Knjizevnik Predrag Matvejevic o reprintu svoje knjige “Jugoslavenstvo danas”, jugoslavenstvu, nacionalizmima, jugonostalgiji...
Znam da cesto nisam bio u pravu, ali se ne odricem onoga sto sam napisao
Danas
cinjenicu da je jugoslavenstvo originalna hrvatska ideja dobar dio hrvatske
inteligencije nerado priznaje, o politici da i ne govorimo. Uz izvornu hrvatsku,
starcevicansku ideju postojala je i jugoslavenska, strosmajerovska politicka
ideja ... dakle, grubi je falsifikat reci da je netko nama jugoslavenstvo
nametnuo
Nije
rijec o stvaranju ili obnovi jugoslavenske drzavne zajednice, niti sam zbog toga
dopustio da se prestampa moja knjiga. Samo u glavama nekih nasih nacionalista
postoje misljenja kako u Beogradu netko zeli ponovno stvarati ili obnavljati
bivsu Jugoslaviju. Danas su srpski nacionalisti jednako protiv Jugoslavije kao i
hrvatski, ako ne i vise
Tri izdavaca – “Bybook« iz Sarajeva,
“Durieux« iz Zagreba i “M.V.T.C.«, iz Beograda – za desetak dana objavit ce
reprint knjige Predraga Matvejevica “Jugoslavenstvo danas«. Prvo izdanje izaslo
je 1982. godine i tada je izazvalo mnogo komentara. Kako ce biti danas, treba
tek vidjeti. Osim toga, kod zagrebackog “Prometeja« objavit ce se i zbornik
tekstova koje su Matvejevicu posvetili razni domaci i strani kolege, a sve u
povodu njegove sedamdesete godine zivota.
Objavljujete
reprint “Jugoslavenstva danas«, dakle integralno izdanje od prije dvadesetak
godina. Znaci li to da se danas ne odricete ni jedne recenice iz te
knjige?
– Reprint ne dozvoljava nikakve naknadne
intervencije. U tom smislu zao mi je sto barem odredjene tiskarske greske ne
mogu popraviti. Sto se tice stavova, oni, dakako, evoluiraju i danas sigurno o
nekim stvarima mislim drukcije nego prije dvadesetak godina, kad je izaslo prvo
izdanje. U svakom slucaju, ne odricem se ni jednoga retka koji sam napisao iako
znam da cesto nisam bio u pravu.
Odavno se suprotstavljam
amnezijama, drustvenim i individualnim. S njima se susrecemo na svakom koraku.
Mnogi uspijevaju izbrisati sve sto im ne odgovara, barem privremeno. Uciniti da
se zaborave rijeci koje su izgovorili ili napisali, stavovi koje su zastupali, u
jednu rijec ono sto su bili i cinili. To im pomaze da se, pod krinkom, lakse
prodaju i bolje prikazu.
Zamislite kakvi su neki od onih
koje sam branio u svojim “otvorenim pismima« ili na sudu, sto su postali, kakve
ideje ispovijedaju, gdje su danas. Ali tjesim se da sam ipak branio pravo na
razliku, mogucnost da se iskazu i oprecna misljenja, medjusobna snosljivost.
Zagovarao sam socijalizam s ljudskim licem u kojem je to i prirodno i moguce. A
vidjeli smo sto je doslo, za sto su se opredijelili dojucerasnji “socijalisti«.
Mea culpa! Necu se vise tako lako upustati u takve obrane. A mozda ipak hocu ako
ustreba, samo s mnogo manje uvjerenja, s vise opreza.
Novokomponirana propaganda
Sto mislite, tko ce biti Vasi danasnji
citatelji?
