|
Savez logoraša Republike
Srpske
Žive da svjedoče
"Savez logoraša RS nema
dovoljno sredstava, niti snage i moći, ali ima dokaze koje treba dati Hagu
i procesuirati. U tome nam vlasti moraju pomoći ili ćemo mi tražiti vizu,
pa da sami idemo u Hag. Ništa nam drugo ne preostaje", rekao je
predsjednik Saveza logoraša RS Branislav Dukić
piše: Nataša
Kukolj
Istorija srpskog zatočeništva i stradalništva u
logorima, u nešto više od pola vijeka bilježi nova svjedočanstva. Još
uvijek svježa sjećanja na zloglasne logore kakvi su Jasenovac i Goli otok
ustupaju svoje mjesto najnovijim kazamatima posljednjeg rata. Doživljavamo
savremena stradanja modernih iživljača, progresivnih ideja o mučenjima,
ali još uvijek od starog, dobro nam znanog, dželata i naredbodavca. Bivši,
nedovršeni i uveliko zataškavani zločini nad Srbima nastavljeni su i u
ovom ratu i ponovo dobijaju odjek, ali samo na jednoj strani. Ostaje i
dalje nedoumica da li se radi o slučajnosti ili o promišljenoj amnestiji i
planskom zaboravu – ko je zločinac a ko žrtva? Neosporno je, ipak, kada je
riječ o građanskom ratu koji se ovdje desio, da ne možemo zločin tražiti
samo kod jednog naroda i pripisivati mu sva nedjela. Posebno narodu koji
je kroz istoriju legitimisan kao žrtva nečijih terora. I premda se mnogi
uveliko trude da nam istoriju kroje po svome, ostaju živi svjedoci o
učinjenim zlodjelima, čijim svjedočenjima istina ostaje dosljedna na svome
putu.
Ujedinjavanje srpskih
logoraša
Prema podacima prikupljenim do decembra 1995.
godine o logorima i mjestima zatočenja za Srbe, njihov ukupan broj iznosio
je 575, od čega 349 logora i 181 mjesto zatočenja. Više od polovine
kazamata za Srbe bilo je koncentrisano u tri regije – najviše tamnica bilo
je u sarajevskoj oblasti (117), potom u Hercegovini (92) i sjeveroistočnoj
Bosni (90). Kako nam je rekao predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske
Branislav Dukić, ovi podaci nisu konačni.
Po njegovom mišljenju, dugi
niz godina je protekao poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a naše
vlasti i institucije su veoma malo učinile u veti s pitanjem srpskih
logoraša. Za sve to vrijeme u Federaciji je postojao i još uvijek postoji
tzv. Savez logoraša BiH, koji mi u RS, kako kaže Dukić, ne možemo da
prihvatimo, jer "ispada da smo mi Srbi sami sebe zatvarali". Iz tog
razloga došlo je do organizovanja srpskih logoraša. Najprije je 20.
oktobra 2000. godine osnovano Udruženje logoraša grada Banjaluke, što je
iniciralo nastajanje ovakvih udruženja i u drugim gradovima RS – u
Mrkonjić Gradu, Prijedoru, Srpskom Brodu, Kozarskoj Dubici, Trebinju i
Srpskom Sarajevu. "Taj proces je doveo do konačnog nastanka Saveza
logoraša RS, 20. decembra 2002. godine", kaže Dukić. Ovaj savez ima svoju
skupštinu, koja ima 61 delegata, od kojih 15 delegata čini predsjedništvo.
Prema Dukićevim riječima, osnovni cilj Saveza je prikupljanje dokumenata o
svim onim Srbima koji su bili zarobljeni, bilo da se radi o vojnim ili
civilnim zarobljenicima. "Na osnovu podataka kojima Savez raspolaže, do
sada je evidentirano oko 55.000 srpskih logoraša", rekao je on.
