Dok su pristalice i prijatelji Čedomira Jovanovića likovali zbog njegovog superiornog nastupa, protivnička strana nije saslušala zaključke odbora, tvrdeći da su se i njeni navodi pokazali kao tačni
Sedmosatna rasprava na
zajedničkoj sednici dva skupštinska odbora - za bezbednost i pravosuđe i
svedočenje potpredsednika srpske vlade više su ličili na narodnu izreku “deda
drumom - baba šumom”, nego na konstruktivni dijalog dva politička protivnika -
Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije.
Iako su članovi odbora prihvatili
izjavu potpredsednika vlade da nije posećivao Dušana Spasojevića u zatvoru i da
nije povezan sa organizovanim kriminalom, već da je bio “prva meta organizovanog
kriminala”, malo je verovatno da će takvi zaključci staviti tačku na ovu aferu.
Videlo se to i po kraju rasprave. Dok su pristalice i prijatelji Čedomira
Jovanovića likovali zbog njegovog superiornog nastupa, protivnička strana nije
saslušala zaključke odbora, tvrdeći da su se i njeni navodi pokazali kao tačni.
Mirno i staloženo, uz prirođenu
političku veštinu, oslobođen čuvanja državne, vojne i službene tajne, Jovanović
je tokom svog višesatnog svedočenja opovrgao veze sa Miloradom Lukovićem Legijom
i Dušanom Spasojevićem Šiptarom i za te veze optužio Demokratsku stranku Srbije,
maltene sve do ubistva srpskog premijera Zorana Đinđića. Od osumnjičenog ili
optuženog pretvorio se u tužioca, prebacujući političku loptu u dvorište
DSS-a.
Odgovarajući na mnogobrojna
pitanja, uglavnom poslanika DSS-a, Jovanović je više puta ponovio da je bio
prinuđen da preuzme odgovornost u nekim događajima, kao što je hapšenje
Miloševića i njegovo isporučenje Hagu, slučaj Gavrilović, protest JSO u Kuli pa
sve do najnovijih događaja u vezi sa ubistvom premijera. “U svim ovim događajima
sam bio jedan od najkonkretnijih aktera”, rekao je Jovanović.
U stilu političkog ekspozea o prirodi
podela između Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije, Jovanović je
ukazao na Hag, kao Rubikon na kojem su se razišle DOS i DSS, i nit koja će
povezati sve naredne afere i slučajeve.
Ma koliko naizgled delovalo ubedljivo, svedočenje Jovanovića o njegovim
susretima sa Legijom i Lukovićem ostavlja nerazjašnjenim pitanje zašto je baš on
bio “mirođija u svakoj čorbi”, odnosno ko mu je omogućio i u ime kojih državnih
interesa je postao institucija koja je zamenila legalne državne organe.
Ispostavilo se da je on bio mnogo više od šefa poslaničke grupe DOS, da je kao
“mali od kužine” (i sam je rekao da ga je “malim” nazvao Dušan Spasojević,
objašnjavajući transkript telefonskog razgovora na relaciji Šilerova-Kula, koji
se pojavio u štampi) vaninstitucionalno rešavao najteže državne probleme.
Nedoumice stvara i sam razvoj ove
afere. Šuškanja i okolišne najave Čedinih veza i kontakata sa Spasojevićem vlada
je presekla 20. maja tvrdnjom da niko iz nje nije imao bilo kakvih kontakata.
Nešto kasnije to je potvrdio i bivši upravnik Centralnog zatvora Dragiša
Blanuša, negirajući stražare CZ-a Slavomira Banđura i Novaka Terzića, tvrdeći da
je Jovanović u Bačvanskoj imao kontakte samo sa Miloševićem posle njegovog
hapšenja. Blanuša nije pomenuo nikakve svoje posredničke usluge o kojima je
Jovanović govorio u Skupštini.
Javnost
bi sada trebalo da ubedi izjava Jovanovićevog kolege i šefa DOS-a Bojana
Pajtića:
“U trenutku kada je
potpredsednik vlade oslobođen čuvanja državne i službene tajne došli smo u
priliku da u potpunosti saznamo šta se dešavalo i na koji su način predstavnici
vlade štitili državni interes.”
Tako je
javnost saznala da je novoj vlasti od početka bilo jasno sa kim ima posla i da
je 5. oktobra, po Jovanovićevim rečima, Luković “potražio nas, a ne mi njega”,
sve po nalogu Radomira Markovića, Miloševićevog šefa DB-a u cilju moguće
likvidacije lidera DOS-a.
Ostaje
nejasno zašto je takav čovek kasnije postao važan faktor pregovaranja, za kojim
je Jovanović jurio po Beogradu sve do Šilerove ulice. Da se drugačije postupilo
verovatno ne bi bilo ni 12. marta 2003. godine, kada je ubijen
premijer.
