[www.ANTIC.org] =?iso-8859-2?Q?Penzionisani_oficir_biv=B9e_Armije_BiH_iznio_nove_te=B9ke_?==?iso-8859-2?Q?optu=BEbe_na_ra=E8un_Alije_Izetbegovi=E6a?=

Thu, 06 Mar 2003 13:49:08 -0800

Title: Message
 

 

 

Penzionisani oficir bivše Armije BiH iznio nove teške optužbe na račun Alije Izetbegovića:

Karla, razumiješ li francuski?!

Intervju, u kome najviši oficir bivše Armije BiH Izetbegovića dovodi u vezu sa najmanje četiri logora za civile u Sarajevu i okolini, tvrdeći da je bošnjačkog lidera obavještavao o njihovom postojanju i zločinima koji su tamo počinjeni, predstavlja dovoljno dobar razlog da Divjaka, ukoliko to već nisu učinili, posjete haški istražioci i ponude mu da svjedoči protiv svog vrhovnog komandanta

piše: ekipa Patriota

Da Haški tribunal definitivno nije ono za šta se izdaje – instrument istine i pomirenja naroda u BiH – pokazala je presuda bivšoj predsjednici Republike Srpske Biljani Plavšić, ali i reakcija bošnjačkog člana Predsjedništva Sulejmana Tihića, koji, ne smijemo to nikada zaboraviti, govori ono što sudije i tužioci Haškog tribunala misle. Ako bilo kad, zabavljeni problemima egzistencije, zaboravimo, tu je Suljo da nas podsjeti: Republika Srpska ("manji entitet") nastao je kao rezultat agresije, genocida i zločina i upravo to dokazuje presuda Biljani Plavšić. U Suljinoj percepciji uopšte nije bitno što Plavšićeva nije osuđena za genocid, budući da on vjeruje da je u Hagu ostalo sasvim dovoljno prostora da se to učini u slučaju drugih srpskih vođa, učesnika "udruženog zločinačkog poduhvata", kako su okvalifikovani Milošević, Karadžić, Mladić, Krajišnik... Bitno je da je ona priznala, što za Sulju i haške "analitičare" znači da je takav poduhvat postojao. I da Haški tribunal nije džaba osnovan.

Opasan komšiluk

Ne treba se zavaravati: Tihićeva poruka upućena je, prije svega, Međunarodnom sudu pravde, kome je Haški tribunal samo predvorje. Ta poruka više od svega upozorava na glavni politički cilj fantomske tužbe jednog dijela BiH protiv Srbije i Crne Gore – potpuno ukidanje RS, koje bi bilo zatraženo nakon presude Suda pravde zasnovane na presudama Haškog tribunala. To je ono što Plavšićeva nije htjela da razumije, kao što ne razumiju ni svi oni beogradski političari i pravnici koji su bošnjačkoj vrhuški u Sarajevu nudili vansudsko poravnanje pred Sudom pravde. Politika "dobrosusjedstva" i "regionalne saradnje" za bošnjačke političare je isključena: nema tog novca kojim bi se mogla platiti međunarodna potvrda teze o agresiji i ukidanje "manjeg bh. entiteta".
U Beogradu postmiloševićevskog vremena, u kome su se vlastodršci ponašali poput udavača u stalnoj potrazi za bogatim zapadnim mladoženjama, konačno su shvatili da se političko-pravna haška omča zateže i oko njihovog vrata. Da je to tako, potvrđuje ne samo najava obnavljanja ranije jednostrano povučene tužbe Srbije i Crne Gore protiv BiH pred Sudom pravde nego i posjeta Zorana Đinđića Banjaluci, tokom koje je vrlo jasno stavio do znanja da Srbija ima pravo da se bavi i mnogo težim političkim i nacionalnim pitanjima od rješavanja unutrašnjih odnosa sa Crnom Gorom. U takva pitanja svakako spada i odbrana dejtonskog statusa Republike Srpske, što se, po premijeru Srbije, postiže jačanjem Sporazuma o specijalnim i paralelnim vezama, stalnim dovođenjem ovog entiteta u vezu sa statusom Kosova i političkim i medijskim angažmanom na dokazivanju da je u BiH vođen građansko-vjerski rat u kome su zločini počinjeni na svim stranama.

