Deklaracija o Srebrenici - katastrofalni učinci po Srbiju i RS

LAŽNE I DOBROBITNE  DEKLARACIJE
Istina je neophodan uslov Deklaracije pomirenja

        Srebrenica - koja se, uzgred, dogodila pre 15 godina - za poslednjih  
dva do tri meseca  dominirala je srpskom političkom scenom. Ali bilo je 
događaja i pre toga koji su bitno doprineli razvijanju nedavnih srebreničkih 
aktivnosti  u Srbiji.

Šta je prethodilo Deklaraciji  o Srebrenici

       Prvo je predsednik Srbije Tadić otišao u Potočare da se u ime Srbije 
pokloni muslimanskim žrtvama koje su  smeštene u tamošnjem Memorijalnom centru. 
Istini za volju, predsednik Tadić ne ode tom prilikom do obližnjeg groblja   
gde su srpske žrtve posahranjivane. Valjda je njegovom predsedničkom 
veličanstvu bila nedostojna poseta jednom zabačenom groblju u poređenju sa 
spektakularnim Memorijalnim centrom u koji su  bile uprte političke i 
propagndne ”oči” celog zapadnjačkog sveta.
       Potom je Parlamenat EU u Strazburu, Francuska, na inicijativu „brata” 
Slovenca, Jelka Kacina, koji je inače u njemu zadužen za „srpska” pitanja, 
doneo Rezoluciju, proglasivši  11. juli  danom sećanja na srebreničke 
(muslimanske) žrtve.
       Nije bitno da li je baš tako, ali Tadićeva udvorička interpretacija 
Rezolucije EU parlamenta je zahtevala da i Skupština Srbije mora da izađe pred 
svet sa  rezolucijom u kojoj bi ona priznala da su Srbi počinili genocid u 
Srebrenici. Tako je otpočela ova sadašnja skoro tromesečna dominacija ove, po 
svemu inače zastarele teme, na srpskoj političkoj sceni.
       Još tokom 2009, Tadić je pustio tu Kacinovu ideju u promet. Odmah ju je 
prihvatio Žarko Korać, predsednik jedne praktično, što se članstva tiče, 
nepostojeće stranke. On je Tadićevoj ali najviše po Srbe genocidnoj ideji - jer 
se ovi time i biološki mogu uništavati, o čemu će se reći nešto više docnije - 
pridodao i svoj „humanitarni” i „civilizacijski” predlog da svako negiranje, 
istraživanje ili izražavanje drugojačijeg mišljenja od onog Rezolucije EU, bude 
podložno krivičnom gonjenje. Bojim se nadmašio je g. Korać i Hitlera i Staljina 
u sprečavanju da se obelodani istina o Srebrenici.
       Posle, pak, toga pitanje priča o Srebrenici je zamrla u Srbiji. Izgleda 
da je Tadiću bio krajnji rok da do polovine 2010. isporuči kao pandan 
Rezoluciji EU svoju Deklaraciju, te je s početkom ove godine, kampanja oko 
Srebrenice odjednom oživela pogotovo kad je Skupština uzela Rezoluciju EU u 
razmatranje.

Dekllaracija zakasnila tri meseca. Zašto?

       Tu su ispoljavana razna mišljenja od odbijanja do Tadićevog glavnog 
„humanitarnog” argumenta da je Deklaracija neophodna jer jedino ona doprinosi 
pomirenju Srba i Bošnjaka. Uzelo je dugo da se ozbiljnije počne rad na 
Deklaraciji dok Tadić nije dozvolio da se iz nje izbaci reč „genocid” i zameni 
„zločinom”. Još duže je uzelo  pitanje da li bi i zločini protivu Srba trebalo 
da budu uključeni u Deklaraciju. Ova odlaganja, us-tvari su, rezultat najdužeg 
vremenskog odlaganja - Tadić nikako da ostvari čak i među svojim poslanicima 
potrebnu većinu.
       Čeda Jovanović, predsednik LSP, je protiv, zbog izbacivanja reči 
genocid. Ivica Dačić je lako bio „za” jer to donekle opravdava Miloševića jer 
je on u vreme Srebrenice bio u teškoj zavadi sa vođstvom RS. Iz Dačićeve 
koalicije ne zna se kako je Krkobabić, predstavnik penzionera, prihvatio 
Deklaraciju, ali zna se da  je treći član Dačićeve koalicije, jagodinski čelnik 
Dragan Marković Palma dao svoja tri glasa, tek pošto je predsednica Skupštine 
objavla da će odmah početi rasprava i o drugoj  Deklaraciji kojom bi se osuduli 
zločini protiv Srba, Rezolucija Skupštine Srbije je  prošla sa 2 glasa većine 
tj. 127 poslaničkih glasova; 21 je bilo protiv, a njih 102 ili nije bilo 
prisutno ili su bili uzdržani.