Homeini u "Viktor
Bubnju"
Predsjednik Saveza logoraša RS i sam je 702
dana bio zatočen u četiri logora, gdje je bio registrovan kao zarobljenik
od strane Međunarodnog crvenog krsta, kao i hiljade drugih logoraša. On
smatra da nije slučajnost što je veliki broj, oko 50% srpskih logoraša,
lako dobijao ulazne vize u zapadne zemlje. "To je bilo prvenstveno zbog
toga da bi ih udaljili sa ovih prostora. Nije slučajnost ni što je
zloglasni logor u "Viktoru Bubnju" pretvoren u zgradu Suda BiH. Takođe,
neoprostivo je što je Ešdaun dozvolio da sudije budu oni ljudi, koji su za
vrijeme rata sudili u ovom logoru", rekao je Dukić. On ovaj logor naziva
Aušvicom i kaže da je kroz njega "prošlo" oko 1.750 Srba, kao i da su 43
Srbina u njemu ostavili svoje kosti. Dukić napominje da je samo u Sarajevu
prema sadašnjim podacima bilo oko 126 privatnih zatvora. "A gdje su još
ostali gradovi poput Zenice,Tuzle, Mostara...", pita se Dukić.
Kako on
tvrdi, za ove kazamate znao je i Alija Izetbegović, "pa ipak međunarodna
zajednica, odnosno Haški tribunal, i dalje nastavlja sa podizanjem
optužnica samo protiv Srba".
"Mi ne želimo revanšizam, želimo samo da
svijet sazna istinu. Kada bi Karli del Ponte dali kartu Evrope, ona
vjerovatno ne bi znala pokazati gdje je BiH. Ali, ona je čula za
Srebrenicu i za Prijedor, ali ne zna ili neće da zna za "Viktor Bubanj"
ili za 'Loru'", naglašava Dukić.
On kaže da to i jesu razlozi zbog
kojih su se logoraši odlučili da osnuju svoj savez. "To smo uradili onda
kada smo uvidjeli da država i njene institucije ne vode dovoljno brige o
logorašima", rekao je Dukić.
U Savezu logoraša kažu da se još uvijek
ne zna tačan broj logoraša i logora u kojima su oni bili zatočeni, ali da
će se do relevantnih podataka uskoro doći. U tome će im, kako kaže, u
velikoj mjeri pomoći saradnja sa Međunarodnim crvenim krstom. U tom teškom
poslu, napominju oni, mora se uzeti u obzir da su mnogi zarobljenici
razmjenjivani posredstvom Vojske RS, ali i nekim privatnim razmjenama. Ima
i onih koji su razmjenivani poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, pa
čak i 1999. godine.
Dukić podsjeća da je naš Biro za odnose sa Haškim
tribunalom poslao Tribunalu 50 kg dokaznog materijala protiv Alije
Izetbegovića. "Dokaz je i nekoliko stranica, ako se u njemu činenjično
dokazuje gdje, kada i ko je izvršio neki zločin. Sakupljanjem ovakvih
materijala primoraće se Haški tribunal da otvori procese i protiv
zločinaca nad Srbima. Jer, kako prećutkivati npr. činjenicu da je Juka
Prazina u Tarčinu imao svoju paravojnu jedinicu i da je puštao svoje pse
dobermane u silos sa zarobljenicima. Bilo je jezivo gledati kako kerovi
nose komade ljudskog mesa. To je nešto što čovjek ne može ni da zamisli",
priča Dukić. Sjeća se on i Homeinijevih slika u logoru "Viktor Bubanj" i
kako su zarobljenike tjerali da svako jutro šest puta ponavljaju "Alahu
ekber".
"Logor su zajedno posjećivali Alija Izetbegović i general
Jovan Divjak, koji sada govori da je Alija uzročnik rata u BiH, iako je
bio u njegovoj armiji", kaže Dukić.
"Savez logoraša RS nema dovoljno
sredstava, niti snage i moći, ali ima dokaze koje treba dati Hagu i
procesuirati. U tome nam vlasti moraju pomoći ili ćemo mi tražiti vizu, pa
da sami idemo u Hag. Ništa nam drugo ne preostaje", rekao je predsjednik
Saveza logoraša RS Branislav Dukić.
Poslije svega, postavlja se
pitanje da li je onda istorija zaista učiteljica života. Da li nas je ona
ičemu naučila? Ostaje nam da sačekamo odgovor, koji, kao po pravilu –
uvijek kasni.
