Pise Emil
Vlajki
Pariz, 12. marta 2003, godine
Zoran Djindjic, predsjednik vlade Srbije i americko-njemacki eksponent, zivio je nasilno u krajnje nasilnom ambijentu i konacno umro kao zrtva zlocina. (Pro) zapadna stampa zeli u ovom casu da ga predstavi kao heroja, demokratu, osobu izuzetnih vrlina i slicno. Ali Zoran Djindjic usprkos izuztnoj inteligenciji i velikom smislu za prakticnu politiku, bio je daleko od idealnih karakteristika koje mu se u ovom casu pripisuju. Skupa sa svojom ekipom, dosao je na vlast u Srbiji zahvaljujuci Kostunicinoj popularnosti, placenickoj eliti u zemlji i americkim parama. Amerikanci su, naime, grubo se mijesajuci u interne stvari jedne suverene zemlje, istakli Kostunicu kao izbornog trojanskog konja, a dali stvarnu vlast Djindjicu. Zoran Dj., kao, rekli smo, izuzetno inteligentan pragmaticar, nije oklijevao ni trenutka. U samom toku Âoktobarske revolucije (brizljivo organiziranog drzavnog prevrata od strane vrhova vojske i policije), sa dobro istreniranim jurisnim trupama, odgovoran je za spaljivanjem glasackih kutija u Saveznoj skupstini, tako da se vise nikada nece moci ustanoviti dali je Kostunica stvarno dobio predsjednicke izbore u prvom krugu 2000. godine.
Djindjiceve
ÂzaslugeÂ
Kada je nova proamericka elita dosla na vlast, debelo
podmazivana, barem deceniju, zelenim novcanicama ÂUjka SamaÂ, nastalo je, kao i
za vrijeme francuske revolucije, doba terora. Kadrovi prethodnog rezima su
nasilno uklanjani sa rukovodecih pozicija, izbacivani iz stanova, sikanirani i
ucijenjivani. Sloboda stampe je prakticno ukinuta. Dok je za
trajanja ÂMiloseviceve diktature preko 90 % medija pripadalo opoziciji, u
novom Âdemokratskom sistemu vise nije bilo moguce naci ni jedan opozicioni
list. Novinari su masovno otpustani. Zlocini prethodnog rezima nastavili su se u
okvirima pobjednicke vlasti, a nove mafijaske strukture su preuzele vlast u
podzemlju. Postoje mnoge indikacije koje Djindjica vezuju za srbijansku ÂCosu
Nostru o cemu je ponesto i procurilo u pojedinim jugoslavenskim i svjetskim
glasilima. Politicka ubistva su se nastavila; dovoljno je spomenuti umorstva
Gavrilovica i Buhe.
Djindjiceva pragmaticna neprincipijelnost se posebno ogledala u kidnapiranju istaknutih politickih licnosti bivseg sistema, njihovoj prodaji Zapadu i njihovom slanju u Hag. Tako se citava svjetska javnost izrugala otmici Slobodana Milosevica od strane Djindjicevih specijalaca i njegovoj prodaji Âmedjunarodnoj zajednici za milijardu i trista miljuna dolara od cega je Srbija dobila tek 220 miljuna; ostatak su MMF i Svjetska banka uzeli na racun duga Jugoslavije. Djindjic je time bio tesko razocaran i pozalio se njemackoj stampi tvrdeci da je, u stvari, bio nasamaren.
Na ekonomskom planu, Djindjic je sa svojom ekipom doslovce sprovodio naredbe svojih gospodara utjelovljenih u medjunarodnim monetarnim institucijama, MMF-u i Svjetskoj banci. Limitirao je plate, poceo sa rasprodajom u bescjenje drustvene imovine te unistio dobar dio bivse zdravstvene zastite i besplatnog skolstva. Stvarna nezaposlenost se danas situira izmedju 30 i 40 %, od plata se vise umire nego zivi s tim sto nema nikakve politike razvoja. Jugoslavenske i srpske banke su likvidirane kako bi ovom zemljom zavladao strani bankovni kapital.