Deklaracija Skupštine o Srebrenici

       Deklaracija Skupštine o Srebrenici počinje od humanog aspekta kako 
Ustava Srbije tako i Univerzalne deklaracije UN, pa dotičući se mnogih 
zapadnjačkih institucija za zaštitu ljudskih prava, zaključuje obavezom Srbije, 
da  sad prizna, da kad se Srebrenica dešavala, nije sprečila kršenje tih prava, 
što ona svojom deklaracijom sad čini. Ali  to ona čini ne samo zbog Srebrenice 
već i zbog svoje obaveze doprinosu  mira i stabilnosti celog zapadnog Balkana i 
prijateljskih odnosa sa svim državama bivše SFRJ koje su članice UN.
       Dalje, u Deklaraciji se pominje da Srbija mora da poštuje odluke 
Međunarodnog suda pravde (MSP) u  vezi tužbe BiH, pa je usled toga dužna da 
preduzme delotvorne korake radi obezbeđenja punog poštovanja svojih 
međunarodnih obaveza, uključujući punu saradnju sa Međunarodnim kri-vičnim 
tribunalom za bivšu Jugoslaviju (MKTBJ). U samoj Deklaraciji Skupštine Srbije 
slede ovi glavni momenti:

       1. Najoštrije se osuđuje zločin u Srebrenici počinjen 1995. nad 
Bošnjacima, a po presudi MSP. Ne mogu se nacionalni ciljevi ostvarivati silom i 
nasiljem nad drugim narodima. Izražava se zbog toga saučešće i izvinjenje 
porodicama žrtava što Srbija to nije sprečila.
       2. Puna saradnja sa haškim tribunalom (MKTBJ) je srpska obaveza a 
naročitu važnost tu ima otkrivanje i hapšenje Ratka Mladića.
       3. Pozivaju se svi učesnici u ratovima na prostoru bivše SFRJ i BiH da 
se uključe u proces pomirenja da bi se moglo zajednički živeti. To podrazumeva: 
ravnopravnost nacija sa poštovanjem ljudskih i manjinskih prava tako da se 
zločini nikad više ne bi ponovili.
       4. Izražava se uverenje da će i druge države proizašle iz SFRJ osuditi 
zločine učinjene protiv Srba a njihovim porodicama izraziti saučešće i  
izvinjenje.