Ispovijest
očevica
Mnogi su, kao i Dukić, spremni da svjedoče o
onome što se dešavalo u logorima za Srbe širom današnje Federacije. Božo
Važić zarobljen je 3. aprila 1992. godine kao civil u selu Rašćani kod
Duvna, današnjeg Tomislavgrada. U Duvnu su bila dva logora; jedan u selu
Rašćani, u kojem su bili zatočeni starci, žene i djeca, a drugi u zgradi
stare Gimnazije, gdje su bili zatvoreni vojno sposobni muškarci. Važić je
bio zatočen u drugom logoru, u kojem je nipodaštavan do 30. oktobra iste
godine, kada je razmijenjen izašao u razmjeni. Poslije toga, po njegovom
svjedočenju, boravio je osam do devet mjeseci na liječenju u Bijeloj,
nakon čega se, u julu 1993. godine, vratio u BiH. Tada je stupio u redove
vojske RS, u, kojoj je, kako ističe, branio srpski narod od najezde
ustaško-fašističkih hordi. "Jer, kako ih drugačije zvati ako je na svakoj
drugoj, trećoj kući u mom bivšem mjestu bio nacrtan kukasti krst, a svi
znamo čiji je to simbol. Šta drugo da kažem za vojsku koja je sebe
nazivala HVO, a koja je za simbol uzela slovo 'U' sa šahovnicom, i čije su
pojedine jedinice nosile crna odijela i nazivale se crnom legijom. Mi Srbi
vrlo dobro znamo šta su snage sa takvim simbolima radile u Drugom
svjetskom ratu", kaže Važić.
Prema njegovim riječima, u vrijeme dok je
bio zatočen Srbi su u Duvnu bili u takvom stanju da ih je svako mogao u
svakom trenutku ubiti a da za to ne odgovara. U logoru je bilo smješteno
između 40 i 60 zarobljenika. Bili su podijeljeni u dvije grupe. Prva
grupa, kaže on, brojala je od 15 do 20 ljudi i ona je otjerana u "Loru", u
Zadar, Ljubuški i druge logore. Važić je pripadao drugoj grupi, koja je
brojala oko 40 ljudi i sve vrijeme logorovanja proveo je u Duvnu. "Scene
maltretiranja ljudi bile su zastrašujuće. Mnogi su logoraši preko noći
odvođeni u istražni zatvor policijske stanice u Duvnu, gdje su bili tučeni
do besvijesti, tako da nakon toga nisu mogli ponovo ustati po dvadesetak
dana. Svakodnevno smo tjerani na prinudni rad. Na prvim linijama smo
sjekli šumu, često pod udarom naše artiljerije", sjeća se Važić.
Stanje
u logoru bilo je teško do 18. avgusta 1992. godine. Tada ih je registrovao
Međunarodni komitet Crvenog krsta. "Nakon toga bilo je i dalje tuča i
maltretiranja, ali ne u tolikoj mjeri. Razlog je što su delegati
Međunarodnog komiteta Crvenog krsta svakih petnaestak dana dolazili i
vršili prozivku registrovanih logoraša. Logor je početkom desetog mjeseca
1992. godine posjetio Tadeuš Mazovjecki, bivši predstavnik Ujedinjenih
nacija za ljudska prava. Obećao je da ćemo izaći živi jer je tako
dogovorio sa Matom Bobanom, tadašnjim liderom Hrvata u BiH", kaže Važić.
Nakon toga, kaže on, logor su posjetili evropski posmatrači. "Kada su
došli, u jednoj prostoriji su evropski posmatrači pričali sa
zarobljenicima, a u drugoj prostoriji je hrvatska vojska sa nama igrala
ruski rulet", sjeća se on.
Sjećanja logoraša ne blijede. Oni istinu
iznose u javnosti. Ali, koliko se njihova istina čuje, drugo je pitanje.
Važić naglašava da se zločin ne može sakriti, mada u tome, kako on kaže,
hrvatska vlast ima velika iskustva još od Drugog svjetskog rata:
"Međunarodna zajednica, koja je duboko bila uvučena u ovaj građanski rat,
zasigurno zna da zločin nije samo na srpskoj strani." On napominje da se
mora suditi rukovodećim ljudima tzv. Herceg-Bosne, među kojima i Jadranku
Prliću, koji je zadržao vlast sve do današnjih dana, a koji je bio
predsjednik Vlade Herceg-Bosne u to vrijeme. Važić zaključuje da je upravo
sada trenutak da se kaže istina u interesu budućeg života na ovim
prostorima, kao i da bi se tom istinom zatražila prava srpskih logoraša ne
oduzimajući ih drugim ljudima. |
