POGLED SA ISTOKA - ELENA GUSKOVA: USITNJAVANJE SRPSKOG PROSTORA JOŠ NIJE 
ZAVRŠENO 


utorak, 18 maj 2010 13:41 Branka ČULJIĆ 

 

Kroz mnogo godina nepravde i kažnjavanja srpskom je narodu poljuljana volja za 
borbu za pružanje otpora 


Ruska istoričarka Elena Guskova decenijama se bavi srpskim i balkanskim temama. 
Direktor je Centra za izučavanje savremene balkanske krize u okviru Instituta 
za slavistiku Ruske akademije nauka. Član je i Srpske akademije nauka i senator 
Republike Srpske. Objavila je desetine knjige o raspadu Jugoslavije, u kojima 
dokumentovano svjedoči o ulozi stranog (presudnog) i domaćih (pomoćnih) faktora 
u tom procesu. 

Kako danas vidite samostalnu Crnu Goru?

- U ruskim bajkama postoji priča o braći kojima, kada su zajedno, niko ne može 
ništa. Braća više nisu zajedno, pa je sada Crna Gora postala mala, slaba i niko 
ne može da je zaštiti. Varaju se ako misle da za nju nema opasnosti. Crna Gora 
ima more na koje NATO gleda planirajući tamo svoje vojne baze. Ona ne želi da 
ratuje, ali u svojim grudima ima albanski faktor, koji će za izvesno vreme naći 
varijantu po kojoj će crnogorska državnost morati da se deli sa njima. 
Albancima će i to biti malo, želeće otcepljenje od Crne Gore. Treća opasnost je 
Turska, koja sve više dobija ulogu mentora za Balkan. U prošlosti su slavni 
crnogorski junaci proterivali Turke sa svoje teritorije, i danas slave te 
pobjede. U budućnosti će morati drugačije da se ponašaju. Crnogorci će ratovati 
za interese Amerike u Avganistanu, Iranu i gde zatreba, već su tamo neki otišli 
da budu topovsko meso. 

Kako će se odvijati stvari na ekonomskom i političkom nivou?

- To će ići vrlo teško. Ekonomski, Crna Gora je mala i slaba. Ona ima razvijenu 
strukturu kada se radi o obrazovnom sistemu, ali gde će mladi ljudi naći posao. 
Ranije su se zapošljavali po čitavoj Jugoslaviji, najviše u Beogradu i po 
Srbiji. Crnogorskim vlastima to više nije u interesu, ostaje im neko drugo 
inostranstvo i gubitak ljudskih resursa. Nisam ekonomista, pa ne bih dalje o 
tome, ali je sasvim sigurno Crna Gora osamostaljenjem više izgubila nego 
dobila. Zapravo, na dobitku je njihova politička vrhuška, a običan svet je samo 
na gubitku. 

U Crnoj Gori je, kao i u Srbiji, aktuelna priča o ulasku u NATO. Vlast bi, 
taman kao i u Beogradu, želela da izbegne referendum o toj delikatnoj temi.

- Moraće, ipak, da organizuju referendum, mada nisu pitali narod kada su 
predali zahtev da uđu u NATO. To je velika greška, jer nikada nijedan Crnogorac 
nije pucao na Istok, a krajnji cilj i meta NATO je Rusija. Tako će se desiti da 
Crnogorci budu u prvim redovima NATO osvajanja Rusije. Više ne važi ono „nas i 
Rusa 200 miliona“, sada im je uzdanica NATO, koji treba da čuva Crnogorce u 
slučaju opasnosti. A čuvaće ih isto onako kako je čuvao Makedonce 2001. od 
Albanaca. Znači - nikako. Mi smo u Institutu analizirali makedonski slučaj, 
izdali smo jedan od predviđena četiri toma posvećena Makedoniji. Videli smo 
kakav je bio rezultat NATO „odbrane“ Makedonaca. Makedonci su morali, po 
dikatatu Zapada, da promene svoj ustav, da daju Albancima sve prerogative 
vlasti koje ih vode ka nezavisnosti. Sigurno će je ostvariti, a istim putem 
krenuće i Albanci u Crnoj Gori. 

Institut na čijem ste čelu je radio istraživanje o uticaju albanskog faktora u 
razbijanju Jugoslavije. Dokle ste došli?

- Objavili smo četiri toma dokumenata koji obuhvataju period od Prizrenske lige 
do 2010. godine. Kroz te dokumente obelodanjeno je sve što rade Albanci, 
njihovi ciljevi i metode. Kosovo je prva stanica na putu do Velike Albanije, 
slede Makedonija, Crna Gora, sever Grčke i jug Srbije. Oni, naravno, te ciljeve 
ne mogu da ostvare sami, ali zato imaju dobre tutore. Videli ste kako je 
prisustvo NATO na Kosmetu 1999. godine stvorilo idealne uslove, neku vrstu 
staklene bašte za gajenje i procvat albanskog terorizma, za etničko čišćenje 
Srba i uništavanje srpskih kulturnih i istorijskih tragova. Gde god dođe NATO, 
stvaraju se protektorati ograničenog teritorijalnog i političkog suvereniteta. 

