
biznisa. De Mikelis pokušava da se domogne kormila Socijalističke partije,
gradeći ujedno nov politički imidž. Svojevremeno, po prestanku bavljenja visokom
politikom, De Mikelis je bio optužen za razne poslovne malverzacije i korupciju,
ali je u međuvremenu uspeo da se "očisti" i dokaže svoju nevinost. Nedavno je u
jednom intervjuu prilično oštro kritikovao Karlu del Ponte za dvostruke
standarde u radu haškog tužilaštva i izbegavanje da pred Sud izvede bivšeg
hrvatskog predsednika Franju Tuđmana.
Norveški diplomata Torvald
Stoltenberg danas uglavnom sedi u prestižnom Ist-West institutu koji je ove
godine dodelio nagradu Državnik godine predsedniku SRJ Vojislavu Koštunici.
Prema nekim tvrdnjama, ovaj ugledni diplomata je prilikom Koštuničine posete
Vašingtonu lično lobirao kod predsednika Buša da se sretne s predsednikom SRJ
iako u pitanju nije bila zvanična poseta SAD. U istom Ist-West institutu sedi i
Marti Ahtisari, koji se s Miloševićem viđao u vreme NATO bombardovanja SRJ, što
je kasnije detaljno opisao u svojim sećanjima. Ahtisari je i član upravnog
odbora Međunarodne krizne grupe. Japanski diplomata Jasuši Akaši, nekada
intenzivno uključen u rešavanje bosanske krize, pokušao je pre nekoliko godina
da postane gradonačelnik Tokija, ali je te izbore izgubio. Zbog visokog ugleda
koji uživa, često je gost mnogih međunarodnih konferencija, a u Japanu vodi i
Institut za preventivnu diplomatiju. Povremeno objavljuje i spoljnopolitičke
komentare u jednom od najuglednijih japanskih dnevnih listova za koji povremeno
na istim stranicama piše i Henri Kisindžer.
Nekadašnji grčki premijer
Konstantin Micotakis, koji je 1993. lično zapucao na Pale da ubedi bosanske Srbe
da prihvate Vens-Ovenov plan, a pre toga u Atini Radovanu Karadžiću poklanjao
zlatno nalivpero da stavi potpis na mirovni sporazum, danas ima 83 godine, ali
je i dalje aktivan na političkoj sceni. Poslanik je svoje Nove demokratije u
grčkom parlamentu. Politički protivnici povremeno pokušavaju da ga optuže za
neke sumnjive fondove, što on odlučno demantuje. Micotakis ne piše memoare i
gotovo nikada ne pominje svoje nekadašnje beogradske prijatelje. Portugalski
diplomata Hoze Kutiljero, koji je u februaru 1992. predložio "etničku podelu
Bosne", što je Alija Izetbegović prvo prihvatio, a zatim odbio, sve donedavno je
radio kao generalni sekretar Zapadnoevropske vojne unije. Francuski pravnik
Rober Badinter, čija je komisija po nalogu lorda Karingtona u novembru 1991.
arbitrirala i presudila da prilikom raspada SFRJ nije bilo secesije pojedinih
republika, vaskrsao je prošlog leta u Makedoniji. Vlada u Skoplju pozvala ga je
da dâ stručno mišljenje oko promena makedonskog ustava.
Što se ruskih
pregovarača tiče, Vitalij Čurkin je posle balkanske epizode neko vreme bio ruski
ambasador u Briselu zadužen za saradnju s NATO-om. Kasnije mu se gubi trag u
politici. Njegov nekadašnji šef, bivši ruski ministar inostranih poslova Andrej
Kozirjev, već nekoliko godina radi u ruskom predstavništvu ICN-a. Pre izvesnog
vremena njegova pozicija u ovoj kompaniji bila je izgleda uzdrmana, ali se
Kozirjev ipak održao u poslu. Viktor Černomirdin, uz Ahtisarija glavni
pregovarač u vreme ratnog sukoba na Kosovu, postao je ruski ambasador u
Ukrajini.
Od svih diplomata, generala i šefova raznih misija koji su
svojevremeno o nečemu pregovarali sa Slobodanom Miloševićem prvi koji će se
pojavati u Hagu kao svedok biće Amerikanac Vilijam Voker, bivši šef Kosovske
verifikacione misije. Kao svedoka pod rednim brojem 195 pozvalo ga je tužilaštvo
Haškog suda, namenivši mu ulogu svedoka koji će govoriti o "ciljevima politike
Slobodana Miloševića da poveća broj Srba i izmeni odnose u populacijama" na
Kosovu. Sam Voker nije inače previše kredibilan svedok jer je pre mnogo godina
lažno svedočio u američkom Kongresu tokom ispitivanja o događajima u jednoj
centralnoameričkoj državi gde je službovao i za vešte advokate verovatno bi bio
najtanji adut tima Karle del Ponte. Voker je nedavno kao član Američko-albanske
alijanse (lobističke firme) bio na Kosovu gde je dočekan sa ovacijama, a posetio
je i Račak, selo u kome je u zimu 1998. pronašao nekoliko desetina mrtvih ljudi
posle čega je kosovska kriza dobila svojevrsno ubrzanje i dovela do NATO
bombardovanja SRJ. Prema nekim (doduše nepotvrđenim) vestima iz Prištine, Voker
je na Kosovu već dobio ulicu sa svojim imenom, a sa zadovoljstvom je prihvatio i
predlog da postane i počasni državljanin Kosova, države koja je još u
projektu.