Iz niza optužbi poslanika
DSS-a Jovanović je jedino potvrdio da je u Centralni zatvor jednom prilikom
doveo ženu i dete Milorada Lukovića Legije, kako bi ga posetili za vreme
njegovog sedmodnevnog “tamnovanja”. Važno mu je bilo da istakne da se “ta
činjenica zloupotrebljava navodima da sam ja u Centralni zatvor vodio ženu i
dete Dušana Spasojevića”. Bio je to dovoljan šlagvort za Dejana Mihajlova (DSS)
da Jovanovića upita: “Da li ste vi dadilja Legiji, pa mu vodite ženu i dete u
zatvor? Da li je i za to potrebno specijalno ovlašćenje!? Da li čovek svakome
daje ovlašćenje da mu vodi dete u neku posetu, posebno ako ga poznaje, kako vi
tvrdite, tek od 5. oktobra?”
U nizu
takvih replika pokazalo se da se radi o razgovoru gluvih. Kada bi, recimo,
Jovanović bio upitan o aferi Gavrilović i “asfaltiranju Srbije” Jovanović je
govorio o Gavrilovićevim vezama sa kabinetom predsednika SRJ Vojislava Koštunice
i njegovom planu rekonstrukcije DB-a po volji Jovice Stanišića. Možda je i
najbizarniji Jovanovićev odgovor bio na pitanje zašto je, posle previranja u
Kuli, za zamenika direktora Bezbednosno informativne agencije postavljen Milorad
Bracanović, jedan od ključnih ljudi u prljavim operacijama “crvenih beretki”,
rekavši da je to tražio novopostavljeni direktor BIA Andreja Savić. Javnost je
još tada, mada nezvanično, saznala da je takav izbor zapravo bio rezultat
kompromisa Vlade Srbije i “narogušenih vukova” iz
Kule.
Ono što se Jovanoviću ne može
zameriti to je ubedljiva elokvencija, dobro pamćenje i vešto korišćenje
dokumenata. Smireno i hladno (za sedam sati rasprave, zakopčan kravatom pod
grlo, bez kapi znoja iako u sali nije bilo rashladnih uređaja) svoje izlaganje
je plasirao katkad kao dobar advokat odbrane, katkad kao tužilac sa jakim
adutima u ruci.
To se nikako ne
može reći za ministra policije Dušana Mihajlovića i ministra pravde Vladana
Batića, čija izlaganja bi trebalo da pomognu Jovanoviću. Dva ministra su prali
ruke od Šilerove kao da je o kugi reč.
Ministar Mihajlović tvrdi da podaci izneti na konferenciji za štampu DSS-a
nemaju nikakve suštinske veze u borbi sa organizovanim kriminalom, niti
otkrivaju činjenice u vezi sa ubistvom premijera Đinđića, kao i da posete
zatvoru ne potpadaju pod bilo koje krivično delo.
Ministar Batić, pak, ni od koga nije
čuo da je potpredsednik Vlade Srbije Čedomir Jovanović posećivao Dušana
Spasojevića u Centralnom zatvoru ili imao kontakte sa predstavnicima
organizovanog kriminala. Dodao je da čak ni Savet za nacionalnu bezbednost o
takvim stvarima nije raspravljao. I jedan i drugi su tvrdili da za Dušana
Spasojevića svojevremeno nisu ni čuli. U više navrata ponavljajući “tako mi bog
pomogao” Batić je tvrdio da nikada u životu nije čuo ni video Dušana
Spasojevića, Milorada Lukovića i ostale.
Iako su mnogi očekivali da Jovanovićevo svedočenje bude i njegov politički kraj,
to, bar za sada, nije na vidiku. Za Vladu Srbije i Demokratsku stranku u
Skupštini je stavljena tačka na ovu “bizarnu aferu”, dok za Demokratsku stranku
Srbije ona tek počinje. Za početak najavljeno je niz tužbi i sa jedne i sa druge
strane.
Nije isključeno da će svoj sud
dati i inostrani faktor koji pomno prati našu političku scenu i reformsku
tranziciju. Njih su već uznemirile prethodne afere. Prilikom nedavne posete
naših parlamentaraca Evropskom parlamentu, visoki funkcioner ovog doma Doris Pak
prvo što je pitala naše poslanike bilo je dokle je stigla istraga sa “šećernom
aferom” i šta se radi na suzbijanju organizovanog kriminala. S obzirom na to da
Čedomir Jovanović u srpskoj vladi ima kao potpredsednik zaduženje za međunarodne
integracije i u toj funkciji kontaktira sa stranim zvaničnicima, malo je
verovatno da se oni neće zainteresovati za dalji tok slučaja
Jovanović.
A našoj zbunjenoj javnosti
zasad ne ostaje ništa drugo do “akademske” rasprave o prirodi Jovanovićevih
poseta i kontakata sa ljudima iz mračne zone. Nešto poput onoga u Sjedinjenim
Američkim Državama na temu afere “Ovalnog kabineta” (Klinton je, uostalom,
prozvan ne zbog činjenja, već zbog toga što je lagao). Tačnije, da li je ono što
je Levinska radila Klintonu seksualni čin ili
nije.
SLOBODAN IKONIĆ
Ispod vela tajni
Zatvor |