– Knjiga ce se vjerojatno citati na razne
nacine. Stariji ljudi citat ce je s nostalgijom, sjetom, oni koji osjecaju
koliko su izgubili, oni koji su nekada zivjeli bolje citat ce je s pozitivnim
pristupom. Mladji citatelji, koji su izlozeni propagandi skolskih programa i
tendencioznih medija, mogli bi je citati sa stanovitim iznenadjenjem. “Pa to
ipak nije bilo sve onako kako su nam govorili!« Ako se upoznaju sa sadrzajem u
knjizi vjerojatno ce ih to navesti na jedan stav koji je kritican prema
suvremenoj stvarnosti i povijesti. Jedan od urednika nastojao me uvjeriti – to
nije bilo potrebno – da to mozda moze biti korisno mladjoj generaciji, koja o
Jugoslaviji i jugoslavenstvu slusa samo novokomponiranu nacionalisticku
propagandu. Pomoci joj da se barem donekle upozna sa stanovitim podacima i
cinjenicama. Skolski programi je kljukaju lazima i mitovima, pruzaju joj laznu
sliku o svemu sto im ne odgovara, posve iskrivljenu ideologijama koje su na
djelu. Taj mi se razlog ucinio dovoljno ozbiljnim da se knjiga objavi, premda ne
i jedinim.
U vrijeme kad ste pisali knjigu je li
jugoslavenstvo bilo neka vrsta oportunizma, odnosno da li se opredjeljenjem za
jugoslavenstvo lakse napredovalo u drustvu?
– Ima vise
vrsta jugoslavenstva. Sluzbeno jugoslavenstvo je mozda nosilo stanovite olaksice
i prednosti. Posve je drukcije spontano jugoslavenstvo onih koji su iz mijesanih
obitelji. Mislim da je opredjeljenje za jugoslavenstvo cesto nailazilo ili na
odbijanje, ili cak na prezir. Cesto su mi znali govoriti kad sam objavio knjigu:
“Sto ce ti to?«
Tesko je bilo izbjeci sumnju da je
isticanje jugoslavenstva istodobno zauzimanje ili podrzavanje sluzbenog stava.
Imao sam distancu ili zazor prema sluzbenim stavovima. Znalo se za moj razilazak
s partijom, za moja otvorena pisma kojima sam branio progonjene ili osudjivane
intelektualce svih nacionalnosti, medju kojima veci broj nacionalista. Borio sam
se tada, kao i danas, za jedan oblik socijalizma koji ne zatvara
neistomisljenike.
U svakom slucaju cinio sam sto sam mogao
da se moj stav i moje jugoslavenstvo ne podvodi pod nekakvo sluzbeno
jugoslavenstvo. Osim toga, suprotstavljao sam se unitarizmu.
Greske Hrvatskog proljeca
Je li jugoslavenstvo za Hrvate, posebno nakon
1971. godine, bilo politicki suspektno?
– Jest u
jednom broju slucajeva, ne za sve. Hrvatsko proljece je imalo mozda dvije greske
koje su ga stajale glave. Jedna je populizam koji je poceo vuci za sobom i snage
koje su se negativno iskazale i tada, i u ovom ratu. Slican populizam, ali
intenzivniji, javit ce se nesto kasnije i u Srbiji za vrijeme Milosevica.
Demokrati koji su bili svjesni tog populizma bili su, po mom misljenju, Latinka
Perovic i Marko Nikezic. Nisu dopustili da se za njima vuce trag zestokog
srpskog nacionalizma. I Mika Tripalo je na kraju dosao na takvu
poziciju.
Povratkom tradicionalnog zestokog nacionalizma
na scenu posve se prebrisalo i hrvatsko i srpsko juznoslavenstvo. Cim nacija
odbaci dio svoje kulturne i politicke povijesti ona je na gubitku. Vaznije nego
sto se misli jest prenijeti jedno pamcenje s narastaja na narastaj. Moja
generacija je imale zelje, ideje, pa i svoje zablude. Sve to treba izaci pred
mladje generacije kako ih ne bi osudjivali i kako bi uvidjeli da su takve ideje
u svoje vrijeme imale stanoviti smisao, ne onaj koji im se tendenciozno
pripisuje.
Dosta se kritika dobili kad ste kazali da se
jugoslavenstvo u nekim srbijanskim varijantama dozivljava tek kao prosireno
srpstvo.