Kako se desilo da NATO postane naša sudbina?

- Na početku balkanske krize NATO je glumio želju za promenom svoje vojne u 
humanitarnu i mirovnjačku ulogu. UN im je pri tome poslužio kao pokriće. Od 
septembra 1992. godine, počinje proces etapnog „ozakonjenja“ mesta i uloge te 
organizacije u strukturama mirovnih snaga. I već prva njihova aktivnost, 
odnosno ostvarivanje zadataka vojnog karaktera u okviru mirovnog plana, 
pokazala je pravo lice NATO. Otkad se na mirotvoračkom balkanskom horizontu 
pojavio NATO, koncepcija mira je postala vojnički primitivna: najprije otvori 
vatru, a potom počni da pregovaraš. Pred početak vazduhoplovnih udara u Bosni, 
iz njihovog briselskog štaba akcija je trijumfalistički označena kao ponovno 
rođenje NATO. Njihove akcije protiv tamošnjeg srpskog naroda pokazale su vojnu 
suštinu pakta kao i njegovu usmerenost samo protiv jednog naroda na Balkanu. 

Zašto su se okomili baš na Srbiju i srpski narod uopšte?

- Dvadeset godina Zapad je uporno uništavao jednu državu i jedan narod. U toj 
borbi protiv srpskog naroda NATO igra ulogu oruđa. Svet nikada nije zauzimao 
tako nepravedan stav u odnosu na ceo jedan narod. Srbiju su optužili za 
hegemonizam, za velikosrpske ambicije, za želju za stvaranjem velike Srbije na 
račun drugih naroda. Sve velike laži. Zbog specifičkne istorijske uloge Srbije 
na Balkanu, vladari sveta su se potrudili da oslabe srpsku državu - prvo 
iznutra, zatim teritorijalno i onda duhovno. Posle neuspeha takve strategije, 
pokušali su da vas unište i fizički. NATO nije bio pobednik u ratu jer nije 
uspeo da uništi tadašnju jugoslovensku vojsku niti da slomi borbeni duh vojnika 
i oficira. Kao i mnogo puta ranije kada su u pitanju Srbi, pobeđeni ste u miru. 
Ono što danas pokušavaju da vam urade graniči se sa potpunim fizičkim 
uništavanjem jedne nacije. 

Mora da postoji neki dublji razlog za neviđenu agresivnost Zapada?

- Razlog je jasan: Srbija je smetala. Prvo je SFRJ smetala time što je bila 
jedna od najjačih i najvećih država na Balkanu. Zatim je SRJ bila smetnja time 
što je sačuvala svoju vojsku, time što je bila i ostala „tvrdoglava“ i nije se 
potčinjavala planovima NATO. Sve balkanske države su ispred sebe imale samo dva 
puta. Prvi je bio - ne protiviti se, prihvatiti saradnju sa Alijansom i 
ispunjavati sve njihove uslove. U tom slučaju Zapad bi diktirao svoje tumačenje 
demokratije i federativnih odnosa, davao bi instrukcije za upravljanje državom, 
političkim strankama, sam bi postavljao i smenjivao rukovodstva. Ovim putem su 
krenule sve države osim SRJ. Da su Srbi pristali da idu tom stazom, njihove 
zemlje bi bile podeljene mirnim putem. 

Proklamovati svoje interese i boriti se za njih, bio je drugi put. To je bio 
izbor Srbije u Rambujeu. Da je tada SRJ prihvatila ultimatum NATO, bila bi 
okupirana čitava država. Ovako je Srbija, ipak, uspela da sačuva deo svoje 
teritorije. Zbog ovakvog izbora, Jugoslavija se srela licem u lice sa agresorom 
i bila je kažnjena da bi drugi videli šta ih čeka ako ne budu poslušni. 
Zaključujem da su baš rodoslovlje Srba, njihovo poreklo i istorijski karakter, 
hrabrost i junaštvo, predstavljali glavnu prepreku na putu novih svetskih 
vladara. 

Kako danas vidite stanje srpskog naroda?

- Kroz mnogo godina nepravde i kažnjavanja srpskom je narodu poljuljana volja 
za borbu za pružanje otpora. Srbi su sami, bez podrške sa strane, izdržali 
napad NATO-alijanse, sa ogromnim borbenim potencijalom. Posle toga, bilo je 
mnogo lakše nastaviti sa njihovim uništavanjem. Tako je došlo do promene vlasti 
2000. godine, što je rezultat operacije koju su pripremile specijalne službe sa 
Zapada. Potom je bilo lako uništiti Jugoslaviju, na čijem se čelu našla nova 
poslušna vlast, kao i ostvarenje svega onog što je bilo nemoguće u vrijeme 
nepopustljivog Miloševića. 