Samoubilački udari Deklaracije naneti Srbiji

       Ovakom Deklaracijom Skupština Srbije je sebi zadala nekoliko 
samoubilačkih udara.
       Prvo. Srbija više nikada neće moći da skine sa sebe žig genocida jer će 
u istoriji biti zapisano da je 30. marta 2010. godine Skupština Srbije svojom 
Deklaracijom dobrovoljno i slobodno priznala da su Srbi 1995. u Srebrenici 
počinili genocid.  Da li se „genocid” može osporiti jer Deklaracija govori o 
zločinu a ne o njemu? Naravno da to ne osporava genocid, prosto zato, što je to 
vrlo neuspešan pravni argumenat s ciljem da se „zaseni” prostota Srba. Oni, 
pak, koji su Deklaraciju naručili - a to su  SAD i EU -  znaće  da povežu 
presudu haškog Trbunala (MKTBJ) - u  Srebrenici je počinjem genocid! - a koju 
je MSP samo prepisao, ali i učinio obaveznom za Srbiju. Prema tome u istoriju 
koju pišu Zapadnjaci upisaće se ne „zločin” već „genocid”.
       Drugo. Gledano, pak, dugoročno, genocidno priznanje Srbije, sigurno 
odvodi njenoj ekonomskoj krizi, novom talasu trajnog izbeglištva, a u krajnjoj 
liniji vrlo je moguće i njenom biološkom izčeznuću.
       Ali da pojasnim ovo. Genocidan status Srbije zasigurno znači: (1) Srbija 
nikad neće ući u EU jer (a) već nezvanično postoji na neodređeno vreme 
moratorijum za prijem novih članica; (b) sve su šanse da njen genocidni status 
dodatno onemogući njen prijem; i (v) uopšteno gledajući zapadnjačke investicije 
prema Srbiji će se drastično smanjiti; (g) gornje (a), (b) i (v) znače za 
Srbiju: ekonomsku katastrofu - kao rezultat svo mlađe stanovništvo Srbije 
sposobno za rad  će nastojati da je napusti; i (d) iz iskustva se zna da i pri 
eventualnom poboljšanju ekonomske situacije zanemarljiv je broj povratnika  - 
eto izvrsnog uslova da Srbija biološki ostane bez Srba.
       Treće. Kao što se zna, još dok je postojala SR Jugoslavija (SRJ) sa samo 
Srbijom  i Crnom Gorom, vlada BiH je tužila SRJ  MSP-u za genocidnu agresiju 
tražeći ratnu oštetu u vrednosti oko 100 milijarde dolara. Presuda MSP (koja 
nije obavezna) je bila: SRJ (odnosno Srbija), nije kriva za genocid ali jeste 
što ga nije sprečila u Srebrenici. Ovakom presudom MSP-a, Srbija je bila 
pošteđena od isplate ratne štete BiH.
       Rezolucija Republike Srbije, svojim priznanjem da je odgovorna za 
„zločine” počinjene u Srebrenici i svojim izražavanjem saučešća i izvinjenjem 
porodicama muslimanskih žrtava, omogućila je vladi BiH da eventualno potraži 
tih spornih $100 milijarde, ali ne pod vidom ratne štete, već kao nadoknada 
individualnim muslimanskim porodicama za gubitak i pretrpljene boli svojih 
najmilijih, što bi u novcu činilo oko $125 miliona po porodici ($125 miliona x 
8,000 porodica = $100 milijardi). Naravno, ove cifre su teoretske -  najviše 
što bi muslimani mogli da dobiju. Koliko će stvarno sudovi  dosuditi po svakoj 
tužbi, nemoguće je proceniti. U svakom  slučaju Srbija bi uskoro trebalo da 
pripremi ogroman novac, koji, uzgred, ona nema - niti ga može imati!? ©ta onda? 
Tamo gde treba, upisaće se Srbiji  da ona još jednu „svoju - samopriznatu - 
međunarodnu obavezu” odbija da izvrši s rezultatom da EU ni teoretski posle 
toga ne dolazi u obzir, pa se i uslovi za biološko uništenje Srbije drastično 
povećavaju.