Sto se tice duhovne klime, sve sto je zapadno se velica i opravdava. Izvrsena je revizija skolskih programa. Ukidajuci laicitet kao osnovnu karakteristiku gradjanske zajednice, u skoli je uveden vjeronauk. Djeca se u Srbiji danas uce kako je NATO-agresija bila opravdana (napr. u udzbeniku istorije za osmi rared osmogodisnje).
Politicki gledano, Djindjiceve politicke "zasluge" su neizmjerne. Nastavljajuci kriminalno djelovanje dijela "medjunarodne zajednice" u posljednjih deset godina, aktivno je doprinio unistenju Jugoslavije kao drzavne tvorevine. Danas, ovo podrucje ima nebulozno ime i formira fantomsku zajednicu koja je bez ustava, bez predsjednika i sa neodredjenom teritorijom. Tesko, da se u historiji moze naci slican primjer. Ali Djindjiceve zasluge idu jos dalje. Na jugu Srbije se, Âu ime demokracijeÂ, toleriraju teroristicke vojno-politicke institucije koje pripremaju odcijepljenje tog dijela srpskog teritorija. Djindjic je sa svojom ekipom prisilio izbjeglice sa Kosmeta da glasaju za novu kosmetsku skupstinu i tako legalizirao vlast Albanaca podrzavanu od strane okupacionih NATO-snaga. Sorosevsko-dosovski mediji presucuju cinjenicu da se u Sandjaku danas odigravaju potpuno isti procesi kao i na Kosmetu u toku prethodni decenija: Srbi se sikaniraju, tjeraju iz njihovih kuca i sa njihove zemlje, tako da su prisiljeni da prodaju svoju imovinu u bescjenje. Sve u svemu, samo je pitanje vremena kada ce se Sandjak, a izgledno i jug Srbije, uz obilnu americku pomoc, pokusati odvojiti od ostatka Srbije i izazvati nove medjuetnicke ratove. U Vojvodini se odigravaju slicni procesi ali, za sada, usprkos nastojanjima SAD koje su u njihovom Senatu raspravljali o"izuzetno teskom polozaju vojvodjanskih madjara", sa mnogo manje sanse na uspjeh.
Tko stoji iza
ubistva Djindjica?
Vjerovatno je javnost najvise zainteresirana da
sazna tko stoji iza ubistva Zorana Djindjica. Hipoteze su u ovom casu brojne.
-Zapad indirektno tvrdi da je za to odgovoran Milosevic. To je teska besmislica. Milosevic je politicki mrtav, a njegova partija, koja mu se u svemu suprotstavlja, u punom je rasulu. S druge strane, ubistvo je predobro organizirano, da bi iza njega stajali neki Âgnjevni milosevicevciÂ.
-Druga hipoteza koja se spominje kako iza ubistva Djindjica stoji srpska mafija, ima mozda nesto vise kredibiliteta. Medjutim, ako je Djindjic stvarno bio u vrhu mafije, onda je i ta hipoteza nerealna.
-Treca pretpostavka, kako su Djindjica ubile nezadovoljne izbjeglice sa Kosmeta, je prakticno nevjerovatna. Prognani Srbi iz svih krajeva bivse Jugoslavije su dokazali u toku posljednjih deset godina da se ne umiju svetiti. Ni onima koji su ih protjerali sa njihovih ognjista i koji u ovom casu unistavaju njihov kulturni identitet, ni NATO-okupatorima. Kako bi se onda svetili svojim prodanim i/ili nekompetentnim politicarima?