Sve u čemu Zapad nije uspeo u Rambujeu i bombardovanjem ostvareno je 2005. 
godine, kada je potpisan sporazum između SCG i NATO o „kopnenim linijama 
komunikacije“, kojim se reguliše tranzit NATO vojske i opreme preko teritorije 
Srbije i Crne Gore. NATO tada postaje najpovlašćeniji korisnik aerodroma, 
morskih zaliva, puteva i pruga, kasarni, informacionih i komunikacionih 
sistema. I to „do završetka svih operacija održavanja mira u regionu Balkana!“ 
Tako je stvorena mogućnost dopunskog smeštaja NATO vojske na Balkanu, njihove 
dislokacije i peregrupisanja za dalje prebacivanje na istok. Balkan postaje 
mesto stalne dislokacije NATO. Nivo državnog suvereniteta Srbije postao je 
veoma nizak. Nemoguće je uostalom sakriti da alijansa rukovodi procesima koji 
guše samostalnost i nezavisnost balkanskih slovenskih naroda. Svedoci smo još 
uvek nedovršenog procesa usitnjavanja i smanjenja tog prostora. 

Nedavno ste se, kao direktor Centra za izučavanje savremene balkanske krize, 
obratili pismom poslanicima Skupštine Srbije u vezi sa rezolucijom o zločinima 
u Srebrenici. Zašto?

- Srebrenica je postala predmet političke spekulacije o srpskoj krivici. Uprkos 
tome što se pojavljuje sve više podataka da je Srebrenica isplanirana i dobro 
izvedena operacija zapadnih specijalnih službi. Laž o Srebrenici se širi po 
svetu ogromnom brzinom i boriti se sa njom postaje sve teže. Muslimansku 
verziju žrtava niko i ne pokušava da proveri, svi je prihvataju kao aksiom. 
Ipak, podaci o broju žrtava nisu potvrđeni činjenicama, slika događaja iz jula 
1995. godine ostaje nejasna, podaci protivrečni, a mnoge optužbe izmišljene. 

Mi smo u Institutu organizovali međunarodnu konferenciju posvećenu Srebrenici, 
na kojoj je učestvovalo više od 30 naučnika iz raznih zemalja. Prvi put su 
pravnici, istoričari, patologoanalitičari, demografi i istraživači iz drugih 
oblasti, analizirali brojne podatke, pronašli su mnoge protivrečnosti u 
zvaničnoj verziji, prikazalli su novu metodiku istraživanja broja žrtava. Svi 
događaji su stavljeni u istorijski kontekst, otvoreni su novi aspekti događaja 
koji menjaju opštu sliku dešavanja. To je dalo mogućnost da se drugačije gleda 
na problem Srebrenice i da se počne sa preispitivanjem oficijalne verzije. 

Ipak, predsednik Srbije je požurio sa nalogom parlamentu da usvoji sramnu 
rezoluciju o Srebrenici.

- Srbija nije smela da žuri sa priznanjem svoje navodne krivice i sa 
izvinjenjem, sve dok okolnosti u vezi sa događajima u Srebrenici ne budu 
razjašnjene i dostupne javnosti. U suprotnom to biti težak teret i optužba na 
plećima čitavog srpskog naroda. Ta rezolucija će postati potvrda NATO verzije o 
krivici Srba za sve što se događalo na Balkanu 90-ih godina i opravdanje za 
bombardovanje 1999. godine. 

Sada je glavni zadatak da se ispita taj složeni period iz rata u Bosni i 
Hercegovini, provere sve činjenice, pokažu novi podaci, medicina i pravna nauka 
treba da sprovedu analizu dokumenata… Treba obelodaniti uzročno-posledične veze 
prethodnih događaja koji se odnose na uništavanje srpskog življa. Jednostavno, 
neophodno je dati svetu pravednu sliku događaja u Srebrenici. Još su živi 
svedoci i učesnici tih događaja, progovorili su holandski mirotvorci, svoja 
istraživanja objavljuju i naučnici na Zapadu. Ne treba srpski narod da snosi 
odgovornost za ono što nije uradio. 

Dokle će srpsko rukovodstvo da se izvinjava i ponižava podrivajući tako 
samopopštovanje naroda? Posle takvog samouništavanja, sutra niko neće otići da 
brani otadžbinu, neće štititi svoju zemlju i boriti se za njenu nezavisnost. 
Centar za izučavanje savremene balkanske krize spreman je da ujedini snage sa 
srpskim naučnicima i naučnicima iz drugih zemalja da se konačno prouči slučaj 
Srebrenica. Nisam sigurna da su srpski naučnici spremni za to. 


Fond Slobodan Jovanović, Beograd

http://standard.rs/vesti/36-politika/4567-pogled-sa-istoka-elena-guskova-usitnjavanje-srpskog-prostora-jo-nije-zavreno-.html

_______________________________________________
SIM mailing list
[email protected]
http://lists.antic.org/mailman/listinfo/sim

Одговори путем е-поште