Kooperativni svjedok

U tom kontekstu treba posmatrati i prošlosedmični intervju penzionisanog generala bivše Armije BiH Jovana Divjaka beogradskim Večernjim novostima, poslije kojeg će Del Ponteova imati grdnih problema da objasni ovdašnjoj i svjetskoj javnosti zbog čega nije podignuta optužnica protiv Alije Izetbegovića i ostalih bošnjačkih političkih, vojnih i policijskih čelnika odgovornih za ratne zločine nad nemuslimanskim civilima u Sarajevu. Intervju, u kome najviši oficir bivše Armije BiH Izetbegovića dovodi u vezu sa najmanje četiri logora za civile u Sarajevu i okolini, tvrdeći da je bošnjačkog lidera obavještavao o njihovom postojanju i zločinima koji su tamo počinjeni, predstavlja dovoljno dobar razlog da Divjaka, ukoliko to nisu već učinili, posjete haški istražioci i ponude mu da svjedoči protiv svog vrhovnog komandanta. Takvo svjedočenje Divjaku bi se moglo upisati u rubriku "saradnja sa tužilaštvom" i uzeti kao olakšavajuća okolnost u eventualnom procesu koji bi se pred Tribunalom vodio na osnovu optužnice protiv sedmorice odgovornih za ratni zločin počinjen 3. maja 1992. godine nad vojnicima bivše JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Divjak se zajedno sa tadašnjim članovima Predsjedništva BiH Ejupom Ganićem i Stjepanom Kljujićem, te Hasanom Efendićem, Fikretom Muslimovićem, Jusufom Pušinom i Ismetom Bajramovićem Ćelom nalazi na optužnici koju je Sekretarijat Vlade RS za saradnju sa Tribunalom za ratne zločine proslijedio u Hag.
Da nije političkog projekta po kome Tribunal treba da posluži kao instrument za pisanje istorije ovih prostora po mjeri Vašingtona, Divjak bi se odavno morao naći u situaciji da pravi nagodbu sa haškim tužilaštvom. No, zločin u Dobrovoljačkoj, kao i brojni drugi zločini nad Srbima, koji takođe imaju karakter "udruženog zločinačkog poduhvata, a ne "pojedinačnih incidenata", kako su ih Alija i društvo kvalifikovali, jednostavno su "preskočeni" kako bi se ekskluzivitet krivice za ratove na prostorima bivše Jugoslavije pripisao samo srpskom narodu i njegovim liderima. Kako drugačije, osim spregom politike, moći i novca, objasniti npr. činjenicu da su za zločine mudžahedina i drugih pripadnika bivše Armije BiH u srednjoj Bosni optuženi oficiri Alagić, Hadžihasanović i Kubura, da je za zločine u selima Grabovica i Uzdol optužen samo general Sefer Halilović, a da je "zaobiđena" komandna odgovornost Alije Izetbegovića i generala Rasima Delića, aktuelnog vojnog savjetnika bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Sulejmana Tihića.
Sasvim je moguće da je Divjak osjetio da bi se i u slučaju Dobrovoljačke ulice, kao i u drugim slučajevima zločina koji su tokom rata činjeni nad srpskim civilima i vojnicima, u ladicama Del Ponteove mogla zaturiti komandna odgovornost (sjetimo se i suđenja za zločine u logoru Čelebići kod Konjica), pa je odlučio da progovori pod pritiskom devize "optuži da ne bi bio optužen". Uopšte ne treba isključiti ni mogućnost da su zeleno svjetlo Divjaku dali i njegovi francuski politički prijatelji, koji se posljednjih nekoliko nedjelja i te kako trude da zaustave američku ratnu mašineriju i vašingtonskoj administraciji zagorčaju život na svim poljima, uključujući i politički uticaj na Haški tribunal. Divjak se školovao u Francuskoj, a ta zemlja mu je prije dvije godine dodijelila najviše vojno odlikovanje – orden viteza Legije časti.