Nož u leđa Republici Srpskoj

       Četvrto. Deklaracija Skuštine Srbije je bukvalno zabila nož u leđa 
Republici Srpskoj (RS) a posebno njenom premijeru Miloradu Dodiku. Kad se pak 
uzme u obzir da je Srbija bila potpisnik Pariskog mira (ovaj je je cementirao 
Dejtonski sporazum) koji je rezultirao u prestanak rata u BiH i osnivanju RS. 
Ovakva Tadićeva Deklaracija može da doprinese negiranju glavnih odredaba 
Pariskog mira tj. ukidanju Republike Srpske i izbijanju novog rata u BiH. Da je 
ovakav scenario moguć, svedoče nedavni događaji u BiH. EU a naročito SAD, 
insi-stiraju, kroz promenu Ustava BiH, na stvaranju jake cetralne vlasti tamo - 
a što praktčno znači stvaranje unitarne BiH pod muslimanskom kontrolom. 
Premijer Dodik se tome snažno, hrabro i uspešno odupire. Deklaracija (Dodik je 
molio Srbiju da ne izlazi s njom) mu potkopava, ukoliko već  nije i potkopala 
njegovu poziciju. U svakom slučaju, ako Dodik padne, pada i RS. Tako se stvara, 
majorizacijom muslimana, ista ona situacija zbog koje je 6. aprila 1992. godine 
otpočeo rat u BiH.
       Da se pak podsetimo. Rat u BiH  počeo tačno tada kad je Voren Zimerman, 
SAD ambasador u Beogradu, obećavajući mu unitarnu BiH, naterao Aliju 
Izetbegovića da povuče svoj potpis sa tek potpisanog Lisabonskog sporazuma, 
koji je usaglašen upravo da bi se izbijanje rata tamo sprečilo. Zimerman je ovo 
učinio po instrukcijama iz Vašingtona. Naime, tek ustoličenoj Klintonovoj 
administraciji (20.1.1992) bio je neophodan rat u BiH a radi ostvarenja nekih 
njenih imperijalnih interesa, izgleda, na Bliskom Istoku. SAD su, dakle, krive 
(Zimerman je bio samo izvršilac; ali kriv je i Alija Izetbegović jer se nije 
suprotstavio njegovim sirenskim glasovima) za rat u BiH, koji je trajao tri i 
po godina, a politički se završio tačno tamo kako je predviđao Lisabonski 
sporazum, ali bez rata. B-H narodi su platili i još uvek plaćaju cenu; Srbi 
posebnu.
       Da li će do rata doći i ovog puta to je već drugo pitanje. Ovde je bitno 
da se stvara pogodna atmosfera za rat, zbog koje je uvek moguće da do njega i 
dođe. Dakle, Deklaracija je otvorila mogućnost rata. Tačno, pak, suprotno od 
pomirenja b-h naroda - čime Tadić opravdava Deklaraciju.

Istina - uslov trajnog pomirenja naroda BiH
       
       Da su Tadić ili njegovi zapadni naručioci, mentori - kao Kacin ili 
njegovi naredbodavci, na primer - istinski želeli pomirenje tih naroda, oni su 
morali da izađu takođe sa Deklaracijom ali druge sadržine, koja bi bila 
zasnovana na istini o b-h ratovanju. Jedino takva Deklaracija garantuje trajno 
pomirenje. Svaka druga kao ova lažna Tadićeva, na primer, najblaže rečeno 
stvara ratnu atmosferu iz koje nije teško ući i u sam rat. Ima mnogo načina da 
se Deklaracija pomirenja ostvari. Zadržaću se stoga na njenoj implementaciji, a 
reč je o jednom konkretnom primeru.
       Bitno u ovom pristupu jeste istina o zločinima učinjenih u BiH od sve 
tri strane. Parlamenti Srbije, Republike Srpske, Bošnjački i Hrvatski bi 
trebalo svaki svoje zločine da evidentiraju i o tome obaveste sve druge 
parlamente. Posle jednog određenog roka njihovog međusobnog usaglašavanja, a 
pošto je ovo uspešno obavljeno, trebalo bi se još dogovoriti o danu i satu 
jednovremenog objavljivanja  Deklaracija pomirenja sva četiri parlamenata u 
kojim bi se javno izneli svoji evidentirani i usaglašeni zločini, uz molbu 
opraštanja i ponudu novčane naknade porodicama poginulih  zbog njihovog 
činjenja.
       Jedino ovaj ili neki drugi sličan način garantuje trajno pomirenje. U 
BiH se više nikad neće ratovati. Bar po pitanju majorizacije jedne strane; nema 
majorizacije; postoji konfederalni odnos u BiH, kako ga je predvideo Pariski 
mir - nema rata, niti će ga više biti.
       Insistiranjem da se ukine RS, ne rizikuju li SAD i EU da ponovo zapale 
rat u BiH, kao što je to Klinton učinio 1992...

N. Ljotić

_______________________________________________
SIM mailing list
[email protected]
http://lists.antic.org/mailman/listinfo/sim

Одговори путем е-поште