-Djindjiceve ubice treba, dakle traziti u strukturama vlastite politicke vrhuske. Pritom treba shvatiti slijedece. Djindjic je sa svojim pragmatskim neprincipijelnim djelovanjem bio itekako iskompromitiran. ÂMedjunarodna zajednica ga je isforsirala, nametnula mu velik broj nepopularnih poteza, i srpski narod nije imao vise povjerenja u njega. Sve ankete javnog mnijenja kao i nedavno odrzani propali predsjednicki izbori su to pokazali. Za dio politicke vrhuske je to bio znak da ga se treba rijesiti, jer bi, u protivnom, propali zajedno sa Djindjicem.
U ovom kontekstu je moguce da struja koja je pod patronatom lidera Âmedjunarodne zajedniceÂ, zeli da nastavi sa kaosom u zemlji ali pod novim ruhom. Ona dobro zna da sa Djindjicem, tom izuzetno inteligentom politickom vidrom bez posebnih principa, nije bilo moguce praviti ikakvu konsistentnu politiku. Ovaj zlocin dobija posebnu tezinu u okviru sadasnjeg teskog rascijepa u NATO-u Gdje se znacajan dio Evrope odlucno suprotstavlja SAD-u.
Sve u svemu, mozda direktni izvrsioci ubistva stvarno nemaju veze sa iznesenim politickim spekulacijama i vjerovatno su bili instrumentalizirani od strane pravih narucioca, ali korijene tog zlocina treba traziti u dijelovima sadasnje politicke vrhuske. Ti dijelovi su zasigurno dobro organizirani, tajni su, u pozadini su svega, za njih javnost prakticno nezna, a u sluzbi su pojedinih segmenata Âsuvremenog haskog humanitarizmaÂ. Uostalom, vrlo brzo ce se pokazati, tko je od ovog zlocina stvarno profitirao.
U haosu koji danas vlada u Srbiji, istinske patriotske snage moraju se suprotstaviti onim kvislinzima i njihovim gospodarima koji u ovom casu odradjuju platu, te cine sve da ne ostane bilo sto od srpskog etosa kao ni S od Srbije, a sve pod krinkom "humanizma", "ljudskih prava", "neizbjezn suradnje sa Hagom" i slicnim svinjarijama. Drugim rijecima, vlast "oktobarske revolucije" je sada u rasulu i istinske patriotske snage moraju stvoriti politicku vecinu baziranu na sirokoj narodnoj koaliciji koja ce imati slijedece principe: Ne dati vise ni pedlja Srbije ni okupatorima ni teroristima, vrsiti konstantan pritisak za rijesavanje kosmetskog pitanja u okvirima odgovarajuce rezolucije Ujedinjenih naroda, produbite veze sa onim dijelom Evrope koji se suprotstavlja hegemoniji SAD, suprotstaviti se kontinuiranoj demonizaciji srpskog naroda koja se vodi preko Haskog (americkog) tribunala, izvrsiti preraspodjelu drustvenog bogatstva u korist danas defavoriziranih klasa, uciniti sve da mladi srpski kadrovi ostanu u svojoj zemlji.
Pored recenog, treba reci i slijedece. Djindjic je bio tesko kompromitiran i predstavljao je prepreku bilo kakvom istinskom oporavku Srbije i Crne Gore. Ali zlocin nije nacin rijesavanja politicke krize na nasim podrucjima. Oni koji se danas raduju ubistvu Djindjica kao Âloseg momka (a ima ih podosta), sutradan mogu biti tesko osteceni ubistvima daleko ispravnijih licnosti. Djindjica je svakako trebalo ukloniti, ali legalnim politickim sredstvima. Dosta je bilo Divljeg Zapada u nasoj napacenoj zemlji. Ovom podrucju prijeti daljnji raspad, i daljnja ekonomska i socijalna degradacija, tako da postoje velike sanse da se, uz sadasnju prostituiranu politiku, kalvarija srpskog naroda jos vise produbi. Djindjiceva smrt, taj teski zlocin, mogla bi i trebala bi da rezultira necim mnogo humanijim od onoga sto su ubice te osobe najvjerovatnije zlosutno planirale.
EMIL
VLAJKI
http://www.mail-archive.com/sim@antic.org/msg10858.html