– Kad je izaslo prvo izdanje 1982. u Zagrebu
cuo sam oko sebe skripanje zubi i primjedbe poput: “Ti, Hercegovac, pa tako
mislis!«. Nakon nekog vremena kad su me zbog stava koji ste spomenuli u vasem
pitanju napali neki ljudi u Beogradu, oni isti koji su prije u Zagrebu
negodovali poceli su me odjednom hvaliti, iako se u knjizi nije promijenio ni
zarez. Trebalo je da vam tamo netko nesto zamjeri, pa da onda ovdje dobijete
pohvalu. To su pouke o jednoj maloj i trosnoj politickoj kulturi koja se
iscrpljuje u relativnostima.
Hrvatsko jugoslovenstvo
Jugoslavenstvo je izvorno hrvatska
ideja.
– Danas tu cinjenicu dobar dio hrvatske
inteligencije nerado priznaje, o politici da i ne govorimo. Uz izvornu hrvatsku,
starcevicansku ideju postojala je i jugoslavenska, strosmajerovska politicka
ideja. Hrvati su jedini osnovali i dugo zadrzali Jugoslavensku akademiju, nase
sveuciliste je bilo podignuo i potpomognuto s namjerom da bude visoka skola
juznih Slavena, Bosance smo smatrali najblizom bracom, Starcevic je govorio da
je u muslimanskom begovatu sacuvano najcisce hrvatstvo, u Saboru se raspravljalo
o vise mogucih naziva za jezik, pa se u raspravi javljala ideja da se on nazove
jugoslavenskim, pa cak i srpskim, itd. Dakle, grubi je falsifikat reci da je
netko nama jugoslavenstvo nametnuo.
Dapace, krugovi oko
Nikole Pasica tesko su prihvacali projugoslavenske ideje koje su dolazile iz
Hrvatske. Frano Supilo je pisao tekstove nadahnute izvornim juznoslavenskim
duhom, Jugoslavenski odbor je bio u Dalmaciji, nije bio u Nisu, hrvatski Sabor
je donio odluku da se drzava zove imenom Hrvata, Srba i Slovenaca prije
Versajskog ugovora itd.
U svakom slucaju, u jugoslavenstvo
je utisnuta originalno hrvatska nacionalna ideja. Osim toga, isticanje versajske
Jugoslavije bilo je dobrim dijelom kominternovska podvala, jer su Sovjeti htjeli
onemoguciti srpskog kralja da sebe vidi nekakvim nastavljacem ruskog carstva.
Naime, kralj Aleksandar je doista imao i nekih takvih
ambicija.
Ipak, danas se cesto konstatira da su se
Hrvati vrlo brzo razocarali tom novom zajednicom?
–
Istina, dolazi politicko stezanje i Vidovdanski ustav, sestojanuarska diktatura
i dr. Ipak, ne zaboravimo da je u vrijeme kad je ubijen kralj Aleksandar cijeli
Zagreb plakao. Edo Murtic je opisao kako je susretao grupe casnih sestara koje
ridaju – “Kralja su nam ubili!«. Pocetkom dvadesetih godina u Beograd, kao na
hodocasce, odlaze Ujevic, Gustav Krklec, Antun Branko Simic koji je u to vrijeme
integralni Jugoslaven, pa Ivo Andric. Krleza je cesto u Beogradu, tamo pokrece i
“Danas«, pokrece ga 1934. godine itd. Bilo je na svim stranama, osobito na
ljevici, razocaranja u jednu nisku politiku, ali ono se ne moze posve
poistovjetiti s odbacivanjem jugoslavenske ideje.
Provincijski brlog ili komunikacija
Spomenuli smo jezik. Mislite li i Vi poput
Krleze da su hrvatski i srpski jedan jezik, koji Hrvati nazivaju hrvatskim, a
Srbi srpskim?
– Hrvatski, srpski, crnogorski i
bosnjacki su jedan jezicni dijasistem na kojem su se stvorile kulturno-jezicne
situacije s odredjenim razlikama koje valja postivati. Te razlike nisu
iskljucivo lingvisticke naravi, posrijedi su razlicite vrste literarnosti – taj
termin uzimam u smislu koji su mu pridavali ruski formalisti. Srpska literarnost
puno je vise vezana uz jezik narodnog govora i pjesnistva kao i za primjese
crkveno-slavenskog jezika. Hrvatska literarnost je pak bila vise izlozena
utjecaju mediteranskog kruga na jugu, a na sjeverozapadu ima centralnoevropske
utjecaje. Te razlike nisu isto sto i razliciti jezici.
