Pisma čitalaca
Neodmerena izjava Vuka Jeremića <http://www.glas-javnosti.co.yu/pismo/9587/neodmerena-izjava-vuka-jeremica> „Podržavamo Ankaru“ izjava je gospodina Vuka Jeremića koju je dao, prema Tanjugu, 26. oktobra 2007. godine u Ankari na sastanku Saveta ministara spoljnih poslova Organizacije za crnomorsku ekonomsku saradnju koja glasi: „Srbija zbog toga podržava politiku Turske usmerenu na vraćanje stabilnosti na svojoj južnoj granici“ U kontekstu u kome je data ova izjava ukazuje na tragičan položaj i zabrinjavajuće stanje u našoj diplomatiji i kao takva predstavlja pravnu i političku katastrofu po ugled naše zemlje. Tu se radi o flagrantnom kršenju međunarodnog prava i uvrežene prakse u međunarodnim odnosima. NJome je naneta ne samo duboka uvreda, nego i sramota srpskom narodu. Postavlja se pitanje kakvo je to poznavanje srpsko-turskih istorijskih odnosa, ili još bliže najnovijih odnosa u procesu nasilnog razbijanja SFRJ, odnosno SRJ i konkretno Srbije i na kraju krajeva pitanja Kosova i Metohije. Stoga smatram da državni vrh, konkretno predsednik republike gospodin Boris Tadić i predsednik vlade dr Vojislav Koštunica trebaju da hitno pokrenu postupak za opoziv Vuka Jeremića sa funkcije ministra spoljnih poslova Republike Srbije. Ovih dana smo bili i svedoci da se povodom prijema Hrvatske za nestalnog člana Saveta bezbednosti eksplicitno iznosi da je i Srbija lobirala hrvatski prijem u SB. Tu se ističu posebne zasluge Budimira Lončara savetnika predsednika Stjepana Mesića. Pritom se zaboravlja da su ova dvojica zajedno sa Antom Markovićem bila na najosetljivijim političkim funkcijama u federaciji kada je orkestrirana besomučna kampanja za komadanje zemlje. Taj isti Budimir Lončar je na skupovima nesvrstanih odbio ponudu prijateljskih, nama naklonjenih nesvrstanih zemalja za odbranu integriteta SFRJ. Predsednik Franjo Tuđman se definitivno odrekao nesvrstanog pokreta, a sada njegovi „saborci“ veličaju tu politiku. Postavlja se pitanje kakva je bila uloga srpske diplomatije, koja nije demantovala napred spomenuto lobiranje. Posebno je pitanje aktivnosti i uloge naše stalne misije pri OUN, na čelu sa ambasadorom Pavlom Jevremovićem. Jevremović se nalazio u samom fokusu hrvatskog prijema u SB, a 1991. godine kada je bio na čelu spoljnopolitičke službe predsedništva SFRJ usko je sarađivao sa S. Mesićem. Podsećamo čitaoce da se S. Mesić pred prvu posetu predsednika SRJ V. Koštunice Zagrebu hvalio izuzetno dobrom saradnjom sa P. Jevremovićem. Analogno se može zaključiti da to „prijateljstvo“ nije izostalo ni ovom prilikom. Da se vratimo na pitanje „indulgencija“ (oprost greha), koje ministar Jeremić dodeljuje u ime naše zemlje Turskoj. Podsećamo čitaoce da na centralnom području srednjeg istoka postoji celovita teritorija na kojoj živi preko 20 miliona pripadnika kurdskog naroda koji je razdvojen državnim granicama nekoliko susednih država. U Turskoj živi oko 12 miliona pripadnika kurdske nacionalnosti. U Iraku oko 5 miliona, Iranu oko 3 miliona. Preostalo stanovništvo živi u Siriji, i na južnim granicama teritorija bivšeg SSSR-a. Kurdskom narodu do danas nije omogućeno stvaranje samostalne države. Kroz dugu istoriju bio je izložen brojnim progonima i likvidaciji. Pitanje genocida nad Jermenima 1915. godine i danas je aktuelna tema. Što je sa pravima kurdskog naroda koji je posebno brojan upravo u Turskoj. Na kraju nekoliko reči o „modernizaciji“ kadrovske politike u Ministarstvu spoljnih poslova. „Piccolo diplomatico“ je shvatio da je Ministarstvo spoljnih poslova njegova prćija i da po vlastitoj volji može da vrši rokade i onog malog broja preostalih profesionalnih diplomata i prebacuje ih na „sporedan kolosek“ i da njihova mesta postavlja svoje mlade janičare odnosno proslavljene jurišnike koji su položili zakletvu na vernost za vreme specijalne obuke u Budimpešti. Sve su to ozbiljni razlozi da se priđe opozivu ministra Vuka Jeremića. Jovica Prodanović Beograd http://www.glas-javnosti.co.yu/pisma