IZ DIPLOMATSKOG UGLA
Milo Đukanović
Piše: Dragan Mraović
Omiljena demagogija naših političara sastoji se u postavljanju izmišljene,
pogrešne i zlonamjerne premise na kojoj se, potom, grade politički stavovi
koji bi izgledali logični kada njihov temelj ne bi bila čista laž. U tu
vrstu premisa spada i neukusna, nimalo diplomatska, više monstruozna izjava
predsjednika Mila Đukanovića, u intervjuu agenciji Beta: "Ne želimo čvršću
vezu sa Srbijom: ako bude prisile, pružićemo otpor". Niko u Srbiji niti u
njenim demokratskim vlastima nikada nije pominjao neku prisilu. Naprotiv,
upravo su čelnici DSS-a i Vojislav Koštunica, na koje je jasno aludirao
Đukanović, više puta izjavili da ničim neće dovoditi u pitanje status Crne
Gore u državnoj zajednici, idući dotle da neće dirati čak ni crnogorske
ambasadore u diplomatiji. Đukanović je još poručio "da će Crna Gora
insistirati na striktnom poštovanju prava i interesa definisanih Ustavnom
poveljom", ali je zaboravio da nam javi, bar po golubu, da li će njegov
režim insistirati i na striktnom poštovanju svojih obaveza. U svakom slučaju
predsjednikova izjava je usmjerena na dalju razgradnju državne zajednice,
što je sasvim na kursu Treće internacionale i Milovih ideoloških
opredjeljenja iz rane mladosti (mladost - ludost). Naravno, šta se može
očekivati od njega i nekih aktuelnih vlastodržaca u Beogradu, sa kojima duva
u istu tikvu, osim da rade na razgradnji države radi preseljenja moći u
privatne ruke (i svoje) i privatizovane institucije koje zamjenjuju državu.
Sve to vodi ka vladavini zakona jačeg, jer ostali građani nemaju ni
mogućnosti ni sredstava da utiču na takvu vladavinu. Odatle pa do dalje
privatizacije zakonodavstva je samo korak, a tu smo već u sferi diktature i
tiranije. Uostalom, privatizacija države lišava ljude njihovih građanskih
sloboda i prava. To je u Beogradu i Podgorici u praksi već učinjeno, a sada
se samo radi na legitimizaciji takvog stanja kroz privatizaciju svega i
svačega, ne definišući prethodno čija se svojina privatizuje, pa sve to
povremeno poprima i formu pljačke. Međutim, za legitimizaciju privatizovanja
državnih institucija potrebno je razgraditi državu, pa je najlakše početi od
razgradnje državne zajednice. Transkontinentalni giganti ne žele da se pred
njima nađu organizovane države, jer ih smatraju preprekom da realizuju
najviši profit u najkraćem vremenu. Zato, treba lišiti lika i oblika sve
temeljne vrijednosti jednog naroda: tradiciju i istoriju, crkvu, akademije
nauka, književna udruženja, jezik, državnost. Otuda tolika povika na navodni
srpski nacionalizam čim neko u Srbiji pomene da želi institucije i pravnu
državu, da želi da obilježi, na primjer, dva vijeka od prve srpske
revolucije, od Prvog srpskog ustanka. U takve svrhe plaćaju se razni
seminari na Kopaoniku organizovani preko Vesne Pešić, Sonje Biserko, Nataše
Kandić, Borke Pavićević i sličnih dama koje do podne mrze sebe u ogledalu, a
popodne cijeli svijet. U takve svrhe državu razgrađuje i Milo Đukanović, ne
mareći što već postaje i vrapcima jasno šta će se desiti sa Crnom Gorom
poslije eventualnog razbijanja državne zajednice. Najave su već stigle preko
zahtjeva za regionalizaciju Crne Gore. Crnogorski MIP Dragiša Burzan kaže da
SAD nijesu zauzele stav po tom pitanju. Dakle, tješi se Dragiša da one
nijesu rekle da su za regionalizaciju. Ali, oni što traže regionalizaciju
smatraju, sasvim logično, da one nijesu rekle ni da su protiv, jer da jesu i
da je to njihov interes, već bi se oglasile.
Izjava Mila Đukanovića otkriva da on nema državotvornog štofa (iako nemam
primjedbi na štofove njegovih odijela), ali predstavlja i "nečuveni
bezobrazluk", da parafraziram "Dojče Vele", jer nije se teško složiti sa
Andrejom Smodišom, novinarom ovog medija koji kaže, povodom postizborne
situacije u Srbiji: "Izbori nijesu uspjeli. Nema veze. Ovi političari mogu
da izađu na još neuspjelije izbore... Ono što trenutno rade poslanici četiri
umjerene stranke nečuveni je bezobrazluk prema biračima, prema zemlji, prema
bilo kakvoj političkoj pristojnosti... Ali, u Srbiji nema katastrofe koju
političari ne mogu da učine još katastrofalnijom..." Ti srpski političari su
Milova politička sabraća u SCG. Zar nam nije bilo dosta dioba poslije kojih
su dolazile nove nesreće, već treba da se bavimo daljim podjelama koje nam
nameću naše demonokrate, tumačeći demokratiju kao demonokratiju? Milo bi po
svaku cijenu htio da demonokratizuje Koštunicu. Zar nije primijetio da je
Zapad, u skladu sa svojim trenutnim interesima, promovisao Voju iz umjerenog
nacionaliste u demokratski blok? Ali, Milo bi da iz sukoba sa Koštunicom
izvuče povod za definitivnu razgradnju države, ne znajući da je siromašnim
zemljama država potrebna da bi se zaštitile od protektorata bogatih
kompanija udruženih sa regionalnim, najčešće korumpiranim vladama. Mila to
ne brine možda i zato što on nije siromašan, ali ipak nije zgoreg da
priupita inicijatore regionalizacije u Crnoj Gori jesu li to sami smislili?
Možda bi mogao njima da pruži otpor, doduše uz rizik da mu te "regije" ne
daju glasove na sljedećim izborima.
(Autor je bivši generalni konzul SRJ u Bariju)
http://www.revijad.cg.yu/dan/
Srpska Informativna Mreza
[EMAIL PROTECTED]
http://www.antic.org/