Danas nema nikakvog govora o nekakvom politickom
jugoslavenstvu?
– Nije rijec o stvaranju ili obnovi
jugoslavenske drzavne zajednice, niti sam zbog toga dopustio da se prestampa
moja knjiga. U casu kad sam vidio da po onoj suti od srusenih kuca u Vukovaru
gaze cetnici i pjevaju “Slobodane, salji nam salate...«, shvatio sam da se
dogodilo nepopravljivo: u kantovskom smislu nepopravljivo nakon cega se ne moze
odrzati postojece stanje. Samo u glavama nekih nasih nacionalista postoje
misljenja kako u Beogradu netko zeli ponovno stvarati ili obnavljati bivsu
Jugoslaviju. Danas su srpski nacionalisti jednako protiv Jugoslavije kao i
hrvatski, ako ne i vise. Sto sve govore pojedini akademici: “Jugoslavija je
unistila Srbiju itd.«
Ne mislim, dakle, ni na kakve
ujediniteljske pothvate u prilikama u kojima jesmo. Hvala! Ali svi smo suoceni s
alternativom: ili se zatvoriti u svoj provincijski brlog, ili pak komunicirati s
drugima, prije svega s onima koji su nam najblizi u nasem geopolitickom
prostoru. Zivimo u razdoblju svjetskih integracija. Ostavimo za ovaj put pricu o
globalizaciji ili mondijalizaciji. U svakom slucaju, svijet nas gura da pruzimo
ruku jedni drugima, to zele, uvjeren sam, i najbolji, najnapredniji duhovi medju
nama. Nacionalizmima to ne ide u racun. Sprecavat ce nas i optuzivati nas dok
god budu mogli – ali ostajat ce pritom skuceni i provincijalni, zaostali. Ni u
jednom narodu na ovom tlu, kao ni drugdje, svi njegovi pripadnici nisu krivi.
Treba poci od toga aksioma. A samu pamcenju valja dati mjesto kakvo zasluzuje.
Ne postoji samo zlo pamcenje i oni koji se prepuste njemu zavrsavaju i sami u
zlu.
Jugonostalgicni slovenski separatisti
Osim toga, sebi nisam ni davao takvu vaznost da bih
tekstovima koje pisem mogao graditi ili razgradjivati Jugoslaviju. Moj prijatelj
Drago Jancar koji je svojedobno bio zatvoren kao slovenski separatist,
izjavljuje da osjeca “jaku jugonostalgiju danas«. Dakako, ne za jednom novom
drzavom, nego za dolicnim kulturnim odnosima medju ljudima koji, ako i ne govore
svi isti jezik, mogu se medjusobno postovati i sporazumijevati. Ili cemo se
praviti ludi poput Seselja, koji u Haagu ne razumije rijec
“tocka«?
Jeste li onda i Vi jugonostalgicar u
Jancarovom smislu?
– Jesam. Posljednjih nekoliko
godina obisao sam sve dijelove bivse Jugoslavije. Bio sam u Beogradu uoci samog
pada Milosevica. Dva puta sam bio u Crnoj Gori, bio sam gost Kire Gligorova u
Makedoniji. U Sloveniji su me odlikovali – sigurno ne za neki “jugounitarizam«,
jer Kucan sigurno zna sto to znaci. Docekivao sam protjerene Albance u Otrantu i
pomagao im kao prijatelj i prevodilac. Bio sam desetak puta u BiH. Za vrijeme
opsade Sarajeva bio sam u tom gradu kako bih, barem na kratko vrijeme, pomogao
prijateljima i podijelio njihovu muku.
S onima koji to
nazivaju unitarizmom ne umijem i ne zelim razgovarati. Autorski honorar od
knjige namijenjen je hendikepiranoj djeci, zrtvama rata.
Rade Dragojevic
Novi list
www.pcnen.cg.yu/