Gledano iz prištinske perspektive, nije teško zamisliti kako će
se jednog dana kroz ovaj grad voziti tako što će se iz bulevara Viljema Vokera
skretati u bulevar Veslija Klarka, a zatim i u ulicu OVK brigada i heroja
Tačija. Što se Beograda tiče, niko od onih koji su čitavu deceniju svraćali na
Miloševićevo kanabe (a bilo ih je na desetine), neće zaslužiti da se po njima
nazove ni neki sokak (u Torontu, kažu, već postoji ulica koja se nezvanično zove
Bulevar žrtava Slobodana Miloševića jer u njemu živi nekoliko hiljada ljudi koji
su poslednjih godina pobegli od njegove politike). Solana, koji sada pokušava da
spasava SRJ od raspada, već je nagrađen time što mu prilikom dolaska u Beograd
niko više ne potura one stare parole iz vremena bombardovanja – "Solana, stoko
neslana". Što se ostalih tiče, možda jednog dana lordu Daglasu Herdu podignu
neku ploču u Telekomu zbog zasluga za razvoj telekomunikacija.
Nenad Lj.
Stefanović
Svedoci
Tim Karle del Ponte najavio je da će se žaliti
na nedavnu odluku sudskog veća koje je odlučilo da se Slobodanu Miloševiću sudi
u dva odvojena procesa – prvo po kosovskoj, a zatim i po objedinjenoj
bosansko-hrvatskoj optužnici. Tužilaštvo se žali da bez dolaska u Hag ostalih
optuženih sa kosovske optužnice (Milan Milutinović, Nikola Šainović, Vlajko
Stojiljković, Dragoljub Ojdanić) ne može biti pravog suđenja čiji je početak
zakazan za 12. februar. Upućeni u haška zbivanja smatraju da bi i eventualni
odlazak nekoga sa ove liste u zatvor u Ševeningenu pre 12. februara (o čemu se u
Beogradu poslednjih dana često govori) takođe poslužio kao sjajan izgovor
tužilaštvu da se odloži početak suđenja zbog "novonastalih okolnosti".
Na
listi svedoka (njih oko 200) koju je tužilaštvo pripremilo po kosovskoj
optužnici (o tome će se raspravljati 9. januara sledeće godine) nema mnogo
poznatih imena. Osim Viljema Vokera, kao svedok se, na primer, pominje i Ibrahim
Rugova. Tu je i Pedi Ešdaun, čovek koji je svojevremno sačuvao salvetu na kojoj
je pokojni Franjo Tuđman crtao bosanske granice. Ešdaun se u poslednje vreme
često pominje i kao mogući naslednik Volfganga Petriča na mestu visokog
predstavnika za BiH. Na priloženoj listi svedoka je i priličan broj tzv.
zaštićenih svedoka koji će, između ostalog, svedočiti i o uništavanju tragova
zločina, autoritetu koji je Milošević imao nad vojskom i policijom, etničkom
čišćenju ili zameni Aleksandra Dimitrijevića na čelu KOS-a Gezom Farkašom. Jedan
beogradski nedeljnik špekulisao je nedavno da bi među zaštićenim svedocima mogao
možda da se pojavi i general policije Rođa Đorđević, koji je pre nekoliko meseci
na misteriozan način nestao iz zemlje.
Pojedini svedoci iz KVM-a
govoriće, kako je to zapisano pored njihovog imena, o "de facto autoritetu koji
je imao Nikola Šainović u odnosu na generala Pavkovića i majora Lukića u
događajima u Račku.
Velečasni Džesi Džekson
Listi raznih
pregovarača koji su defilovali ovim prostorima deset poslednjih godina i u
raznim prilikama pregovarali sa Slobodanom Miloševićem moglo bi se dodati bar
još tridesetak, danas već gotovo zaboravljenih imena (Kornblum, Frejzer,
Zotov...). Jedan od onih koji se ne može preskočiti, iako ga u Hag niko neće
pozvati kao svedoka (osim ako ga tamo ne pošalje sopstvena supruga) svakako je
sveštenik Džesi Džekson, jedini Amerikanac koji je usred NATO bombardovanja
došao u Beograd i izbavio iz zarobljeništva trojicu američkih vojnika. Džekson
je nedavno razmišljao i o odlasku u Avganistan u mirovnu misiju jer su sa
talibanske strane stizali neki nagoveštaji da bi tamo bio rado viđen kao
pregovarač. Bela kuća se, međutim, takvoj ideji oštro usprotivila smatrajući
takvu inicijativu potpuno bespredmetnom. Džekson, kome je predsednik Klinton,
kao svom najbližem duhovnom savetniku, redovno plakao na ramenu prilikom
seksualne afere sa Monikom Levinski i sam je u januaru ove godine dospeo na
naslovne strane tabloida sličnim povodom. Ispostavilo se da je upravo u vreme
dok je tešio Klintona i sam zgrešio sa izvesnom Karin Stanford koja je rodila
vanbračnu devojčicu. U trenutku izbijanja ove afere devojčica je već imala više
od godinu i po dana, a Džesi Džekson je imao puno nevolja da sve to objasni
svojoj supruzi s kojom ima petoro dece.
NSP Lista isprobava demokratiju u praksi
==^================================================================ This email was sent to: archive@jab.org EASY UNSUBSCRIBE click here: http://topica.com/u/?bUrBE8.bVKZIq Or send an email to: [EMAIL PROTECTED] T O P I C A -- Register now to manage your mail! http://www.topica.com/partner/tag02/register ==^================================================================