Agresija u logorima

Iako se ne može reći da general Divjak nije i ranije ukazivao na zločine počinjene nad nemuslimanskim civilima u ratnom Sarajevu, njegov posljednji intervju bitno se razlikuje od svega što je do sada rekao ili napisao. Najprije, u intervjuu se Divjak i te kako trudio da izbjegne termin "agresija" koji je ranije, dok je glumio Alijinu mečku i ikebanu, nemilosrdno eksploatisao u brojnim intervjuima za zapadne medije. Umjesto tog termina, intervju počinje Divjakovom ocjenom da je "nesporno da su sve tri strane u BiH odgovorne za rat". "Za stvarno pomirenje prvi preduslov je da svi oni koji su počinili ratne zločine, bez obzira na versku i nacionalnu pripadnost, odgovaraju za nedela", naglašava Divjak i optužuje: "Postojali su logori u restoranu 'Sunce' na Dobrinji, u Hrasnici, u silosu u Tarčinu i u Čelebićima kod Konjica." Divjak nije slučajno izabrao baš ova četiri logora, budući da je o svakom od njih redovno obavještavan Alija Izetbegović, koji je posjetio najmanje dva od pomenuta četiri – onaj u Čelebićima i (više puta) onaj u Tarčinu, gdje je za svoja putovanja koristio heliodrom koji su izgradili logoraši. "Insistirao sam", veli Divjak, "da se ova dva poslednja prebace u Zenicu jer je tamo pravi zatvor. Na to se niko nije obazirao. Za sve to je znao Alija Izetbegović. Ništa se nije moglo desiti izvan njegove odgovornosti. Svaka jedinica na sarajevskom ratištu imala je po dvojicu-trojicu Srba koje su držali za razmenu ukoliko zatreba. I o tome sam obaveštavao Izetbegovića i tražio da to spreči...", upozorava Divjak, koji, očito, još uvijek nije spreman da javnosti otkrije sve što zna o postojanju najmanje 88 logora i privatnih zatvora u Sarajevu u kojima su bili zatočeni, zlostavljani i ubijani srpski civili. Divjak bi, na primjer, morao znati šta se dešavalo u logoru "Viktor Bubanj", sarajevskoj kasarni koju je taj general više puta posjetio.

Ne bih volio da ga pošaljete!

Koliko bi Divjak mogao biti koristan svjedok u haškom procesu protiv Alije Izetbegovića, koji ne samo da nije sprečavao i kažnjavao zločine za koje je znao već ih je i podsticao, moglo bi da pokaže pismo kojim je Izetbegoviću vratio čin brigadnog generala Armije BiH. Sa sadržajem pisma, koje je napisano 18. 11. 1997. godine, Divjak je bošnjačkog lidera upoznao u Alijinom kabinetu desetak dana kasnije. "Razmislite, ne bih volio da mi ga pošaljete", rekao je Izetbegović Divjaku svjestan teških optužbi koje se navode u pismu. General se nakon tog razgovora, kako tvrdi, gotovo pokolebao u namjeri da objelodani pismo, ali ga je na to samo nekoliko dana kasnije natjerao jedan Izetbegovićev javni nastup kojim je ponovo pokušao da prikrije i relativizuje žrtve zločina u Sarajevu. Divjakovo pismo objavljeno je 2. 12. 1997. godine i u njemu, između ostalog, stoji: "Ako su Armija BiH i Vlada BiH skrivali, a zatim nisu na adekvatan način sankcionisali zločin koji je izvršen nad civilima u Sarajevu 1992. i 1993. godine, pa i onaj u Grabovici, Uzdolu i dr., moja je moralna obaveza da se ogradim od takvog ponašanja najodgovornijih lica u državi BiH. Podsećam da sam Vam 27. 05. 1993. godine uputio pismenu ostavku na dužnost u Glavnom štabu zbog pojava u Sarajevu. Izneti su podaci o maltretiranjima i ubistvima koja su se desila u zoni odgovornosti 10. brdske brigade pod komandom Mušana Topalovića Cace. Pozvali ste me na razgovor i povodom pisma rekli da moji podaci nisu u potpunosti tačni, ali ako su se i desili zločini, to će se utvrditi i preduzeti odgovarajuće mere. Nažalost, do oktobra 1992. godine ne da su obustavljeni zločini, nego su se i uvećali."
Ovo Divjakovo pismo i njegov najnoviji intervju za Večernje novosti samo su mali ali značajan prilog uz 50 kilograma teške dokaze koji su protiv Izetbegovića i njegovih sljedbenika poslati u Hag. Hoće li jedini visoki srpski oficir u Alijinoj vojci, "francuski vitez" i "nosač megafona na transporteru UN-a", kako ga sada opisuju u sarajevskoj štampi, biti u prilici da ovu istinu saopšti u sudnici Haškog tribunala, već odavno je političko, a ne pravno pitanje. Zato i vjerujemo da bi bilo dobro da general Jovo dokaze počne da iznosi na svom tečnom francuskom jeziku. Možda će ga tada Karla razumjeti!?

Reply via email to